SAFVET-BEG BAŠAGIĆ-REDŽEPAŠIĆ

Started by Elma Neimar-Šarić on Saturday, January 12, 2013
Showing all 8 posts
1/12/2013 at 5:29 AM

Muhidin Džanko

BIOGRAFIJA SAFVET-BEGA BAŠAGIĆA-REDŽEPAŠIĆA: Nepodnošljiva neizbježnost pozitivizma

I. Rodoslovlje Bašagića

Ako postoji neko ko svojom osobom može istinski simbolizirati i autentično reprezentirati bosanski begovat, kako u njegovoj pozitivnoj, tako i u negativnoj sociopolitiloškoj dimenziji, onda je to bez ikakve dvojbe Safvet-beg Bašagić. Za njega pripadnost begovatu nije bila tek puka titularizacija i sentimentalna uspomena na svijetlo aristokratsko porijeklo njegovih slavnih hercegovačkih predaka (i sa očeve i sa materine strane), već je to bila Safvet-begova sudbina; njegova životna filozofija; temeljni svjetonazor; humanističko i političko opredjeljenje; osnova kulturnog, prosvjetnog, umjetničkog, znanstvenog i intelektualnog djelovanja.

U Bašagićevoj porodici oduvijek se njegovao kult begova; o njima je slušao predaje od svojih roditelja; najčešće priče o njihovom slavnom junaštvu u redovima moćne turske vojske, pa mu je izuzetno teško padala ekonomska dekadencija bosanskohercegovačkih begova. Zato će on u svojoj stihovanoj autobiografiji pod nazivom ”Kratak pregled mog života” (1926) sa žaljenjem pjevati i o neumitnom propadanju begova:

”Ispričati, šta zapamtih - to bi bila priča duga;
Vladari su postajali podanici svoje raje,
bogati gospodari biedne sluge svojih sluga –
I taj problem - u povijesti nečuveni - i sad traje.”

Bašagić nikada nije mogao preboljeti nepravdu koja je nanijeta bosanskohercegovačkim begovima uvođenjem agrarne reforme (1918), koja je suštinski osiromašila vjekovno bošnjačko plemstvo. Ipak, Safvet-beg je i dalje njegovao kult begovskog ponosa, kreirajući od sopstvenog begovata osoben duhovni stav i aristokratski imidž, pa ga je, nimalo slučajno, njegov najbolji prijatelj Alija Nametak prozvao ”posljednjim bosanskim begom”.

Koliko je Safvet-beg cijelim svojim bićem bio vezan uz begovat i begovštinu, dovoljno pokazuje činjenica da je bio - što u bližem, što u daljem rodbinskom srodstvu - sa sljedećim velikaškim i begovskim porodicama: Vukoman, Džaferbegović, Redžepašić, Muslibegović, Pašić (iz Čajnog kod Nevesinja), Imširpašić, Defterdarević, Resulbegović, Čengić, Sulejmanpašić, Selmanović, Rizvanbegović, Kapetanović (iz Vitine kod Ljubuškog), Pašić (iz Bijeljine), Salihbegović. Dodajmo ovome da je Safvet-beg bio i veliki prijatelj (pobratim) sa sarajevskom begovskom porodicom Hrasnica. Vjerovatno iz skromnosti i begovske uviđavnosti, Bašagić nije sam publicirao svoje rodoslovlje, mada je o tome imao veoma obimnu pisanu građu, koju je rado davao na uvid, osobito svome biografu i prijatelju Hamdiji Kreševljakoviću i Ivanu-Azizu Milićeviću, o čemu je ovaj i pisao u svome članku ”Nešto o javnom životu Dra Safvetbega Bašagića”:

”…Safvet je bio vidno oduševljen, kad je čuo, o čemu se radi, i izjavio je, da će ta zbirka po vremenu biti u istinu najpouzdanije vrelo za iscrpno proučavanje našega razvoja i života u svakom pravcu. - Da sam mogao, Đivo, slutiti, da se tako što sprema, onda ne bih dao uništiti dobar dio svojih bilježaka i rukopisa. Imam ja nešto, i to ću drage volje odstupiti zbirci. Čuvam i isprave moje porodice, a među tima ima i isprava od nazad dvije stotine godina i više. I to ću ti dati. Te su isprave sada kod Hamdije (Kreševljakovića) i kada se s njima posluži, reći ću da ti ih preda”.[1]

Srećom, Hamdija Kreševljaković, Safvet-begov biograf, vratio je Bašagiću porodične isprave i ovaj ih je kasnije predao Ivanu-Azizu-Milićeviću za NAPRETKOVU kulturno-historijsku zbirku. Milićević je uspio napisati Rodoslovlje Safvet-bega Bašagića i na osnovu toga teksta možemo danas rekonstruirati Bašagićevo velikaško begovsko porijeklo koje seže još u doba srednjevjekovne Bosne i Huma.

Po Milićevićevom iskazu Safvet-beg je više puta pominjao obiteljsku predaju koja se odnosi na XV stoljeće. Tu je predaju Safvet-beg čuo od svoga oca Ibrahim-bega, a u njoj se govori o Bitki na Gabeli 1482. godine, nakon koje je Hercegovina pala pod tursku vlast. U toj bitki posebno se istakao jedan konjanik koji je imao samo polovicu sablje. Njegovo je junaštvo primijetio Mustafa-paša Jurjević i nakon bitke se raspitivao o kojem se konjaniku radi, budući da je svojom hrabrošću dao veliki doprinos pobjedi turske vojske. Mustafi-paši javilo se nekoliko konjanika, ali mu niti jedan nije mogao pokazati svoju krnju sablju. Zato je Mustafa-paša naredio da se u red svrstaju svi konjanici i da mu svaki od njih pokaže svoju sablju. Tako je došao do jednog konjanika koji se zvao Džafer-beg i ovaj mu pokaza svoju krnju sablju. Kad je to paša vidio, rekao je Džafer-begu: ”Ti si onaj, koga tražim! Evo ti moja sablja i nosi je kao uspomenu na osvojenje Hercegovine. Osim toga pisat ću u Stambol, neka ti dadu rutbu i veći ziamet u Hercegovini.”Džafer-beg bijaše prapredak Bašagića-Redžepašića, a Mustafa-paša mu je dao sablju zvanu Isfihanka koja se još za života Safvet-[2] begova nalazila u njegovoj kući. Inače, Džafer-beg je bio dvorjanin kod hercega Stjepana Kosače, a prije primanja Islama zvao se Vukman ili Vukoman. Ruševine njegove kule nalazile su se na nevesinjskom polju, a kraj njih i drevni stećak, za koji se u narodu tvrdilo da predstavlja Vukomanov grob. O svemu ovome govori daleka porodična predaja, ali kao potvrdu njezine vjerodostojnosti Bašagić je isticao rad Ćire Truhelke: ”Tursko-slovjenski spomenici” (”Glasnik Zemaljskog muzeja”, l911) u kojemu se spominje Džafer vojvoda, i studiju Ljudevita Thalloczyia: ”Studien zur Geschichte Bosniens und serbiens in Miittelalter” (1913) u kojoj se spominje Bitka na Gabeli, ali se kao vođa turske vojske ne spominje Mustafa paša Jurjević, već Ajas-beg, hercegovački krajišnik. No, o Mustafi-begu Jurjeviću kao osvajaču Hercegovine govori i dr. Asboth, baš kao što govori i porodična predaja Bašagića, koju je Safvet-beg držao apsolutno tačnom.

Potomci Džafer-begovi prezivali su se Džaferbegovići, a po jednom prepisu sidžila koji se nalazio u ostavini Muhameda efendije Kadića, prvi poznati potomci Džafer-bega bili su Abdullah-beg i Derviš-beg Džaferbegović. Derviš-beg je imao tri sina: Muslibega, Redžep-pašu i Mahmud-bega. Od Muslibega potiče nevesinjska porodica Muslibegović. Pomenuti Redžep-paša imao je tri sina: Abdullah-bega, Mehmed-bega i Murted-bega, koji su se po ocu Redžep-paši prozvali Redžepašići. O Redžep-paši podrobnije podatke nalazimo u Bašagićevoj knjizi ”Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini”, gdje doslovce stoji: ”Redžep-paša, rodom iz Nevesinja. Ocu mu je bilo ime Derviš, a djedu Abdullah. Iza bečkoga rata sudjelovao je kao zapovjednik delija s topal Husein-pašom u suzbijanju austrijskih provala u Bosnu 1099-1102. (1687-1690). Za zasluge je imenovan beglerbegom i muhafizom u Nikšiću. Godine 1105. (1693) sudjelovao je kao trebinjski muhafiz s bratom Musli-begom kod opsjedanja Gabele, a 1107. (1695) postao je valija na Hercegovini. Dvije godine kasnije bio je muhafiz u Livnu, odakle je opet premješten na Hercegovinu 1110. (1698); ovom vlada sve do smrti, koja ga je zatekla u Drobnjacima mjeseca zilhidžeta 1114. (1703). Ubijen je iz potaje u kuli kneza Malovića, kad je klanjao ićindiju. S njim su poginuli brat mu Musli-beg i sin mu Murteda-beg. Od mletačkih provala i četovanja dalmatinskih uskoka Hercegovina je iz bečkog rata silno stradala, zato je Redžep-pašu zapala teška zadaća da je obnovi. Sagradio je i popravio po Bosni nekoliko gradova i džamija u Nikšiću, Počitelju, Blagaju, itd. Iza njega je ostao malodoban sin Derviš Mehmed-beg. Ovoga su sinovi Mustafa-paša i Osman-beg, a zadnjega su sinovi bosanski defterdari Sulejman-paša (maktul), Imšir-paša i Daut-beg. Daut-begov sin je Lutfullah-beg, zvani Bašaga, a Bašagin je sin Ibrahim-beg, otac pisca ove knjige. Mustafa-pašini su potomci Pašići iz Čajna (kod Nevesinja), Imšir-pašini, Imširpašići iz Skoplja, a Bašagini Nevesinjski Bašagići.”3 Uspoređujući Bašagićeve i Milićevićeve podatke uvidjet ćemo da je Milićević napravio nekoliko grešaka. On pominje da je Redžep-paša poginuo 1727. godine na vjeri u kuli kneza Kosovića na Drobnjaku, koji se od onda nazivlje Drobnjaci, jer su tu poginuli Gazi Husrev-beg i onda Redžep-paša”. Zatim je Milićević pogrešno naveo ime poginulog sina Redžep-pašinog (Mahmud-beg Džaferbegović-Redžepašić umjesto Murteda-beg), a Daut-bega Redžepašića, praunuka Redžep-pašinog, Milićević naziva Davud-beg. Međutim, Ivan Milićević dao nam je i nekoliko novih podataka o Safvet-begovom rodoslovlju. Mada za Mehmed-bega Redžepašića ne spominje i prvo ime Derviš, niti pominje da je on ostao malodoban nakon Redžep-pašine smrti, Milićević pominje, osim Mustafe-paše i Osman-bega, još jednog Derviš Mehmed-begovog sina: Alibega, kojega Safvet-beg nije pomenuo. Također, Ivan Milićević pominje i kćerku Osman-begovu-Đulu, koja je bila udata za Sulejman-pašu Skopljaka, pripadnika begovske porodice Sulejmanpašić iz Skoplja. Osman-beg, unuk Redžep-pašin, imao je osim kćerke Đule još tri sina: Sulejman-pašu, Daut-bega i Imšir-pašu. Osman-beg Redžepašić nosio je nadimak Zalom-aga po posjedu Redžepašića u Zalom-palanci kod Nevesinja, o kojoj je sa sjetom pjevao i Safvet-beg Bašagić:

”Moj Zalome, mojih pređa dome,
Štono čarom cvijeća i ruže
Opajaš mi srce mladenačko,
Blažiš jade umorne mi duše.

Moj Zalome, omeđino tužna,
Što me gledaš tako čudnovato?
Tvoje trnje Mirzine su ruže,
Tvoje stijenje Mirzino je zlato”.

Od Imšir-paše nastali su Imširpašići iz Skoplja, a Daut-beg Redžepašić bio je oženjen sa Kadirom Defterdarević-Resulbegović iz Trebinja sa kojom je dobio sina Lutfibega Redžepašića, zvanog Bašaga, po kojemu se kasniji potomci Redžepašića prezvaše Bašagići. Lutfibeg je bio muselim pivsko-nevesinjski i hercegovački bašaga. Bio je oženjen sa Alijom Selmanović, kćerkom Mahmud-bega Selmanovića iz Pljevalja i unukom Mustafe-paše Selmanovića. Selmanovići su bili vlasnici Drobnjaka koji su kasnije pripali Smail-agi Čengiću preko sina Dede-paše Čengića koji se oženio sa Hankijom Selmanović. Dede-paša je imao kćerku Almasu Čengić, koja se udala za sina Lutfibegovog: Ibrahim-bega Bašagića-Redžepašića. Ibrahim-beg i Almasa Čengić, unuka Smail-agina, rodili su Safvet-bega Bašagića. Safvet-beg u pjesmi ”Hercegovče (sestri u spomenar)” pjeva i o svojim roditeljima:

”Ti ne pamtiš, jer je davno bilo,
Kad nam majku odnesoše ljudi.
Rekoše mi: ”Bog se smilovao,
Pa je sebi u džennet pozvao”.
Sva mahala za njom je plakala…
Ti ne pamtiš, ti si bila mala.
Kažu ljudi, da nitko ne pamti
Boljeg oca, nego mi imamo:
Tko ga pita svakom savjet kaže;
Ljubi narod, sirotu pomaže;
Nas miluje…Providnosti hvala,
Što je nama dobra oca dala!”

Safvet-begova sestra Munira udala se za pjesnika Riza-bega Kapetanovića, sina Mehmed-bega Ljubušaka, čime su Bašagići i sa ljubuškim Kapetanovićima stupili u rodbinske veze. Iz pomenute pjesme vidi se koliko je Safvet-beg cijenio svoga oca, poznatog i po pjesničkom pseudonimu Edhem, o kojem je Safvet-beg dao sljedeće biografske podatke: ”Edhem je pjesničko ime Ibrahim-bega Bašagića. Rodio se u Nevesinju 1257. (1841). Sin je Lutfi-beg Redžepašića, muselima pivsko-nevesinjskoga, koji je bio također hercegovački bašaga. Po njemu je prozvana cijela porodica Bašagići. Nauke je počeo u Nevesinju, a nastavio u Travniku u medresi pred muftijom Derviš-ef. Korkutom. Uz šerijatske pravne znanosti dobro je poznavao arapski i perzijski jezik, a turskim jezikom vladao je kao i svojim. S početka se mislio posvetiti ulemanskom staležu, ali je ubrzo prešao u političku službu. Prije okupacije služio je kao kajmekam u Pivi, Foči i Ljubuškom. Kad je prvi put proglašen ustav u Turskoj, Hercegovina ga je opremila s muftijom Karabegom kao svog poslanika u Carigrad 1876. I drugi put je bio 1878. izabran u Hercegovini za parlamenat. U klubu balkanskih poslanika bio je oba puta tajnik. Iza okupacije bio je predstojnik u Stocu i Konjicu. Kad je ustrojena zemaljska vakufska komisija 1883. u Sarajevu, imenovan je mufettišom. Kasnije kod preustrojenja postao je ravnatelj i predsjednik povjerenstva, koje je časti obnosio sve do smrti 8. studenoga 1902. On je prvi počeo pisati životopise glasovitih Bošnjaka i Hercegovaca po bosanskim ”Salnamama” (Kalendarima) i upoznao nas s Derviš-pašom Mostarcem, Nerkesijom, Kafijom, Gazi husrev-begom, Gazi Ferhat-pašom Sokolovićem i drugima. Pjevao je pjesme i kronograme u turskom jeziku. Surađivao je u ”Vatanu” i ”Rehberu”, koji su izlazili u Sarajevu.”[4] Ibrahim-beg Bašagić-Redžepašić bio je oženjen sa Almasom Čengić, kćerkom Dede-paše Čengića i Hankije Selmanović. Ibrahim-pašina supruga Almasa Čengić bila je unuka glasovitog Smail-age Čengića. Ibrahim-beg i Almasa-hanuma imali su četiri sina: Safvet-bega, Teufik-bega, Muhamed-bega (zvanog Mujabeg) i Osman-bega, kao i tri kćeri: Muniru (udata za pjesnika Rizabega Kapetanovića), Zinetu (udatu za Hakibega Pašića iz Bijeljine) i Kanitu (udata za Šemsudin-bega Salihbegovića).

Safvet-beg je bio oženjen sa Fahrijom Bašagićevom, kćerkom Ćamil-bega Bašagića-Redžepašića i Najle Rizvanbegovićeve. Safvet-beg i Fahrija imali su dva sina: Fikreta (r. 1916, inače ustaški dobrovoljac na istočnom frontu u Drugom svjetskom ratu) i Namika (r. 1917, knjižar) i dvije kćerke: Almasu (r. 1913, udatu Demirović) i Enisu (r. 1922, udatu Knežić). Enisa je i danas živa, a u Zagrebu je diplomirala na medicinskom fakultetu.

Iz rodoslovlja Safvet-begovog jasno je vidljivo koliko je on mnogo polagao na čistoću svoje plave begovske krvi, pa se čak i oženio jednom Bašagićkom. To je bila institucija sororata (ženidbeni odnosi unutar iste plemićke loze), čime se nastojala očuvati plava begovska krv i imetak stjecan generacijama. Titulu bega i čistokrvno begovsko (plemićko) porijeklo osjećao je Safvet-beg kao svoju najveću osobnu vrijednost, jer je bio duboko uvjeren da su begovi stoljećima čuvali posebnost i samostalnost Bosne, te je njihovo propadanje doživljavao i kao svojevrsno propadanje bosanskohercegovačke državnosti. To će osjećanje on i otvoreno iskazivati u mnogim svojim pjesmama. Ovaj begovski nam i svijest o sebi kao elitnom dijelu jednoga naroda veoma plastično je opisao Muhamed Filipović u svojoj autobiografskoj knjizi: ”Pokušaj jedne duhovne biografije” (Sarajevo, 1999), izražavajući svojevrsni program i teoriju bosanskog begovskog elitizma: ”Svi smo mi odrasli i bili formirani u okolini koja je sačuvala budnu svijest i tradiciju o Bosni i našoj odgovornosti za njenu sudbinu. Njegovana su visoka moralna načela u pogledu na lični i javni život i specifičnu kulturu bosanskih muslimana, koja je bila utemeljena u dvije osnove, tj. u islamu, onakvom kakvog smo mi primili od Osmanlija i u bosanskoj narodnoj tradiciji, koju smo svi mi ljubomorno čuvali, prije svega u jezičkom naslijeđu, a zatim i narodnoj usmenoj kulturi i svim drugim običajima. Kada sam se ja rodio, a bilo je to 03.08.1929. godine, taj svijet je još postojao, istina u tragovima, opljačkan, ubijen i ponižen, ali još dovoljno intelektualno i moralno snažan da stavi neizbrisiv pečat na moju ličnost. Upravo zbog toga sam i kazao da se čovjek rađa tako što ulazi u već priređen društveni i svaki drugi odnos i da se u njemu i kroz njega, bilo negirajući ga, bilo potvđujući ga, i sam formira i izražava kao biće. Naravno, osnovna pretpostavka za to je da ta sredina ima neke bitne karakteristike i da izražava sadržinu društvenog odnosa, tj. da se njeno postojanje ne svodi samo na puko preživljavanje. To je smisao i uloga elitnih društvenih grupa, jer su oni jedini autentični i pravi nosioci i čuvari tradicija. Narod, u smislu puka, ne mijenja ništa, nego ga mijenjaju prilike i nužde života, kojima je on najviše i najdrastičnije izložen. Dakle, moj svijet, onaj koji će ostaviti neizbrisiv pečat na mojoj ličnosti, oblikovati mnoga moja shvatanja i razumijevanja vlastite egzistencije i svijeta u kojem živim, bio je taj svijet jake tradicije bosanskog duha (kako sam to jednom formulirao), zapravo osjećanja pripadnosti jednom potpuno izgrađenom, u pogledu osjećanja, tradicije, kulture i morala svijetu, koji se zove Bosna. Mi smo smatrali da smo u njoj mi Filipovići važan dio, da predstavljamo bitni dio tog svijeta.”[5]

II. Životopis Safvet-bega Bašagića

Za dokumentarnu rekonstrukciju Bašagićevog života današnjem istraživaču na raspolaganju stoji nekoliko tekstualnih izvora: rad arhivistkinje Sajme Sarić iz Arhiva Bosne i Hercegovine: ”Život i rad Safvet-bega Bašagića u dokumentima Državnog arhiva Bosne i Hercegovine (objavljen u zborniku radova sa naučnog skupa ”Safvet-beg Bašagić - bošnjačka intelektualna strategija”, Zenica, 1994), zatim tekst biografskog karaktera Hamdije Kreševljakovića: ”Dr. Safvet beg Bašagić-Redžepašić” (”Spomenica na proslavu 55-godišnjice rogjenja Dra Safvetbega Bašagića (Mirza Safveta) i 30-godišnjice njegova pjesničkog i naučnog rada spojena sa proslavom 20-godišnjice Musl. Zanatl. Udruženja ”Ittihad” u Mostaru”, 1926, isto i u ”Novom Beharu”, Sarajevo, 1. maja 1934, god.VII, br. 19-21), dva nekrologijska teksta Alije Nametka: ”Dr. Safvet beg Bašagić 6.V 1870 -9.IV 1934” i ”Safvetbeg Bašagić (Povodom tridesetogodišnjice smrti 9.IV 1934)” (v. u knjizi: Alija Nametak: ”Sarajevske uspomene”, Sarajevo, 1997), potom biobibliografska studija ”Safvet-beg Bašagić” u knjizi ”Istaknuti Bošnjaci” (Sarajevo, 1998) Mahmuda ef. Traljića, te, na kraju, autobiografska pjesma Safvet–bega Bašagića pod naslovom ”Kratak pregled mog života” (”Gajret”, X/1926, 5, 66, 67). Naravno, mnoštvo biografskih podataka o Bašagiću može se pronaći i u drugim njegovim pjesmama, u brojnim svjedočanstvima i sjećanjima njegovih prijatelja i kćerke Enise, u njegovim umjetničkim, znanstvenim i publicističkim djelima, kao i u ličnoj i administrativnoj korespondenciji pohranjenoj u Arhivu BiH i mnogobrojnim prigodnim tekstovima o Bašagićevom životu i radu, osobito u ”Novom Beharu” (01.05.1934) i u Ittihadovoj ”Spomenici” (Mostar, 1926). Također, znatan dio građe o Bašagićevom životu i radu može se pronaći i u njegovoj rukopisnoj zaostavštini pohranjenoj u Istorijskom arhivu Sarajevo.

Zanimljivo je i znakovito primijetiti kako je još početkom ‘70-tih godina, nakon objavljivanja Bašagićevih ”Izabranih djela” (1971), Midhat Begić ukazao na potrebu da se napiše kritička biografija Safvet-bega Bašagića, napominjući da taj posao Muhsin Rizvić ipak nije izvršio. Evo kako je M. Begić pisao o potrebi konačnog publiciranja Bašagićeve biografije: ”S. Bašagić je pjesnik čija biografija treba da se napiše, istinita, argumentovana, stilska, sociološko-psihološka, kritički oštra i pravična, zanimljiva i bogata, za hater istine o jednom kliskom labilnom području međunacionalnih naših i srpsko-hrvatskih i muslimanskih literarnih i istorijskih ulegnuća, depresija, tegoba. Kritičar-biograf - pogotovo ako je Musliman ne bi imao ni smio niti od čeg da bježi, sve od spasonosne istine, koja razgaljuje dušu ljudsku do u njene najskrivenije dubine”[6]. Danas se može sasvim opravdano postaviti pitanje: zašto je Midhat Begić insistirao na ”istinitoj i pravičnoj” biografiji Safvet-bega Bašagića? Također, samo od sebe nameće se i drugo pitanje: zašto je Muhsin Rizvić ”izbjegao” da napiše kritičku biografiju Bašagićevu? Na oba ova pitanja može se, vjerovatno, dati približno isti odgovor: Bašagić je u socijalističkoj jugoslavenskoj književnoj historiografiji bio tabuiziran pisac, književnička i kulturna figura koja je u obzorju socmarksističke ideologije simbolizirala težnju za političkom restitucijom i povratkom begovskog feudalizma. S druge strane, Bašagić je oduvijek bio i predmet srpsko-hrvatskih političkih i nacionalnih sporova, te pogodna figura za promidžbu ideje o nacionalnoj zasebnosti bosanskih muslimana. I Begić i Rizvić bili su svjesni činjenice da Bašagićeva biografija u sebi mora sadržavati i delikatne političke konotacije kao i neminovne refleksije na političku suvremenost. Također, Bašagićeva biografija bila je još kompleksnija radi njegove teške i za javnost zazorne bolesti, čije bi potanje otkrivanje nužno značilo i neprijatno zalaženje u privatnost jednoga zaslužnog književnika i kulturnog djelatnika, a u krajnjoj konzekvenci, moglo bi imati i neugodne reperkusije za Bašagićeve potomke.Srećom, o Bašagićevoj bolesti nije pisano sve do posthumnog objavljivanja knjige ”Sarajevski nekrologij” (1995) Alije Nametka, iz koje je i šira javnost mogla saznati od kakve je bolesti Mirza Safvet dugo i teško bolovao. Nametak je čak i aludirao na uzroke Bašagićeve teške bolesti, a to nije krio niti sam Bašagić pjevajući da su za njegovu bolest ”krivi piće i žene”.

No, bilo kako bilo, Bašagićeva biografija je morala biti napisana i šta više, nju su godinama i desetljećima ispisivali različiti kroničari i svako na svoj način i iz svog ugla promatranja jednog burnog i veoma zanimljivog života (Hamdija Kreševljaković, Ivan Milićević, Hazim Šabanović, Alija Nametak, Muhsin Rizvić, Mahmud Traljić, Sajma Sarić i dr.), ali niko od njih nije se upuštao u pisanje cjelovite kritičke biografije Safvet-bega Bašagića koja ne bi bila samo puki životopis Bašagićev, već i svojevrsni politički, kulturološki, socio-psihološki i mentalitetni portret ovoga čovjeka, iznimno zanimljivog i značajnog za političku, kulturnu i nacionalnu povijest bošnjačkoga naroda.

Safvet-beg (Ibrahim-bega) Bašagić rođen je u Nevesinju 6. maja 1870. godine. U ”Osobniku kustosa dra Safvetbega Bašagića” izdanom od direktora Zemaljskoga muzeja u Sarajevu, Dr.-a Ćire Truhelke, dana 17.02.1921. godine, stoje slijedeće generalije o Bašagiću:

Godina,dan i mjesto rođenja:6. maja 1870. u Nevesinju;
Zavičajnost: Sarajevo;
Narodnost: Hrvat,
Vjera: musliman;
Stalež: kustos kod zemaljskog muzeja;
Ime i obiteljsko prezime supruge: Fahra Bašagić;
Imena i datum rođenja djece:
Almasa, 10.X 1913, Fikret, 13.II 1916,
Namik, 28.I 1917, Enisa, 01.VIII 1922;
Ispit zrelosti: zavod gimnazija u Sarajevu,
datum svjedodžbe: 26.VI 1895;
Sveučilišne nauke: upisan na filozofski fakultet
14. X 1895. u Beču i absolvirao ga u julu 1899;
Ispitna komisija na sveučilištu u Beču,
datum svjedodžbe: 20.V 1910;
Struka: glavna, islamski jezici, sporedna:
filozofija, nastavni jezik: njemački;
Službovanje ili zanimanje prije stupanja u zemaljsku
službu: od 23.VI 1900. do 6. I 1906.
predavao arapski jezik na gimnaziji u Sarajevu,
od juna 1910. do januara 1919. bio nar. poslanik i predsjednik sabora Bosne i Herc.;
Zna jezike, sasvim dobro: hrvatski, dobro: arapski, perzijski, turski i njemački;
Od vojne dužnosti oprošten za: platio bedela 1893.

Uz Bašagićev potpis direktor Zemaljskog muzeja Ćiro Truhelka je zapisao: ”Gornji navodi uspoređeni su sa predočenim ispravama i pronađeni istinitim”, što govori da su podaci iz ”Osobnika” posve vjerodostojni i nastali na osnovu Bašagićeve lične dokumentacije. Fotokopiju ovoga osobnika posjedujem i ja u svojoj privatnoj biblioteci, baš kao i osobnik na njemačkome jeziku (”Dienst-und Qualifications-Tabelle”), gdje se navodi da je Bašagić dobro poznavao i latinski, a razumio je i francuski jezik. Međutim, po pojedinim studijama Safvet-bega Bašagića vidljivo je da je on poznavao i engleski jezik, te se može reći da je bio poliglota u pravom smislu te riječi. U rukopisnoj zaostavštini Safvet-bega Bašagića pronašao sam na unutrašnjim koricama jedne bilježnice i lični bašagićev navod o vlastitom rođenju, što ga je on prepisao iz jednog rukopisa svoga oca Ibrahim-bega. U Safvet-begovoj bilježnici je zapisano: ”5. Safera 1287. po hidžri, 24. aprila po Jul, a 6, maja po Greg. 1870. u petak prije podne ugledao sam bijeli svijet u junačkoj Hercegovini na polju Nevesinjskom. Safvet beg redžepašić-Bašagić. To je izvadak iz zapisnika moga oca, koji je tačno u onaj dan zabilježio moj rogjendan”.

Do dvanaeste godine života živio je u više gradova stare Hercegovine, pošto mu je otac u tim mjestima (Foča, Mostar, Ljubuški, Stolac, Konjic) obavljao različite činovničke dužnosti. O dječačkim godinama svoga života Safvet-beg je očuvao uspomenu kroz stihovanu autobiografiju, gdje je pjevao o pohađanju mektebske nastave u Konjicu:

”Pamtim hodžu u Konjicu, kada sam u mekteb došo
Prvi put u kundurama - udari mi deset štapa
Al je i on zapamtio mene, jer je loše prošo
Da me bolje poznavao, prošo bi se tog sevapa”.

Safvet-beg je imao tu sreću ili nesreću (!?) da u ranim dječačkim i, kasnije, mladenačkim godinama dočeka dolazak Austro-Ugarske u Bosnu i osjeti ”plimu novog vremena” koje je nezaustavljivo donosilo evropski ili - kako je to narod zvao - švapski stil življenja: pohađanje mekteba u cipelama, korišćenje papirnih novčanica, bankarski sistem, nova moda u odijevanju (nošenje šeira i odijela), ali su suštinske promjene u tome prevratničkom i prijelomnom dobu bile mnogo dublje, što se ogledalo kroz naglo siromašenje begovata i pobune raje (Nevesinjski ustanak), zatim kroz konzervatizam i nesnalaženje vjerskih krugova i propadanje vrhovnih islamskih i državnih turskih institucija; kroz pomodarstvo mlade generacije koja je snobovski prihvaćala evropski stil života (skidanje fesa i vale), ali istovremeno i kroz fanatično odbijanje novih formi života, osobito škole i moderne prosvjete. O svim tim pojavama, kao i o kataklizmičkim posljedicama prvog svjetskog rata i agrarne reforme, kojom je definitivno uništen begovski sloj u Bosni i Hercegovini, sve to Bašagić je opjevao u svojoj prigodnoj autobiografskoj pjesmi ”Kratak pregled mog života” obilježavajući 55. godišnjicu svoga života:

”Pedeset je i pet ljeta prešlo preko moje glave, -
Od kako sam ugledao našu Velež, sveto brdo,
Gdje no sure orlušine nepristupna gniezda prave,
Gdje no Hata sa preslicom i s garovom čuva krdo.

Pedeset je i pet ljeta prošlo meni ko u kinu,
Gdje sudbina ko umjetnik senzacije svoje reda –
I filmove vazda nove iznosi na svietsku binu,
Da pomnome gledaocu zastanuti nikad ne da.

Od Adema pa do danas nije vrieme iznielo
Na svietsku pozornicu užasnijih scena, slika
Kao mome naraštaju, koji sve to gleda smjelo
I ne pazi ništa poput fanatična mučenika.

Ispričati, šta zapamtih - to bi bila priča duga;
Vladari su postajali podanici svoje raje,
A bogati gospodari biedne sluge svojih sluga –
I taj problem - u povijesti nečuveni - i sad traje.

Slušao sam Salih hodžu Zeničaka, kako vazi:
”Ko bank-note sobom nosi, a na njima ima slika
Da mu namaz sahih nije, da mu meleć ne zalazi
U dom.Toga i Bog mrzi ko idolopoklonika”.

Gledao sam i Džindžiju, gdje budalam pušta brade
I gajtane na tozlukam izvjedljivo okom broji
S ćursa viče: ”Šeriatska ustanova da imade:
Kako mora svaki muslim da odielo sebi kroji”.

Negda Bosna pod bajrakom Gradačačkoga kapetana
U borbi je protiv fesa žrtvovala mnogo krvi,
Pa šta smo sad dočekali djeca istih muslimana,
Natječu se ko će od njih ustaknuti šeir prvi –

Što-šta nešto odigra se u mom vaktu i zemanu;
Što vjerovao niko nije dogodi se preko noći.
Nesta traga mešihatu, hilafetu i sultanu,
Nema više svetih lica, da dijele svete moći.

Što državi progres krči, Kemal paša to ne štedi, -
On predlaže, a narodno predstavništvo sve usvaja.
Ženi skide valu s lica i s mužem je isporedi,
Da u pravu i slobodi djecu ragja i uzgaja.”

U svojoj stihovanoj autobiografiji Bašagić uspoređuje vlastiti život sa zanimljivim i burnim avanturističkim romanom punim putešestvija i ”čudnije doživljaja”. Bašagićevo putešestvije započelo je već u doba njegova djetinjstva, jer se njegov otac po nalogu službe često selio iz mjesta u mjesto po čitavoj staroj Hercegovini (Foča, Stolac, Mostar, Konjic, Ljubuški). Kao dječaka roditelji su ga htjeli poslati u Carigrad da postane carski ”zabit”, a zapravo je pravi razlog takvog nastojanja bila namjera da Safvet-beg izbjegne ”švapske škole”, jer se tada mislilo da ”škola ne uzgaja nego kvari”. Sam Bašagić jasno i odlučno se distancirao od takvih štetnih nastojanja, stalno ukazujući na potrebu da se Bošnjaci obavezno školuju i na svjetovnim školama, a ne samo u islamskim vjerskim institucijama prema kojima je imao izrazito kritičan stav. O tome Bašagić piše i u svojoj stihovanoj autobiografiji:

”I onda sam ja mislio upravo ko što mislim danas
Da modernim znanjem treba oružati mladež našu
Da mektebi i medrese ne imadu smisla za nas
Kad smo nako kukavički dočekali Omer pašu”.

Godine 1882. Safvet-beg je doselio u Sarajevo i tu ga je otac odmah upisao na sarajevsku ruždiju, gdje je prema vlastitim riječima ”ljubav za Istok steko” i perzijskom poezijom svoju dušu začinio”. U Istorijskom arhivu Sarajevo pohranjene su dvije polaznice Safvet-bega Bašagića iz II. gradske dječačke pučke učione od 5. septembra 1885. i 10. januara 1886. godine. Iz polaznica je vidljivo koje je predmete Bašagić pohađao u sarajevskoj ruždiji: nauk vjere, čitanje, slovnica, ustmeni i pismeni izraz misli, računstvo, krasopis, zemljopis, povjest, prirodopis, prirodoslovje, geometrijsko oblikoslovje i risanje, horski jezik, arabski jezik, perzijski jezik. Iz svih predmeta Bašagić je pokazao vrlo dobar ili dobar uspjeh, a posebnu sklonost je već tada pokazivao ka istočnim jezicima. Tako je Bašagić, zahvaljujući ponajprije svome pametnom ocu i školovanju na islamskim vjerskim institucijama (mekteb, ruždija) perfektno naučio turski, arapski i perzijski jezik, ali je krišom od roditelja pohađao i gimnaziju kako bi stekao potrebnu svjetovnu naobrazbu. Pri tome nije zanemarivao niti svoje mladićke potrebe, pa će o tome zapisati:

”Protiv volje roditelja pošo sam u gimnaziju –
I s dječicom kao mladić sjedio u jednoj klupi,
Iz škole sam sa knjigama pohađao i birtiju
Gdje se mladež sarajevska na sastanke često kupi”.

Tako je Bašagić svojom intelektualnom pojavom i ličnim ponašanjem predstavljao paradigmu mlade bošnjačke inteligencije s kraja XIX. stoljeća kojoj je priječeno školovanje u svjetovnim institucijama što ih je ubrzano osnivala nova austro-ugarska vlast. Maksimilijan Braun je s pravom tu raštrkanu skupinu nove bošnjačke inteligencije nazvao ”postokupacionom generacijom”. Ta je generacija halapljivo upijala nove tekovine evropskog stila življenja, a među tim evropskim stečevinama isticali su se gimnazija i birtija kao dvije osnovne društvene institucije gdje se sticalo moderno znanje. Svoju sklonost prema birtiji i bekrijskom životu za vrijeme svoje mladosti Bašagić nije krio, pa će u sumarijumu svoga života, u pjesmi autobiografskog karaktera: ”Sumorne melodije”, vidno bolestan i prikovan za postelju, sa gorčinom, ali bez lažnoga pokajanja pjevati:

”Kad sam pjevo obijesne
Pjesme ”Bekrijanke”,
Ja sam onda u veselju
Provodio danke.

Nit je staro kašljalo mi,
Ni plakalo mlado;
Dobri otac nad mnojim je
Džepovima vlado.

Davao mi objeručke,
Koliko je imo.
Kuda sam ih potrošio, -
Nije račun primo.

Živio sam, kako sam ja
Umio i znao.
Onda ne bih svog života
Za ničiji dao!

Vrijeme kule niz kotare
Gradi i obara,
S vremenom se mladi momak
U stara pretvara.

Taj se proces
Odigro kod mene:
Ne postara mene vrjeme
Već piće i žene”!

Svoju strast za vinom i ženama Safvet-beg će skupo platiti: teškom bolešću koja će ga odvojiti od nauke i literature nakon 50. godine života, te će zadnjih petnaestak godina života provesti gotovo prikovan za bolesnički krevet, o čemu će pjevati u pomenutoj pjesmi ”Sumorne melodije”, vapeći glasom antičkoga tragičara:

”Ja osjećam s dana na dan,
Kako bolest mene steže.
Hoće, da me sve do groba
Za dosadno kreve sveže.
I brzo će svezati me –
I dovest u tako stanje,
U kom pjesnik sve izgubi:
Vjeru, nadu i uzdanje.

U meni će tad presušit
Živo vrelo poezije,
Koje preko trideset ljeta
U grudima mojim vrije

Tjelo slabo, duša prazna, srce puno jada,
Želja hladna, volja mrtva, izgubljena nada,
Mašta pusta, gusle mukle - sve od boli strada.
Gdje si smrti, da se izgubim s pozornice lude!

Za me više nema draži na ovome svjetu,
Da ublaži moje jade, moju sudbu kletu,
Gadna bolest shrvala me u života cvjetu.
Gdje si smrti, da se gubim s pozornice lude!”.

No, Bašagićevoj teškoj bolesti, koja je znatno obilježila njegovu tragičnu biografiju, vratit ćemo se u drugome dijelu ovoga poglavlja.

Kao što veli u svojoj pjesmi ”Kratak pregled mog života”, Bašagićevo gimnazijsko školovanje bilo je prava ironija, budući da je on bio mnogo stariji od ostalih đaka u razredu, ali je to njegovom ozbiljnom liku pridavalo dodatni karakter, što je posebno doimalo njegove gimnazijske kolege. O tome će pisati Bašagićev gimnazijski kolega Stevan Žakula u prigodnom memoarskom tekstu pod nazivom: ”Iz mladih dana” (”Gajret”, Sarajevo, 1926, br. 9, str. 138). U kratkom memoarskom članku Žakula evocira čitateljima ”Gajreta” atmosferu starog Sarajeva iz 1890. godine, kada je današnja Štrosmajerova ulica bila oivičena tarabama i kada su đaci sarajevske Velike gimnazije pili bijelu kavu sa parčetom ”milihbrota” i krišom pili pivo u bifeu ”Orijent”. Žakula, koji je kao šesnaestogodišnjak došao iz Vinkovaca u Sarajevo, tadašnju metropolu na Balkanu...

4/23/2013 at 6:40 AM
4/23/2013 at 6:40 AM
4/23/2013 at 6:41 AM
4/23/2013 at 6:42 AM
4/23/2013 at 6:44 AM
4/23/2013 at 7:12 AM

Zaista je zanimljiva i jedinstvena njegova biografija i njegovi potomci mogu biti ponosni na njega!

Private User
4/23/2013 at 7:24 AM
Showing all 8 posts

Create a free account or login to participate in this discussion