Anica Anna Bošković

ANICA BOŠKOVIĆ (1714 - 1804), Dubrovnik - unuka Bara Bettere; sestra Ruđera Boškovića

     1. Razgovor pastirski vrhu porođenja Gospodinova (1758)

http://hr.wikipedia.org/wiki/Anica_Bo%C5%A1kovi%C4%87

Anica Bošković (Dubrovnik, 3. studenog 1714. - Dubrovnik, 13. kolovoza 1804.) je bila hrvatska književnica. Pisala je pjesme (pastorale) i prevodila je s talijanskog jezika.

Anica Bošković je rođena od roditelja majke Paule Bettera, kćerke jedne talijanske bogate obitelji, i oca Nikole Boškovića, trgovca podrijetlom iz Orahovog Dola. Sestra je slavnog brata Ruđera Boškovića, a i njena druga braća su vrijedna spomena zbog njihova doprinosa hrvatskoj kulturi, hrvatski latinist Baro Bošković i pjesnik Petar Bošković.

Djela joj prožima kršćanska tematika, što je veliki utjecaj njena školovanja u samostanu kod časnih sestara.

Anica Bošković uz Mariju Betteru-Dimitrović, Lukreciju Bogašinović, Juliju Bunić, Nadu Bunić i Katarinu Zrinsku spada u prva velika ženska imena hrvatske književnosti, odnosno, predstavljaju začetak t.zv. ženskog pisma.

Djela [uredi]

   Razgovor pastirski vrhu porođenja Gospodinova jedne djevojčice Dubrovkinje, pastorala

Bambin
Razgovor na križu s Isukrstom propetijem, poema
U hvalu brata Ruđera
misli djevojke kad meće na se kaluđersko odijelo
Razgovor o propetom Jezusu
Nestalnost ljepote
Djevica i Ljubica
Literatura o Anici Bošković [uredi]

   Ante Kadić: Otkriće Amerike u hrvatskoj književnosti, Hrvatska revija br. 42/1992.

   Ante Kadić: Ruđer J. Bošković : njegov književni i duhovni lik : prigodom 200-godišnjice njegove smrti, Hrvatska revija br. 37/1987.

   Nevenka Nekić: Skica za portret Ruđera Boškovića, Hrvatska revija br. 49/1999.

   Mirko Kratofil: Historiografija o Dubrovniku u 1999. godini., Hrvatska revija br. 50/2000.

   Zbornik stihova i proze 18. stoljeća. "PSHK", knj. 19, prir. R. Bogišić, Zagreb 1973. (Mateša Antun Kuhačević; Vid Došen; Antun Ivanošić; Đuro Hidža; Marko Bruerović; Anica Bošković)

   Sebastijan Slade, Fasti litterario-Ragusini, Dubrovačka književna kronika, Hrvatski institut za povijest, (Biblioteka Hrvatska povjesnica. Posebna izdanja), Zagreb, 2001

Vanjske poveznice [uredi]

   Hrcak.srce.hr Dubrovnik annals: Slavica Stojan. Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU, 1999.

   Filozofki fakultet Popis literature za ispit iz starije hrvatske književnosti

   Vjesnik Od demona do božice

   (boš.) Prilozi Prikaz: Sonja Dujmović: Sebastijan Slade, Fasti litterario-Ragusini, Dubrovačka književna kronika, Hrvatski institut za povijest, (Biblioteka Hrvatska povjesnica. Posebna izdanja), Zagreb, 2001.

http://silvanaurbs.blog.hr/arhiva-2006-08.html#dan5

ANICA BOŠKOVIĆ, pjesnikinja

(dubrovnik, 1714-1804)

Šturi zapisi o Anici Bošković bili bi nedostatni za opis njezinog života i rada bez monografske publikacije Slavice Stojan, koju je 1999. izdala HAZU, točnije, Zavod za povijesne znanosti akademije u Dubrovniku.

Na internetskim stranicama nema ništa o poznatoj dubrovkinji, najstarijoj hrvatskoj književnici, najmlađoj sestri Rugijera Boškovića.

U publikaciji "znameniti i zaslužni hrvati 925-1025", zabilježena je na str. 35. U toj pribilješci stoji da je "Anica Bošković, duvna, pjesnikinja, rođena u dubrovniku 1714. u obitelji koja je starinom iz Hercegovine" i da je tamo umrla 1804. (tj. u Dubrovniku).

Moram odmah intervenirati na ovaj dio napisa iz razloga sto sastavljačica crtice (o a.b., Antonija Kassowitz-Cvijić), generalizira, kazujući: "porodica starinom iz Hercegovine", što je netočno. Naime, Aničin otac je starinom hercegovačkog porijekla i rođen je u hercegovini u selu 'Orahov Dol', nadomak 'Dubrovačkom primorju', dakle hercegovac.

U dubrovnik je došao još u dječačkoj dobi za naučnika (šegrta) trgovcu Radi Gleđeviću. dugo godina teško radeći živio je u novom pazaru, stekao imanje, kupio kuću u dubrovniku, pa načet bolešću i već na pragu starosti oženio se za mladu, obrazovanu Pavlu Bettera , kćerku dubrovačkog pjesnika Bara Bettere, negdašnjeg tajnika Republike.

Još da dometnem kako je Baro Bettera bio bogati trgovac, koji je za vrijeme "velike trešnje" (potresa, 1667.) zadužio Republiku.

Iako sam ovaj dio opisala pišući o Ruđi, on je i dio Aničine prošlosti.

Svoju srednju kćer Pavlu dao je za ženu, vjerojatno bez njezine privole, već bolesnom trgovcu Nikoli Boškoviću u 17. godini. Može se nagađati razlog, jer Bošković nije bio ni osobito bogati trgovac ni osoba posebnog ugleda. štoviše bio je prznica, o čemu svjedoče dokumenti u dubrovačkom arhivu. živio je najprije u unajmljenoj kuci na busovini, a onda je kupio vlastitu u ulici provaljenoj, koju kasnije nazvaše imenom slavnog mu sina Ruđera.

Bilo je to vrijeme nakon potresa u kojem je došlo do strašnog demografskog pada, gotovo dna. Broj građana i plemstva pao je na granicu biološkog minimuma. Uz nikakav izbor ili odabir ženika, Bettera je udao kćer za već, u to vrijeme, bolesnog 30 godina starijeg trgovca, koji je bio primljen u bratstvo lazarina samo dvije godine prije vjenčanja.

Iz tog braka rodit će se osmero djece, petero od njih u tijeku očeve potpune oduzetosti.

Anica i Ruđer najmlađi, ostat će cijeloga života u vrlo tijesnoj obiteljskoj povezanosti iako su im se životni putovi razdvojili. Od sve Boškoviceve djece samo je jedna kćer zasnovala obitelj. Sin Stjepan se, pomračenog uma u groznici, objesio.

Anica je živjela nakon očeve smrti s majkom i bratom Božom, prvim od pet sinova Nikole Boškovića. Vrlo čvrsta vjera pobožnost, ljubav koju je prema njoj gajila majka i nešto stariji Ruđer, usmjerili su Aničin put k Bogu. Majka je bila i ostala uzor (doživjevsi stoti rođendan), dok o ocu nije nikad govorila, niti se nikomu povjeravala, čak ni Ruđi s kojim je bila u stalnom kontaktu.

Pisma, koja su rezmjenjivali osim što su održavala neprekinutu bratsku povezanost, predstavljaju i svojevrsnu kroniku obitelji Bošković.

I jos jednom oponiram autorici napisa o Anici Bosković koja je naziva duvna tj. časna sestra. istina, da se Anica nije udavala, da je život i sva svoja svjetovna i pjesnička razmišljanja okretala Bogu, ali i to da je samo u školskoj dobi boravila u samostanu Svete Katarine kao učenica, poput ostale ženske djece imućnijih obitelji, te da je nakon školovanja ostala živjeti u roditeljskoj kuci.

Anica Bošković rođena je 3. studenog 1714. u dubrovniku. umrla je 13. kolovoza 1804. njezin je grob u franjevačkom samostanu Male Braće , gdje joj je pokopana i majka Pavle Bettera-Bošković.

Temeljno obrazovanje stekla je u rečenom samostanu časnih sestara i u roditeljskom domu, osobito učeći uz tri godine starijeg brata Ruđera, a uz pomoć njegovog učitelja don Nikole Nikea. Poznavala je nekoliko svjetskih jezika, družila se s učenim ljudima i uglednim strancima. za svoje doba, u kojemu žena nije ni po čemu imala ravnopravnost s muškarcem, bila je vrlo obrazovana.

Pjesnistvom i prijevodima (s talijanskog jezika) bavila se povremeno. Njezin neveliki opus pretežno je nabožnog karaktera. Napisan na hrvatskom jeziku. Koristeći se načinom pisanja svoga doba, Anica se okušala u pisanju pastorala (omiljeli način pisanja u dijaloškoj formi izrazavanja, gotovo posve scenski adaptiranoj kakve su bile sve pastorale dubrovačkih starih pisaca). Kao centralnom liku ljubavi, Anica se okrenula prema 'djetetu',djetetu-božicu .

Priređivač priloga u leksikonu hrvatskih pisaca, Zagreb, 2000., Miljenko Foretić, napisat će o Anici Bosković kao spisateljici sljedeće misli:

... izdvaja se najpoznatije djelo 'razgovor pastirski vrhu porođenja gospodinova jedne djevojčice dubrovkinje', nazvano i 'ljubica' (moja op. zbog floralnih imena glavnih protagonista: ljubice, tratorke i lovorka). Sa zanimljivom posvetom, to je jedini tiskani sastavak žene u književnosti staroga Dubrovnika i jedino bozično prikazanje objelodanjeno u vrijeme Dubrovačke republike. Sročeno u dijaloško dramskoj formi s 1512 osmeraca, u duhu hrvatske pastoralne tradicije, namijenjeno je bilo ponajprije ženskom čitateljstvu, mladeži.

Prožeto moralizatosko didaktičkom porukom, prikazanje posjeduje jednostavnost i toplinu izričaja. Svojedobno je imalo priličnu recepciju izvan Dubrovnika.

ovo Anićino djelo tiskano je u Mlecima, 1758., Dubrovniku, 1852. i Mostaru 1881. godine.

U nevelik opus ove dubrovačke spisateljice i pjesnikinje spomenut ću još:

- "u hvalu brata Ruđera",

- "misli djevojke kad meće na se kaluđersko odijelo",

- "razgovor o propetom Jezusu",

- "nestalnost ljepote",

- "djevica i ljubica"...

To su dosta dugačke pjesme, pune pobožnih hiperbola, najčešće ukrašene slikama iz prirode. Anica i Ruđer posjedovali su i slikarski talent.

Iz jednog pisma da se razabrati kako su rezmjenjivali i crteže, tj. portrete i autoportrete (autoportret Ruđera Boškovića i portret Pavle Bettera Bosković).

Autorica monografije "Anica Bošković", Slavica Stojan ovako definira Anicu Bošković kao književnicu:

U poeziji je njezinoj sve teološki preozbiljno i svrhovito, pa ondje kroti svoj smisao za humor, kontrolira svoj stilskojezični izraz, zaustavlja spontanost. Pisma bratu otkrivaju Aničin užitak u smijehu i poznavanje ljudske naravi ... Osim ljudskih portreta ona duhovito komentira i male životne situacije u kojima se nalazila. Epistolarij Anice Bošković, unatoč činjenici da je nesretnim povijesnim okolnostima sveden na desetak pisama, ukazuje na to da ga je stvarala naobražena i talentirana književnica, svijesna pjesničkog poslanstva u svom narodu.

...

Sve mi vrijeme u čas prođe

O(d) djetinstva i mladosti,

A ovo, koje za tijem dođe,

Bez snage je i jakosti.

Nu se ufanje me ne gubi,

Pokle istu platu davaš,

Rano i docna ko te uzljubi,

Svijeh jednako nadarivaš.

Znam što prose želje tvoje:

Išteš srca na dar Tebi,

Za sve da je ovo moje

Izgrizeno, staro u sebi.

Ni me straši, ni me smeta,

Pokli Ti si, koji vraćaš

Nemoćnicim zdravlje opeta,

Mrvijem život svoj povraćaš.

....

(odlomak iz pjesme:na čas presvetog djetešca Jezusa )