Ivan Gabrilović Meštrović (1883 - 1962) MP

public profile

View Ivan Gabrilović Meštrović's complete profile:

  • See if you are related to Ivan Gabrilović Meštrović
  • Request to view Ivan Gabrilović Meštrović's family tree

Share

Birthdate:
Birthplace: Vrpolje, Općina Vrpolje, Brod-Posavina County, Croatia
Death: Died in South Bend, St. Joseph, IN, USA
Occupation: kipar
Managed by: Bogdan Horvat
Last Updated:
view all 13

Immediate Family

About Ivan Gabrilović Meštrović

http://www.biografije.org/mestrovic.htm http://www.matica.hr/www/wwwizd2.nsf/AllWebDocs/mestrovic2011/$File/otavice.pdf/otavice.pdf http://hr.wikipedia.org/wiki/Ivan_Me%C5%A1trovi%C4%87

Ivan Meštrović, (Vrpolje kod Slavonskog Broda, 15. kolovoza 1883. - South Bend, Indiana, SAD, 16. siječnja 1962.), hrvatski kipar i arhitekt.


Meštrović je rođen u Vrpolju u Slavoniji, ali je svoje djetinjstvo proveo u selu Otavice u Dalmaciji. Kao dijete, Meštrović je slušao epsku poeziju, narodne pjesme i povijesne balade, dok je čuvao ovce. Rođen je u seoskoj katoličkoj obitelji, a njegova religioznost oblikovala se pod utjecajem pučke religioznosti, Biblije i kasnog Tolstoja.


Sa šesnaest godina, Harold Bilinić, kamenorezac iz Splita, prepoznao je njegov dar i uzeo ga je za šegrta. Njegov umjetnički talent razvio se gledanjem znamenitih građevina Splita, uz pomoć pri školovanju Bilinićeve supruge, koja je bila profesor u srednjoj školi. Uskoro, pronašli su jednog bečkog vlasnika rudnika, koji je financirao Ivanovo preseljenje i školovanje u Beču. Morao je u najkraćem roku naučiti njemački i prilagoditi se novoj sredini, ali je uprkos brojnim problemima završio studij.

Svoju prvu izložbu priređuje 1905. godine u Beču sa grupom Secesija, uz primjetan utjecaj stila Art Noveau. Njegov rad je ubrzo postao popularan i Meštrović počinje zarađivati dovoljno za sudjelovanje na međunarodnim izložbama, na koje je putovao sa svojom suprugom Ružom Klein.


Godine 1908. seli se u Pariz. Skulpture napravljene u tom razdoblju, donose mu međunarodni ugled. U Beograd se seli 1911. godine, a ubrzo potom u Rim, gdje je proveo naredne četiri godine studirajući na skulpturama antičke Grčke.


Na početku Prvog svjetskog rata, poslije atentata u Sarajevu, Meštrović se pokušao vratiti u Split preko Venecije, ali ga je od tog puta odvratio njegov oporbeni stav prema austro-ugarskim vlastima. Tijekom rata putovao je da bi sudjelovao na izložbama u Parizu, Cannesu, Londonu i Švicarskoj.

 

Poslije Prvog svjetskog rata vratio se kući i upoznao drugu ljubav svog života, Olgu Kesterčanek, s kojom se oženio. Imali su četvero djece - Martu, koja je rođena u Beču i Tvrtka, Mariju i Matu, koji su rođeni u Zagrebu, kamo su se preselili 1922. Kasnije bi zimske mjesece provodili u svojoj palači u Zagrebu, a ljetne u kući napravljenoj 1930-ih godina u Splitu. Postao je profesor na Visokoj umjetničkoj školi u Zagrebu. Nastavio je s pravljenjem velikog broja djela. U to razdoblje pada i njegov rad s Jurjem Škarpom na Mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu.


Putovanjima po čitavom svijetu su se nastavila, izlagao je svoja djela: u Bruklinskom muzeju (1924.), Chicagu (1925.), kao i u Egiptu i Palestini 1927. godine.


Zbog njegovog antifašističkog stava, kada je osudio talijanski iredentizam prema Dalmaciji, i Njemačkoj, kada je odbio Hitlerov poziv za posjetu Berlina tridesetih, ustaše su ga zatvorili na tri i pol mjeseca (osudivši ga na smrt) tijekom Drugog svjetskog rata, no uz pomoć Vatikana, prebacio se u Veneciju, zbog izlaganja na Venecijanskom Bienalu 1942., zatim odlazi opet u Rim, a potom u Švicarsku. Cijela njegova obitelj nije se uspjela izvući pred naletima rata – njegova prva žena Ruža Klein umrla je 1942. godine u Zagrebu. Kasnije, brata Petra zatvorile su komunističke vlasti.

 

Titova Jugoslavija je pozvala Meštrovića na povratak, ali je on odbio živjeti u komunističkoj zemlji. Godine 1946. Sveučilište u Syracusi ponudilo mu je profesorsko mjesto i on se preselio u Sjedinjene Države. Još 1945. godine dobio je američko državljanstvo, a deset godina kasnije postaje profesor na Sveučilištu Notre Dame.


Godine 1959. Meštrović je nakratko posjetio Hrvatsku (Zagreb i Split), zbog dogovora s novim vlastima o tretmanu njegovih nekretnina i umjetničke ostavštine, posjetivši pritom i Alojzija Stepinca, nepravedno zatvorenog zbog tobožnjih veza s ustašama, i Josipa Broza Tita.


Na zahtjev jugoslovenskih kulturnih poslanika, poslao je 59 statua iz Sjedinjenih Država u Jugoslaviju (uključujući i spomenik Petra II. Petrovića Njegoša), a 1952. godine dodatnih 400 skulptura i različitih crteža.


Smrt Meštrovićeve djece kao da je utjecala i na njegovu. Njegova kći Marta, koja se doselila u Kanadu, umrla je u 24. godini 1949. godine; njegov sin Tvrtko, koji je ostao u Zagrebu ubio se 1961. godine. Meštrović je napravio četiri glinene skulpture, da bi obilježio smrt svoje djece, Marte i Tvrtka. Nekoliko mjeseci kasnije, Ivan Meštrović je umro u svojoj 79. godini života u gradu South Bend, država Indiana (SAD). Pokopan je u crkvi Presvetog Otkupitelja u Otavicama, tzv. mauzoleju obitelji Meštrović.


Prema Meštroviću misterij ljubavi odgonetka je misterija smrti i uvjet vjerovanja u vječnost. Stoga su mu čovjekova djela na zemlji, pa i umjetnost, "otisci besmrtnog bića". Uz herojsko-nacionalni i intimistički ciklus, religiozni ciklus zauzima središnje mjesto u Meštrovićevu stvaralaštvu (sakralni objekti, skulpture u mramoru, bronci i drvu), u kombinaciji arhajskoga. "gotizirajućega", secesionističkoga i ekspresionističkog stila. "Gotizirajuća ekspresivna mistika" našla je svoj izraz u kapelici Sv. Križa u Kašteletu (Split), s velikim drvenim Raspelom (1917.) i nizom drvenih reljefa s prizorima iz Kristova života (1917.-53.). Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu (Gospa od Anđela, 1920.-23.) monumentalno je arhitektonsko-skulptorsko zdanje, a glavne su mu skulpture Raspelo, Sv. Roko i anđeli s dušama pokojnika. Spomen-crkva kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina nadahnuta je starohrvatskim crkvicama.

---------------------------------------------------------------------------- Obitelj Meštrović nije dalmatinskog podrijetla. Početkom 18. stoljeća živjeli su kod Fojnice, u Bosni i Hercegovini. Poslije su se preselili u Duvanjsko polje u zapadnoj Hercegovini, gdje je prema narodnoj predaji Tomislav u 10. stoljeću okrunjen za prvoga hrvatskog kralja. Odatle su se preselili u Petrovo polje. Obiteljska predaja spominje nekog Meštrovića koji je nekoć oženio mladu ženu s prezimenom Gabrilović, a ona je, kao posljednji potomak Gabrilovića, svoje prezime pridodala Meštrovićevu. Tako je nastalo dvostruko prezime Gabrilović Meštrović. U ranoj mladosti Ivan Meštrović se služio obim prezimenima, a za potonje se odlučio kao već priznati umjetnik.

Prvi je Gabrilović Meštrović, također prema obiteljskoj predaji, Ivanov davni predak upamćen po turskome naslovu Aga, jer se u Bosni pod vlašću Osmanlija, da sačuva posjede i imovinu, preobratio na islam. Preobraćenje po svoj prilici nije trajalo dugo, jer se vratio katoličkoj vjeri i s obitelji preselio u Petrovo polje u Dalmaciji, koja je tada bila pod vlašću Venecije. Tamo su mu Mlečani, kako se čini, nadoknadili nešto od imovine izgubljene u Bosni dodijelivši mu malo zemlje. Aga i njegova brojna obitelj živjeli su u Dalmaciji donekle u blagostanju. No, u želji za osvetom zbog nepravde pretrpljene od turske ruke, Aga se povremeno priključivao ratobornim bandama koje su nasrtale na svoje turske gospodare. Poginuo je kod Fojnice, na zemlji koja mu je nekoć pripadala, što je njegova supruga saznala kad joj je glasnik pred noge položio suprugov oklop i sablju. Tako su uglavnom glasile junačke legende s kojima je Ivan Meštrović odrastao i koje su nadahnule veliki dio njegova kiparstva. Ilija, prvorođenac Age Meštrovića, bio je harambaša, vođa pogranične žandarmerije koja je uime Mlečana pazila na moguće prodore Osmanlija, kao i na upade mjesnih hajdučkih bandi. Poginuo je mlad, u prepadu kod tvrđave Klis, na rubu visoravni koja štiti predgrađe Splita. U krčmi nedaleko utvrde gostio se govoreći o hvatanju vođe bande koja je ugnjetavala kraj, kad mu je vješto usmjeren metak oduzeo život. Njegov najmlađi sin Stjepan bio je tada još dijete. Za razliku od oca doživio je gotovo stotu i umro prirodnom smrću. Stjepanov najstariji sin Ivan, djed Ivana Meštrovića, bio je zadnji hajduk u tom kraju. U mladosti se borio u redovima hajduka na čijem je čelu bio Andrijica Šimić, a kad se oženio, zamijenio je sablju plugom i zasnovao obitelj. Žena mu je rodila petnaestoro djece. Umro je 1903. u dobi od sedamdeset i devet godina. Dok je moj pradjed cijeli život posvetio obiteljskom životu, Šimić je nastavio borbu protiv vlasti i bogatih. Sirotinja je obožavala hajduke, zastupnike narodne pravde, i u kraju Ivana Meštrovića djeca njegova naraštaja napamet su znala epove koji su veličali hajdučke podvige. Šimić je ipak 1871. uhvaćen i od austrijskih vlasti osuđen na doživotni zatvor. Pušten je na slobodu tek pod stare dane, 1901. Ivan, sin Stjepana Meštrovića, bio je satkan od slične pređe. Vidjelo se to i po tome što nije poštivao konvencije. Sa svojom budućom suprugom Birom uz njezin je pristanak pobjegao, poslavši tastu sljedeću poruku: 13 »Dođite u moj dom. Riješit ćemo ovo šakama ili ćemo se pomiriti«. No, takvi su bjegovi u ono vrijeme bili uvriježeni. Običaj je nalagao da se otac nevjeste mora pobrinuti za miraz svoje kćeri. Ako bi par pobjegao, otac bi bio pošteđen te obaveze. Često bi se, stoga, očevi nevjeste i mladoženje sastali i unaprijed dogovorili da će par »pobjeći«. Nakon devet mjeseci i jednoga dana, 1853. rođen je Mate Meštrović. Njegova se knjižnica sastojala od dvije knjige: Novog zavjeta i pjesmarice franjevačkog svećenika. Oba su djela uvelike utjecala na umjetničko buđenje njegova sina. I Mate je bio svojevrsni umjetnik. Izradio je lijepe ukrasne predmete klešući kamene cvjetove i listove koji se još mogu vidjeti na prozorima i vratima kućica na obroncima Svilaje. Izgradio je čak i mostić preko potoka u podnožju crkve Presvetog Otkupitelja, kao i nadgrobnu ploču na mjesnom groblju za svoju kćerkicu Mandu. U kamen je uklesao cvijet kratke peteljke i ruku s kanticom za zalijevanje iz koje teče tanki mlaz vode. Meštrovići su usmenom predajom održali živom obiteljsku povijest i povijest Bosne. Katkad popraćeni mandolinom, prepričavali bi podvige velikih srednjovjekovnih bosanskih vladara: Kulina bana i kralja Tvrtka. Prisjećali su se sudbine posljednjeg bosanskog kralja Stjepana kojem su Turci 1463. odrubili glavu. Poznavali su i povijest hrvatskih kraljeva koji su grad Knin, udaljen nekoliko kilometara od Otavica, proglasili svojim sjedištem. Moj je otac odrastao znajući sve o Zvonimiru, posljednjem hrvatskome kralju koji je vladao iz Knina, a bio okrunjen u obližnjoj Biskupiji. Kad je ondje 1938. u njegovu čast podignuta crkva pod pokroviteljstvom zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, Ivan je načinio Bogorodicu s Mate Gabrilović Meštrović 14 djetetom koja je resila oltar, dok su zidne freske djelo Meštrovićeva prijatelja Joze Kljakovića. Crkva je dvaput bila metom srpskih napadača. U Drugome svjetskom ratu mjesni su četnici, odredi kraljevskih boraca, odrubili glave Bogorodice i djeteta. Kip je obnovljen, ali je pretrpio novu štetu tijekom rata za hrvatsku samostalnost 1990-ih, kad su ga srpski vandali opet unakazili. U kraju gdje je Ivan odrastao u to vrijeme nije bilo škola, nego je dječak učio povijest iz pjesama svojih baka, stričeva i rođaka. Radio je na škrtim njivama obitelji Meštrović, krčeći kamenjar, kamen po kamen, i među kamenjem sadio mladice loze i kukuruza. Nekoliko puta tjedno žene su im nosile kruh, kozji sir i mlijeko. Pili su iz zdenaca koje su iskopali i pokrivali kamenjem da ostanu čisti. U brdima Promine i Svilaje voda je bila dragocjena jer je bilo malo potoka i mlaka. U sušno doba moglo se vidjeti samo šljunak i suhe grane žbunja na dnu korita. Zato su ljudi često gledali u nebo dolazi li iščekivana kiša. Mnogo godina kasnije, jednog vrućeg kolovoškog dana, kretala sam se očevim putima na dinarskim padinama i penjala se istim onim strmina- Bliža rodbina i mještani na dočeku Ivana Meštrovića. 15 ma iz djetinjstva, osluškujući šum povjetarca u travi i zuj kukaca, nastojeći zamisliti Ivana kako vida ranjenu nogu janjeta. Bila je to tema njegova prvog kipa koji je kasnije izgubljen. Kad su ga ljudi pitali zašto projektira kuće tako visokih stropova, odgovarao je: »Mnogo je godina moj strop bilo nebo«. Doista, u jesen kad bi zahladilo, Ivan je spavao u spiljama na ovčjem kožuhu, pokriven kaputom, a ljeti spavao na otvorenom pod zvijezdama. Vrijeme je prolazilo, a Ivan je čuvao ovce na Svilaji pod budnim okom prastrica Nikole i njegova sina Bože. A Mate, uvjeren da je njegov Ivan bistriji i pristaliji od ostale djece u obitelji, učio je sina rezbarenju i podizanju ograda. Matin umjetnički rad nailazio je na neodobravanje kod drugih članova klana Meštrovića. Smatrali su da trati vrijeme time što zidarske poslove završava ukrasnim štukaturama. Zvali su ga mekušcem jer je gubio vrijeme na takve stvari. Kad je Mate svojeg ujaka Marka Gabrića nagovorio da Ivana pouči čitanju i pisanju, izbila je svađa. Marko je mnogo godina proveo u Istri gdje je naučio pisati prepisujući evanđelja i junačke pjesme, a nabavljao je i novine i časopise objavljivane u Zadru i Šibeniku i donosio ih u Otavice. Budući da je izgradio kućicu na visokim obroncima Svilaje, imao je dovoljno vremena da Matu i njegovu braću Ivana i Petra poučava pisanju. Ta se učiteljska nastojanja nisu odnosila na djevojčice i druge sinove, od kojih je dvoje umrlo u ranom djetinjstvu. Marko Gabrić je bio otac desetoro djece. Kad je Ivanu bilo osam godina, krenuo je očevim stopama. Ukrašavao je preslice i vretena. Kad bi vješto izrezbario drvenu lovačku pušku, ljudi bi mu posvećivali više pozornosti, ali kad bi izrezbario lik neke poznate ličnosti, skrivao bi ih u bunar jer se to smatralo beskorisnim predmetima. S osam godina vidio je u obližnjem selu reprodukciju raspela u crkvenom kalendaru. U Otavicama nije bilo crkve, te je dirnut tom spoznajom odlučio od mekog kamena isklesati raspelo. Pronašao je odgovarajući kamen – bio je gotovo njegove visine. Najprije se poslužio sjekiricom da ugrubo ureže lik, a zatim je nastavio rezbariti vrlo oštrim nožićem. Na kraju ga je izgladio drugim kamenom. Ivanov stric Nikola bio je tjelesno različit od crnomanjastih članova obitelji Meštrović. Zbog svijetle puti, modrih očiju i plave kose dobio je nadimak Bile. Nekoliko dana prije Božića Nikola je zapovjedio Ivanu da 16 s brda siđe u Otavice, pobrine se za stoku i pomogne u drugim poslovima. Ivan je kameno raspelo koje je isklesao ponio kući dok su ostali bili u poljima i sakrio ga u ostavu u kojoj se držalo mlijeko. Navečer, kad su se odrasli vratili, ostali su zapanjeni vidjevši raspelo. Žene su se križale, a jedan je starac rekao da je tako vjerno napravljen »da bi svi pali ničice da su u crkvi!«. Kad se vijest o raspelu proširila obližnjim selima, Ivan je izložio i ostala djela koje je dotad skrivao. Bilo je tu poprsja poznatih ličnosti, političara i vjerskih vođa. Mjesni je fratar čuo za te skulpture i želio ih je vidjeti. Fra Grgur je bio zadivljen njihovom kvalitetom i pisao u obližnji grad raspitujući se može li Ivan tamo na studije. Mate je bio oduševljen. Godinama je htio Ivana poslati u školu da nauči sve ono za što sam nije imao prilike. Jednom ga je poveo u samostan u Kninu. Fratri koji su gazili grožđe praveći vino poželjeli su im dobrodošlicu, ali su bili spremni primiti dječaka i obrazovati ga samo ako bi se nastavio školovati u sjemeništu. Nisu htjeli razmišljati o njegovim studijima ukoliko najprije ne bi stekao vjersko zvanje. Omiški liječnik Filip Marušić, devet godina stariji od Ivana, bio je doživotni prijatelj Ivanovih roditelja. Zabilježio je o njemu mnoge anegdote. Jedna govori o prvom razočaranju nakon što je po narudžbi izradio kameno raspelo. Doktor Marušić priča kako je poslovni čovjek iz Drniša (prema drugoj inačici neki fratar) naručio slično raspelo kakvo je Ivan već bio izradio. Ivan se bacio na posao i dva tjedna kasnije odnio raspelo naručitelju koji ga je razgledao, i bez riječi na stol položio jednu forintu. Ivan je očekivao četiri forinte, i bio je ogorčen. Neko je vrijeme šutio, a Ivan Meštrović kao dječak u Drnišu u hrvatskoj narodnoj nošnji 17 zatim rekao: »Ne prodajem vam ga, nego vam ga poklanjam.« Nato je pretrčao šest kilometara natrag do Otavica, praznih ruku, ali zadovoljan što je odbio novac. Već je tada bio svjestan vrijednosti svoga rada. Fratar Lujo Marun2 bio je drugi čovjek koji je rano utjecao na Ivana. Kao arheolog potaknuo je njegovu strast prema ranoj hrvatskoj umjetnosti i arheologiji. Krajem 19. stoljeća pronađene su vrijedne ruševine crkava i samostana, koje su u Kninu još u 8. stoljeću podigli prvi hrvatski kraljevi. Fra Marun bio je jedan od stručnjaka koji su obišli taj brdoviti dalmatinski kraj, s namjerom da na licu mjesta razgledaju što je pronađeno i s mještanima porazgovaraju o kamenim ostacima. Kad su Mate i Ivan dočuli o važnosti toga kamenja, silno su se zainteresirali i posvetili se pronalaženju još neotkrivenih arheoloških ostataka. To je produbilo prijateljstvo među njima trojicom, a Ivana povezalo s još jednim arheologom, don Franom Bulićem, glasovitim istraživačem rimske kulture u Dalmaciji3. Arheološki ostaci otkriveni posljednjih godina 19. stoljeća bili su jedan od razloga što je Ivan kasnije na osobit način bio povezan s kamenom. On je oduvijek smatrao da kamen sadrži neizbrisive tragove i pečat kulturalnog jezika. Smatrao ga je plemenitim koliko i drvo, ali je držao da posjeduje živu snagu koju drvo nije moglo iznjedriti. Iz kamena se mogu izvući forme, linije i volumeni takvih dimenzija prema kojima se kiparska ruka čini sitnom; u kamen kipar može prenijeti temeljne ljudske doživljaje. 2 Fra Lujo Marun (1857-1939) se do kraja života trudio pronaći trajnu lokaciju za svoju zbirku u Kninu. Ivan je 1911. u dogovoru s arhitektom Dragom Iblerom i slikarom Jozom Kljakovićem predložio da podigne muzej unutar kninske tvrđave, za koji je ponudio kip Povijest Hrvata od kararskog mramora. Fra Lujo je namjeravao kninsku tvrđavu spasiti od zapuštenosti i propadanja. Unatoč njegovim molbama zbirka se stalno selila. Kad je na Božić 1938. Ivan doznao da je Marun, koji je u međuvremenu napustio svoj red, bolestan i da živi u bijedi, poslao mu je pozamašnu svotu novca. Fratar je novac prihvatio, ali ga je na samrti predao kolegama da nastave s iskapanjima u Šibeniku i Ninu. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata zbirka je seljena od grada do grada i 1946. je završila u Splitu. Dio Marunove zbirke pohranjen je u podrumu tamošnje Meštrovićeve galerije dok za nju nije izgrađen muzej. Dva su muzeja sada podno Marjana, međusobno udaljena samo nekoliko metara. 3 Don Frane Bulić (1846-1934) je zahvaljujući iskapanjima, osobito onima u Solinu, stekao među naro dnu slavu te je imao mogućnost prikupiti sredstva za budući arheološki muzej u Splitu. Povijest Hrvata, mramor, 1932. 19 Meštrović je kamen i drvo obrađivao s urođenim osjećajem za veličinu i proporciju, bez skica i glinenih modela, jer mu te metode nisu bile poznate. Za pojedinosti pri dovršavanju djela tražio je vodilju u skladu. Njegov mu je instinkt pokazivao vrijednost svakog izrezbarenog pedlja, jer prvu pravu skulpturu nije vidio prije navršene desete godine. Bilo je to jednom prilikom kad ga je otac poveo na šibensku tržnicu, do koje su od Otavica propješačili dvadeset i osam kilometara. Na tom putu Mate je sinu pričao o osnutku grada za kraljevanja Petra Krešimira IV. i o slavnim danima pod njegovim nasljednikom, te o stalnim ratovima i najezdama Bizantinaca, Mađara, Mlečana, Francuza, Talijana i Austrijanaca. Ivan se kasnije prisjećao svoje zapanjenosti kad je ugledao beskrajnost Jadranskoga mora i kiparska i graditeljska djela u gradu. Divio se prizoru katedrale, gradskim zidinama, utvrdama, zgradama, velikim i malim trgovima, stubama obrubljenim elegantnim ogradama, palačama s obiteljskim grbovima koji su ukrašavali vrata, zdencima s cvijećem, listovima, voćem i grbovima, i tada je u potpunosti postao svjestan svoje umjetničke sudbine. Katedrala svetoga Jakova bila je i ostaje šibenski dragulj gotičke i renesansne umjetnosti. Zbog nedostatnih sredstava, zbog opsada i epidemija, gradnja je trajala više od jednog stoljeća, od 1431. do 1536. U 15. stoljeću Šibenik je bio središte kiparstva i graditeljstva, i u njemu su se okupljali umjetnici i obrtnici. Prvi među njima bili su dalmatinski kipar Juraj Dalmatinac, te renesansni slikar Juraj Čulinović, poznatiji pod imenom Giorgio Schiavone. Nikola Firentinac pridružio im se kasnije. Kamen za gradnju katedrale i najvažnijih palača u gradu stizao je s obližnjeg otoka Brača. Brački kamen, kakvoćom i obiljem, savršeno je odgovarao potrebama gradnje. Prva faza izgradnje trajala je deset godina. Kasnije je Juraj Dalmatinac, koji je do tada bio kipar, preuzeo nastavak gradnje katedrale unoseći monumentalnije i bogatije gotičke elemente. To se Ivanu najviše svidjelo. O kamene konzole vanjskoga zida prezbiterija oslanja se niz od sedamdeset četiri glave u prirodnoj veličini, glasovite zbog svojih živih izraza, izrađene na sliku i priliku umjetnikovih šibenskih suvremenika. Sve je to bio bogat didaktički materijal za mladoga Meštrovića. Kupola katedrale bila je rad Nikole Firentinca, Jurjeva nasljednika koji je kupoli pridao valjkasti oblik, kao i središnjoj i pokrajnjim lađama. Cijelo je krovište i svi su stropovi, vidljivi iznutra i izvana. Simbioza kiparstva i arhitekture u sv. Jakovu postavila je temelje Ivanovih estetskih načela. Tijekom

view all

Ivan Meštrović's Timeline

1883
August 15, 1883
Vrpolje, Općina Vrpolje, Brod-Posavina County, Croatia
1907
1907
Age 23
1924
1924
Age 40
Wien, Österreich
1928
1928
Age 44
1928
Age 44
Čakovec, Medimurje, Croatia
1962
January 16, 1962
Age 78
South Bend, St. Joseph, IN, USA
January 24, 1962
Age 78
Ružić -Drniš, Sibenik-Knin, Croatia