Jakov Baničević (1466 - 1532) MP

‹ Back to Baničević surname

Is your surname Baničević?

Research the Baničević family

Jakov Baničević (Jacobus de Banisius)'s Geni Profile

Records for Jakov Baničević

200,942 Records

Share your family tree and photos with the people you know and love

  • Build your family tree online
  • Share photos and videos
  • Smart Matching™ technology
  • Free!

Share

Nicknames: "Jacobus de Banisius"
Birthplace: Žrnovo, Croacia
Death: Died in Trento, Italia
Managed by: Jadra (c)
Last Updated:

About Jakov Baničević

Zaštitnik i prijatelj Erazma i Dürera

U plejadi starih hrvatskih uglednika posebno mjesto zauzima Jakov Baničević (Jacobus Banisius), ugledni diplomat i humanist koji je početkom 16. stoljeća »bio poznat u čitavom kršćanskom svijetu«. Moramo se upitati koje je umne i moralne vrijednosti imao taj naš davni sunarodnjak kad se uspio popeti toliko visoko na društvenoj ljestvici svoga doba? Očito nije bilo lako postati tajnim savjetnikom i osobnim tajnikom rimsko-njemačkih careva, povjerenikom nekolicine papa, prijateljem i zaštitnikom uglednih umjetnika, pisaca i filozofa.

Rodio se Baničević u seocu Žrnovu na Korčuli 15. listopada 1466, godinu nakon što je kralj Matijaš dodijelio hrvatskim vođama naslov »banovi kraljevine Rame (Bosne), Dalmacije i Hrvatske«. Bilo mu je osam godina kad je Vincent iz Kastva izradio čuvene beramske freske, a sedamnaest kad je tiskana prva hrvatska knjiga (Glagoljski misal). Riječju, bio je suvremenik Marulića, Lucića, Držića, Zoranića... Živio je u teškom razdoblju turskih prodora. U vrijeme Krbavske bitke (1493) tog »prvog rasapa Kraljevstva Hrvatskoga«, kada je pao »cvijet hrvatskog plemstva« još je na Korčuli, a u doba hvarskoga pučkog ustanka Matije Ivanića (1510–1514) u diplomatskoj je službi diljem Europe. Filozofiju i teologiju studirao je u Bologni i Padovi. Kanonikom korčulanskog kaptola postao je 1498. Ubrzo, zbog neslaganja s mletačkom vlašću, napušta rodni otok. Godine 1501. već je tajnik papinskoga legata u Njemačkoj. Zatim je biskup u Gurku (Koruška). Godine 1504. kao tajni savjetnik cara Maksimilijana I. (1459–1519) posjećuje Rim. U istom svojstvu – ali i kao član komisije za teze – sudjeluje na povijesnim saborima u Augsburgu 1510. i Wormsu 1515. Maksimilijanov unuk i nasljednik, Karlo V. (1500–1558) – najveći vladar tadanje Europe – imenovat će ga osobnim savjetnikom.


Bio je u dodiru s papom Julijem II. te dvojicom Medičejaca: Leonom X. i Klementom VII. Godine 1512. Julije II. imenuje ga dekanom tridentinskoga kaptola, a Leon X. biskupom hvarskim. Pretpostavlja se da se nije vraćao u rodni kraj, jer se bojao mletačke osvete. Naime, godinama se žestoko politički borio protiv mletačke vladavine na istočnom Jadranu. Maksimilijan I. dodijelio je njemu i obitelji 28. ožujka 1513. plemićku povelju za osobite zasluge. Taj je događaj ovjekovječen na prigodnoj spomen-medalji: Baničevićev portret (na aversu) i prizor promaknuća (na reversu). Primjerak medalje danas se nalazi u Bundessamlung von Medaillen u Beču. Franji II. Sforzi pomogao je preuzeti vlast i uspostaviti Milansko Vojvodstvo. U službi Leona X. (koji će Hrvatsku 1519. nazvati predziđem kršćanstva, antemurale christianitatis) bio je godine 1518. Karlo V. pozvao ga je 1530. da pribiva pregovorima s Klementom VII, kada se raspravljalo o obrani od Turaka. Možemo pretpostaviti da je iste godine pribivao i Saboru u Nürnbergu, kad je pred Karlom V. i ostalim knezovima Vuk Frankopan molio neka pomognu Hrvatskoj »koja se jedva brani od Turaka«.

Kao istaknuti humanist i diplomat, održavao je Baničević prisne veze s nizom njemačkih, talijanskih, francuskih i nizozemskih humanista, filozofa i umjetnika. Spomenimo poznatije: Beatus Rhenanus, Erazmo Roterdamski, Pietro Bembo, Willibald Pirkheimer, Albrecht Dürer. Među sačuvanim (i objavljenim) Erazmovim pismima četiri se odnose na Baničevića. Iz njihova sadržaja možemo zaključiti da su njih dvojica bili u prijateljskim odnosima. Erazmo je cijenio Jakova, tražio od njega savjete i držao ga »mužem ispunjenim najvećim odličjima« (vir omni decorum genere cumulatissimus). Četvrto pismo, datirano u Bruxellesu 21. svibnja 1519. (koje je nedavno s latinskog preveo i objavio Bratislav Lučin) počinje rečenicom: »Mužu koji obiluješ svakovrsnim častima, čujem da si uzdignut na novo, i to iznimno dostojanstvo; tim povodom srdačno ti čestitam, a ne dvojim da će sudbina jednom dobrostivije uzvratiti i tvojim izvrsnim vrlinama…«, a završava: »Naiđe li zgodna prilika, preporučit ćeš me saskom vojvodi Fridrichu. Nedavno smo mu pisali, pretpostavljam da mu je pismo predano. Ostaj zdravo jedinstveni zaštitniče.«

Najveći slikar njemačke renesanse Dürer spominje Baničevića u Dnevniku putovanja u Nizozemsku. Naime, on je strahovao da mu Maksimilijanov nasljednik Karlo V. ne bi ukinuo doživotnu rentu od 100 forinta, pak 1519. moli zaštitu utjecajnoga carskog tajnika Baničevića. U znak zahvalnosti naslikao mu je obiteljski grb, na kojem je prikazana dalmatinska troglavica, a lijevo od nje dvije ruke koje pridržavaju posudu sa cvijećem po kojem iz oblaka sipi kiša. U svom dnevniku Dürer pedantno bilježi kada je sjedio s Baničevićem, koje mu je gravire darovao, kada ga je portretirao... Baničević je umro u Tridentu / Trentu 19. studenoga 1532. Prijevod latinskog natpisa na nadgrobnoj ploči koja se nalazila u stolnici glasi: »na slavu Božju, Jakovu Baničeviću Dalmatincu, protonotaru Sv. rimske crkve, dekanu Trenta i Antwerpena, tajniku i savjetniku cara Maksimilijana i Karla V. slavnom zbog vjere, pobožnosti, gostoljublja, mudrosti u božanskim i ljudskim stvarima – koji uvijek bijaše u osobitoj milosti i ugledu kod sviju i kod rimskih prvosvećenika i kod kršćanskih vladara i kod Franje II, milanskog vojvode. predragom stricu Jakov nećak postavi skupa s braćom. Živio je 66 godina. Umro godine 1532. spasenja dana 19. studenoga.« Prije tri i pol stoljeća (1646) u povodu 180. obljetnice rođenja, na njegovoj rodnoj kući u Žrnovu (Postrana) bila je postavljena spomen-ploča. Zatim je pao u zaborav. Samo su stari Žrnovljani s koljena na koljeno prenosili: »Niki Baničević, koji se rodi u staro vrime u nas, bi diventa u svitu veli čovik«. Petstota obljetnica njegova rođenja (1966) nije bila obilježena. Po svemu sudeći naši znanstvenici u to doba nisu imali sluha za hrvatske uglednike koji su se proslavili u službi europskih vladara i papa. Uspomenu na Baničevića oživila je tek u vrijeme Hrvatskog proljeća skupina korčulanskih intelektualaca (P. Giunio, M. Gjivoje, V. Foretić, S. Portolan). Zagubljenu nadgrobnu ploču Portolan je tada pronašao u trijemu dvorca Castello del Buon Consiglio u Trentu. Još ne znamo je li Baničević ostavio književnih djela. U Dubrovačkom arhivu čuva se izvještaj u kojem javlja Senatu o Magellanovoj plovidbi oko svijeta (1519–1522). Možemo pretpostaviti da pismohrane europskih kraljevskih dvorova kriju mnoge zaboravljene isprave vezane uz ime u renesansnoj Europi nekoć toliko poznata sumještanina Petra Šegedina. Eto posla za naše mlade istraživače!

Frano Baras

http://archive.org/stream/bononactaconvent00inteuoft/bononactaconvent00inteuoft_djvu.txt

The Miroslav Krleža Institute of Lexicography

http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1236

BANIĆEVIĆ, Jakov (Banisius, Banissius, de Bannisiis, Baničević, Banić), humanist i diplomat (Žrnovo na Korčuli, 15. X 1466 — Trento, Italija, 19. XI 1532). Podrijetlom iz korčulanske obitelji koje su neki članovi bili u služhi burgundskog vojvode Karla Smjelog (1433–1477). Sin je Pavla, studirao je filozofiju i teologiju u Bologni i Padovi, gdje je postigao doktorat obaju prava. Nije prihvatio mjesto kanonika Kaptola korčulanskog i hvarskoga, jer se već 1493. posvetio diplomaciji — bio je u službi carevâ Maksimilijana I i Karla V, a radio je i za nekoliko papâ. God. 1501. pratio je kardinala Rajmunda Peraudija, papinskog povjerenika za indulgencije, u Njemačku, a na carskom dvoru razvio je političke misije radeći u korist pape Julija II, koji mu je dao prepozituru u Zvorniku, a možda i protonotarijat. U svibnju 1502. spominje se kao carski sekretar za poslove izvan Njemačke (extra Germaniam) pa je 1504, kako navodi P. Bembo, bio sekretar carske ambasade u Rimu. Od 1509. zauzet je flamanskim pitanjem, vodeći korespondenciju s nadvojvotkinjom Margaretom, vladaricom Nizozemske. God. 1510, kao tajnik i savjetnik, pratio je cara Maksimilijana I na sabor u Augsburg. Tu je stupio u vezu s francuskim poslanikom Ludovicom Helianom, čiji je tiskani govor protiv Venecije B. preporučio pariskom nadbiskupu Etienneu de Ponchieru. Kad je god. 1512, uz carevo zauzimanje, postao dekan Kaptola u Trentu, dobio je službu koja mu je donosila novčane prihode. God. 1513. imenovan je kanonikom crkve Sv. Marije u Antwerpenu, a 28. III 1513. podijelio je car Maksimilijan I njemu i njegovoj obitelji plemstvo s grbom na kojem se dijelom nalazio i grb Dalmacije. Tom je prilikom izrađena srebrna i brončana medalja s Banićevićevim likom (jedan primjerak nalazi se u bečkom Kunsthistorisches Museum — Die Münz- und Medaillensammlung). Sljedećih godina uspio je dobiti nekoliko župničkih nadarbina (Tassullo 1514, Rovereto 1515, Lomaso 1517), što mu je osiguravalo godišnju rentu i do 300 dukata. Time se može objasniti njegovo neprihvaćanje mjesta hvarskog biskupa, koje mu je 1518. stavljao u izgled papa Lav X. Čini se da je igrao važnu ulogu u Maksimilijanovim nastojanjima na savezu s Engleskom. Od svog boravka na engleskom teritoriju (Tournai) u jeseni 1513, on je u razdoblju 1515–1517. stalno u vezi s engleskim diplomatima koji su ga smatrali eksponentom bečkog dvora. Iz tog je vremena njegovo dopisivanje s Erazmom Roterdamskim koji mu je isticao kako je engleski dvor idealno humanističko središte. God. 1515. pratio je Maksimilijana na sabor u Worms, a 1518. bio je u službi pape Lava X. Te je godine vjerojatno bio u Parizu, a na povratku posjetio je u mjesecu ožujku i Basel, gdje je sreo njemačkog humanista Beatusa Rhenanusa. Od prosinca 1520. sudjelovao je u komisiji koja je pripremala teze Wormskog edikta protiv Luthera (1521). Napustivši službu na carskom dvoru, B. se 1522. našao u Rimu, gdje ga je kardinal Schinner predložio papi Hadrijanu VI za osobnog tajnika, ali se već u kolovozu te godine povukao u Trento te i nadalje obavljao važne poslove za carsku kancelariju. U razdoblju od 1523. do 1527. bio je neko vrijeme u diplomatskoj misiji u Milanu, gdje se zalagao za povratak članova obitelji Sforza. Vojvoda Francesco II Sforza osigurao mu je zbog toga novčanu rentu, a njegovu sinovcu Jakovu Banićeviću-Radiću, zvanom Jakov mlađi, dodijelio godišnju rentu od 400 škuda. Karlo V pozvao ga je da u siječnju 1530. prisustvuje njegovu susretu s papom Klementom VII u Bologni te da svojim savjetima i iskustvom pomogne u pregovorima o obrani od Turaka. Sljedećih mjeseci bio je okupiran pripremama oko razdiobe novca koje je Venecija imala platiti iseljenicima iz Padove i Vicenze. Ali već 6. lipnja 1530. car mu je, vjerojatno zbog pogoršana zdravlja, dopustio da za obavljanje svoje službe sam odabere sebi zamjenike. Nešto ranije, u studenom 1529, imenovao mu je papa Klement VII koadjutorom s pravom nasljedstva u kanonikatu i dekanatu njegova sinovca Jakova. U trentskoj katedrali, gdje je B. bio pokopan, ovaj mu je podigao nadgrobnu ploču koja je pri preuređenju katedrale 1893. prenijeta na trg Adamo d’Arogno. Na njoj se djelomice naziru grb i slova latinskog epitafa, inače poznatog samo iz zbirke Monumenta ecclesiae Tridentinae (1765) B. Bonellija. Jakov mlađi primljen je 1535. među dvorjanike Karla V, a potkraj života, poslije boravka u Rimu, vratio se u Korčulu i bio katedralni arhiđakon (opjevao ga je J. Kavanjin u Poviesti vanđelskoj, VIII pj.). — B. je bio vješt i sposoban diplomat, a kao učen humanist održavao je veze s francuskim, njemačkim, talijanskim i nizozemskim humanistima i umjetnicima. Među ostalim to su bili: pariski biskup Etienne de Ponchier, talijanski pjesnik Pietro Bembo (s kojim se dopisivao 1514. i 1516), Angelo Cospo (koji mu je 1517. posvetio jedno svoje djelo), M. Concino, P. Valeriano, njemački humanist Beatus Rhenanus (kojeg je 1518. posjetio u Baselu), Johannes Cuspinianus, Willibald Pirckheimer (koji mu je posvetio nekoliko svojih djela), J. Winpheling te J. Spiegel (posvetio mu je svoj prijevod Izokrata). Posebno je važna njegova korespondencija s Erazmom Roterdamskim (1517–1519), kojemu u jednom pismu spominje svoju domovinu (»Illyrico meo«). Erazmo ga je držao važnim saveznikom humanista protiv Pfefferkorna i njegove grupe. Poznavao se i sa slikarom Albrechtom Dürerom koji ga je portretirao, a spominje ga i u svom dnevniku. Njemu je B. 1515. isposlovao u cara doživotnu mirovinu. Održavao je i veze sa zavičajem pa je u pismu od 6. IV 1523. izvijestio dubrovačku vladu o tadašnjim političkim i vojnim zbivanjima u Evropi te o prvom putovanju oko svijeta J. S. del Cana. Diplomatski Banićevićevi tekstovi citirani su u djelima E. Roterdamskog (Farage nova epistolarum Des. Erasmi Rotterdami ad alios ...) i W. Pirckheimera (De podagra, Nürnberg 1526). Više njegovih pisama objavio je J. Godefroy (Lettres de Roy Louis XII, Bruxelles 1712, sv. 2. i 4), a njegove diplomatske spise francuski publicist Jean Dumont (Corps universel diplomatique du droit des gens ..., 1–8, Amsterdam 1726–1731. i Supplement 1–3, 1739), zatim M. Le Glay (Correspondance de l’empereur Maximilien Ier et de Marguerite d’Autriche de 1507 a 1519, 1–2, Pariz 1839. i Négociations diplomatiques entre la France e l’Autriche durant le trente premikres années du XVIe siecle, Pariz 1865), J. S. Brewer (Letters and Papers, Foreign and Domestic, of the Reign of Henry VIII, London 1864), R. Brown (Calender of State Papers and Other Manuscripts, Relating to English Affairs ... sv. 2, London 1867), A. Kluckholn i A. Wrede (Deutsche Reichstagsakten unter Kaiser Karl V, sv. 1 i 2. Gotha 1893. i 1896), L. Gross (Die Reichsregisterbücher Kaiser Karls V, Wien—Leipzig 1930) i dr. Dokumenti o Banićeviću nalaze se velikim dijelom neobjavljeni u raznim arhivima: Historijski arhiv u Dubrovniku (Arhiv Dubrovačke Republike – Isprave i akti XVI st.; arhiv obitelji Arneri), Arhiv JAZU u Zagrebu, Staatsarchiv u Beču, Biblioteca Nazionale di San Marco u Veneciji, British Museum u Londonu, Biblioteca Nazionale u Rimu, vatikanski arhiv i dr. Neka neobjavljena pisma, posebno ona iz Archivio di stato u Trentu, priredio je Marinko Gjivoje u svojoj rukopisnoj biografiji J. Banićevića pod naslovom, U sjeni trijumfa (danas u njegovoj ostavštini). — B. je odigrao važnu ulogu u širenju humanističke kulture među visokim vladarskim i crkvenim krugovima, iako sâm nije ostavio vlastitih pisanih djela. Engleski ambasador Robert Wingfield ističe ga kao careva ljubimca, kao čovjeka koji je poznat cijelomu kršćanskom svijetu, ali Banićevićeva uloga u politici cara Maksimilijana I nije još adekvatno vrednovana.

LIT.: Pietro Bembo: Historiae Venetae libri XII. Venetiis 1551, f. 98 v. — Matija Kapor: Biografia di Giacomo Banisio il Seniore. Gazzetta di Zara, 1838, 61, str. 241–244; 62, str. 245–248. — Isti: Scritto autentico, inedito della Curia Romana sotto il pontificato di Leone X, concernente la chiesa vescovile di Lesina. Ibid., 1843, br. 47. — Joseph Bergmann: Medaillen auf berühmte und ausgezeichnete Männer des österreichischen Kaiserstaates, 1. Wien 1844, 3–5. — Šime Ljubić: Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia. Beč 1856. — Moriz Thausing: Dürers Briefe, Tagesbücher und Reime. Wien 1872, 57–61. — G. Mehring: Kardinal Raimund Peraudi als Ablasskommissär in Deutschland 1500–1504. Festschrift Dietrich Schäfer. Jena 1915, 392 i 394–398. — A. Albertini: Le sepolture e le lapidi sepolcrali nel duomo di Trento. Studi trentini, 1921, 2, str. 107–109. — P. Kalkoff: Der Wormser Reichstag von 1521. München, Berlin 1922, 138–152. — Lamberto Donati: Alberto Dürer e lo stemma di Dalmazia. Archivio storico per la Dalmazia (Roma), 4(1929) VI/36, str. 526–535. — Giuseppe Gerola: La tomba del Bannisio a Trento. Ibid., 5(1930) VIII/46, str. 496–500. — P. Giunio: Jakob Baničević – znamenita ličnost političkog i kulturnog života Evrope. Zbornik otoka Korčule, 1(1970) str. 91–96. — Marinko Gjivoje: O vezama između Erazma Roterdamskog i Jakova Banićevića. Ibid., str. 97–98. — Vinko Foretić: Govor prigodom otvaranja spomen-ploče Jakovu Banićeviću u Korčuli. Ibid., 2(1972) str. 343. — Simeone Portolan: Gdje se nalazi nadgrobna ploča Jakova Banićevića. Ibid., str. 85–86.


Marinko Gjivoje i Redakcija (1983)

view all

Jakov Baničević (Jacobus de Banisius)'s Timeline

1466
October 15, 1466
Croacia
1532
November 19, 1532
Age 66
Trento, Italia