Milica Andrić (Jovanović r. Babić) (1909 - 1968) MP

‹ Back to Andrić surname

View Milica Andrić (Jovanović r. Babić)'s complete profile:

  • See if you are related to Milica Andrić (Jovanović r. Babić)
  • Request to view Milica Andrić (Jovanović r. Babić)'s family tree

Share

Related Projects

Birthdate:
Birthplace: Šamac, Republika Srpska, Bosnia and Herzegovina
Death: Died in Herceg Novi, Herceg-Novi, Montenegro
Occupation: kostimografom Narodnog pozorišta iz Beograda
Managed by: Jadra... away
Last Updated:
view all

Immediate Family

About Milica Andrić (Jovanović r. Babić)

Milica Babić (Jovanović-Andrić), Professor, and Award winning Theatre and Film Costume Designer. She was first married 1932 to journalist, diplomat and translator Nenad Jovanovic (1907-1957), and after his death she married on 27 September 1958. the writer Ivo Andric. She was buried in the Alley of deserving citizens in the New Cemetery in Belgrade.

Milica Babić-Jovanović-Andrić

Rođena je u trgovačkoj porodici kao ćerka Stevana i Zorke Babić (1887-1974) rođene Bisarević, 2. septembra 1909. u Bosanskom Šamcu.[1]


Školovala se u Beču 1925—29 na Školi za primenjenu umetnost. Praksu je završila u Parizu, u fabrici tkanina Rodie (fr. Rodié). Od 1930. do 1931. predavala je na Višoj ženskoj zanatskoj školi u Beogradu. Od 1. februara 1931. sa prekidima do 1964. je bila kostimograf u Narodnom pozorištu u Beogradu kao prvi školovani kostimograf u srpskom pozorištu[2], za to vreme opremila je oko tri stotine dramskih, operskih i baletskih predstava. Radila je najviše sa rediteljima Brankom Gavelom, Josipom Kulundžićem, Hugom Klajnom, Rašom Plaovićem, scenografima Vladimirom Žedrinskim, Stanislavom Beložanskim, Ananijem Verbickim i M. Denićem.


Bila je na umetničkom usavršavanju u Berlinu od juna 1939. do maja 1941, tada je bila i modni dopisnik „Politike“. Od 1934. predavala je na Glumačkoj školi beogradskog Narodnog pozorišta, a posle Drugog svetskog rata bila je profesor kostimografije na Akademija primenjenih umetnosti i Pozorišnoj akademiji u Beogradu (od 1950).


Sarađivala je sa pozorištima u Novom Sadu, Nišu, Šapcu, Zagrebu, Sarajevu, Banjaluci, Skoplju, Dubrovniku i Ljubljani. Na prvoj izložbi pozorišne scenografije 1938. godine u paviljonu „Cvijeta Zuzorić“ izlagala je nacrte za 17 scensko-muzičkih dela.


Kostimima je opremila filmove Živjeće ovaj narod (1947), Svi na more (1952), Njih dvojica (1955), Gospođa ministarka (1958), Mis Ston (1958).


Za rad na polju kostimografije dobila je Orden rada sa zlatnim vencem (1949), Sterijinu nagradu za kostim (1949) i plaketu grada Beograda (1964).


Bila je prvo udata 1932. za novinara, diplomatu i prevodioca Nenada Jovanovića (1907-1957), a posle njegove smrti udala se 27. septembra 1958. za književnika Ivu Andrića.[3]


Sahranjena je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

[http://www.vijesti.me/kultura/o-velikoj-ljubavi-iva-andrica-milice-babic-clanak-20933

O velikoj ljubavi Iva Andrića i Milice Babić]=

Povodom obiljžavanja pola vijeka od kad je pisac Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost objavljeno je mnoštvo tekstova na temu slavne nagrade, Andrićevih knjiga i njegovog života.


Pojedini autori pokušavali su da saznaju nešto više o piščevom privatnom životu. Tekst Vere Kondev jedan je od takvih. Priču o genijalnom piscu i ženi koju je volio prenosimo u cjelosti.

Ova godina protiče u znaku velikana srpske književnosti Iva Andrića (1892-1975), jer se prisjećamo da je prije ravno pola vijeka postao prvi, i za sada jedini, pisac sa područja bivše Jugoslavije, dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Gospodstveni Andrić se postarao da, ukoliko je dobijao takva pisma, budu odmah uništena


Međutim, nikada nije prestalo interesovanje, ne samo za njegova djela koja se stalno ponovo štampaju i prevode na najegzotičnije strane jezike, već i za piščev život, jer se on uvijek trudio da sačuva svoju privatnost.


Istina je da se veoma često žalio na usamljenost, na zdravstvene tegobe, na probleme vezane za njegovu diplomatsku karijeru ili kao pisac za probleme sa izdavačima, ali u njegovoj zaostavštini nisu pronađena pisma koja su mogla da otkriju da su neke dame gajile nježna osjećanja prema njemu.


Gospodstveni Andrić se postarao da, ukoliko je dobijao takva pisma, budu odmah uništena, među njima i Milice Babić, ljubavi njegovog života i jedine žene koju je pustio u svoj usamljenički svijet i oženio poslije dugih 30 godina čekanja da ona bude slobodna.


Dame su čuvale Andrićeva pisma


Međutim, dame s kojima se Andrić družio pomno su čuvale njegova pisma, od drugarice iz rane mladosti Zdenke Marković do Vere Stojić koja mu je bila saradnik i prijatelj do smrtnoga časa (90 pisama). Gordana Brajović u knjizi iznosi tezu da su se Andrić i Milica Babić upoznali prije nego što je njen muž Nenad Jovanović dobio postavljenje u jugoslovenskom poslanstvu


Prva školovana srpska kostimografkinja Milica Babić (1909- 1968) udata Jovanović, takođe je sačuvala Andrićeva pisma koja joj je slao, dok je još bila udata za drugoga, kada je ostala udovica i zatim, kada su poslije vjenčanja (7. septembra 1958) povremeno bili razdvojeni.


Zahvaljujući toj prepisci može, barem, da se nasluti da se iza elegantne, uvijek ozbiljne "fasade" ipak krilo nježno srce u kome je do kraja života bilo samo jedno mjesto za - Milicu.


Na sreću, dvoje publicista, dugogodišnjih istraživača Andrićevog života, rano preminula novinarka i pjesnikinja za djecu Gordana Brajović i dugogodišnji novinar lista "Politika" Radovan Popović su u knjigama "Andrić i Milica" i "Andrićeva prijateljstva" objavili, kao dio izvorne građe, i značajan dio sačuvanih pisama koja je Andrić pisao Milici.


"Dragi prijatelju..."


Gordana Brajović u knjizi iznosi tezu da su se Andrić i Milica Babić upoznali prije nego što je njen muž Nenad Jovanović dobio postavljenje u jugoslovenskom poslanstvu u Berlinu na zahtjev Andrića koji je tada bio ambasador. Andrić je i svoje kapitalno djelo "Na Drini ćuprija", kada je objavljeno u martu 1945., poklonio bračnom paru Jovanović

Nesporno je da je bračni par Jovanović od dolaska u Njemačku stalno u društvu Andrića koji se, prema svjedočenjima prijatelja, preko noći izmijenio i nije krio svoju opčinjenost prelijepom mladom ženom, 17 godina mlađom od njega, koju je postavio da bude domaćica na njegovim prijemima pošto je bio neoženjen.


U početku ih zbližava njihovo zajedničko porijeklo, jer su svi troje iz Bosne, a zatim i interesovanja, jer su svi okrenuti književnosti, ali ima znakova da je Milica uživala u pažnji kojom su je obasipala oba muškarca između kojih nikada nije bilo nesporazuma ili otvorenog neprijateljstva.


Takav odnos će se zadržati od 1939. pa do Nenadove smrti 1957. i tokom tog vremena Andrić će veoma kratka i strogo informativna pisma započinjati sa "Dragi prijatelju" da se muž ne bi osetio izostavljenim, iako je prava osoba kojoj je poruka bila upućena bila Milica.


Andrić je i svoje kapitalno djelo "Na Drini ćuprija", kada je objavljeno u martu 1945., poklonio bračnom paru Jovanović sa posvetom u kojoj izražava nadu da će se Nenad uskoro vratiti kući iz logora (što se i dogodilo krajem 1945).


Do smrti je pisma potpisivao sa "Mandarin"


Po povratku iz zarobljeništva Nenad Jovanović je dobio posao kao prevodilac u novinskoj agenciji Tanjug i druženje u troje se nastavilo. Nakon vjenčanja Andrić više nije krio da je pišući priču "Jelena žena koje nema" imao na umu baš Milicu


Brajović je iz razgovora sa Milicom Zajcev (poznata baletska kritičarke), ćerkom Milicine sestre, saznala da je Andrić imao nadiomak "Mandarin" u kući Jovanovića prije polaska u zvaničnu posjetu Kini na čelu delegacije pisaca i tako se potpisivao u pismima Milici sve do njene smrti.


Od časa kada je postala udovica, Andrić joj se javlja sa svih putovanja telefonom, kartom, pismom. Odluku da se uda za Andrića Milica je prvo saopštila Luli Vuči supruzi njegovog druga po peru, Aleksandra i oni su im bili i kumovi.


Posljednje ljeto prije nego što su se vjenčali, iako je Milica već bila udovica, proveli su odvojeno, ali Mandarin svakoga dana javlja "Dragom prijatelju" kako je proveo dan koji su "prazan". Već prilikom sledjećeg putovanja u proljeće 1958. prvi put joj se obraća sa "Draga Milice" i žali se na "potpunu samoću".


Nakon vjenčanja Andrić više nije krio da je pišući priču "Jelena žena koje nema" imao na umu baš Milicu i sa njom je svio i svoj prvi pravi dom u stanu u kome je danas njegov spomen muzej.


Sa Milicom na dodjelu Nobelove nagrade


Tu je stigla i vijest da je dobio Nobelovu nagradu i uz njega je u tom času bila voljena žena sa kojom je prvo nazdravio, što su zabilježile kamere za vječnost. Do posljednjeg dana on joj se javljao sa "Drago Lepo"


Ona je uz njega, u raskošnoj kraljevskoj plavoj balskoj haljini sa velikom crnom mašnom u srebrnoj kosi ušla u svečanu salu gdje je trebalo da se održi ceremonija uručenja nagrade i tada su odjeknuli tonovi bosanske sevdalinke "Kad ja pođoh na Bembašu". Hor štokholmskih madrigalista zapjevao je "Oj jesenjske duge noći".


Poslije ovog zajedničkog trijumfa započinje duga borba sa Miličinom bolešću, teškim oblikom artritisa, koji će je indirektno i usmrtiti, jer su ljekovi oslabili srce koje ju je izdalo.


Do posljednjeg dana on joj se javljao sa "Drago Lepo", a potpisivao "Grli te nežno tvoj Ivo Mandarin".

view all

Milica Andrić's Timeline

1909
1909
Šamac, Republika Srpska, Bosnia and Herzegovina
1932
1932
Age 23
1958
September 7, 1958
Age 49
Belgrade, City of Belgrade, Central Serbia, Serbia
1968
March 24, 1968
Age 59
Herceg Novi, Herceg-Novi, Montenegro
????
Belgrade, City of Belgrade, Central Serbia, Serbia