Stjepan Ivičević (1801 - 1871)

‹ Back to Ivičević surname

Is your surname Ivičević?

Research the Ivičević family

Stjepan Ivičević's Geni Profile

Records for Stjepan Ivičević

39,164 Records

Share your family tree and photos with the people you know and love

  • Build your family tree online
  • Share photos and videos
  • Smart Matching™ technology
  • Free!

Share

Birthplace: Drvneik
Death: Died in Makarska, Općina Makarska, Split-Dalmatia County, Croatia
Managed by: Marino Srzić
Last Updated:

About Stjepan Ivičević

IVIĆEVIĆ, Stjepan (Ivičević; Stipan, Krunoslav), političar i pisac (Drvenik, 24. I. 1801 – Makarska, 16. XII. 1871). Gimnaziju pripremao privatno te se nastavio obrazovati kao samouk, napose se usavršujući u pravu. Od 1818. radio je kao službenik u sudu (preturi) u Makarskoj. God. 1820. uhićen je i optužen zbog veza s talijanskim karbonarima, ali je pušten bez presude nakon dvadesetomjesečnoga zatvora u Zadru. Četiri godine obavljao je dužnost branitelja i zaštitnika stranaka u građanskim parnicama, potom preuzima uz brata vođenje obiteljske trgovačke tvrtke. – Pripadao je zajedno s A. Kuzmanićem prvomu preporoditeljskomu naraštaju, razvivši vlastitu ideološku inačicu nacionalne ideologije i vrijednosni sustav građanskoga društva utemeljen na pučkoj sastavnici. Zastupao je slavensku ideju i zagovarao jezično i kulturno jedinstvo južnih Slavena (»Ilira«). Pritom je isticao prvenstvo Dalmacije među ostalim južnoslavenskim zemljama te ju je sjedinjenu s Bosnom smatrao jezgrom daljnjih okupljanja. Istodobno je priznavao hrvatsku etničku pripadnost stanovništva od Drave do Jadranskoga mora. Nastojao je očuvati jedinstvo političkih snaga u Dalmaciji, pomiriti »slavo-dalmatsku« usmjerenost tradicionalne društvene elite i »ilirske« i hrvatske elemente preporodne ideologije, osigurati razvoj »slavenske« kulture, ali i očuvati talijansku kulturnu sastavnicu u Dalmaciji. God. 1848. imenovan je makarskim gradonačelnikom (što je ostao do 1860) i izabran za zastupnika u austrijskom parlamentu. Reagirajući na Zahtijevanja naroda od 25. ožujka, prihvatio je misao o sjedinjenju Dalmacije sa sjevernom Hrvatskom, ali uz očuvanje političkoga identiteta Dalmacije. Želio je da se sjeverna Hrvatska osamostali od Ugarske, nakon čega bi trebalo raditi na stvaranju »ilirske konfederacije« u sklopu Habsburške Monarhije. Pritom je zagovarao gospodarsko povezivanje Dalmacije s Bosnom kao pripremu za njihovo političko sjedinjenje. Istodobno se upustio u polemiku s talijanaški usmjerenim pripadnicima dalmatinskoga građanstva i inteligencije o jezičnom pitanju. Priznavao je ulogu talijanske kulture u Dalmaciji, ali je Dalmaciju vidio kao slavensku pokrajinu te je tražio da hrvatski jezik postane službenim uz ravnopravni položaj talijanskoga. Nakon poraza Austrije u sjevernoj Italiji 1859, sloma neoapsolutizma (tzv. Bachova apsolutizma) i na početku ustavnoga razdoblja u Habsburškoj Monarhiji 1860. te preporodnih kretanja u Dalmaciji, zauzimao je granično stajalište između autonomaša i narodnjaka. Kada se u Pojačanom carevinskom vijeću 1860. predstavnik Dalmacije F. Borelli suprotstavio zahtjevu predstavnika sjeverne Hrvatske J. J. Strossmayera i A. Vranyczányja za sjedinjenjem Dalmacije sa sjevernom Hrvatskom priznajući »slavenstvo« većine stanovništva Dalmacije, ali ističući talijansku kulturu gradskoga i općenito obrazovanoga dijela stanovništva, što je dalo povod za političku polarizaciju u Dalmaciji i podjelu na stranku »autonomaša« i Narodnu stranku (»aneksioniste«), I. je pristao uz Borellijevo stajalište privučen onim dijelom njegova izlaganja u kojem je izrazio želju za sjedinjenjem Dalmacije s Bosnom. Međutim, u sukobu koji se radikalizirao, razišao se s autonomašima zbog njihova odlučnoga protivljenja »ponarođenju« Dalmacije, tj. uvođenju hrvatskoga jezika kao službenoga u Dalmaciji, premda se sam zauzimao za očuvanje ravnopravnosti talijanskoga jezika. Njegova temeljna shvaćanja o »slavenskoj« i hrvatskoj narodnosnoj pripadnosti Dalmacije učinila su da se pridruži Narodnoj stranci i prihvati narodnjački program sjedinjenja Dalmacije sa sjevernom Hrvatskom, ali i misao o očuvanju upravne zasebnosti Dalmacije te se izjasnio kao »Slavo-Dalmata aneksionista«. U prosincu 1860. dalmatinski namjesnik L. Mamula imenovao ga je u izaslanstvo koje je u ime Dalmacije trebalo pregovarati s Banskom konferencijom u Zagrebu o uvjetima sjedinjenja. U međuvremenu je politika bečkoga dvora preusmjerena od federalističke prema centralističkoj. Nakon toga I. je sam obišao sjevernu Hrvatsku od Rijeke prema Zagrebu do Zemuna i uspostavio veze s vodećim osobama hrvatske politike. Po povratku bio je u izbornom kotaru grada Makarske izabran za zastupnika u Dalmatinskom saboru, ali mu je autonomaška većina poništila mandat zbog karbonarske prošlosti. U svibnju 1861. na zasjedanju Hrvatskoga sabora održao je govor kojim je podupro sjedinjenje. Saborska narodnjačka većina tada je odbacila centralističku koncepciju unutrašnjega uređenja Monarhije te odbila izabrati zastupnike u Carevinsko vijeće, a I. je prihvatio u vlastitoj varijanti politiku najužega vodstva strossmayerovske Narodno-liberalne stranke, koje je bilo spremno pregovarati s dvorom o rješenju položaja Hrvatske u Monarhiji. O tom je u Beču u lipnju razgovarao s ministrom A. Schmerlingom, nositeljem centralističke politike, vjerojatno u dogovoru s užim vodstvom Narodno-liberalne stranke. U »državu Hrvatsku« ubrojio je tada Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Vojnu krajinu, dio Istre i Bosnu i Hercegovinu, te predlagao da Hrvatska sklopi s kraljem i ostalim političkim cjelinama u Habsburškoj Monarhiji ugovor o odnosima u Monarhiji, prema kojem bi zajedničkomu parlamentu i vladi bio prepušten dio poslova (vanjski poslovi, vojska, financije, trgovina). Želio je da Hrvatska prizna zajedničke poslove za čitavu Monarhiju uz uvjet federalističkoga preuređenja Monarhije, te da Hrvatskoj bude osiguran samostalni politički položaj uz očuvanje određenih veza s Ugarskom. Čini se da je već u Beču dobio ponudu da uređuje službene listove u Dalmaciji, jer je već u srpnju 1861. postao urednikom Glasnika dalmatinskoga, a 1862. i talijanskoga Osservatore dalmato, vjerujući da će moći djelovati u interesu politike koju je zastupao i ublaživati napade na Narodnu stranku. Međutim, Narodna ga je stranka žestoko napadala, a on osuđivao njezinu politiku, ali ni vlada nije bila zadovoljna njegovim uređivanjem te mu je u rujnu 1863. oduzela uredništvo lista Osservatore dalmato, a na poč. 1864. sam je napustio uredništvo Glasnika dalmatinskoga i povukao se u Makarsku. Uskoro se pomirio s Narodnom strankom te je 1869. bio izabran u općinsko vijeće Makarske. Budući da mu je nakon amnestije za političke delikte, proglašene 1867, bila priznata neporočnost, bio je u rujnu 1871. u izbornom kotaru grada Makarske na naknadnim izborima izabran u Dalmatinski sabor, u kojem je potpisao saborsku adresu vladaru u prilog sjedinjenja Dalmacije sa sjevernom Hrvatskom. – Na stranicama Zore dalmatinske 1844–48. sudjelovao je u polemikama o pravopisu i književnom jeziku. Ilirce i Dalmatince htio je pomiriti kompromisnom grafijom (ć, ç, š, x), a književni ili opći jezik izgradio bi se združivanjem narječja tako da svaka riječ ima svoje značenje (npr. jazik = die Sprache, jezik = die Zunge). Sam je godinama pisao štokavskom ikavicom (»bosanski«), nasljedujući tradiciju pučke pjesme A. Kačića Miošića i potican Tommaseovim pogledima na književni jezik. Oboje je odlučujuće utjecalo da je u izvornim i prevoditeljskim sastavcima njegovao preživjelu formu pučkoga rimovanoga deseterca. To je bilo jednim od razloga što njegov dramski spjev Vladimir s Kosarom nije bio prihvaćen u zagrebačkom HNK 1852, a i druga su djela ostala u rukopisu. Među njima su Viški boj, davorija sastavljena od osam pjesama, satirični epigrami Obodice (opetice) lasice, prijevodi s tumačenjima Danteova Pakla, Alfierijeve tragedije Saul i Voltaireova Proroka Muhameda. Po Tommaseovim naputcima skupljao je u puku građu za hrvatsko-talijanski rječnik, a predsjedniku Matice dalmatinske S. Buzoliću iznio je prijedlog o potrebi prikupljanja mjesnih imena u Dalmaciji (Narodni list, 1871, 41). U Splitu je 1857. kao priređivač objavio koledar za puk Mostić iz grada u selo a iz sela u grad. Spjevao je više prigodnica u pučkoj maniri (J. Godeassiju, Zagreb 1841; biskupu A. M. Piniju, Split 1845; Ivanu Vicentiniju, Zadar 1854; pomoćnomu biskupu Vinku Cimi, Makarska 1856, Zadar 1857). Suautor je praktičnoga priručnika za sudske činovnike. Preveo je s talijanskoga više školskih udžbenika za seoske i građanske učionice: Knjixica imenah za seoske uçionice po cesaro-kraljskim derxavam. Zadar 1847; Zametci i ogledala za knjige, priprosto domaće. Zadar 1854. i dr. Njegova teoretska i praktična jezično-pravopisna rješenja, posebice Pangrafija (»općopis«), znakovni sustav za svjetske jezike, kojemu je uzaludno tražio izdavača od Beča (mehitaristi su mu objavili samo osam oglednih stranica) do ruskoga cara, ostala su izvan glavnih oblikovnih tijekova modernoga hrvatskoga pravopisa i jezika. Objavljivao je u periodicima La Favilla (Trst 1836–46), La Dalmazia (1843), Danica (1847), L’Avvenire (1848), La Dalmazia costituzionale (1848), Pravdonoša (1851–52), Osservatore dalmato (1853, 1860), Neven (1854), Jadranske vile (1859), Rivista dalmata (1859), Pozor (1860, 58, 265), Glasnik dalmatinski (1861–64), Vienac uzdarja narodnoga (1861), Narodne novine (1863, 29), Il Nazionale (1867, 30). U Viencu su mu posmrtno 1878. objavljene pjesme iz zbirke Obodice. Potpisivao se i Milovanović. Rukopisna ostavština i korespondencija čuvaju se u HDA i NSK u Zagrebu.

view all

Stjepan Ivičević's Timeline

1801
January 24, 1801
Drvneik
1871
December 16, 1871
Age 70
Makarska, Općina Makarska, Split-Dalmatia County, Croatia
????