• http://hr.wikipedia.org/wiki/Vojin_Baki%C4%87
• http://en.wikipedia.org/wiki/Vojin_Baki%C4%87
• http://www.grazerkunstverein.org/archiv/10-0406-24082008-vojin-bakic.html
• http://www.royalfamily.org/artwork/09_08/art_eng.html
• http://www.jutarnji.hr/djed-zene-dejana-kosutica-zivio-je-na-sav-glas/211452/

Vojin Bakić (Bjelovar, 5. lipnja 1915. - Zagreb, 18. prosinca 1992.), hrvatski kipar.

Diplomirao je na Akademiji u Zagrebu (1939), specijalni tečaj pohađao kod Frane Kršinića. Boravio u Firenzi i Milanu, sudjelovao na izložbi "Zagrebačkih umjetnika" u Zagrebu (1939). Na prvoj samostalnoj izložbi (Bjelovar, 1940) pokazao crteže i kipove medu kojima su prevladavali ženski aktovi u kamenu, svedenih oblina i zatvorenih volumena.

Poslije 1945. postupno napušta takvo usmjerenje i teži impresionističkoj obradbi površine s izražajnim preljevima svjetlosti i sjene. U tom razdoblju radi portrete, među kojima se psihološkom uvjerljivošću i dojmljivom stilizacijom ističu I. G. Kovačić, 1946., i S. S. Kranjčević, 1948. Sa "Spomenikom strijeljanima u Bjelovaru" (1947.) prvi put se okušava na javnoj narudžbi; izvodi kip jezgrovit poput znaka i izrazitih monumentalnih svojstava. Proces sažimanja i kristalizacije volumena zamjećuje se 1950. na skulpturi "Bik" (Bijenale u Veneciji 1956.), djelu koje nadilazi školničke kategorizacije i u kojem se preklapaju apstrakcija, kubizam i ekspresionizam. Istu tendenciju pokazuju skice za "Spomenik Marxu i Engelsu" (1950. - 1953.; nisu izvedene), zapravo prvi slobodniji prijedlozi za rješavanje tradicionalnih kiparskih zadataka. Značajan je "Autoportret", 1952., izrazitih kubičnih karakteristika, a posebno "Spomenik Stjepanu Filipoviću" u Valjevu, velikih dimenzija i krajnje pročišćenosti u okvirima antropomorfnoga motiva. Serijom "Aktova", "Torza" i "Glava" zaokružuje svoja traženja organskih, asocijativnih oblika a 1958. priklanja se izazovima otvorene forme, unutarnjih prostora i svjetlosnih odraza.

Ciklus "Razvaline" forme označava prijelaznu fazu od punog, čvrstog volumena do ispražnjene ljuske, svojevrsnoga skulpturalnoga negativa. U daljem razvoju Bakić među prvima u nas slijedi načela geometrijske apstrakcije i optičkih istraživanja: u "Razvijenim površinama", 1960. – 1964., artikulira stroge i sustavne cjeline sastavljene od nanizanih elemenata, a u "Svjetlonosnim oblicima", 1963. – 1964., stvara efektne strukture moduliranjem istovrsnih zrcalnih jedinica, pri čemu upotrebljava i nove materijale (nehrđajući čelik).

Složenu problematiku toga razdoblja pokazuje "Spomenik revoluciji" u Kamenskoj, krilatih i lisnatih formi, realiziran nakon deset godina rada, 1958. - 1968. Autor je skulpture "Vijenac", koja se dodjeljuje pobjednicima Goranovog proljeća u Lukovdolu, od 1971.

Novija su mu ostvarenja "Spomenik žrtvama željezničke nesreće u Zagrebu", 1975. - 1978., te spomenici u Kragujevcu, Dotršćini (Dolina grobova) i na Petrovoj gori (1982).

Vojin Bakić je nedvojbeno jedan od najvećih hrvatskih kipara 20. stoljeća, umjetnik europskoga formata: autor koji je uspio u avangardizmu apstrakcije ostvariti monumentalnost i neposrednost koje su, tradicionalistički gledano, obilježja klasične figurativne skulpture.

http://www.jutarnji.hr/ispis_clanka.jl?artid=60982