don Ante Kačić (1755 - d.)

‹ Back to Kačić surname

Is your surname Kačić?

Research the Kačić family

don Ante Kačić's Geni Profile

Records for don Ante Kačić

613,604 Records

Share your family tree and photos with the people you know and love

  • Build your family tree online
  • Share photos and videos
  • Smart Matching™ technology
  • Free!

Share

Birthplace: Makarska, Splitsko-dalmatinska, Hrvatska
Death: (Date and location unknown)
Managed by: Matija Borić
Last Updated:

About don Ante Kačić

http://www.google.de/imgres?client=safari&sa=X&rls=en&biw=1280&bih=738&tbm=isch&tbnid=IsLw04bOWkoPlM%3A&imgrefurl=http%3A%2F%2Fplemstvo.hr%2Fivanisevic.htm&docid=rOqUudoEcdSSgM&imgurl=http%3A%2F%2Fplemstvo.hr%2Fimages%2Fivan-grbovi.jpg&w=1097&h=576&ei=CVXWUr64HMav0QXSrYG4Bg&zoom=1&iact=rc&dur=2351&page=1&start=0&ndsp=27&ved=0CGwQrQMwBgObitObitelj Ivanišević-Uzmenović

1. Uvod

            Glavni grad Makarskog Primorja i njegov politički i kulturni centar je Makarska. Ime Makarska u pisanim izvorima prvi put se spominje 1502.godine. Prije toga, na istom mjestu u antičko doba, 533.godine, spominje se mjesto Muccurum, a 1434.godine, luka Makar (makar u prijevodu znači prodavati). Makarska je zbog svog geografskog položaja, u vrijeme dok još nije bilo ratnih aktivnosti, bila poznato trgovište između Istoka i Zapada.

Dva stoljeća pod Turcima, po jedno stoljeće pod Venecijom i Austrijom, i jedno desetljeće pod Francuzima, podatci su koji govore o burnoj povijesti Makarske, povijesti obilježenoj ratovima, migracijama i velikim izazovima pred stanovništvom, što je omogućavalo samo najhrabrijima i najsposobnijima da se održe u cijelom tom razdoblju i da budu zapamćeni po svojim aktivnostima u borbi za opće dobro i po doprinosu razvoju svoga zavičaja.

Među najpoznatijim makarskim obiteljima nakon odlaska Turaka, krajem 17. i cijelo 18. i 19. stoljeće, spominje se obitelj Ivanišević-Uzmenović. Zajedno sa nekoliko drugih obitelji oni su bili dio onog društvenog sloja kroz cijelo spomenuto razdoblje koji je dao najveći doprinos duhovnom i materijalnom razvoju Makarske i Makarske Krajine.

2. Podrijetlo prezimena Ivanišević i rodonačelnik obitelji

          Na osnovi izvornih podataka iz Samostana Svetoga Duha u Fojnici koje je koristio trogirski heraldičar Jerolim de Buffalis, zapisavši ih u 18. stoljeću, ta se obitelj, kojoj je prapostojbina Kraljevstvo Bosne i Hercegovine, prethodno zvala Uzmenović (Vazmenović), ali to je prezime promijenila u Ivanišević. Po tom kazivanju Ivaniševići su bili nasljednici svoga dalekoga pretka Ivaniša Uzmenovića, a patronimično prezime Ivanišević ustanovljeno je prema njemu tek 1463. godine, kada su Osmanlije pokorile Bosnu i Hercegovinu i kada su Ivaniševići iz Mostara izbjegli u Makarsko primorje.
         Prvi pouzdani podatak iz matičnih knjiga u Makarskoj odnosi se na Filipa Ivaniševića, gdje je prilikom rođenja Filipova sina Antona,1697. godine navedeno da je on sin Filipa koji se 1695. iz Mostara doselio u Makarsku. Zato Filipa smatramo rodonačelnikom makarskih Ivaniševića.                              

3. Postojbina obitelji

                   Pod postojbinom obitelji Ivanišević, iz vremena iz kojega su sačuvani pisani zapisi, ipak smatramo Makarsku, iako obitelj potječe iz Mostara i njezino staro plemstvo, prema zapisu Jerolima de Buffalisa, iz Hercegovine. Isti podatak navodi se i u zbornicima plemstva autora Heyera i Duišina. U ta dva zbornika plemstva, spominju se još dvije plemićke obitelji Ivaniševića koje su, jedna iz Poljica i druga s Brača. Svima spomenutima zajedničko je, da su pred Turcima izbjegli iz Bosne i Hercegovine. Imaju različite grbove i nije bilo moguće utvrditi, potječu li od zajedničkoga pretka.
                      

4. Potvrde plemstva makarskim Ivaniševićima

         U Makarskoj su, ubrzo nakon što je Filip Ivanišević 1695. godine doselio iz Mostara, Ivaniševići počeli uživati povlastice plemstva. Opći providur Alvise Mocenigo, terminacijom izdanom 8. lipnja 1700. godine ističe vojničke zasluge Filipa Ivaniševića na bojnom polju, u mletačko turskim ratovima potkraj 17. stoljeća, te određuje da se njegova obitelj pribroji staležu makarskih povlaštenika koji uživaju iste povlastice kao plemići. To je vidljivo iz spisa generalnoga providura (1696.-1702. knjiga III., str. 447.)
         U zborniku plemstva Heyer iz 1873. godine, navedeno je da su Ivaniševići stari slavenski rod u Makarskoj, koji se do 1463. godine zvao Uzmenović, a podrijetlo vodi iz Mostara. Dužd Aloysius Mocenigo primio je u Veneciji 4. siječnja 1771. Antona Ivaniševića, sina Filipova kao plemića iz Makarske i potvrdio mu titulu plemića Venecije. Na osnovi toga može se pretpostaviti da mu je time ujedno potvrđeno i postojanje staroga bosanskoga, jer je u to vrijeme, to najčešće bio i preduvjet za dodjeljivanje mletačkoga plemstva, za doseljenike iz Bosne i Hercegovine. Također je u spomenutom zborniku navedeno da su, nakon što je Dalmacija ušla u sastav Austrougarske, braća Klement i Jakov, sinovi Ivana, kao i Frane, sin Filipa, primili zajedno 2 .kolovoza. 1829. u Badenu kod Beča, austrijsku, carsko-kraljevsku potvrdu plemstva.
         Isti sadržaj o stjecanju plemstva i o postojanju starog plemstva obitelji Ivanišević-Uzmenović  iz Mostara nalazimo i u Zborniku plemstva Duišin iz 1939. godine.

          Povijesni izvor o dodjeli plemstva Ivaniševićima nalazi se i u Državnom arhivu u Veneciji (Archivio di Stato i.r. Commissione araldica Macarsca, Ivanisevich ) u knjizi Terminazi. Ona sadrži javni spis kojim se službenim predstavnicima Makarske i Splita, od strane mletačkih vlasti obznanjuje dodjela plemstva Antonu Ivaniševiću, dukalom mletačkoga dužda Aloysiusa Moceniga, 4. siječnja. 1771., s potpisom tajnika Giambatista Tizzoni. U dukalu su istaknute zasluge Antona Ivaniševića zbog kojih mu se dodjeljuje plemstvo. Spis je zaveden u sudsku knjigu «Terminationum a dukalum.»
          U tom izvorniku, pored ostaloga, navedeno je: «da obitelj Ivanišević potječe iz Mostara, a njezino staro plemstvo iz Kneževine Hercegovine. Obitelj je dala poznate i vrlo cijenjene osobe, dostojne poštovanja, po zaslugama stečenim u književnosti i na bojištu. Ova obitelj imala je najprije prezime Uzmenović (Wzmenović), ali u vrijeme turskoga cara Muhameda II. koji podjarmi Kraljevstvo Bosne i Hercegovine kao i mnoge druge oblasti, promijeni prezime u Ivanišević, pošto su bili nasljednici Ivaniša, kako se zvao njihov praotac, ili drugi po redu starješina u obitelji. To se dogodi ljeta gospodnjeg 1463. Međutim, zbog daljnjega slijeda događaja, mnogih progona i opterećenja porezima, obitelj je morala  ostaviti svoje posjede i pribjeći moru, u Makarsko primorje, gdje je također uživala povlastice plemstva.» I u tom dokumentu izrijekom se spominje postojanje staroga plemstva, prije dolaska Ivaniševića u Makarsku.
         U knjizi Terminazi navodi se također: «da je Jerolim de Buffalis, javni bilježnik vlasti te male venecijanske pokrajine, prerisao i opisao riječima grb obitelji Ivanišević, nekoć Uzmenović, koristeći se izvornom knjigom broj 395. koja nosi naziv: Spomenica Male braće skupine Svetoga Duha iz Fojnice. (Ex momento autentico M.M.R.R. Fratrum Minorum Conventus Sancti Spiritus Fojnize). U toj knjizi zapisano je i to da se je veliki dio bosanskoga pučanstva iz meteža spašavao bijegom na morsku obalu. Dio njih, sada iz običnih obitelji, bili su nekoć plemići. Oni su više voljeli svoju vjeru, nego svoju bivšu domovinu. Da je sve gore navedeno točno, javni bilježnik Jerolim de Buffalis svojim potpisom, potvrdio je i propisno zapečatio u Trogiru 22. kolovoza 1782.»
          U knjizi T. Gareljić 1996. godine istaknuto je da su pojedine obitelji iz redova povlaštenika, ako su predočile svjedočanstva o prijašnjem plemićkom podrijetlu, dobivale od mletačkoga dužda potvrdu plemićkih naslova.
          Iz svega navedenoga vidi se da je vrlo vjerojatna tvrdnja iz spomenuta tri izvora, da su Ivaniševići od starina imali plemstvo, prije dobivanja plemićkog naslova od mletačkog dužda, iako o tome zasada ne postoji pisani dokaz u obliku povelje nekog bosanskog vladara.
          U Bosni prije 15. stoljeća, obiteljsko ime nije bilo još čvrsto ustanovljeno. («Glasnik zemaljskog muzeja» iz 1889., knjiga II. str. 88.) U plemićkim obiteljima, nije postojalo obiteljsko ime na temelju krvnog nasljedstva po začetniku obitelji. Umjesto toga, u to vrijeme sin je po ocu nasljeđivao ime. Kao primjer uzmimo jednu od najznamenitijih bosanskih obitelji, Pavloviće koja je za tri generacije imala tri različita obiteljska prezimerna . Tako je Radin Jablanović ostavio sinu Pavlu ime Radenović, a Pavle svojoj djeci, ime Pavlovići. Tek kad se, zbog provale Turaka, većina plemićkih obitelji raselila, oni uz tradiciju ponesoše sa sobom i obiteljsko prezime. Jedno i drugo lakše su očuvali u tuđini nego kod kuće.
          Upravo zbog toga, može se pretpostaviti da je u to vrijeme neki velikaš Uzmenović ostavio svome sinu prezime Ivanišević po pretku Ivanišu, a on ga je, zajedno s obiteljskim grbom Uzmenovića, sačuvao u izbjeglištvu u kome se našao nakon dolaska Turaka u Bosnu, i to prezime, grb i tradiciju prenio na svoje potomke, od kojih je jedan, dva stoljeća kasnije, bio i Filip Ivanišević. Ali, kako je u Bosni i Hercegovini uoči dolaska Turaka sigurno bilo više osoba po imenu Ivaniš, ne može se tvrditi da je samo jedna od njih ostavila potomcima obiteljsko prezime Ivanišević, pa je tako moglo nastati više od jednog stabla Ivaniševića. Zato nije nimalo čudno što je jedna od tih obitelji, ponosna na svoju tradiciju, imala i interes zadržati dodatak Uzmenović da bi se razlikovala od drugih.

                  Fojnički samostan Svetoga Duha





Fojnički samostan svakako je institucija u kojoj su skupljeni najstariji podatci o Ivaniševićima. Iako je teško točno utvrditi kada je osnovan, većina izvora upućuje da je osnovan u prvoj polovici 14. stoljeća. U turskim spisima navodi se da su u Fojnici crkva i samostan postojali još za kraljeva bosanskih. Fojnički samostan posjeduje jako bogatu muzejsku zbirku i bogatu zbirku knjiga, neke su jako stare, a među njima je i trinaest inkunabula. . Najveći broj tih knjiga tiskan je od 16. do 19. stoljeća. Većinom sadrže filozofsko-teološku tematiku, ali obuhvaćaju i druga područja, povijest, zemljopis, medicinu i prirodne znanosti.

         Budući da su Turci nakon osvajanja Bosne i Hercegovine 1463.godine sve više zauzimali područja s pretežnim katoličkim pučanstvom, postajala je sve teža komunikacija franjevaca pod turskom vlašću, s franjevcima u drugim dijelovima bivše Vikarije. Zato se Vikarija 1514. godine podijelila na «Bosnu Srebrenu», pod turskom upravom (naziv potječe od rudnika srebra koji su se nalazili u Olovu, Fojnici i Srebrenici, gdje su bili locirani franjevački samostani) i na «Bosnu Hrvatsku», na slobodnom području. Franjevci su se pod Turcima uspjeli prilagoditi i uz velike napore dalje djelovati na temelju Ahdname, dobivene od sultana Mehmeda II. El Fatiha, prema kojoj su dobili određena jamstva za vlastiti opstanak i kakvo takvo djelovanje u Bosni. Upravo su zbog toga u Franjevačkom samostanu u Fojnici i sačuvani brojni povijesni podatci, između ostalog i o Ivaniševićima-Uzmenovićima.
         Franjevački samostan u Fojnici opisuje se ovdje upravo zbog toga jer je to, za makarske Ivaniševiće-Uzmenoviće, mjesto odakle su dobiveni izvorni podatci o njihovu podrijetlu i starom plemstvu koje je istražio i objelodanio Jerolim de Buffalis, trogirski javni bilježnik i heraldičar u 18. stoljeću.
        

Mletačka i austrijska potvrda plemstva makarskim Ivaniševićima

           Opis grba plemićke obitelji Ivanišević-Wazmenović (Uzmenovć)
Štit je plave boje, izrezbaren i obrubljen zlatom s jednom prelomljenom gredom, iznad koje su tri zvijezde, a ispod je uskrsni janjac u koraku, koji drži zastavu crvene boje, s bijelim križem na vrhu na štapa.
         Ukras je iznad štita, poprsje viteza s turnirskom kacigom i glednicom sa crnim orlom, koji ima zlatnu krunu na glavi i srebrni križ  na prsima. Na svakom mu je krilu jedna snježna bijela zvijezda, a u kljunu drži malu crvenu zastavu s bijelim križem.
         Plašt  je s vanjske strane plave boje, unutra crven i obrubljen zlatnom bojom sa zlatnim resama.    

Taj se grb može protumačiti, koristeći se poznatom definicijom iz heraldike prema kojoj u tzv. «govorećih» grbova sadržaj grba upućuje na prezime njegova nositelja. Tako uskrsno ili vazmeno žrtveno janje iz grba, simbol je prezimena Vazmenović. To govori u prilog tvrdnji da su Ivaniševići-Vazmenovići (Uzmenovići) jako stara obitelj, jer se oni i njihov grb spominju u Hercegovini još prije 1463. godine, kao potomci Ivaniša Uzmenovića, t.j. puno prije nego što su se pojavili u Makarskoj, pa je vrlo vjerojatna tvrdnja da su imali staro bosansko plemstvo, što je mletački dužd, prema tadašnjim običajima, kasnije uzeo u obzir, kod dodjele mletačkog plemstva Antonu Ivaniševiću.

             Prema pravilima koja su postojala u Veneciji, dužd je dukalom dodjeljivao plemićka prava, najčešće potvrđivao stara plemićka prava, a grb su zajednički oblikovali plemići, na osnovi nekog  obiteljskoga predanja iz prošlosti, koje bi grb trebao simbolizirati, i neki stručnjak za likovna rješenja iz heraldičke komisije, koji je kreirao konačno rješenje. Nije teško uočiti da vazmeno janje iz grba upravo na pravi način simbolizira priču da je ta obitelj nekada imala prezime Vazmenović, pa je tako i nastalo obiteljsko prezime Ivanišević nekoć Vazmenović koje je naznačeno na nekim od poznatih verzija grbova.
6. Uloga Ivaniševića u društvenom razvoju Makarske
Kada su Turci krajem 15. stoljeća osvojili i Makarsko primorje, Ivaniševići su se iz Makarskoga primorja, u koje su prije toga došli iz Mostara, mogli premjestiti i na otoke Mletačke Dalmacije, ili u neku drugu regiju izvan Turske države. U vremenima između nekoliko tursko-mletačkih ratova, kad je samo povremeno bio snošljiviji život u bivšem zavičaju, a jako težak na otocima, mogli su se čak i vratiti u Mostar, gdje je za preživljavanje bilo više plodne zemlje.(Andre Jutronić: Bračka naselja i podrijetlo stanovništva). Nakon toga, u vrijeme najžešćih sukoba, krajem 17. stoljeća, kada je zbog sve češćih turskih poraza, život katolika opet u Hercegovini postao nesnošljiv, zbog turske osvete, jedan od njih, Filip Ivanišević, koji se u redovima mletačke vojske isticao u borbama protiv Turaka, 1695. godine konačno je dospio u Makarsku.

To je samo pretpostavka o tome, gdje su se mogli nalaziti neki članovi roda Ivaniševića, u vrijeme dok je Makarska Krajina bila pod Turcima. (1499.-1684.) Time se ujedno uspostavlja veza između navedene tvrdnje trogirskog heraldičara i javnog bilježnika Jerolima de Buffalisa, kao i navoda iz spomenutih zbornika plemstva, o odlasku Ivaniševića iz Mostara u Primorje, krajem 15. stoljeća i činjenice da je Filip Ivanišević, na osnovi podataka iz makarskih matičnih knjiga, tek krajem 17. stoljeća došao u Makarsku iz Mostara.

Treba imati u vidu da je prezime Ivanišević, u jeku spomenutih migracija, bilo jako rašireno i na otocima srednje Dalmacije. O tim slučajevima reverzibilnih migracija govore i povijesni izvori, iako se izrijekom ne navode pojedina prezimena.

Neprijeporna je aktivna uloga Filipa Ivaniševića u povijesnom trenutku oslobađanja Makarske i Makarske Krajine od turske vlasti, kada su se one našle u sastavu mletačke države.

Makarska je ostala u sastavu Mletačke Republike, od kraja 17. pa do kraja 18. stoljeća, doživjevši znatno jači urbani razvoj nego u prethodnom razdoblju. Obnovljena je crkva Sv. Petra, počela se graditi prvostolnica, crkva Sv. Marka, koja je i završena 1766. godine. U drugoj polovici 18. stoljeća podiže se i crkva Sv. Filipa Nerija. Pred crkvom Sv. Marka uređen je veliki trg i izgrađena česma. Plemstvo gradi raskošne kuće i palače. Među njima je najljepša palača Ivanišević, izgrađena u baroknom stilu. U to vrijeme Makarska je, prema nekim izvorima, prva u Dalmaciji dobila gradsku knjižnicu, a u tom ozračju osnovano je kasnije i kazalište, filharmonija, gradska glazba i pjevačka društva. Od gospodarskih aktivnosti najrazvijenija je trgovina, pa ribarstvo i poljoprivreda.

U tom urbanom, kulturnom i gospodarskom razvoju znatan doprinos dali su plemići Ivaniševići. Obrazovanju širokih slojeva u to vrijeme nije pridavana pažnja, ali bogatiji građani i plemići, među kojima su bili i Ivaniševići, mogli su se školovati u Veneciji, na talijanskom jeziku. To je ostavilo traga u tom društvenom sloju, pa je on prirodno pripadao sve više talijanskom kulturnom krugu.

U vrijeme dok je Makarska bila pod francuskom vlašću, Francuzi su u ovom kratkom razdoblju nastojali unaprijediti školstvo, gospodarstvo i prometnice i demokratizirati društveni i politički život, u čemu su djelomično i uspijevali. Ali narod nije sa simpatijama prihvatio francusku vlast. Teško je bilo neupućenima razumjeti bit društvenih demokratskih promjena koje je Europi donijela Francuska revolucija. Tome je pridonio i odnos Napoleona prema katoličkoj crkvi, kojoj je on želio drastično smanjiti dotadašnji veliki utjecaj na stanovništvo. Uz to nisu se sa simpatijama mogli gledati Napoleonovi osvajački pohodi po Euopi i njegova ambicija da vlada kao pravi imperator. Zbog toga je i njegova moć bila kratkog vijeka.

U razdoblju od 1813. kada je Makarska ponovno pod Austrijom, pa sve do kraja Prvoga svjetskog rata, podižu se nove javne zgrade, glagoljaško sjemenište, palača plemićke obitelji Kačića-Peke i druge. Pred kraj razdoblja, pored trgovine razvija se i industrijska proizvodnja u čemu su Ivaniševići imali vidnu ulogu.

Zajedno s nekoliko drugih makarskih obitelji, plemićka obitelj Ivanišević dala je znatan doprinos ukupnom razvoju Makarske, aktivno sudjelujući u društvenom životu u cijelom spomenutom razdoblju, pa i neposredno nakon završetka Prvoga svjetskoga rata.

Povijesna je činjenica da je Filip Ivanišević, istaknuvši se na bojnom polju u borbama protiv Turaka, došao u Makarsku 1695. godine iz Mostara, da je oženio Katarinu iz plemićke obitelji Pavlović i s njom imao petero djece, između ostalog i najstarijeg sina Antona, rođenog 1697.godine. Filip je umro 1706. godine. Mletački generalni providur, zbog Filipovih zasluga, odredio je, da se njegova obitelj pribroji staležu povlaštenika koji imaju iste povlastice kao plemići. S obzirom da se poslije rođenja prvoga sina Antona, Filipova obitelj do njegove smrti, za samo devet godina, povećala za još četvero djece, može se zaključiti da je on vjerojatno umro relativno mlad. Ostao je zapamćen kao rodonačelnik plemićke obitelji Ivanišević koji je velike zasluge stekao na bojnom polju, što mu je omogućilo da se uključi u društvo najuglednijih građana, oženio je Katarinu Pavlović, osobu iz vrlo ugledne plemićke obitelji, i stekao takav ugled da su kumovi njegovoj djeci bile najuglednije osobe iz društvenog života Makarske. Tako je postavio dobar temelj za napredovanje u društvenoj hijerarhiji sinu Antonu.

Filipov sin Anton, (1697.-1782.) stekao je veliki ugled aktivnim sudjelovanjem u društvenom životu. Zajedno sa Jakovom Kačićem, od pape Benedikta XIII. dobio je suglasnost za prenošenje ostataka tijela makarskoga zaštitnika Sv. Klementa iz Rima u Makarsku. Koliki je ugled imao vidi se i po tome što su mu crkvene vlasti povjerile ulogu samostanskoga sindika, koji je upravljao samostanskim novcem i imanjem, a bio je i prokurator gradnje katedrale, tj. crkve Sv. Marka. Bio je i utemeljitelj bratovštine «Dobre smrti» i njezin prvi predstojnik i donator. Autor je i jednog molitvenika, «Bogoljubna zadaržanja duše virne u različitim molitvam i pismam duhovnim». Godine 1772. od mletačkoga dužda Aloisa Moceniga za svoje zasluge dobio je potvrdu plemstva za sebe i svoje potomke i naslov «nobilo Veneto». Vlasnik je i poznate palače Ivanišević, izgrađene u baroknom stilu.

          Anton je imao devet sinova pa je ostavio brojno potomstvo. Muški članovi obitelji ženili su se ženama iz drugih uglednih plemićkih obitelji, Kačića, Pavlovića, Kreljanovića, Smacchia, Alačevića, Ivičevića itd.

Antunovi su sinovi: Josip (1730.-1794.), u Padovi je završio studij teologije, Pavao (1748.-1844.) postao je filipin, a kad su Francuzi ukinuli filipine postao je profesor na Makarskoj gimnaziji; Ivan (1719.-1788.), bio je sindik Franjevačkoga samostana u Zaostrogu. Svi oni bili su, kao i Anton u jako bliskim vezama sa crkvenim dužnosnicima. Možda bi se i po izgledu obiteljskoga grba, u kojemu je istaknuto žrtveno uskrsno ili vazmeno janje, koje drži križ, što je tzv. »govoreći» simbol prezimena Vazmenović, moglo zaključiti koliko je u ovoj obitelji Ivanišević-Vazmenović od davnina njegovana tradicija privrženosti vjerskim načelima i odanosti katoličkoj vjeri. Ako se to sve ima u vidu, nije teško shvatiti zbog čega su Ivaniševići uživali toliko povjerenje crkvenih krugova.

           Ivaniševići su bili vrlo angažirani i u organima javne uprave. Najpoznatiji od njih, svakako s najduljim stažem, bio je Frane pl. Ivanišević (1782.-1877.), koji je jako mlad postao gradonačelnik i tu je dužnost, s manjim prekidima obnašao do 1829.godine, pretežno u razdoblju u kojemu je Makarska bila pod austrijskom upravom. Bio je vrlo popularan i poštovan od lokalnog stanovništva koje je s velikim emocijama reagiralo na jednu neugodnu epizodu kada su ga Francuzi nevinog, najprije osudili na smrt, zbog navodne pripreme rušenja francuske vlasti, uz potporu ruskih brodova, a zatim oslobodili.
Za vrijeme kuge u Makarskoj, 1815. u vrtu plemića Ivaniševića organizirano je zbrinjavanje i liječenje najtežih bolesnika.

I Josip pl. Ivanišević (1842.-1899.) bio je gradonačelnik, od 1897. do svoje smrti, 1899.godine. U tu skupinu možemo uvrstiti i Antu pl. Ivaniševića (1828.-1883.), koji je stekao najviši stupanj obrazovanja, završivši studije prava, nakon čega je i doktorirao. Bavio se sudskim i odvjetničkim poslovima i bio član raznih tijela i organa gradske uprave.

           Postoje brojni primjeri koji ilustriraju odnose te plemićke obitelji prema siromašnijim slojevima stanovništva iz kojih se vidi njihova socijalna osjetljivost. Osnivali su bratovštine i bili njihovi donatori; Anton pl. Ivanišević, osnivač  je «Dobre smrti»,Grgur pl. Ivanišević, brat Antonov i Ana pl. Ivanišević, sestra Antonova, osnivači su bratovštine «Gospe od rožarija», Jakov pl Ivanišević i don Poldo pl. Ivanišević, bili su u upravi ubožišta za siromahe, a Josip pl. Ivanišević omogućavao je privremeni smještaj siromasima u vlastitoj kući. Svećenik Pavao pl. Ivanišević, kada je osnovana bratovština «Presvetog otajstva», koja je donirala izgradnju glavnog oltara u Makarskoj katedrali, posredovao je kod venecijanskoga kipara u njegovu opremanju.

Da bi se vidjela uloga Ivaniševića u gospodarskom razvoju Makarske, potrebno je promatrati cjelokupno razdoblje u kojem su oni djelovali, tj. mletačko, austrijsko i razdoblje neposredno poslije Prvoga svjetskog rata, pa sve do Drugoga svjetskog rata. U osamnaestom i devetnaestom stoljeću njihove gospodarske aktivnosti bile su usmjeravane pretežno u trgovinu, ribarstvo i poljoprivredu. Svoje poduzetničke ideje u ribarstvu i trgovini najprije je ostvario Anton pl. Ivanišević, koji se tako i obogatio i postao vlasnik brojnih nekretnina.

Ivaniševići su u Gradcu izgradili gospodarske objekte u kojima su stanovali njihovi  kmetovi koji su za njih lovili srdele i obrađivali vinograde. Ali, još veće rezultate imao je na tom polju Jakov pl. Ivanišević (r. 1822.). On je bio poznati trgovac vinom koje je prodavao u Veneciji i tako stekao veliko bogatstvo.
Međutim, početkom 20. stoljeća, njegov sin Ivan pl. Ivanišević investira novčana sredstva u industriju. Tako je 1901. utemeljen paromlin, a 1905. Tvornica tjestenine «Ivanišević i Majstorović». Brašno i tjestenina bili su konkurentni i prodavani su širom Dalmacije i Bosne i Hercegovine. Godine 1910. Tvornica je dobila u Rimu veliko priznanje, zlatnu kolajnu za kvalitetu. »Tkaonica Ivanišević i drugovi», koja je utemeljena 1922., a radila do 1931., još je jedan industrijski objekt koji se mora spomenuti kad se govori o gospodarstvu u Makarskoj. Posljednji od živih vlasnika spomenutih nekretnina, u vrijeme dok su one bile u upotrebi, bio je Giusto pl. Ivanišević(1898.-1973.), sin Ivanov.

Kao što se vidi, Ivaniševići su i u industrijskom razvoju Makarske dali vidan doprinos. S kapitalom koji su stekli baveći se u početku ribarstvom i trgovinom, kao dobri poduzetnici, racionalno su postupali, ulažući ga kasnije u industrijsku proizvodnju. Na žalost već poslije Prvoga svjetskog rata, a naročito poslije Drugoga svjetskog rata, velike društvene i političke promjene onemogućile su im da tu ulogu nastave, jer su svi ti objekti ubrzo nacionalizirani, tj. promijenili su vlasnika i obustavili proizvodnju.

Ivaniševići su bili aktivni u društvenom životu Makarske, od kraja 17. do početka 20. stoljeća. Nije nimalo lako za sve generacije Ivaniševića naći jedinstven obrazac prema kojem bi se mogli definirati njihovi svjetonazori i politička uvjerenja.

Na osnovi raspoloživih izvora,za sve njih može se sa sigurnošću samo reći da su u cijelom razdoblju bili odani katoličkoj crkvi i lojalni građani, najprije Mletačkoj Republici, pa poslije Austrougarskoj monarhiji. To je prirodno jer su sami, između Turske Bosne iz koje su izbjegli i katoličkih država u kojima su našli utočište, izabrali ovo drugo. Svoje obrazovanje stjecali su najviše u Veneciji i nije nimalo čudno što su pripadali tom kulturnom i civilizacijskom krugu i što su zauzimali visoke položaje na društvenoj ljestvici u svom zavičaju, zahvaljujući svojoj lojalnosti i kreativnim sposobnostima koje su stavili u službu državnih zajednica kojima su pripadali.

Kad je u 19. stoljeću došlo do prodiranja političkih ideja Ilirskoga pokreta i kada je došlo do određenih polarizacija, na tzv. autonomaše i narodnjake, ima indicija da su se različito opredjeljivali, ali prema svemu sudeći nekima od njih bile su dosta bliske ideje autonomaša. To se vidi i po jednom detalju, prilikom obnavljanja društva «Casino», kada su dozvolu Vlade u Zadru za obnavljanje društva, zatražili autonomaši. U upravi Društva bio je i Frano pl. Ivanišević. Rad Društva bio je zamišljen tako da se unutar njega organizira druženje i demokratski dijalog, među najuglednijim građanima Makarske, u prvom redu o aktualnim kulturnim temama. Ali, kako su se tu čitale novine različite političke orijentacije, kao što su Zora Dalmatinska, Danica Hrvatska, Pozor, s jedne strane, a s druge, La Dalmazija, Cittadino i Osservatore Triestino, ne bi bilo ni malo čudno, ako su se vodili i politički razgovori.

Kao što je poznato, autonomaši, koji su još mogli biti pod utjecajem kulturnog naslijeđa Mletačke Dalmacije, najviše su se zalagali za samostalnu Dalmaciju u sklopu Austrougarske. To im je bila prihvatljivija opcija od one da se sjedine Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, koju su zastupali Hrvati koji su pripadali hrvatsko-ugarskom krugu, kao izraz težnje za nacionalnim osvješćenjem, što je bio i odgovor na rastući utjecaj mađarskog nacionalizma u Monarhiji. Ta opcija podrazumijevala je najprije stvaranje, a zatim čvršće povezivanje Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Ugarskom.

S druge strane, Makaranin Ivičević zalagao se za opciju, sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom, ali tako da se ostale ilirske pokrajine sjedine s Dalmacijom kao predvodnicom i da se nakon toga Dalmaciji pripoji Bosna i Hercegovina. Tako su autonomaši zapravo kočili ideje lirskog pokreta o potrebi stvaranja državne zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca koja je na kraju ipak ostvarena, ali tek nakon Drugoga svjetskoga rata.

Vrlo je teško jednoznačno utvrditi koju su opciju više podržavali Ivaniševići. Iz drugoga primjera vidi se da su Jakov pl.Ivanišević, ali i spomenuti Frano pl. Ivanišević bili u skupini onih Makarana koji su nešto kasnije potpisali pismo podrške imenovanju baruna Josipa Jelačića 1849. godine banom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. No to još nije bilo pravo vrijeme za sjedinjenje Hrvata s obje strane Velebita, jer je ubrzo car uveo centralizam i tako, istina privremeno, zadao veliki udarac narodnjacima. Pored navedenih primjera, ima indicija da je i Ignaciju pl. Ivaniševiću, jednom od sinova spomenutog Jakova, neposredno poslije Prvoga svjetskog rata, unutar obitelji neopravdano pripisivano autonomaštvo, da bi se oslabila njegova pozicija jednog od potencijalnih nasljednika imovine, zbog čega je on vjerojatno i napustio Dalmaciju, iselivši se s mnogobrojnom obitelji u Sarajevo.

           S druge strane, na osnovi obiteljske usmene predaje, dobro je poznato da Ignacije nije bio autonomaš jer je prihvaćao ideju narodnjaka, ali tako što je podržavao pristup Frana Supila o ujedinjenju i budućem uređenju zajedničke države, nasuprot pristupu Nikole Pašića, koji nije prihvaćao federalno, nego se zalagao za centralističko-monarhističko uređenje.

Svi muški potomci Ignacija pl. Ivaniševića napustili su tijekom 20. stoljeća Sarajevo i preselili u Zagreb, gdje i sada žive.

         Poslije Prvoga svjetskog rata, nakon političkih i društvenih promjena, Ivaniševića ostaje sve manje u Makarskom primorju.  1948. godine bilo je u Makarskoj 6 obitelj sa 17 članova. Većina je raseljena prema Splitu, Zagrebu, Sarajevu, Trstu i drugim mjestima. Danas najveći broj makarskih plemića Ivaniševića živi u Zagrebu, Splitu, Makarskoj, (samo 2 obitelji), ali i u inozemstvu.
             Palača Ivanišević u Makarskoj, izgrađena 18. stoljeću

7. Genealogija obitelji

         Filip (umro 1706.), doselio se iz Mostara u Makarsku 1695. Rodonačelnik je Ivaniševića u Makarskoj. Vjenčao se s Katarinom Pavlović (1676.-1761.) u Makarskoj 1696. Imali su petero djece, Antona (r.3. 10. 1697.), Grgura (r.29. 3. 1699.), Ivana (r.4. 3. 1701.), Anu (r.31. 1. 1703.) i Pavla (r.16. 12. 1705.). Kumovali su im kod krštenja djece ugledni mještani Makarske (governaduri). Umro je u Makarskoj, a njegova grobnica najprije je bila u fratarskoj crkvi, a poslije 1756. godine u crkvi Sv. Marka.         
         Sin Filipov, Anton rođen je 1697. u Makarskoj. S prvom ženom Anom Kadić iz Splita, koja je umrla 1730., imao je petero djece: Ivana (1719. -1788.), Filip-Luku,  (r. 1723. umro kao dijete), Pavla (r. 1725. umro je kao dijete), Katarinu (r. 1727.), don Josipa (1730.-1794.). S drugom ženom Domenikom Škarić, zvanom Mačan, kćeri Jurja iz Splita, vjenčao se 20. veljače. 1732. Imali su sedmero djece: Frane (utopio se 1758.), Ana (r. 1738.), Petronila, Grgur, don Klement, don Pavao i Filip (r. 1735.).
         Anton je umro 1782. Na makarskom groblju sačuvana je grobnica s natpisom na latinskom jeziku (Antonius Ivaniscevich sibi et haredibus MDCCLV) i uklesanim obiteljskim grbom.
          Antonov mlađi brat Grgur bio je 1731. u Makarskoj član bratovštine «U ružičnjaku», a sin Josip, u Padovi je 1754. završio studij teologije .
             Antonov sin Pavao, (1748.-1844.) godine 1782. pristupio je Kongregaciji Sv. Filipa Nerija i postao filipin, odnosno prepozit tog reda. Putovao je u Mletke zbog

sukoba s makarskim biskupom F. Blaškovićem i ondje 1786. pregovarao s kiparom Pietrom Onegom o gradnji glavnog oltara u makarskoj katedrali Sv. Marka u ime tamošnje bratovštine «Svetog otajstva». Nakon uspostave francuske vlasti u Dalmaciji, ukinut je red kojemu je pripadao te je imenovan profesorom u makarskoj gimnaziji, koja je djelovala od 1807. do 1809. godine. Predavao je povijest, zemljopis i matematiku. Posjedovao je bogatu knjižnicu koja nije sačuvana.

         Antonov sin Ivan (1719.–1788.),djeluje između 1770. i 1782. kao sindik franjevačkoga samostana u Zaostrogu. S Laurom Kačić oženjen je 18. veljače 1743. Imali su dva sina, Jakov-Alberta i Klement-Antona.
          Antonov sin Filip, brat Ivanov, bio je nadzornik zdravstvenih prilika u Makarskoj. Ivanov sin Jakov-Albert (1753.–1833.), obogatio se trgujući vinom, oko 1782. Vino je kupovao u Gornjem makarskom primorju i prodavao ga u Mletcima. Za vrijeme gladi davao je zajmove Zaostrožanima za kupovinu žita. Vjenčao se s Frančeskom Smacchia (umrla 1833.). Imali su dva sina: Josipa (rođen 1797. i vjenčan s Jelenom Dujmović) i Ivana.
         Ivanov sin Klement-Anton (1760. – 1845.), nakon pada Mletačke Republike na zboru predstavnika Makarskog primorja 12. 5. 1797. izabran je za člana mjesnog starješinstva kojem je na čelu bio posljednji mletački providur Alvise Soranzo. Na Narodnoj skupštini Makarskog primorja i područja Makarske biskupije, 18. 6. 1797. izabran je za suca.
             Sin Klementa, Ante (1828.–1883.), završio je studij prava s doktoratom. Oko 1856. bio je sudski prislušnik u Okružnom sudu u Dubrovniku, od 1868. odvjetnik i bilježnik u Makarskoj, od 1871. i predsjednik komisije za poljodjelstvo i šumarstvo, utemeljene 1870. godine. Od 1871. bio je javni branitelj u kaznenim postupcima u Okružnom sudu u Splitu, a od 1873. član Zemaljske komisije za uređivanje zemljarine.
          Frane (1782.–1877.),unuk Antona i sin Filipa i Uršule, sestre I. Kreljanovića Albinonija iz Zadra, gdje se Frane i školovao. Nakon povratka u Makarsku izabran je za gradonačelnika, a tu je dužnost uz prekide obavljao do 1829. godine. Za vrijeme francuske uprave bio je 1809. pisar u gradskoj upravi u Makarskoj. Oko 1807. bio je član mjesnog «Societa di Casino», a nakon što je Društvu 1844. ponovno odobreno djelovanje i član njegove uprave. Od 1817. godine, bio je sindik franjevačkoga samostana u Makarskoj. Godine 1848. izabran je u Općinsko vijeće, a poslije je uglavnom živio na svom posjedu u Tučepima. Imao je sinove Grgura, Pavla, Filipa i Klementa i kćeri, Katarinu, Uršulu i Lauru.
         Franin sin Pavle, oko 1868. bio je poreznik u Poreznom uredu u Makarskoj, a 1871. u Omišu.
         Sin Mihovila, a unuk Klement-Antona, Josip (1842.-1899.), od 1871. do 1872. bio je asistent, a od 1873. carinik carinarnice u Metkoviću. Od 1897. do 1899. bio je upravitelj općine Makarska.
         Drugi sin Mihovila Klement, bio je geometar u komunalnoj administraciji u Makarskoj. Od 1871. predsjednik je Općinskog vijeća u Makarskoj, te tajnik komisije za poljodjelstvo i šumarstvo.
         Sin Paskvala rođenog 1832. i Helene Nikolić-Dujmović, Lovro rođen je u Makarskoj 1869. Nakon završenih pravnih studija u Beču i doktorata radio je kao državni pravni savjetnik austrijskih vlasti sa sjedištem u Zadru. Imao je sinove Artura, Dragu, Ivu i Stjepana. Umro je u Splitu 1944.
         Sin Josipa, Jakov rođen 1822. godine, vjenčan 1846. s Mandalenom Alačević. Oni su imali sinove Ivana, Antona, Ignacija i Nikolu i kćeri Anetu i Ortensiju. Početkom 20. stoljeća, članovi obitelji postaju poduzetnici.
         Tako je 1901. godine Ivan s Franom i Nikom Majstorovićem, utemeljio Paromlin u Makarskoj, a 1905. podigli su i Tvornicu tjestenine «Ivanišević-Majstorović». Nakon Prvoga svjetskog rata, od 1922. do 1931., radila je u Makarskoj i Tkaonica «Ivanišević i drugovi». Članovi obitelji bili su i u upravi Makarske plovidbe utemeljene 1924. godine.

Na slici je ogranak plemićke obitelji Ivanišević, koji se poslije Prvoga svjetskog rata iz Makarske preselio u Sarajevo.


S lijeva na desno, sjede: otac Ignacije,(1865. -1948.) kćeri Ankica, Lenka, Dina i majka Jozefina (1868.-1948.). Stoje, s lijeva na desno; treći po redu,sin Anton, peti, sin Jakov, sedmi, sin Josip, osma, kći Karmela

Rodoslovlje obitelji ivanišević sa ženskim članovima, bez bočnih grana

         Rodoslovlje makarskih plemića Ivaniševića, samo muški članovi
view all

don Ante Kačić's Timeline

1755
September 8, 1755
Makarska, Splitsko-dalmatinska, Hrvatska
????