fra Ivan Despot (1851 - 1886) MP

public profile

View fra Ivan Despot's complete profile:

  • See if you are related to fra Ivan Despot
  • Request to view fra Ivan Despot's family tree

Share

Birthdate:
Birthplace: Zaostrog, Makarska, Splitskodalmatinska, Hrvatska
Death: Died in Split, Split-Dalmatia, Croatia
Cause of death: TBC
Occupation: Svećenik
Managed by: Jadra... away
Last Updated:
view all

Immediate Family

About fra Ivan Despot

                                

ŽIVOTOPIS FRA IVANA DESPOTA (Zaostrog 1851 – Split 1886) (Žarko Despot) U zoru 19. srpnja 1851. godine rodio se u Zaostrogu dječak kome će na krštenju nadjenuti ime Ivan i koje će ime on kao odrastao mladić, kada bude stupao u red svetoga Franje Asiškoga - i dalje zadržati. Otac fra Ivanov, Mate Despot, sin Pavla i Antice Prug iz Igrana, (*10.02.1812. - †14.12.1895), pripada jednom od četiri odvjetka Despota u Zaostrogu, koje zatičemo u najstarijoj sačuvanoj matici krštenih iz druge polovice 17 stoljeća. Taj je odvjetak tada nosio nadimak – Pavlovi, a kasnije su iz njega proistekli nadimci Kulje, Dlagić, Zele, Grguri ... Majka fra Ivanova, Kate, (*11.09.1822. - † 08.11.1855) kćer Petra Matutinovića i Mande Kumparak potiče iz jednog od četiri odvjetka Matutinovića u Zaostrogu, onoga najbrojnijega i danas, kojemu je praotac iz spomenute matice krštenih - Grgur rečeni Piccolo. Mate i Kate su vjenčani u Zaostrogu 27.10.1844. Imali su četvero djece: kćer Matija (03.09.1845.), te sinovi Pavao (04.09.1847.), Ivan (19.08. 1951.) i Ante 10.03.1854.) Matija se udala u susjedno selo Podaca za Andrijaševića – Pavlaka, Pavao se oženio iz Drvenika Mandom Kostanić, reč. Kostanjuša, a Ante iz Podace Marom Cvitanović. Od Matije je potomak dr Niko Andrijašević, pravnik, a Pavlov je sin dr Ilija Despot, književnik. Zaostrog je dobio ime po gradu – tvrđavi Ostrog, koju su Hrvati po doseljenju sa dalekog sjeveroistoka Europe naslijedili od Rimljana a ovi, po svemu sudeći, od Ilira. Ostrog u Viteru, sa izvidnicom na vrhu brda (770 m) bio je gospodar obale između rijeka Cetine i Neretve, otokâ Mljet, Korčula, Hvar, i Brač, te moreuza i kanala među njima. Kada je i zašto je Ostrog napušten to se zasada ne zna. Ali se sa sigurnošću može uzeti da je dio lokalnoga stanovništva u to vrijeme zasnovao novo naselje kod izvora vode Vrba, ispod Šapašnika – iza Ostroga, tj. za Ostrogom, pa mu otuda i ime Za-Ostrog → Zaostrog. O Zaostrogu fra Ivanove mladosti piše njegov suvremenik, zaostroški župnik, Tučepljanin fra Mate Šimić: “U osučaju biokovske grede, koja, nalik divske pokostine, nadvija more i Primorje, mimo drugu braću samac Viter samoniklo i osebujno opeo se. Zbilja lipo od Dubaca na istok do Drinka omiče se brdo za brdom i tu se povorka k podnevu nanila i u srp do dva kilometra svila i opet suče u sunce, dok korakom ne svali u neretvansku poljiju. Taj srp odmara nauznačenu ubavu uvalu, što se od Plane izvalila, ko sumorna vila i desnim ramenom oslanja se na Šapašnik i Prosik, timenom na Dubrave, a livom ovija Viter i pušta mu srmali rukave do peta. Uprav na rucelju srpa iznio do 816 metara okomiti i kameniti Viter. Otud naziv »Zaostrog« selu, koje u 120 dima žive i hrani 686 grla. Pri moru pak, ubavoj oazi te krasne udolice, nazivlje se Podzaostrog, gdi no samostan pučkih Franovaca, kod stogodišnjih hrastâ, dubovâ, kostelâ divno se kaže i sa narančam, limunim, leandrom i drugim pitominam resi. Seoske kuće osule se po skutim Drinka, Šapašnika i Prosika i u četiri lipušna konšiluka se sabrale. Iz žive pole u hladovini tugaljivih vrba teče obilan, hladan i zdrav vrutak »Vrba« i napaja u okolini vazda zelene vrtle. Po srid sela nova crkva ko kitan lilian. Do nje župni stan sa natpisom »Selo Svomu Župniku 1887.« a na puškomet od crkve, tik vode, nova krasna učiona sa nadpisom »Ljubav i Prigor Seoskomu napridku 1887.« Gdi je novo lipo uredjeno god. 1886. groblje, oko stare crkve zidane za Turčina, u okolo su razvaline starog rimskog zaseoka, po kom je i Mommsen i Bulić uspomene sabirao. Puk je čiste hrvatske korenike, ćudi osve vesele, da se obdan i obnoć, po lipu i ružnu, pisma razliga i veseli sita i gladna, radosna i tužna. Kršan je težak i svidoče mu vinogradi većinom u prisoju, jadiki i kršu zasadjeni, a pćeliši i obije od nemila do nedraga za radom i prometom, osobito u trgovini marve. Maslina i loza kad ponese i kad je grad ne obije, što nažalost, često se sgadja, daje svaku izruku, a od nazad malo godina i cvit pelinov nosi lip ručak. Franovci čestiti pučki sinovi, kad s narodom od nekrsta ubigoše u »Podzaostrog« mal a mal na darovštini Vojvode Žarka i razvalinam starih Augustinaca u početak XV. vika, posagradiše prostran samostan i veliku crkvu, na kojoj je spomena bosanicom usičena. Do nazad ne vele godina svi Gornji Primorci u ovoj crkvi su se ukopavali. Da je prava matica svim selim, svidoci su navala naroda o svim Gospinim blagdanim i na Božji dan skupan i divan obhod sa pukom i barjacim svih šest sela. God. 1883. je iznutra osve priobražena i sva oličena lipim umitnim mramorjem, a pod joj je mletačkim terasom ukrašen. Ima i po koju ridkost kano planitu od plašta Stipana, zadnjeg kralja bosanskog, divan srebren kadionik u bizantskom slogu, a za najveću zlamenitost nosi, što čuva grob Starca Milovana i drugi, nazad četiri godine, zapremljen kostima mlada pisnika i književnika fra Ivana Despota, nad kojim, evo Bogu hvala, i poprsja se razgledaju. Zaostrog je zamamljiv, raznolik i pun čara pisničkog. Uz divan pogled na more i otoke blaži te sa svojim pitominam, a uznosi sa svojom razlikom prirode u jedinstvu, te viti Viter, njegova osebina, na kom su ostanci starog grada, po predaji Jugovića dvori, napunja te tajinstvenom stravom i uznosi na misli divotne i junačke.”

  • **

Despot, m. prezime, od grčkog δεσπότης - despot (grč. δεσπότης, gospodar), nasilnik, neograničen gospodar; jedan od dvorskih naslova u Bizantu (za careve sinove, braću i pastorke); od XIII st. namjesnik neke bizantske pokrajine, despotata, ili samostalni vladar pojedine države; od sredine XIV st. naslov na srpskom dvoru; od 1402 titula vladara srpske države, a od 1459 do 1537 srpskokog zapovjednika u juž. Ugarskoj. Izraz se često upotrebljava za osobu koja svojoj okolini silovito nameće volju (despotska narav). Despotizam (gr. grč. δεσπότης, despot, gospodar), samo vlada pojedinca; krut, bezobziran postupak šefa prema podređenima, silništvo.

  • **

’’Fra Ivan je djetinjstvo proveo u siromašnoj ali ponositoj obitelji za koju se govorilo da pripada onim istaknutim domaćinstvima koja čine korjeniku hrvatstva. Život mu je otežala i rana smrt majke pa je tako mali Ivan dijelio sudbinu zapuštena i zaostala mjesta koje je brojilo malo više od 530 duša. Životarilo se u izolaciji i nepismenosti, u podložnosti stranim gospodarstvima i obvezi raznih nameta i davanja feudalnim velmožama’’ – piše Zaostrožanin akademik dr Adolf Dragičević. U Franjevačkom su samostanu u Zaostrogu tada bile škole: gramatika, iliti osnovna škola, niža gimnazija, filozofija i teologija. Ali samo za buduće svećenike – fratre. Ni Zaostrog ni susjedna sela nisu imala javne osnovne škole! Mate, otac fra Ivanov, imao je sreću: bio je jedan od malobrojnih kojega su fratri opismenili u svojoj ’gramatici’. Vjerojatno je tome doprinijela i činjnica da su iz obitelji Despota proistekli mnogi franjevci, na pr. fra Grgur Despot (1704-1777) - provincijal 1754-1757; fra Martin Despot, (1743. - 1813), gvardijan u Zaostrogu (1790. – 1796), za državnog tajnika Provincije bi izabran 1797. g., pa ponovno gvardijan u Zaostrogu 1807. Zatim fra Franjo Despot (1748 – 1814). pa fra Grgur Despot ml. (1777. - 1850), i drugi. Brzo se zapazilo da dječaka Ivana resi neuobičajena prirodna nadarenost, izuzetna bistrina, vještina lijepog izražavanja i žarka želja da učenjem unapređuje i širi svoje znanje. Tako i on bude privilegiran i postade đak samostanske gramatike. Evo kako se sâm fra Ivan sjeća svoga početka: ’’Ocu se mome neke bajne noći snilo, da bi njegov mali Ivan, imao biti velikom potporom katoličkoj rimskoj crkvi, pa da obnovi predavu u plemenu, htjede ga zakaluđeriti. Mali se Ivan ozvao i ponosno stupio u manastir, kad su eto njega, nikoga već njega, u cijelom selu, našli dobra, za te strahotne zidine, mirna za staroga Ključu. Granulo sunce sa Vitera, sva zemlja od radosti propjevala, lijepo me obukli, umili, očešljali, dobre me bake okitile cvijećem, mila mi majka davno već strunula u zemlji, pa dragi otac hajd sa mnom u manastir. Putem sipao opomenu za opomenom; prolazeć mimo baštine naše, govorio: evo sinko odlučih, tvrdo odlučih, polovicu ograda mojih prodati, samo da budeš čovjekom, da budeš fratrom. Idem ja kao na pir. Na Hrpi, na onoj lijepoj ravnici, sjedio u hladu sijed fratar. Na štap se naslonio i Bog zna o čem je promišljao, a ja još i sad dobro znam, kako mi je tada pri duši bilo, kako sam od pete do glave protrnuo i sva krv u meni zamrla... Mili Bože, kud ja odoh, kud upadoh?!

	– Blagosivajte, poštovani ex Kustodu! Reče otac, a starac diže  glavu i odgovori:

– Zdravo Mate. A kako ti doma? – Dobro, oče, hvala Bogu, nego ostade mi kuća bez jednoga zloće, i evo me, oče, da ga darujem manastiru. – A je li to mali Ivan? – Jest, evo ga, poštovani. – Da nu da ga popipam po glavi. Htio zar vidjeti koliko sam mudrosti donio iz sela... Gledao u me, a ja drhćao kao vrba na vodi i zakleo bih se bio da mi zjenice izpija, a kad tamo, siromah ne vidio ni mene ni svijetloga dana, sveosve dragi očinji vid izgubio. Visok to bio starac fratar, Angjeo Urlić iz Drašnicah. Upravan junački soj, čelo visoko, ozbiljno lice, besjeda jedra, osječita; drugačiji ne mogao biti pokojni stari Kato... Da, prava pravcata slika stare korenike primorske. Ostao starac da hladuje i da se u sljepilu svome tješi uspomenom lijepih dana na Primorju, a mi projurimo izpod onoga nizokoga svoda i panemo na velika vrata manastirska. Bože dragi, jesu li stari carevi rimski, kad no se slavodobitni vraćali s bojnih poljana, veseliji od mene bili, kad prvom stupih u te sjajne visoke dvore?! Još se sjećam kako mi je bilo, kô da sam s neba pao, kad no sam izpred onoga velikoga dobnika na sali pogledao niz one dugačke hodnike i vidio kako tamo ćelija do ćelije niče... Sve bilo mirno, mirno kâ u grobu. Uvelo me do otca Guardijana, pak redom k dojednomu patru, da vide, jesam li delija, da prorokuju, što će od mene biti. U dojednoj toj pustoj klijeti visili oni starinski dobnici, a ja u svakoj čuo, za prvi put, čuo, kako te čudesne ure same zvone, dok najednom ne zakuka kukavica, pa me to tako iznenadi, tako mi omili, da se već odtole nebih bio od Gjurgjeva do Petrova odijelio... U obruč savijeni, od starosti pogruženi ljudi u crnoj mantiji, činjahu mi se osobita neka bića s drugoga svijeta. Stislo mi se srce u prsima, zazebla mi krv i suza mi potekla, te ti se odmah ljuto pokajah, što ja ostavih rodni svoj prag, milu slobodu svoju. Prevarih se... Toga dana u fratarskom Refectoriumu brujila vesela gostba. Donio otac našega crvenka, jadna ti Vezuvska, Lacrima Christi, a i debela janjca, iz našega tora, vrtili ti masni manastirski momci. Dobro je, neka se i janjac peče, neka bude tako, kad se jur mali Izak na žrtvenik diže. Uvelo i mene do oca, muke na meni, Bože, uvelo me u taj prostrani Refectorium, da mi za rana, pred očima pukne, kako ću i ja, po vrijeme, tu glasovitu čorbu fratarsku srkati, naučim li mudru knjigu i ne zadam li tim mirnim božjacim ljutu brigu... Na sred onoga lijepoga danas Refectoriuma visila na okrug ogromna mletačka staklena svjetiljka, a naokolo se poredale slike probranijih svetaca. U vrhu se razvalila Veronesova "Coena Domini" a u dnu se Patrihara Asiski od čuda snebio na čarobnom brdu Alverniji. Kô da je danas bilo, ja se lijepo sjećam, kako sam toga dana gladan, gladan ostao, čudeć se na kakvo ja kolo, vrzino kolo, nagazio, te razgledajuć one silne ljude, što no se okolo Spasitelja skupili na zadnjoj večeri. Već sam jur za Judu i doma bio čuo, ta pjevao sam po selu Gospin plač... Ondje je i onda bio, gdje i danas visi crkveni naučitelj sv. Bonaventura, ali tko je tada, moj pobro, znao, da je to uprav onaj, što no poput sjajne luči zasvijetlio u mrakama srednjega vijeka i da mu se veličini uma i ljepoti duše, vas mudri Pariz klanjao!... Na istom je takodjer mjestu bio i onaj veliki Hiponski biskup, ali ja nisam znao koliko je suza slavna Monika prolila, dok je progledalo to zlatno čedo njezino, dok je taj veliki genij proplakao na razvalinama Kartage, te na krilima anđela Patmoskoga uzvinuo u carstvo istine i ljepote. Ne ne, nisam bio pročitao "De civitate Dei," pa ni "Bdenja" ni njegove krasne "Izpovijesti". Dok mi blagovali, promače izpred Refectoriuma silna ljudina. Obe mu noge krive, krive, a da bi se na nje, kako Bog zapovijeda, osovio bio bi to najveći gorostas na svijetu. Zakrvavio očima, da ga od straha božjega gledati mogao nisi, zakrmeljio, a tako mrk pogled na časni skup bacio, da sam se ja od muke kao pijavica oca uhvatio, dok mi god nije s oka izmakao. To je bio pokojni stari Ključe. Danas svijet hoće da zna gdje su se rodili, šta radili, koliko živili svi veliki ljudi, pa da se mome Ključi ne dogodi kô bijednome Homeru i mnogim drugim svjetskim velikanim, nek svak zna, da je on rodom bio iz Sućurja; da uprav s onog rta otoka Hvara, gdje no ćeš i danas naći sjenku onih glasovitih starih tipa Sućuranskih, ako i nećeš nigda, nigda više, na žalost, zapamtiti slavnih onih njegovih kolega Jarma i Katarice!... Da, ljudi, Ključe, Jaram, Katarica, to Vam je bio trinum perfectum. Dok su se ono lovile srdele, dok je pokojni Niko Vujinov kô i drugi mnogi stari Sućurani, zlatne napoleone u bačvu sipao, da ih kvasina zatapa, dotle je Sućuraj pjevao pjesmu Kraljevića Marka, dotle nije bilo boljih mornara, veselijih ljudi, silenijih kavgadžija na bijelome svijetu. Dok je ono bio lov srdela i Niko Vujinov slovio prvim parunom na jadranskom moru, Ključe, Katarica, Jaram, tri sokola siva, ne davali mira vlahu ni primorcu, joguno živili, paduvan derali, iz Grčke, iz Carigrada kape i cipele nabavljali. U dre proklestvo u more, zaman Niko Vujinov po Sućurju vikao, zaman u mjesecu znamenja tražio, zaman zagledao neke zvijezde povrh Primorskih stijena, zaman sve zaman; pobjegla riba, nestalo srdele, pala sjeta na Vujinova, udarili krmelji na oči njegovih šijavaca, Jarma i Katarice, utaman se Ključe pri svjećalu pekao, Bog se dragi na Sućurane rasrdio Vujinova ostavila sreća, kao mujezin na Kairu, po cijele noći uznemirivao bijedne Sućurane, vikom, urnebesom; dočim Jaram, Katarica, Ključe, svako jutro to gladniji osvićali. I Vujinov prodrte gjemelije podpetio, a jadni se Ključe već bos boscat po Sućurju skitao, samo što mu još visili dronjci onoga staroga sivastoga veladuna, koji no mu spominjao lov srdela, Vujinove napoleone i lijepe dneve njegovih lijepih drugova Jarma i Katarice. Propao, propao stari naš Ključe, kako svaki dan propada sijaset dobrih ali nesretnih ljudi po širokom svijetu, propao kao i naš glasoviti Miho Pracat taj fenič grada Dubrovnika, ali njemu gušter ne pomogao, godine, godine puste sahrvale svu snagu siromaha Ključe. Nego još ne ugasnula zadnja zvijezda nad njegovom glavom. Razvalilo more, udarila mećava Bože da tebe, a Ključe se objesio nujan nujan na glotnoj morskoj obali i srdnoga Neptuna zaklinjao ili da ga nemilostan proguta ili da mu iz svog carstva lova pruži. Smion u zdvojnosti svojoj ostavi Ključe propalu družinu Jarma i Kataricu i ode u potražje sreće bolje. Nalovi se Bog pomože, nalovi ušata, škrpina, priveze se u Zaostrog. Strašna zimska noć, a petak večer. Razjadao se otac Guardijan jer ne zna šta bi spravio za večeru gladnoj braći. Taman bilo škropca najžešćega, a Ključe uljegne pod svodovlje manastirsko, izaspe na sred kuhinje obilati, zadnji svoj lov. Udobrovoljio gladne fratre, za ribu ni pare nehtio, pozdravio sve na Sućurju, a on sutra kâ u svojoj kući osvanuo, ostao u onom bijelom manastiru, komu je preko života tolike crne petke, oboritom svojom ribom zabijelio, da ga pod ljutu starost hrani i oda zla brani. Lijepo bijaše Ključi pod stare njegove dane, a Jaram i Katarica, volili, pri starome zanatu, u prvotnom dostojanstvu, klatežom i trpežom, kazivati mladjem naraštaju nestalnost ljudske sreće na crnom svijetu... Pokojni stari Ključe’’ - "Iskra", III, 5, 42─44, Zadar, 8.3.1886. i ’’Viterska vila’’, I, 21-24, Zagreb 1998 ).

  • **

Prošao tako fra Ivan gramatiku u Franjevačkom samostanu, u Zaostrogu. Sa 14 godina stupio u franjevačko sjemenište i Klasičnu gimnaziju u Sinju. U razdoblju od 1869. do 1874. studira filozofiju i teologiju u Šibeniku i Makarskoj, te nakon zaređenja i održane prve mise u rodnom mjestu postaje nastavnikom filozofije u Zaostrogu. Samo jednu školsku godinu (1874.-1875), nakon koje podnosi ostavku, Kratko boravi i djeluje u Sumartinu, Splitu, Ogorju, Sinju, Vrlici i Živogošću. Od 1879. do 1881. suplent je u gimnaziji u Sinju. Despot je imao sreću da je mladost proveo među nastavnicima Sinjske gimnazije, koji su se isticali kao predani borci za hrvatski narodni preporod i zdušno radili na kulturnom povezivanju i prisajedinjenju Dalmacije s ostatkom Hrvatske. Uključio se aktivno, mišlju i djelom, u taj intelektualni i politički pokret i time je bio jasno određen i strogo usmjeren njegov životni put. Zanimao se u početku i za lokalne probleme, ali je ubrzo pokazao neodoljiv interes za univerzalne vrijednosti. Na to su ga prilike i burni događaji još više poticali. Njegova je rodna gruda bila trajno poprište žestokih sukoba okolnih velesila i narodnog otpora mletačkim, turskim, francuskim, madžarskim i austrijskim osvajačkim pohodima. U tom okruženju vodila se dramatična bitka protiv separatističkog autonomaštva, provincijskog talijanaštva, apstraktnog slavenstva, anacionalnog južnoslavenstva i hegemonističkog velikosrpstva. Despot se srcem i umom uključuje u tu bitku među posljednjim preporoditeljima i ubrzo stiče slavu predanog domoljuba, vrsnog prevoditelja i književnika, omiljenog pjesnika i putopisca, rado slušanog govornika i ustrajnog borca za afirmaciju hrvatskog narodnog jezika i za ujedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom i Slavonijom. Bio je rođeni ikavac, zaokupljen temama i viđenjima prosvjetiteljskog književnog ukusa. Privlači ga narodnosni duh Ante Starčevića, vjera koja pokreće svijet i priroda u kojoj se održava vječni sklad kozmičke neizmjernosti. Duhovni mu je otac Petar Preradović, a kao idejno i poltički angažirani pučki intelektualac pripadao je širem Pavlinovićevom krugu. Povezuje se i prijateljuje s mnogim viđenijim hrvatskim piscima i javnim radnicima - Šenoom, Vrazom, Martićem, Markovićem, Štrosmajerom i dr. Tvorbom riječi i stilom izražavanja pripada književnom pravcu hrvatskog romantizma, piscima i kulturnim djelatnicima koji sustavno rade na moralnom, političkom, nacionalnom i humanom osvješćavaju i integriranju hrvatskog naroda. Književnika Despota privlači narodnjačka ideologija, tradicija ilirizma i religiozna tematika koja je u funkciji okupljanja i potvrđivanja naroda. Njegova pisana riječ obiluje bogatom izražajnošću i velikom vještinom u slikanju lokalnog kolorita. U narodnim predajama, usmenoj pučkoj književnosti i djelima Kačića, Grabovca i dr. nalazi zasade narodnog otpora, jedinstva, ustrajnosti i energije u vjekovnoj borbi za svoje povijesne pravedne interese. U njegovom djelu dominira etičnost, humanizam, pravda i nadasve sloboda. Vjeruje u ljude, čovjeka, svoj narod i njegovu slobodarsku budućnost. Zasluženo ga se smatra pjesnikom slobode, humanosti, hrvatstva i slavenstva. Ponekad se javlja pod pseudonimom Viterski. Objavio je osam knjiga među kojima se ističu: Prve iskre, pjesme, Zgreb 1881.; August Šenoa, Zadar, 1882; Put na Lovćen, Zagreb 1883. i Malo zrnja, Split 1885. Od 1872. godine, kada mu je izišla prva pjesma Tijelovo u Zaostrogu, objavljivao je pjesme i druge književne priloge u gotovo svim poznatijim hrvatskim književnim časopisima. Prevodio je s talijanskog, francuskog i latinskog jezika. Napisao je i roman o Kostanića grobu, ali ga je iz nepoznatih razloga spalio. O njemu i njegovu djelu napisani su brojni prikazi i osvrti. Fra Ivan je bio krhka zdravlja i češće je poboljevao, a 1884. godine opasno mu je život ugrozola teška upala pluća. Shrvan bolešću povlači se u samostan u Živogošću, zatim u Omišu i napokon Gospe od zdravlja u Splitu, gdje je u bolnici umro 19, veljače 1886. godine. Odlučeno je da ga se sahrani u rodnom Zaostrogu, u posebnom grobu za tu svrhu izgrađenom uz staro mjesno groblje pred ulazom u samostansku crkvu. Priređen mu je neviđeni ispraćaj od samostana na Dobrom do brodskog pristaništa u Splitu. Čitav kulturni Split je u tom učestvovao, a svi su važniji dalmatinski gradovi i sve veće organizacije poslali svoje delegate s brojnim vijencima. To je navelo na zaključak da je fra Ivan Despot bio najpoznatiji i najobljubljeniji Dalmatinac svoga vremena. Za fra Ivanom su prijatelji i štovaoci dugo i predano žalili. Napravljen mu je grob od kamena, s nadgrobnom pločom na kojoj je natpis kojim mu se odaje priznanje i zahvalnost. Pripadao je malom krugu dotadašnjih zaostroških kulturnih djelatnika, mahom svećenika, a zasluženo je zauzeo mjesto vodećeg zaostrškog intelektualca u 19. stoljeću i još uvijek najvećeg zaostroškog književnika - pjesnika. Među rijetkim je literarnim stvaraocima Makarskog primorja o kojem je napisana doktorska disertacija. Napisao ju je Tučepljanin fratar Mirko Čović i objavio u Beču 1961. g. pod naslovom Fra Ivan Despot - život i djelo.

  • **

Još kao klerik u književnosti se javlja 1872. gofine pjesmom Tijelovo u Zaostrogu, a tijekom jedva četrnaest godina objavio je deset knjiga a u raznim novinama i časopisima 155 Naslova. O njemu su do znantsventoga skupa objavljena ukupno 318 priloga, od čega za njegova života njih 76. Fra Ivan je bio veoma znatiželjan. Penjao se na vrhove Biokova i Pelješca, na Lovćen i Vezuv, putovao u Neum i u Rim, u Hecegovinu i Sjevernu Hrvatsku … Obilazio je Sjevernu i Južnu Dalmaciju. Zanimljiv je slučaj njegova ’’bijega’’ iz sjemeništa u - Crnu Goru. Jednako i njegovo župnikovanje u Ogorju, za kojega sâm kaže da je bio ‘paroco da una notte’. Zavičaj, Domovina – kod fra Ivana su uvijek bili na prvome mjestu. Kao da je predosjećao da neće dugo, često se obraćao prijateljima s molbom i savjetom za ovu ili onu ideju. To potvrđuju naročito pismo Niku Šimiću u kojemu nastoji da se angažira za utemeljenje društva književnika. Zakođer članak Za Kačićev spomenik ili Selački sastanak.

  • **

Kolikogod je fra Ivan bio štovan i slavljen ipak je u široj javnocti dosta brzo zaboravljen. A koliko je bio cijenjen pokazuje i okolnost da su zahvalni štovatelji naručili od tada najvećeg hrvatskog kipara Ivana Rendića mramornu bistu, koja se nalazi u samostanskoj crkvi. Rendić je izradio, pored poznatog spomenika, i bistu fra Andrije Kačića Miošića, koja se također nalazi kao i fra Ivanova na samom ulazu u crkvu. Na zidu s desne unutrašnje strane izložena je Kačićeva, a sa lijeve fra Ivanova bista. Nije se čuditi što su austrijski okupatori sve poduzimali da se zatomi sjećanje na fra Ivana Despota - velikoga Zaostrožanina, Primorca, Dalmatinca i nadasve Hrvata. Borio se za afirmaciju hrvatskog jezika i hrvatske kulture, a sve je svoje duhovne i djelatne snage posvetio ujedinjenju i osamostaljenju Hrvatske. To je podjednako smetalo jugoslavenskim unitaristima, pa je u ratnim i poratnim prilikama 20. stoljeća sustavno “zaboravljano” književno i nacionalno djelo Zaostrožanina fra Ivana Despota. Odužili su mu se na dostojan način njegovi Zaostrožani, koji su u zajednici s franjevcima organizirali i održali impozantni znanstveni skup 1986. godine, povodom stogodišnjice njegove smrti. Materijali s toga skupa, među kojima je i desetak znanstvenih referata istaknutih zagrebačkih akademika i sveučilišnih profesora objavljeni su integralno u Makarskom zborniku, sv. 2/1989. Iste godine je splitski Književni krug u svojoj ediciji objavio fra Ivanova Odabraana djela. Zahvaljujući tome, znanstvenom skupu i izdanjima proisteklim iz njega, oživio je interes za život i djelo ovog velikog Hrvata, pjesnika, putopisca i prevodioca. Toliko da su mještani skupa s franjevcima 2001. godine proslavili zajednički 150. godišnjicu rođenja ovog istaknutog i zaslužnog Zaostrožanina.

  • **

             
view all

fra Ivan Despot's Timeline

1851
August 19, 1851
Makarska, Splitskodalmatinska, Hrvatska
August 24, 1851
Makarska, Splitskodalmatinska, Hrvatska
1858
September 1, 1858
- June 15, 1863
Age 7
Croatia
1863
September 1, 1863
- June 15, 1870
Age 12
Croatia
1870
September 1, 1870
- June 15, 1872
Age 19
Croatia
1874
February, 1874
- 1875
Age 22
Croatia
1886
February 19, 1886
Age 34
Split, Split-Dalmatia, Croatia
February 24, 1886
Age 34
Makarska, Splitskodalmatinska, Hrvatska
1972
September 1, 1972
- June 15, 1874
Age 34
Bogoslovija Makaraska