Blažena Katarina Kosača-Kotromanić (Vukčić) (1424 - 1478) MP

‹ Back to Kosača-Kotromanić surname

View Blažena Katarina Kosača-Kotromanić (Vukčić)'s complete profile:

  • See if you are related to Blažena Katarina Kosača-Kotromanić (Vukčić)
  • Request to view Blažena Katarina Kosača-Kotromanić (Vukčić)'s family tree

Share

Nicknames: "Blessed Catherine of Bosnia"
Birthdate:
Birthplace: Blagaj, Federacija Bosna i Hercegovina, Bosnia and Herzegovina
Death: Died in Rome, Italy
Managed by: Bjørn P. Brox
Last Updated:

About Blažena Katarina Kosača-Kotromanić (Vukčić)

Kraljica Katarina Vukčić Kosača

Bilo koji drugi narod; Nijemci, Englezi, Poljaci, Česi, pa i Srbi, napravili bi, da imaju kraljicu Katarinu u svojoj povijesti, mitu, barem legendi - kult. Svi bi već znali tko je bila, kada, što je bila i što joj se dogodilo. Bila bi pjesmama opjevana koje određuju nacionalnu i kulturnu pripadnost i bliskost. No, kod nas je nešto drugačije. Zbog našeg nemara, neznanja, malo ljubavi prema svome – nema manifestacija, dovoljno knjiga ili bilo kakvih publikacija o Katarini Kosači, a što bi bilo kod svakog drugog „normalnog“ naroda - da je imaju.

Koliko je patnica sama Katarina, toliko je sudbina njene djece ustvari sudbina hrvatskog naroda u Bosni u tada nadolazećih 5 stoljeća kroz tursku okupaciju? Koliko samo srpski narod pjeva i govori o Kosovskom Polju, bitki koja je – izgubljena! Osmanlije prema Srbima nisu bili ni približno fatalni kao prema Hrvatima. Oni su mirno živjeli kao dio njihova carstva dok su Hrvati 500 godina krvarili u mukama, te su kroz njih i kroz višemilijunsku islamizaciju postali srednje velik narod u 19. stoljeću u Bosni. Tada dolazi zamalo velikosrpstvo, jugoslavenstvo, malo mira za već maleni narod, pa opet rat…. Jesmo li mi narod koji ima tako malo samopoštovanja?

Neka je laka zemlja kraljici Katarini, iako leži u onoj koja nije ni bosanska ni hrvatska! U njoj nije mogla biti pokopana tada, ali na žalost ni poslije. Čeka još uvijek u Rimu da se Hrvati dosjete i odaju joj počast prenošenjem posmrtnih ostataka u hrvatsku Bosnu ili možda Hercegovinu gdje se i rodila (Blagaj).

Na njen spomendan, 25. listopada, drži se misa za kraljicu na Bobovcu koja je ujedno i misa za Domovinu. Bobovac je kako ističu neki svećenici jedna vrsta oltara a u Kraljevoj Sutjesci. Žene u znak žalosti za kraljicom nose crne marame (katarinke) kao i kraljičin kip u samostanskoj crkvi „kriju sladak okus slavne prošlosti pomiješan sa gorčinom tuge i tragedije kraljice i njenog puka“.

„Katarina je bila uz narod, doživjela je sudbinu naroda i za spas toga naroda krenula je u izbjeglištvo“ - ove riječi je izrekao fra Gabrijel Tomić koji je pokrenuo postupak za beatifikaciju Katarine dok je fra Stjepan Buljan (1918-2001) najzaslužniji za uspostavu Katarininog kulta jer je formirao „Udrugu hrvatskih vitezova i kneginja bosanske kraljice Katarine“. Simbolična je sudbina blaženice, a na nama je da to otkrijemo i time počastimo hrvatsku javnost jer nam je to zadaća s moralne, ljudske, kršćanske i na kraju - nacionalne strane.

Na Rimskom brežuljku Capitoliumu nalazi se crkva posvećena BI Djevici Mariji, koja se obično naziva crkva "Aracoeli". Prema predaji ona je napravljena nad poganskim oltarom, na kojem je pisalo: Haec ara fili Dei est. U njoj su spočetka bili grčki monasi, iza njih Benediktinci, a god. 1250. predana je franjevcima, koj isu do god. 1884. uz nju imali svoju generalnu kuriju. Još od srednjeg vijeka crkva Aracoeli smatrana je službena crkva rimske općine. Hrvati su kroz dugu prošlost imali tijesne veze s ovom crkvom. Dok je uz nju bila generalna kurija Franjevačkog reda, mnogi su hrvatski franjevci, bilo radi svojih poslova u Rimu bilo raditi nauka, odsjedali kod ove crkve. Ali ona je bila za Hrvate prilačiva točka i zbog toga, Sto je u njoj pokopana Katarina Vukčić Kosača, žena bosanskog kralja Stjepana Tomaša (1444-1461), koja je željno čeznući za rodnom grudom, umrla u Rimu 25. listopada 1478.

Katarina je kći bosanskog velikaša Stjepana Vukčića Kosače. Rođena je oko 1424. Njezino djetinstvo i mladost pada u teško radoblje bosanskog kraljevstva. Na nju su navaljivali od vremena do vremena Turci, po njem robili i palili, ali i očito davali znak, da imadu namjeru potpuno ga osvojiti.

Bosanski velikaši u takvim prilikama opće nesigurnosti nisu uspijevali zauzeti jedinstven stav prema pogibelji, koja im je svaki dan prijetila. Dapače, oni su bili nepovjerljivi jedini prema drugima i nerijetko su pojedinačno natojali i doći u dobir s Turcima s nadom, da će na taj način umanjiti oštrinu turskih napadaja na njihova područja i spasiti se, ako Turci odluče osvojiti bosansko kraljevstvo.

God. 1443. umro je Tvrtko II., posljednji kralj iz loze Kotromanića. Po volji samog Tvrtka II. naslijedio ga je na prijestolju Stjepan Tomaš, iako je na to imao pravo stariji nezakoniti sin Stjepana Ostoje Radivoj.

Stjepan Tomaš bio je nezakoniti sin bosanskog kralja Stjepana Ostoje, koji je umro god. 1418. Sve do svoga izbora za kralja Stjepan Tomaš tajio je svoje podrijetlo radi sigurnosti. Štoviše, bio je uzeo jednu pučanku, Vojaču, i obećao joj po patrenskom načinu, da će je vjenčati, ako bude dobra i vjerna i bude dobro služila. Kad je postao kralj, velikaši su mu savjetovali, da onu ženu otpusti jer ona radi niskog roda nije dostojna biti kraljica. Tomaš koji je postao katolik, nije smatrao, da to može učiniti bez posebne dozvole Svete stolice. Stoga je obratio na papu Eugena IV., da bi mu dozvolio uzeti drugu ženu, iako je obećao ženidbu onoj pučanki i od nje imao sina. Papa ga je 29. svibnja 1445. riješio onog obećanja i dozvolio mu namjeravanu ženidbu.

U isto je vrijeme Stjepan Tomaš, koji je bio nezakoniti, zatražio od Pape da mu prizna sva prava zakonitih sinova. Papa mu je odvolijo i toj molbi isti dan.

Tada je Stjepan Tomaš mogao misliti slobodno na vjenčanje. Oko mu palo, po svoj prilici pod utjecajem političkih savjetnika, na Katarinu, kćerku Stjepana Vukčića Kosače, koja je tada imala 21 godinu. Činilo se da će upravo ona ojačati bosansko kraljevstvo, jer će svojim vjenčanjem povezati bosanskog kralja Stjepana Tomaša s njegovim velikašom Stjepanom Vukčićem Kosačom.

Stjepan Vukčić Kosača bio je tada najugledniji velikaš u Bosni. Lukav i poduzetan, uspio je raširiti svoje posjede na čitavu današnju Hercegovinu, južne dijelove Bosne, neke predjele Srbije i Crne Gore, srednju Dalmaciju i mjesta od Dubrovnika do Kotora.

On je rano uvjerio da se Bosna ne će odhrvatiti turskoj premoći i da bi se trebalo s Turcima doći u dodir, kako bi teška budućnost bosanskog kraljevstva bila što manje tužna. Upravo radi ovoga svoga stava prema Turcima Stjepan Vukčić Kosača bio je protiv dolaska Stjepana Tomaša na prijestolje bosanske kraljevine. On je bio za Radivoja, isto tako nezakonitog sina Stjepana Ostoje, koji je zapravo služio Turcima i već 10 godina nazivao se bosanskim kraljem pod okriljem Turaka.

Ali ipak nadmoćnija je bila stranka, koja je bila protiv dogovora s Turcima i koja se oslanjala na kršćanski Zapad, posebno na papu. Ova se stranka osobito ojačala, kada je papa Eugen IV. na 1. siječnja 1443. pozvao čitav kršćanski svijet u borbu protiv Turaka. I to je pomoglo, da je ona dovela na prijestolje Stjepana Tomaša.

Čim je došao na prijestolje, Stjepan Tomaš je poradio, da priveže uza se Stjepana Vukčića Kosače i da tako provede jedinstveno u kraljevini. Činilo se, da će to najbolje postići, ako se vjenča s njegovom kćerkom Katarinom.

Katarina je bila odgojena kao patarenka. Prije vjenčanja prešla je na katoličku vjeru i vjenčala se sa Stjepanom Tomašem po katoličkom obredu. Vjenčanje je obavljeno po svoj prilici na Uzašašće na 26. svibnja 1446.

Poslije smrti Stjepana Tomaša god 1461., Katarina je ostala s dvoje nejake djece, Sigismundom i Katarinom. Bosanskim kraljem postao je Stjepan Tomašević, sin Stjepana Tomaša, kojeg je imao od Vojače. On je prvi bosanski kralj, okrunjen krunom primljenom iz Rima. I njemu je bila glavna briga da ostane u dobrim odnosima sa Stjepanom Vukčićem Kosačom. Upravo zbog toga on je, još prije nego je okrunjen za kralja, priznao kraljici Katarini sva prava kraljice majke.

Katarina je ostala na dvoru sve do kobne godine 1463., kada je turski sultan Mehmed II. s velikom vojskom navalio na Bosnu i osvojio je. Tom prilikom zarobljen i ubijen i sam kralj Stjepan Tomašević, odvedeno ju u tursko ropstvo i dvoje nejake djece kraljice Katarine, a ona je uspjela pobjeći, jer se u ono vrijeme nalazila u južnim krajevima kod brata Vladislava.

Početkom srpnja 1463. nalazila se na području dubrovačke republike, gdje nastupa kao zakoniti predstavnik bosanskog kraljevstva.

Za vrijeme svoga boravka u Dubrovniku, Katarina je pratila prilike u Bosni i nadala se, da će se njezino kraljevstvo ubrzo osloboditi. Ali kako su dani prolazili, a oslobođenje se nije ostvarivalo, ona je prešla u Rim god. 1466.

U Rimu je Katarina našla utočište kod pape Pavla II., koji je odredio, da joj se daje stalna pomoć iz papinske riznice. Od god. 1467. do 1478. primila je najmanje 6541 zlatni dukat za uzdržavanje. Imala je uza se i mali dvor bosanskih velikaša, a zadnjih desetak godina živila je u blizini crkve sv. Marka, gdje je hrvatska bratovština sv. Jeronima imala svoje kuće, pa nije isključeno, da je u jednoj od njih živila i umrla.

Kroz čitavo vrijeme svoga boravka u Rimu mislila je na oslobođenje svoje kraljevine, a posebno na oslobođenje svoje nejake djece, koja su odgajana u Carigradu na dvoru sultanovu u islamskom duhu. Kako se događalo katkada, da su Turci vraćali zarobljenu djecu za dobar novac, vodila se mišlju, da bi i ona na taj način mogla izbaviti iz ropstva svoju djecu. U tu svrhu tražila je od raznih talijanskih vladara novčanu pomoć. Tako je na pr. 1470. poslala svoja dva dvorjanika, Nikolu Žubrannića i Abraham a Radića. U Mantovu i Milan, da u ime njezino zamole pomoć. Mantovskom knezu među ostalim tom prigodom piše:

"Facit mea adversa fortuna, quae viro rege ac liberis et regno opibusque spoliavit, ut non solum ad pontificem maximum patrem clementissimum, sed etiam ad alios principes christianos me confugere oproteat pro implorado subsidio."(1)

God. 1474. bila je odlučila otići na granicu Turske, jer je čula je je sultan bio obećao osloboditi joj djecu. Ali sva ta njezina nastojanja bila su uzaludna. Svoje djece nikada više vidjela, pa je s nadom u njihovo oslobođenje legla u grob.

U svojoj 54. godini Katarina se teže oboli. Da je ne bi smrt iznenadila, odmah pozove carskog notara svećenika Antu iz Splita, koji je bio na službi u crkvi Sv. Petra u Rimu, da bi njoj, prema tadanjim zakonskim propisama, napravila oporuku. Za svjedoke je pozvala Juru de Marinellis, rapskog arciđakona, na službi u Rimu, i šest franjevaca iz samostana Aracoeli.

U svojoj oporuci Katarina je naredila, da je pokopaju u crkvi Aracoeli. U tu svrhu ostavila 200 dukata. Toj crkvi ostavila je svoj kraljevski plašt i jedan svileni oltarnik.

Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima ostavila je svu svoju dvorsku kapelu: knjige, posuđe i misna odijela.

Sjetila se i svoje crkve sv. Katarine u Jajcu, koju je ona dala sagraditi, i ostavila joj sve svoje relikvije.

Ali najglavnija opoučna odluka kraljice Katarine, kao zakonite predstavnice bosanskog kraljevstva, odnosi se upravo na kraljevinu Bosnu: ostavila je Svetoj stolici, ako se njezina djeca ne povrate na katoličku vjeru.

Pet dana iza oporuke Katarina je umrla. Prema njezinoj želji pokopana je u crkvi Aracoeli pred glavnim oltarom, gdje su joj napravili lijep spomenik, na kojem je prikazana i ona naravnoj veličini sa kraljevskom krunom na glavi. Na spomenik je bio postavljen i natpis bosančicom.

Naravno je da su bosanski izbjeglice u Rimu s poštovanjem dolazili na grob svoje kraljice, koja je ostavila glas svete žene i bila je smatrana svake vrline. Ali s vremenom i njezin grob pao donekle u zaborav. Stoga franjevci, kada su odlučili god. 1590. pomaknuti naprijed veliki oltar, nisu imali poteškoča, da prekriju grob bosanske kraljice. Njezinu nadgrobnu ploču prenijeli su na desni stup pred velikim oltarom, gdje se i danas nalazi.

Po svoj prlici tom prilikom zamijenjem hrvatski natpis na nadgrobnoj ploci s novim latinskom natpisom, kako ga danas vidimo, u kojom su uvedene neke preinake pri prijevodu:

D.O.M. Catherine Reginae Bosnensi Stephani Ducis San (c) ti Sabbae Sorori, Et genere Helene et Domo Principis Stephani natae, Tomae Regis Bosnae Uxori. Quantum vixit annorum LIIII Et odbormivit Romae Anno Domini Et odbormivit Romae Anno Domini MCCCCLXXVIII DIE XXV Octobris Monumentum ipsius scriptis positum.

Prijevod: »D.O.M. Katarini Kralici Bosanskoj, Stipana Hercega od Svetog Sabe, od poroda Jelina i kuće Cara Stipana rodjenoj, Tomaša kralja Bosanskoga ženi, koja živi godinu 54. i priminu u Rimu na lito Gospod.1478."

Hrvatski hodočasnici kroz duga stoljeća poslije smrt kraljice Katarine dolazili su na njezin grob i ustavljali se pred njezinom nadgrobnom pločom. Njezin bolan život i njezina svijest kraljevske odgovornosti, iako gotovo prekrili velom zaboravili, ostavljaju i danas neizbrisive tragove u dušama hrvatskih posjetnika.

--------------------------------------------------------------------------------

1. "Sili me moja nesretna sudbina, koja me je lišila muža kralja, djece kraljevstva i imanja, da se moram uteći ne samo Vrhovnom svećeniku, najdobrostivijem ocu, nego i drugim kršćanskim knezovima, da zamolim pomoć."

Postavio Milivoj Vranješ. Izvor: Bazilije Pandžić, "Bosanska Kraljica Katarina" Hrvatski Kalendar 1978 Str. 179-184

view all

Blažena Katarina Kosača-Kotromanić's Timeline

1424
1424
Blagaj, Federacija Bosna i Hercegovina, Bosnia and Herzegovina
1446
1446
Age 22
1450
1450
Age 26
1450
Age 26
1478
November 25, 1478
Age 54
Rome, Italy
????