UZ 100. OBLJETNICU RODJENJA ILIJE DESOITA VITERSKOG PJESNIKA SVOGA I TUĐEG BOLA

Upravo se navršilo sto godina od rođenja Ilije Despota - pjesnika, javnog radnika i rodoljuba, čije djelo još uvijek nije ni temeljito istraženo, ni vrednovano. Zato ovu stogodišnjicu koristimo kao prigodu da se upozori na nepravedno zapostavljenog Iliju Despota, te da ukažemo na neke odrednice njegova života i rada. Prvi stihovi u »Narodnom listu« - raskid sa svećeničkim staležom Ilija Despot je rođen 20. srpnja 1885. u Zaostrogu, u obitelji težaka [zemljoradnika]. Osnovnu je školu polalazio u rodnom Zaostrogu (1892-96), a gimnaziju u Sinju i Zadru, gdje je i maturirao. U Zadru je 1911. završio i teologiju, ali svećenikom nikada nije posrao. Već na ovom prvom važnom raskrižju njegova života poezija je odigrala presudnu uiogu, gotovo sudbinski odredivši Despotov daljnji put. To je bilo u vezi s gostovanjem Kraljevskog zemaljskog kazališta iz Zagreba 1910. u Dubrovniku, Splitu i Šibeniku, događaja koji je bio svojevrsna manifestacija probuđene nacionalne svijesti i zajedništva hrvatskog sjevera i juga. U Zadru talijanaši su se usprotivili tom gostovanju, no zadarski Hrvati ipak su uspjeli da zagrebački umjetnici, na povratku iz Šibenika u Zagreb, održe makar jednu predstavu u njihovu gradu. To je bio veliki kulturni događaj za Zadar, a potaknut i oduševljen njime mladi je Despot napisao prigodnu pjesmu »Zadru gradu«, koju je pod pseudonimom Viterski objavio u Biankinijevu »Narodnom listu«. Ova pjesma sva u rodoljubnom i romantičarskom zanosu, bila je uzrokom da je Despot morao napustiti svećenički stalež. Napustivši klerikat upisao se na Pravni fakultet u Zagrebu, gdje je 1020 diplomirao i doktorirao. Bio je sudac u Zagrebu i Križevcima, zatim odvjetnik u Zagrebu, te tajnik gradske općine u Šibeniku. Pa iako pravnik po struci, Ilija Despot je po srcu i duši bio i ostao prije svega - pjesnik. Ponikavši na istom kamenjaru koji je dao Andriju Kačića Miosića i Fra Ivana Despota, on uz svoju urođenu osjećajnost i misaonost gotovo da nije ni imao drugog izbora. Pri tome treba napomenuti da je bio duboko svjestan i tereta i odgovornosti što ih preuzima takvim izborom. U njegovoj prvoj pjesničkoj zbirci - Drhtaji duše (Zagreb, 1912), koju je posvetio »miloj uspomeni strica fra Ivanana Despota«, nalazimo i ovaj karakterističan stih: „Kad mi gusle u baštinu dade. S njima troje ostavi mi jade Jedni su mi od naroda moga. Drugi su mi srca ranjenoga, A treći su svega svieta jadi...“ Uz pjesničke uzore iz užeg zavičaja, Ilija Despot je najsnažnije nadahnuće za svoje stvaralaštvo našao u djelu Kranjčevića. Krannjčevićeva duboka liričnost njega je naprosto fascinirala i potpuno je u pravu Vladimir Čerina kad u osvrtu na prvu Despotovu zbirku zaključuje da »u cijeloj ovoj omašnoj zbirci pjesama nema skoro nijedne strofe koja ne bi podsjećala na Kranjčevića«. Pa iako u toj, kao ni u kasnijim zbirka ma. nije dosegao zvjezdane vrhunce svog velikog uzora u plodnom opusu Ilije Despota neosporno ima pjesama koje su izdržale kušnju vremena, pa i danas mogu stajati uz bok provjerenim vrijednostima hrvatskog pjesništva. Među sunarodnjacima u SAD Već do prvog svjetskog rata Despot je objavio mnoštvo stlihova, pjesama u prozi, poema, crtica, priča, novela, putopisa i eseja u brojnim novinama časopisima ili zasebnim knjigama. Neposredno pred rat doći će do drugog značajnog zaokreta u njegovu životu. U svibnju 1914. otputovao je u Ameriku u posjet starijem bratu Mati, iseljeniku u Kaliforniji, a kad je poslije dva mjeseca krenuo natrag u domovinu, u New Yorku ga je presrela vijest o izbijanju rata Despot je prosudio da kao pjesnik i javni radnik može biti od korihti i među svojim iseljenim sunarodnjacima u Novom svijetu, pa je ostao: zadržao se u SAD sve do 1919. godine. U tuđini sav se posvetio rodoljubnom radu. Zalazi u kolonije naših iseljenika, bodri ih i budi u njima vjeru u skoro oslobođenje od Austro-Ugarske monarhije. Izdaje novine, brošure, kalendare, piše članke po iseljeničkim novinama u obje Amerike. U New Yorku je Despot 1915 uređivao literarni list »Svjetlo«, a u Garyju (Indiana) i Oaklandu (Kalifornija) izdavao je i uređivao vlastite novine »Novi svijet« (1916-17). U New Yorku je 1914. objavio i značajan ciklus pjesama »Iseljenoj Hrvatskoj«, u kojima poziva svoje sunarodnjake da stupe u redove jugoslavenskog jedinstva. Na vijest o majčinoj smrti, Despot je u Pittsburghu 1917 objavio (u nakladi Hrvatske knjižare Josipa Marohnića) potresnu poemu »Nad grobom majke«, punu topline, oslećaja i bola zbog neizmjerna gubitka. Plamićak ukletoga roda plodan i vrijedan literarni i rodoljubni rad nastavio je i nakon povratka u domovinu. Napustivši odvjetnički poziv, potpuno se posvetio publicističkoj i propagandnoj djelatnosti za obranu Jadrana i za popularizaciju jadranske misli u unutrašnjosti naše zemlje. Bio je tajnik Jadranske straže u Splitu i urednik nekoliko njenih edicija. Poslije drugog svjetskog rata neko je vrijeme profesor gimnazije u Splitu (1945-1950), a zatim kratkotrajno radi kao odvjetnik u Makarskoj (1956-57). Umro je 28 studenoga 1970. u splitskoj bolnici, a sahranjen je u rodnom Zaostrogu. U rukopisnoj ostavštini Ilije Despota ostali su njegovi nedovršeni memoari zbirka pjesama »Moja zemlja«, te knjige proze: Pisma, Eseji, Predavanja iz književnosti i društvenog života i Izabrani govori. Bez obzira na eventualno nove ocjene, do kojih će se doći uvidom u ova njegova neobjavljena i nepoznata djela, Ilija Despot će ostati prije svega pjesnik svoga i tuđeg bola, kao što je sâm izrazio ovim stihom: „Nigdje nikad nije srela me ravnina. Na tegobnoj stazi mog životnog hoda Bio sam plamčaik ukletoga roda. Sin nesretne majke, rođena gorčina " N. G. MATICA No 10 – 1985.