Start My Family Tree Welcome to Geni, home of the world's largest family tree.
Join Geni to explore your genealogy and family history in the World's Largest Family Tree.

Project Tags

Top Surnames

view all

Profiles

  • Petar Šegedin (1909 - 1998)
    Šegedin Šegedin_(writer)
  • Petar Pallavicini (1887 - 1958)
    Public Sculptures of Petar Pallavicini in Dubrovnik Sanja Žaja Vrbica ; Odjel za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku, Dubrovnik, Hrvatska Puni tekst: pdf (3 MB), ...
  • Jakov Baničević (Jacobus de Banisius) (1466 - 1532)
    Zaštitnik i prijatelj Erazma i Dürera U plejadi starih hrvatskih uglednika posebno mjesto zauzima Jakov Baničević (Jacobus Banisius), ugledni diplomat i humanist koji je p...

Preštampano iz ZBORNIKA OTOKA KORČULE sv 1. ŽRNOVO 1970 IZDAVAČ: KUD »Bratska sloga« Za izdavača odgovara Marinko Gjivoje, Zagrebačka Dubrava P.p. 25.- Tisak »Ličke novine«, Gospić (štampano u 300 primeraka)


Žrnovo i njegove znamenitosti

Žrnovo – najbliže selo gradu Korčuli - leži u unutrašnjosti otoka, okićeno dolomitnim stijenama kredne fomacije koje poprimaju, fantastične oblike, a i vitkim čempresima koji na suhozidnim dugim terasama (napuštenim ili dotrajalim vrtovima, maslinicima i vinogradima), stvaraju šumu u pravom smislu riječi, Takav ugođaj zacijelo je potakao Petra Kuničića da je za Žrnovo napisao: »Najbolji kist poklonio bi se toj divotnoj slici, na koju upozorujem estetični ukus svih posjetilaca ostrva Korčule.«

Žrnovo danas broji oko 1500 stanovnika. Godine 1857. brojilo je samo 1037, a najveći broj stanovnika (1781) brojilo je godine 1910. U Žrnovu je danas 54 različitih prezimena, a najviše je obitelji Curać (svega 48 s ukupno 143 člana), zatim se ređaju: Batistići (35 obitelji s 114 člana), Skokandići (27 ob. s 89 čl.), Šale (25 ob. s 74 člana) itd.

Selo se dijeli u četiri zaseoka: glavni Prvo selo (175 domaćinstava, 637 stanovnika), Postrana (127 domaćinstava, 545 stanovnika), Kampuš (58 domaćinstava, 170 stanovnika) i Brdo (26 domaćinstava, 87 stanovnika). (Statistički podaci uzeti.: iz g.1948). Sastavni dijelovi Žrnova su i ribarski zaselak Banja i poljoprivredni zaselak Bila Glavica.

Na području Žrnova nalazi se više prethistorijskih (ilirskih) gomila, a nađen je i jedan votivni rimski natpis danas uzidan u dvorištu obitelji Kapor u Korčuli.

Od kulturno-historijskih spomenilka vrijedni su spomena: u Prvom selu crkvica sv. Mihajla koja se spominje u ispravi od g. 1329, a koju je obnovio Jakov Baničević mlađi početkom XVI stoljeća (tu je on i pokopan); crkvica Male Gospe (nedovršena), zatim ladanjske kuće kaštili korčulanskih obitelji Dimitri (sada kuća Frana Šale pok. Marka) s grbom nad portalom i životinjskom glavom na krovu, kuća Boski (sada Donko Biliš) s grbom na portalu i kuća Ante Brčić Munko s kapelom (natpis iz 1770. g.). Ovdje treba; spomenuti i spomen-ploče kralju Tomislavu u Prvom selu i Postrani, postavljene 1925. povodom 1000-godišnjicel hrvatskog kraljevstva, kao i spomen-ploče strijeljanim borcima NOB-e u Zahomju i na Brdu.

Na Brdu se nalazi crkva sv. Antuna čiji je oltar izradio domaći klesar Dinko Tasovac - Pinkić, U Kampušu, na brežuljku Mratinovo, diže se matična crkva posvećena sv. Martinu, s ljepim zvonikom koji podsjeća na onaj korčulanske katedrale, a crkva se spominje 1329., proširena je u XVI stoljeću, kada su nadograđene pokrajne lađe.

Međutim, jedna od najstarijih je grobišna crkva sv. Vida koja se spominje (između g.1222-8.) u darovnici kralja Stjepana Prvovjenčanog mljetskom samostanu sv. Marije, zatim u ugovoru između biskupa Kružića i Korčulana iz g, 1300, gdje se spominje i jedno polje kod te crkve (zacijelo Biskupija). Vjerojatno je crkva ranije sagrađena, na što upućuje fragment pleterne ornamentike iz vremena IX - XI stoljeća koji je uzidan u mrtvačnici kraj crkve. Reljef na tlmpanu iznad ulaznih vrata prikazuje gospu s Isusom na koljenima i po jednim svecem sa svake strane, odjevenim ruhom bratovštine Svih svetih u Korčuli (slični su bratimima na ploči uzidanoj na bratimskoj kući u gradu). U crkvi na oltarskom antipendiju nalazi se reljef s tri polja odijeljena stupićima, s likovima sv. Ivana Krstitelja, sv. Vida i sv. Mihovila, za kojeg Franjo Radić smatra da potječe iz vremena kada je sazidana crkva (XIII st.).

U Postrani koja je sagrađena na padinama brežuljka i gdje su štale za stoku odvojene od naselja (to »stočno« naselje dobilo je duhovito ime: Blejalovo selo), ističu se osobito stari kaštili Nikole Didovića Antića, Ivana Curaća - Fedelice i onaj Ikoji je nekada pripadao obitelji Baničević. Pokraj njega je rodna kuća diplomate, crkvenog dostojanstvenika, humaniste i tajnika cara Maksimiljana Jakova Baničevića (sada kuća Šegedina), kome u ovoj brošuri posvećujemo dva napisa.

U Postrani se ističe i crkva sv. Roka pred kojom se, uz pratnju mišnjica i bubnja, izvodi stari narodni bojni ples s mačevima - kumpanija (moštra), uz odsjecanje glave volu, nakon čega slijedi i »stari bal« koji se sastoji od tri figure. Moštra je jedina viteška igra otoka koji ima svoj drevni statut (iz g. 1620.). Žrnovsku kumpaniju obradio je dr. Ivan Ivančan u svojoj doktorskoj dizertaciji »Narodni običaji korčulanskih kumpanija« Zagreb, 1967.).

Zanimljiv je u Postrani osim grba i natpisa na dvorištu Šegedina i grb nepoznatog plemića bez natpisa na kući Grbin. Od ostalih crkvica spomenimo onu sv. Staša u polju Postrane, i sv. Ilije na brdu Hum. Od novijih građevina ističu se Zadružni dom čiju su gradnju 1959. potpomogli Žrnovčani koji žive u New Zealandu, Australiji i SAD iznosom od 2000 funti sterlinga, i dom »Bratske sloge« koji prikazujemo u posebnom napisu.

Od prirodnih spomenika koji su zakonom zaštićeni spomena su vrijedni: dolomitna skupina Kočije, nedaleko od zaselka Brdo, a iznad uvale Vrbovica; stare košćele pred crkvom sv. Roka i skupina crnike, a zanimljiva je i prethistorijska spilja Jakasova, južno od Postrane, nad lučicom Rasohatica. Otkrivena je 1916. g. prilikom krčenja za uređenje vinograda i tom prilikom nađeni su ostaci iz mlađeg kamenog doba. Leži sjeverno od spomenute uvale. oko 80 m nad morskom razinom, a duga je oko 70 metara.

Glavne crkvene svetkovine u Žrnovu su: u Prvom selu Mala Gospa (8. IX), u Postrani , sv. Rok (16. VIlI) i sv. Martin (12. XI).

Na kraju istaknimo i to: Žrnovo je dalo nekoliko istaknutih ljudi. Osim Jakova Baničevića starjeg i mlađeg i prof. Niiku Batistića, dra Franju Stankovića, suca Vrhovnog suda Hrvatske (u penziji), i jednog od najpoznatijih živućih hrvatskih književnika Petra Šegedina (svi rođeni u Postrani), slikara samouka Luku Vojvodića, iseljenika - povratnika (Prvo selo) i akademskog kipara Radoslava Duhovića (rođen u Brdu 1929, živi u Spitu). Stanovništvo sela se bavi poljoprivredom, stočarstvom, klesarstvom, dalo je veliki broj iseljenika, a stanoviti broj je zaposlen i u administraciji u Korčuli.

✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄✄

Petar GIUNIO

Jakov Baničević


ZNAMENITA LIČNOST POLITIČKOG I KULTURNOG ŽIVOTA EVROPE Prošlo je 500 godina od rođenja jednog našeg znamenitog Korčulanina iz Žrnova, koji je u svoje vrijeme bio veoma poznata ličnost u Evropi, te slovio kao veliki političar, spretan diplomat, ugledni crkveni dostojanstvenik, a uz to i kao čovjek velike izobrazbe. Bio je to Jakov Baničević (Jacobus de Banisius). Rodio se u selu Žrnovu 15. X 1466. za vrijeme pontifikata Pavla II Barbo, rodom Mlečanina, U to vrijeme korčulanskim biskupom bio je Mlečanin Toma Malumbra.

U ono vnijeme Evropa još nije znala da postoje ni Amerika ni Australija, a tada još nije bila tiskana ni jedna hrvatska knjiga. Baničević je dakle ugledao život 26 godina prije nego što je Kristofor Kolumbo otkrio Novi svijet (1492) i 17 godina prije nego što je u Veneciji tiskan glagolski misal (1483), a samo 13 godina pošto je propalo tisućgodlšnje istočno-rimsko carstvo, kada je osmanlijska vojska god. 1453. pod sultanom Mehmedorn II Osvajačem prodrla u Carigrad preko mrtvog tijela posljednjeg imperatora, junačkog Konstantina IX Dragaša. Bilo je to burno doba kada je Zapadna Evropa uza sav svoj duhovni preporod, napredak znanosti i važnih otkrića, uvelike strepila da ne bude preplavljena od Azijaca, a njena kultura i civilizacija posve satrte, uništene.

Za Baničevićevog života došlo je i do strahovite katastrofe na Mohačkom polju pri kraju. kolovoza g. 1526., kada je kršćanska vojska, predvođena od kralja Tomoryja pretrpjela strašan poraz od premoćnije turske vojske, kojoj je na čelu bio Sulejman II Veliki, najmoćniji od svih sultana.

Za života našega Baničevića i grad Korčula doživio je grubo ratno iznenađenje koje je srećom završilo bez ikakvih strašnih posljedica.

Dogodilo se to. u kolovozu g. 1483., devet godina prije otkrića Amerike, kada je Baničeviću bilo tek 17 godina. Tada je na papinskoj stolici sjedio. Siksto. IV Dalla Rovere, a duždom u Mlecima bio Giovanni Mocenigo.

Spomenute godine nalaziIa se Venecija u ratu s Ferdinandom II Aragonskim, kraljem Sicilije, koji je uputio svoga sina prijestolonasljednika Federika da na čelu sicilijanskog brodovlja napada mletačke posjede u Dalmaciji. Pošto je bio opljačkan li opustošen Vis, flota, mu doplovi do Korčule s istom namjerom, te stane opsjedati grad, ali uzalud, Korčulani pružiše žestok otpor, a i lukavštinom gradskog kneza Giergia Viara bi neprijateljsko brodovlje prisiljeno da prekine opsjedanje. Naime, klicanje branitelja grada i zvonjava gradskih crkvi obmanula je napadače, kao, da je na pomolu mletačko brodovlje za pomoć. Tada se žurno odvezoše dalje.

Da je Baničević bio ugledna ličnost i kao političar diplomat, kao crkveni dostojanstvenik i kao. humanist, to najbolje dokazuju njegovi uspjesi u radu, misije koje su mu bile povjerene, položaji koje je zauzimao, a također i njegova ličnost. poznanstva s papama, vladarima i mnogim istaknutim velikanima humanizma i renesanse.

Dopistvao se i s najučenijim čovjekom onoga vremensa, glasovitim nizozemskim humanistom i filozofom Erazmom Rotterdamskim, koji je priredio izdanja Biblije. djela crkvenih otaca kao i izdanja starih klasika. Erazmo je imao odlično mišljenje o Baničeviću i toliko ga je cijenio da je o njemu napisao: »Viromni decorum genere curmulatissimus« (Muž ispunjen puninom odličja).

Baničeviću je prijatelj bio i poznati talijanski humanist i književnik, kardinal Pietro Bembo, koji je oživio poeziju Frančeska Petrarke. Nadalje, Baničević osobno pozna i dopisuje se s najvećim njemačkim humamstom onoga doba, glasovitim Willibaldom Pirckheimerom, koji ovom našem Korčulaninu posvećuje neka svoja djela. Isto je tako i u prijateljskim odnosima i sa slavnim Albrechtom Dürerom, jednim od najvećih njemačkih slikara svih vremena. U ono vrijeme živjeli su također i Michelangelo Buonarotti, Leonardo da Vinci, Raffaelo Santi, Tiziano, Lodovico Ariosto, sv. Ignacije Loyola, Nikola Kopernik, a i hrvatski sllkar Andrija Medulić i komediograf Marin Držić. Vjerojatno je Baničević neke od njih i osobno poznavao.

Bamičesvić je više škole pohađao u Italiji te je na sveučilištu u Bologni i Padovi završio teologiju i filozofiju, Po prirodi bio je veoma talentiran, oštrouman te snalažljiv i živahan, a uz to i veoma sklon nauci. Živio je u vrijeme onih znamenitih događaja koji su značili veliku prekretnicu u kulturnom, naučnom, socijalnom i političkom životu našeg kontinenta, a koju je povijest obilježila kao granicu dviju epoha, kao svršetak Srednjeg i početak Novog vijeka. Željan znanja i pun životne energije, Baničević je već zarana, premda svećenik, s punim poletom zašao u tok tadašnjih zbivanja, ne samo kulturnih i vjerskih, nego i političkih, pa u kratko vrijeme postao glasoviti diplomat i utjecajna politička ličnost u Evropi, a ujedno cijenjen u krugovima humanista kao čovjek bogat znanjem.

Da se može procijenit sposobnost i spretnost ovog velikog evropskog diplomata, rođenog u našem malom Žrnovu, ne treba potanko opisivati njegov život i rad, Dovoljno je samo nabrojitl neke činjenice, jer nam i one mogu predočiti veliku sposobnost ovog našeg zemljaka, koja ga je dovela do brzog društvenog uspona i visoke karijere, te učinila prijateljem najglasovitijih velikana onoga vremena. I zato se imenom Jakova Baničevića može podičiti ne samo njegovo rodno mjesto Žrnovo i otok Korčula nego i sva Dalmacija, čitava naša hrvatska domovina. Evo tih činjenica.

Pošto je god. 1498. Baničević bio imenovan kanonikom korčulanskim, a zatim i hvarskim, postaje već godine 1501. tajnik kardinala Rajmunda Peraulta, papinog legata u Njemačkoj, koji je provodio protumletačku politiku. Malo zatim, kao nasljednik poznatog Matije Langa, Baničević zauzima položaj biskupa drevne biskupije Gurk u Koruškoj, koja se ponosi divnom katedralom dovršenom još godine 1200. Ni tu nije dugo ostao, jer 1504. osvane u Rimu na prilično visokom položaju. Bio je naime dodijeljen carskom poslanstvu uz naslov tajnog savjetnika cara Maksimilijana I. Na tom položaju dolazi do punog izražaja velika diplomatska sposobnost ovog našeg Korčulanina kojom svraća na se pozornost ne samo cara nego i pape. Stoga Baničevič biva pozvan da sudjeluje na onom glasovitom, historijskom državnom saboru u Augsburgu 1510. godine, i to u svojstvu sekretara cara Maksimilijana.

Malo godina poslije sudjeluje Baničević u istome svojstvu i u državnom saboru u Wormsu. Nakon Maksimiltjanove smrti 1519. god. njegov nasljednik Kar1Io V također imenuje Baničevića svojim Iičnim savjetnikom. Ne samo spomenuti vladari nego i pape uvelike ciljene Baličevića, pogotovu papa Julije II Della Rovere i dva Medicejca: Leon X, sin glasovitog Lorenza de Medici, nazvanog »Il Magnifico« te Klement VII. Godine 1516. Baničević se nalazi u diplomatskoj službi pape Leona X. Za svoje velike zasluge i postignute uspjehe bio je cbasut raznim počastima, poIožajima, titulama i povlasticama. Godine 1512. imenova ga papa Julije II dekanom tridentinskog kaptola, a ta počast bi poslije prenesena i na Baničevićeva nećaka, korčulanskog klerika. Nakon toga je car Maksimilijan I podijelio plemstvo Baničeviću i njegovoj obitelji, i to uz znatne povlastice. Zatim Leon X, nasljednik Julija II, imenova Baničevića biskupom hvarskim, ali on odbije taj položaj te se nastani u Trentu, gdje je ostao do smrti kao dekan tamošnjeg kaptola, imajući nećaka kao koadjutora. Umro je 19. studenog 1532. u dobi od 66 godina te je sahranjen u tamošnjoj katedrali.

           

Portret Jakova Baničevića Njegov nećak, Jakov Bančevič mlađi dao je zajedno s braćom uklesani na Inadgrobnoj ploči svog strica slijedeći natpis: D. O. M. JACOBO BANISIO DALMATAE S. R. E. PROT. DECA NO TRIDENTI ET ANTUERPIAE, MAXIMILIANI & CAROLI V. IMP. A SECRETIS ET CONSILIIS RELIGIONE, PIETATE, HOSPITALITATE, DIUINARUM HUMANARUMQUE RERUM PRUDENTIA INSIGNI ( CUIUS SINGULARIS APUD PRIVATOS OMNES & PONT. ROM. CHRISTIANOSQUE REGES, AC FRANCISCUS II. MEDIOLANI DUCEM GRATIA & AUCTORITAS SEMPER FUIT.PATRUO DILECTISSIMO ... JACOBUS NEPOS CUM FRATRIBUS POS.VIXIT An. LXVI OBIIT ANNO SALUTIS MDXXXII. DIE XIX. NOVEMBRIS.

(Prijevod glasi: Na slavu Božju, JAKOVU BANIČEVIĆU Dalmatinca, protonotaru sv. rimske Crkve, dekanu Trenta i Antwerpena, tajniku i savjetniku cara Makisimilijana i Kada V slavnom zbog vjere, pobožnosti, gostoljublja, mudrosti u božanskim i lljudskim stvarima - koji uvijek bijaše u osobitoj milosti i ugledu kod sviju i kod rimskih prvosvećenika i kod kršćanskih vladara i kod Franje II, milanskog vojvode. Predragom stricu ... Jakov nećak postavio skupa s braćom. Zivilo je 66 godina. Umro godilne Spasenja 1532. dana 19. studenoga)

A poslije, god. 1646. na 180-godišnjicu Baničevićevog rođenja, bila je nad vratima njegove rodne kuće u selu Žrnovu (Postnani) postavljena ispod obiteljskog grba ploča sa slijedećim natpisom:


VIRTUTUM MERITIS JACOBUS BANISIUS HIC ORTUS.

IMP. MAXIMIL. ANNO DNI MDXIII. HIS INSIGNIBUS MIRIFICE EXORNATUS QUAE SUB DOMINIO VENETO FELICISSIMO ANNO DNI MDCXVI. POSTERITAS EREXIT. (Prijevod glasi: JAKOV BANIČEVIĆ zaslugama kreposti ovdje rođen. Car Maksimilijan godine Gospodnje 1513. nadario ga ovim vanrednim grbom, što ga nasljednici postaviše godine Gospodnje 1646. za vrijeme sretne venecijanske uprave).

Koliko je Jakov Baničević bio. spretan diplomat i uvažena poilitička ličnost u Evropi pokazuje nam također i ovaj događaj. Za vrijeme onih strašnih ratovanja u Italiji, kada su francuski kraljevi na čelu svojih vojski provaljivali na Apeninski poluotok ne samo sa svrhom miješanja u razmirice među talijanskim državicama nego i radi teritorijalnih osvajanja, tada je francuski kralj Ljudevit XII bio zaposjeo i područje slobodne Milanske vojvodine te protjerao sve članove glasovite vladajuće kuće Sforza. Franjo II, sin vojvode Maksimilijana Sforze, obraćao se i papi i caru kako bi oslobodio svoju zemlju od tuđinske okupacije i ponovo se domogao vladarske moći. U tom njegovu nastojanju čini. se da mu je najviše pomogao Jakov Baničevlć.

Našem Baničeviću uspjelo je isposlovati, vjerojatno uz prethodni pristanak Sv. Stolice i cara Kada V, da Franjo II Sforza preuzme vlast u Milanu kao suveren, i to još prije nego je g. 1529. bio sklopljen mir u Cambreju po kojem se francuski kralj Franjo I konačno odrekao Italije. I tako je naš Korčulanin Jakov Bamičević - što malo tko zna - bio uvelike zaslužan za, uspostavu nezavisnosti Milanske vojvodine, jer se lako moglo desiti da nakon odlaska Francuza carska vojska zaposjedne Milan. Ta Baničevićeva zasluga može se razabrati i po natpisu na njegovoj nadgrobnoj ploči u kojem se spominje Franjo II. A ovaj vladar se zaista pokazao zahvalmim, jer je nagradio i Baničevićeva nećaka, dodijelivši mu godišnju rentu od 400 škuda doživotno te ga pozvao da boravi ma njegovu dvoru, Ali on nije htio ostati i umrijeti u tuđem svijetu poput svoga strica. Zaželjevši se svog zavičaja, sunčane Dalmacije i svoje drage Korčule, nakon boravka na dvoru Franje II Sforze i kraćeg boravka na dvoru Karla V, vratio se u svoj rodni kraj te je do smrti živio u gradu Korčuli kao kanonik, obavljajući čast arhiđakona KatedraIe s titulom vikara Oglaja (Akvileja). Sahranjen je u rodnom Žrnovu, u crkvi Sv. Mihovila. A zašto se i Jakov Baničević stariji, koji je kao i njegov nećak volio svoj rodni kraj, nije pod stare dane vratio u Korčulu, već je sačekao smrt u daleIrom Tirolu? To bi se donekle maglo tumačiti i političkim razlozima, jer ne treba zaboraviti da je Jakov Baničević bio u diplomatskoj službi i cara i pape, kada je 1508. godine stvorena Cambrejska liga između Julija II, Maksimilijana I, Ljudevita XII i Ferdinanda Aragonskog, kojoj je bila svrha da se potpuno likvidira Mletačka republika. U toj teškoj situaciji Venecija se spasila tako da je udobrovoljila Julija II, ustupivši mu sve svoje posjede u Romagni. Sigurno da se to u Veneciji dobro zapamtilo. Moguće se zbog toga Baničević nije htio vratiti na teritorij Republike sv. Marka da ne bude od vlasti šikaniran. Možda je također s istog razloga odbio da zauzme položaj hvarskog biskupa kada ga je ono papa Leon X bulom postavio. No, moguće da je njegovoj odluci, da ostane u Trentu, bios još neki drugi uzrok



Crkva sv. Roka u Postrani O ličnosti Jakova Baničevića pisali su mnogi ugledni historičari ili ga spominjali u svojim djelima u vezi s tadašnjim važnim političkim zbivanjima. Njega spominje kardinal Pietro Bembo u svome djelu »Historia Veneta« VI (1551.) kao i Bomelli u »Monumenta Ecclesiae Tridentinae« (1765). Francuski publicist Jean Dumont (1666-1726) u svome djelu »Corps universel diplomatique du droit des gens« iznosi neke diplomatske akte po kojima se vidi Baničevićeva djelatnost ne samo na diplomatskom nego i na humanističkom području.

G. Gerola izdao je »La tomba del Banisio a Trento«. Korčulanin Matija Kapor opisao je život i rad Jakova Baničevića u zadarskom Iistu »La Gazetta di Zara« (1838, br.61-62). Svećenik prof. Šime Ljubić, poznati hrvatski historičar i arheolog, rodom s otoka Hvara, koji je bio prvi kustos Arheološkog odjeljenja Hrvatskog narodnoh muzeja u Zagrebu, izdao je 1856. poznato djelo na talijanskom jeziku »Uomini illustri della Dalmazia« U kojem je opisana i ličnost Jakova Baničevića. O njemu piše i korčulanin, historik Nikola Ostoić iz Blata u svom malom djelu »Compendio storico dell isola di Curzola« (1853). Spominju ga u svojlim djelima i neki drugi historičari, a neki podaci o Baničeviću mogu se naći u »Enciklopediji Jugoslavije« (sv- I. 1955) te u »Hrvatskoj enciklopediji«.

Poželjno bi bilo da se koji naš mlađi historik prihvati posla te temeljnije prouči lik ovog znamenitog evropskog diplomata i humaniste koji je ugledao život na hrvatskoj obali Jadrana, a kod nas je, na žalost, tako malo poznat, pogotovu mlađem naraštaju. Osim navedenih izvora pronašlo bi se po svoj prilici još nekiih, moguće i veoma zanimljivih podataka u raznim bibliotekama i arhivima. A bilo bi potrebno ne samo temeljito istražiti njegovu političko diplomatsku dijelatnost nego i njegovo djelovanje kao humaniste. Budući da se dopisivao s glasovitim Erazmom, Bembom, Pireckheirnerom i Dürerom, nije isključeno da je Baničević bio aktivan, bilo na naučnom bilo na književnom polju, što još nije istraženo.

Svakako bi sastavljanje jedne iscrpne monografije o Iičnosti i radu našeg Jakova Baničevića bio veoma zahvalan posao koji bi bio i na čast autoru. To bi bilo obogaćenje zbirke biografskih djela o znamenitim Hrvatima koji su postali slavni u tuđini, a ujedno i vrijedan doprinos kulturnoj i političkoj historiji Evrope onog značajnog doba kada je počeo Novi vijek.

Od doba kada je živio Jakov Baničević prohujalo je nekoliko stoljeća pa nije ni čudo da je s vremenom pao u zaborav i u domovini. ne samo stoga što je boravio i djelovao u tuđini nego stoga što o tom velikanu evropskog političkog života nije dosad na našem jeziku još ništa opširnije napisano. Malo se o njemu zna i ovdje kod nas, u njegovu rodnom kraju. Jedino neki ljudi znaju da je »niki Baničević, koji se rodi u staro vrime u nas, bi diventa u svitu veli čovik«. I to je sve. Zato neka ovaj kratak prikaz bar donekle upozna današnju generaciju s ovim znamenitim našim Korčulaninom prošlih stoljeća kojeg su, zbog njegovih zasluga i diplomatske sposobnosti i uspjeha obasipali počastima i rimski pape i carevi, a najveći kulturni i naučni velikani onoga vremena uvelike su ga cjenili zbog njegova velikog znanja, zbog veličine njegova uma i duha, Jakov Baničević zaslužio je doista da mu se u rodnom Žrnovu ili u. gradu Korčuli podigne spomenik.


Pleterni starohrvatski ornamenat sa groblja u Žrnovu