Start My Family Tree Welcome to Geni, home of the world's largest family tree.
Join Geni to explore your genealogy and family history in the World's Largest Family Tree.

Bleiburg - Croatian Holocaust / Hrvatski Holokaust

« Back to Projects Dashboard

Project Tags

Top Surnames

view all

Profiles

NAJVEĆA TRAGEDIJA HRVATSKOGA NARODA

Prema: Zdravka Vranješ

Danas se sa sigurnošću može reći da gotovo ne postoji osoba koja živi na ovim prostorima, a da nije čula za Bleiburšku tragediju hrvatskoga naroda. Danas, nakon više desetljeća, ova tragedija predmetom je mnogih priča. Proučavali su ju povjesničari, književnici, političari, a obitelji žrtava nerado se prisjećaju svjedočenja svojih najmilijih. Još žive poneke žrtve ove velike tragedije i na temelju njihovih priča i svjedočanstava, danas, u vrijeme demokracije, stvara se potpuno drugačija slika od one koju je narod imao do 1990. godine. O “Križnom putu“ nije se govorilo u javnosti. Tadašnje su komunističke vlasti čak i komemoracije, koje su se od početka pedesetih godina svakoga 15. svibnja održavale u Bleiburgu, proglašavale protujugoslavenskom i ustaškom propagandom. Još uvijek, nažalost, ne postoje potpuna egzaktna istraživanja o broju Bleiburških žrtava i “Križnoga puta“.

Lista ubijenih


http://www.geni.com/people/Stanko-Muci%C4%87/5473820725660044822

Lista prezivjelih

Za hrvatsku povijest i publicistiku danas zacijelo nema zamršenije i emocionalno obojenije teme od zbivanja na jugoslavensko-austrijskoj granici tijekom svibnja 1945. godine, kada su u tajnovitim i dobro skrivanim okolnostima život izgubile stotine tisuća ljudi. Mnogi su pokušavali prodrijeti u dobro zakopanu tajnu, no nisu uspjeli jer su izvršitelji zločina nastojali obrisati svaki trag o svom zločinu, tako da nije ostavljen ni popis žrtava, niti su obilježeni grobovi. I dandanas pronalaze se ostatci tih jezovitih događaja na liniji Slovenj Gradec - Dravograd - Bleiburg.

Premda je na samom Bleiburškom polju počinjeno manje ratnih zločina s obzirom na broj zločina koji su uslijedili kasnije, Bleiburg je bio posljednji plamen vjere i nade u spas, a danas je simbol stradavanja Hrvata.

Kratak pregled povijesnih događanja – uvod u događaje iz 1945. godine

Simbolika “Bleiburga“ nastala je i čuvana u iseljenoj Hrvatskoj jer okolnosti u domovini nisu dopuštale javno spominjanje Bleiburga kao ni drugih označnica koje su baština hrvatskoga identiteta (Jurčević, J., 2005). U hrvatskom je iseljeništvu već 1945. godine Krunoslav Draganović, obilazeći izbjegličke logore i druga mjesta, započeo sustavno prikupljati svjedočanstva o Bleiburškoj tragediji. Zapisnike o svjedočanstvima potpisivali su „radi vjerodostojnosti po dvojica svjedoka...“ (Jurčević, J., 2003). Postoje vrlo različite procjene broja žrtava, od 20 000 pa sve do ogromne brojke od 600 000 ljudi, koja se navodi u knjizi Ivana Prcela, „Hrvatski holokaust“. Postoji mnogo knjiga u kojima su potanko ispisane stranice sudbina Hrvata poginulih na Bleiburgu. S obzirom da je nemoguće prebrojiti sve poznate i nepoznate ubijene ljude, većini autora nije bila namjera prebrojavati „nestale“, već objelodaniti istinu o Bleiburgu i njegovim Žrtvama, ali bez imalo mržnje, a još manje ikakve pomisli na osvetu prema onima koji su ta zlodjela počinili. No upravo zbog nedostatka pravovaljanoga popisa žrtava, njihovom se brojkom danas licitira, bezobrazno ju se umanjuje, i to višestruko, dok se broj žrtva Jasenovca shodno tome povećava! No unatoč nemogućnosti prebrojavanja, brojka od 200 do 300 000 poginulih nastala je kao približna procjena na temelju iskaza obitelji koje nisu ništa saznale za svoje nestale. Stoga danas, obogaćeni znanjem prošlosti, moramo raditi na tome da se tako što nikada više, nigdje i nikome ne ponovi.

Kako bi se uopće moglo razmatrati događaje iz 1945. godine, potrebno je poznavati ondašnje vremenske i političke prilike. No same povijesne i političke prilike u Hrvatskoj bile su vrlo različite. Ustrojstvo samostalne hrvatske države moguće je pratiti od IX. stoljeća s velikim razlikama u teritorijalnoj veličini, političkoj organizaciji i stupnju samostalnosti. Hrvatska je imala svoju državnu samostalnost do XII. stoljeća (1102. godina). Te godine Hrvatska ulazi u državno-pravnu zajednicu s Mađarima ili bolje rečeno pod mađarsku vlast. Od XVI. stoljeća (1526. godina) Hrvatska je u sastavu Austrijskoga carstva u različitim inačicama i oblicima sve do početka XX. stoljeća (1918. godina). Ne samo što je Hrvatska u većem dijelu promatranoga razdoblja bila pod tuđinskom vlašću, nego je istovremeno bila rascjepkana i nalazila se pod vlašću više država: Austrije, Venecije, kratko vrijeme Francuske (Ilirske provincije), Turske. Gotovo u cijelom analiziranom razdoblju poseban je status imao Dubrovnik i Dubrovačka republika koja je uspjela sačuvati svoju samostalnost sve do francuskoga osvajanja. Čak i oni dijelovi Hrvatske koji su bili pod vlašću iste države (Austrije) nisu bili u jednakopravnim državnim odnosima i međusobno ujedinjeni: Civilna Hrvatska, Vojna krajina, Dalmacija i Istra.

Padom Bachova apsolutizma 1859. godine Hrvatskoj je vraćen ustav, obnavlja se parlamentarni život, Dalmacija i Istra dobivaju po prvi puta u povijesti svoje posebne zemaljske sabore. Hrvatske su zemlje u ustavno razdoblje ušle razjedinjene i pored toga što su službeno imale pravo i mogućnost ujedinjenja (Matković, H., 1995). Veliko i homogeno Austrijsko carstvo više se nije moglo održavati i njegovim temeljitim preuređenjem stvorena je nova Austro-Ugarska država (1867.). Po novom ustrojstvu Dalmacija i Istra ostaju u nadležnosti Austrije, a Hrvatska i Slavonija dolaze u nadležnost Ugarske s kojom trebaju sklopiti poseban ugovor, kojim će uskladiti međusobne odnose.

„Na početku 1914. godine gospodarski prestiž i prestiž u naoružavanju među velesilama dosežu vrhunac. Uzroci rata sve više uzimaju zamah. Samo se čekao povod za njegov službeni početak. To je „ulje na vatru“ nalila Srbija organiziravši atentat u Sarajevu na austrougarskoga prijestolonasljednika Franju Ferdinanda. Bilo je to 28. lipnja 1914. godine. Austro-Ugarska je odmah navijestila rat Srbiji, a Rusija objavila opću mobilizaciju jer nije htjela prepustiti Balkan Austro–Ugarskoj Monarhiji. Njemačka je tada objavila rat Rusiji i Francuskoj, a Engleska Njemačkoj. Rat se vodio gotovo na svim kontinentima i morima“ (Vukoja, B., 1994, 38).

U navedenim državnopravnim okvirima Hrvatska ostaje do završetka Prvoga svjetskoga rata. Godine 1918. Hrvatska ulazi u novu državnopravnu zajednicu, u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918.), odnosno Kraljevinu Jugoslaviju (6. siječnja 1929.). Kraljevina Jugoslavija biva pokorena u samo šest, sedam dana. Padom državne administracije i ne uspostavljanjem nove nastaje vrijeme bezvlađa, a neki autori pišu i o pljačkama, rasulu te privatnim obračunima zavađenih obitelji i pojedinaca. „Pad narodu mrske, u korijenu trule, nepravdom i prijevarom nastale Kraljevine Jugoslavije posebno je radosno dočekao od Srba potlačeni hrvatski narod. Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata stvara se Nezavisna Država Hrvatska i kasnije na oslobođenom području nova narodna vlast. Nažalost, hrvatski je narod skupo platio svoju samostalnost, a veći dio Dalmacije pripao je Italiji“ (Vukoja, B., 1994, 179).

Nezavisna Država Hrvatska

Sama radnja Tragedije smještena je u razdoblje propasti Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Adolf Hitler dopustio je stvaranje i proglašenje NDH. To je 10. travnja 1941. u ime Ante Pavelića učinio Slavko Kvaternik. Njemačka i Italija priznale su NDH 16. travnja 1941. Nesreća je bila u tome što je NDH stvorena u pogrješnom vremenu, oslanjajući se na totalitaristički ubojiti režim kojega je osudio cijeli svijet. Ali sve to nije smio biti razlog tolikog stradanja hrvatskih vojnika i nevinoga naroda, koji se u strahu od odmazde komunističkih vlasti povlači prema Austriji nadajući se da će biti zaštićen od strane saveznika.

Većina hrvatskoga naroda (pristaše HSS-a) nastojala je početkom rata zadržati neutralnost. Za članove HSS-a na jednoj se strani borio ustaški pokret, a na drugoj strani partizani. Za srpsko seljaštvo nadmetali su se četnici i partizani. Ali nazočnost fašističkih okupacijskih snaga (njemačkih, talijanskih i mađarskih) na tlu Hrvatske i njihovi postupci, kao i nedemokratski postupci vlasti mlade NDH prema neistomišljenicima, izazivali su sve veće negodovanje komunistički opredjeljenoga stanovništva, jačalo je antifašističko raspoloženje i veliki broj naroda priklanjao se partizanima. Partizanski je pokret tijekom 1943. godine rastao u Hrvatskoj brojčano, politički i organizacijski.

Početkom ožujka 1945. godine u Beogradu, ustrojena je prva privremena vlada DFJ, što se isto dogodilo i u Hrvatskoj, gdje je u Splitu ustrojena Narodna Vlada Hrvatske. Time je završen ustroj Federalne Hrvatske, koja postaje jedna od republika u Jugoslaviji. Dakle, pojam „država“ u nazivu „Federalna Država Hrvatska“ pretvorio se u „republiku“, a no država biva strogo centralizirana i partijski upravljana Jugoslavija.

Propast NDH

Država osnovana na takvim temeljima, u to vrijeme, u takvim povijesnim okvirima, nažalost nije mogla dugo opstati, stoga je očigledno jasno zašto je doživjela propast. Partizanske postrojbe 8. svibnja 1945. godine dolaze u Zagreb. Nekoliko dana prije ustaške vojne postrojbe, ali i veliki broj civila, žena i djece povlače se u strahu od partizana prema Sloveniji, u nadi da će se, kada se domognu Austrije, ondje predati Englezima ili Amerikancima. Iako su uspjeli doći u Austriju, bili su okruženi zapadnim saveznicima i partizanima. Manji dio zarobljenih hrvatskih vojnika, domobrana i drugih antijugoslavenskih pristaša, poubijan je u bližoj ili daljoj okolici doline oko gradića Bleiburga, a veći je dio odveden u Sloveniju, gdje su zatim uslijedile nove likvidacije. Preostali su u kolonama krenuli na dug put po čitavoj Jugoslaviji, koji je poslije nazvan i narodu poznat pod imenom „Križni put“, a velikosrpski i protuhrvatski orijentirani dio jugoslavenske komunističke vlasti će već i zbog samog postojanja NDH nakon njene propasti optuživati cijeli hrvatski narod za sveopće ustaštvo (iako je u partizanskim postrojbama u NOB-u najbrojniji bio upravo hrvatski narod). Tako se i nakon stvaranja nove Jugoslavije, usprkos proklamiranoj jednakosti svih naroda u njoj, nisu ugasile težnje jednih za dominaciju nad ostalima“ (Jurišić, I., 2005, 101).

Bleiburg i Križni put

Velika tragedija dobila je ime po Bleiburgu, naselju u austrijskoj Koruškoj, mjestu gdje je velik dio vojnih jedinica NDH 14/15. svibnja 1945. ponudio predaju britanskoj vojsci koja ih je odbila i prisilila da se predaju Jugoslavenskoj armiji koja se sa zarobljenicima postupila surovo osvetnički. 95 000 vojnika i časnika predalo se savezničkim vojnim snagama, praćeno velikim brojem civila i izbjeglica.

Bleiburg je danas sinonim, simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od komunističkih „pobjednika“ 1945. godine. Međutim, samo je manji dio vojnika i civila ubijen na samoj Bleiburškoj poljani i u okolici, stoga se danas imenom Bleiburški pokolj označavaju svi pokolji zarobljenika, bez obzira na to gdje su se dogodili, a ponekada se često misli i na sve žrtve komunističkoga terora među Hrvatima ratne 1945. godine. Zarobljenici su bili mučeni, a većina ih je ubijena na mukotrpnim marševima kroz Jugoslaviju te u zarobljeničkim logorima tijekom narednih mjeseci. Taj put kroz koji su zarobljenici morali prolaziti, koji je sa sobom donio sve muke sužanjstva, nazvan je Hrvatski križni put, ponekad u množini i Križni putevi (Prcela, J. I., 2005).

Naime, da bi se izbjegao pokolj kod Bleiburga od strane pobjedničkih komunističkih partizana, političko i vojno vodstvo NDH pokušalo je dogovoriti predaju zapadnim saveznicima. Međutim, britanski general Patrick Scott nije to prihvatio, već je ustrajao na tome da se predaju Jugoslavenskoj armiji, čiji je predstavnik u ono vrijeme bio Danilo Basta. Mnogi zarobljeni Hrvati pa i pripadnici drugih naroda koji nisu prihvatili novu jugoslavensku vlast, a koji su se ranije predali Amerikancima ili Britancima, bili su smješteni u zarobljeničkim logorima u Koruškoj ili u Italiji. Većina njih predana je partizanskim jedinicima i otpremljena u Titovu Jugoslaviju, a uslijedili su mučenje i pokolj: zarobljenici su vođeni raznim putovima kroz cijelu Jugoslaviju, smješteni u razne logore i zatvore, što se također nazivalo Križnim putem. Kolone smrti i ostali nemili događaji nastavili su se sve do 1948. godine. Važno je naglasiti da je tek manji broj zarobljenih vojnika i dužnosnika NDH izvedeno pred sudove, dok je većina ostalih žrtava poubijana bez ikakvog suđenja i dokaza da su počinili ratni zločin.

Razmišljajući o uzrocima i posljedicama „Bleiburga“, Vinko Nikolić nas izvješćuje: „Neki se s ispitivanja više nisu vratili. Jesu li ih ubili, ili negdje drugdje prebacili, ne znam. Uglavnom se je radilo o Bosancima, a kasnije sam saznao, da se je bosanska OZNA stalno motala po logoru, tražeći i prepoznajući žrtve. Što će biti s nama, kada stignemo u Dubrovnik? To samo Bog zna. A u Dubrovnik ću stići tek puno, puno kasnije. Jednog dana, naime, izvedu nas na dvorište, te pošto su nam opet održali govor o humanosti novog jugoslavenskog društva, rekli su nam, da smo od danas vojnici njihove nepobjedive vojske. Bolje i to nego metak u zatiljak! Tu su nas rasporedili po raznim jedinicama i raznim mjestima, da bi se uskoro dosta nas ponovo našlo na okupu – na robiji u Zenici radi „djela radnje protiv naroda i države“. Ljubav prema Hrvatskoj bila je jača od svakog straha“ (1998, 157).

Dakle, upravo su iz Bleiburga krenule kolone zarobljenih vojnika i civila na stravične marševe smrti. Ta stradanja danas su simboli stradavanja Hrvata i svakako su bila jedna od najtežih za hrvatski narod. Mnogi su, prolazeći kroz Sloveniju, izginuli, zarobljeni ili prisiljeni na predaju, dok je glavnina pripadnika Hrvatskih oružanih snaga i civilnoga pučanstva 15. svibnja 1945. godine na polju u austrijskom gradiću Bleiburgu, posredništvom zapadnih sila, prisiljena na predaju, a potom prepuštena na nemilost partizanskim jugoslavenskim postrojbama. Svi su oni svrstani u zarobljeničke kolone („Kolone smrti“), usmjereni u unutrašnjost komunističke „demokratske“ Federativne Republike Jugoslavije, da bi odmah u Sloveniji bili izloženi pljačkanju, mučenju i ubijanju, o čemu će poslije svjedočiti brojna svratišta od Maribora do Kočevja.

“Bleiburg“ je stubokom izmijenio povijest hrvatskoga naroda. „Ono što najviše boli, to je izgubljena Domovina i raspeće našega naroda. Boli briga za naše drage, boli više od svih drugih bolova, boli ova neizvjesnost našega života“ (Nikolić, V., 1995, 24). U toj okrutnoj stvarnosti nekoliko je generacija osuđeno na doživotno progonstvo. Čak ni za mrtve nije bilo mjesta u rođenoj Domovini. Oni koju su preživjeli bili su usmjereni na daljnji put kroz Hrvatsku i izvan nje. To je bilo putovanje s kojega su se samo rijetki vratili. „Zarobljenici su, kako ističe Paul Garde u knjizi „Život i smrt Jugoslavije“, odvedeni na „marševe smrti“ na kojima su morali propješačiti stotine kilometara kroz cijelu Jugoslaviju, dok ih smrt nije sustigla.“ Kolone su se kretale od Dravograda pa sve do Đevđelije. Tako je u Mariboru samo u jednom danu ubijeno preko tri tisuće hrvatskih časnika i dočasnika. O likvidacijama što su ih u okolici Virovitice izvodili pripadnici crnogorske brigade pisale su zgrožene lokalne komunističke vlasti te je bilo izvješteno da partizani, prije polaska na likvidacije njima nepodobnih, hodaju po kućama i oštre noževe.

Izručivanje žrtava kod Bleiburga jedna je od najbolje čuvanih tajni u modernoj povijesti, tajna o kojoj ni počinitelji nisu međusobno razgovarali. U čuvanju te tajne sudjelovale su i moćne sile svijeta koje su također željele prikriti narav ovoga zločina te i same zločine koje su počinili nad poraženim i razoružanim hrvatskim narodom. Jane Balding, bolničarka Crvenoga križa u logoru Viktring, bilježi u svom dnevniku kako je čula „… grozne priče o vraćenim bjeguncima, koje navodno ubijaju u tunelima. Čini se da je osnovno pitanje da li da se vraćaju i budu ubijeni ili da ostanu ovdje i umru od gladi ili upale pluća, ne dobiju li ubrzo krov nad glavom. Neprekidno pljušte proljetne kiše – logor je potpuno poplavljen. No, Jane Balding i major Barre još nisu mogli vjerovati kako se bjegunci uistinu i šalju natrag u Jugoslaviju da budu ubijeni“ (Tolstoy, N., 1991, 262).

Postoji mnogo zapisa i knjiga o „Bleiburgu“ ali danas još uvijek nedovoljno kako bi se utvrdio točan broj žrtava i potpuno točan rasplet tih događaja. „Istražujući te tragične događaje povjesničar Tolstoy kaže: „U Bleiburgu su većinom bili obični vojnici, ili u mnogim slučajevima civili, koji nisu učinili nikakvo zlodjelo. Sigurno je, pak, da nitko nije izišao ni s kakvim dokazom da je netko od njih učinio ratni zločin.“

Ipak, sve više i više slaže se prava slika događaja na temelju svjedočanstava žrtava koje su preživjele zarobljeništvo. Priča Ivana Volarevića, jednoga od preživjelih žrtava „Križnoga puta“, samo je jedna u nizu tragičnih svjedočanstava koja govore o tome kako se postupalo sa zarobljenicima, protiv svih zakona Ženevske konvencije: “U Koprivnici sam dobio tifus. Prebolio sam ga u šljiviku. Bilo nas je 35 tifusara. Tu su nas ostavili. Spasile su nas žene iz mjesta, donosile su nam mlijeka i hrane. Sva sreća da sam dobio tifus i tu ostao. Kasnije sam čuo, da su sve iz naše kolone malo po malo pobili. Kad smo preboljeli tifus, došli su po nas da čistimo mine oko Koprivnice.“ Mnogi svjedoci daju nam uvide u događaje iz 1945. godine, daju nam brojke koje omogućuju stvaranje ideje o dimenzijama tragedije spomenutih „marševa smrti“. Jedan svjedok, danas nastanjen u Argentini, tvrdi da je broj mrtvih iz njegove kolone bio od prvoga dana vrlo visok. Već kod Bleiburga, pod kontrolom V. srpske divizije, bila je sastavljena kolona od 18 000 zarobljenika. Pripadnik jedne od kolona smrti, koja je u Mariboru imala 15 000 ljudi, izjavljuje, da je ostalo jedva njih 6 000, nakon marša od 300 - 400 kilometara do Osijeka. Druga kolona, koja je u Dravogradu brojila 5 000 ljudi, nakon što je prevalila 1 000 kilometara do Bitolja u Makedoniji, stigla je sa samo 300 preživjelih. Ovakvih svjedočenja bilo je vrlo mnogo.

Postupci s pripadnicima „Kolona smrti“ bili su prije svega neljudski. Partizani su pripadnicima kolona smrti, o čemu se slažu gotovo svi svjedoci nakon zarobljavanja, oduzimali novac, satove, prstenje i sve vrijednosti što su zarobljenici imali (mnogi su sa sobom nosili obiteljski nakit), zatim odijela, cipele, tako da su na kraju hodali polugoli, u donjem rublju i bosi. Rijetko im se davalo jesti, obično na završetku prevaljenoga puta, i to malo kruha i vode. Čak su u mnogo slučajeva stražari zabranjivali davati pripadnicima kolone jelo i vodu, koje su im pružale žene i djeca. Mnogo su puta zlostavljali pučanstvo koje se smilovalo nad žrtvama, otimali im hranu i bacali vodu, a mnoge osobe bile su ubijene jer su htjele pomoći unesrećenim rodoljubima. Pribjegavalo se rafiniranim mučenjima, zaustavljalo kolone kraj izvora vode, zabranjujući im piti. One koji bi se usudili piti vodu, smjesta bi ubijali. Čak ni djeci nisu davali vodu (Nikolić, V., 1993, 348). I dok se hrvatsko pučanstvo trudilo pomoći zarobljenicima, komunisti su organizirali svoje simpatizere da se postave protiv izmučenih pješaka. U naseljima srpskoga pučanstva hrvatski zarobljenici bili su posebno zlostavljani, mučeni, pljačkani i ubijani. Bilo je i slučajeva trovanja vode i hrane. Oni koji bi zaostajali na putu zbog iznemoglosti bili su nemilosrdno pobijeni. Morali su naprijed pa čak i žene, trudnice koje su na putu pobacile od patnje, žeđi, gladi i umora. Strijeljanja zaostalih mučenika bila su svakodnevna. Morali su trčati na žegi, dok su njihovi stražari putovali na konjima ili u autima. Partizani su redovito svaki trenutak nekoga izdvajali iz kolone i bez ikakvoga posebnoga razloga ubijali pred drugima, a ponekad su se likvidacije izvršavale i u šumama jer su izvršitelji zločina nastojali skriti svaki trag o svom zločinu, tako da nije ostavljen ni popis žrtava, niti su obilježeni grobovi. I danas seljaci prevrću kosti, vojne oznake, municiju i pronalaze ostale jezovite ostatke (Grčić, M., 1990. 142).

Hrvatska sudbina u pojmu riječi „Bleiburg“

Godina 1945. neizbrisivo je urezana u hrvatsku narodnu sudbinu u pojmu riječi Bleiburg, kao godina najveće tragedije. „Hrvatsku vojsku (…) nisu porazili ni srpski četnici, niti jugoslavenski partizani (zajedno ispremiješani pod imenom narodno-oslobodilačke vojske). Vojska je ostala bez svojeg političkog i vojničkog vodstva, a previše naviknuta na stegu, uzalud je čekala na zapovijed. I nastalo je opće rasulo! A onakva nepobijeđena vojska nije zaslužila onako okrutan i ponižavajući svršetak. Kroz četiri godine junački se borila i nije bila potučena, ali ovdje je nastalo vlastito samouništenje. … Ako je ipak vojska morala napustiti svoju Državu, ali da je to učinila organizirana, u borbenim postrojbama, našli bi se bili ne samo Englezi, nego i partizani pred posve drugim, teškim problemom: i tko zna, kako bi to sve bilo završilo? …Ova je Tragedija bila neodgovorno povećana, jer je na ovaj fatalni bijeg bilo usmjereno mnoštvo civila. Glas o partizanskom teroru stršio je kao crna Avet nad čitavom Hrvatskom, i to je zlokobno iskoristila i sama vlast, …“ (Nikolić, V., 1993, 30-1).

U to je vrijeme iz Hrvatske raseljeno, pogubljeno i izbačeno preko 300 000 ljudi. Hrvatska vojska, neporažena, na prijevaru je razoružana i predana “pobjedniku“ da ju potamani. Za mali narod kao što je hrvatski, brojka od 300 000 mijenja cijelu demografsku sliku. Nestajala je tada hrvatska mladost i njezina inteligencija. Uz Hrvate stradali su i drugi narodi. U Glasu Koncila iz razgovora s povjesničarom dr. Vladimirom Geigerom saznajemo također neke podatke o broju stradalih za vrijeme ratnih godina. „Različite su procjene i navodi o broju žrtava Jugoslavije i Hrvatske u Drugome svjetskom ratu i poraću. Na području NDH, što se Hrvata tiče, stradalo je oko 180 000 do 250 000 osoba, najmanje oko 65 000 kao žrtve nacističkog, fašističkog, četničkog i ustaškog terora, oko 45 000 stradalo je kao pripadnici partizanskoga pokreta, a ostali su stradali kao pripadnici Oružanih snaga NDH te kao žrtve partizanskih i komunističkih zločina tijekom rata i u neposrednom poraću. Dakako, ne smijemo zaboraviti, na području NDH znatna su stradanja Srba, a posebno je tragična sudbina Židova i Roma“ (Geiger, V., 2007, 26).

U prošlome stoljeću hrvatski je narod pretrpio tri rata, no najkrvaviji trag ostavio je Drugi svjetski rat i poslijeratno razdoblje. Dolaskom komunističkoga režima sa svim obilježjima fašizma, uslijedili su brojni progoni, zatvaranja i šikaniranja. Među mnogima progonstvo i zatvaranje, samo zato što je bio Hrvat i svećenik, proživio je također i bosanski franjevac Josip Zvonimir Bošnjaković. Također u Glasu Koncila, u razgovoru s novinarom Vladom Čuturom, na upit mogu li se Domovinski rat i Drugi svjetski rat uspoređivati, budući da je svjedok oba, otac Josip odgovara: „Rat je uvijek rat i ne donosi nikom dobro. Čim se gube životi, širi mržnja, osvaja se, ubija se, ne služi čovjeku na korist nego mu šteti.“ „Gledajući u kontekstu žrtava, za hrvatski narod jedan i drugi rat bili su teški. U Drugome svjetskom ratu, uključujući i poratno vrijeme, poginulo je više od 500 000 Hrvata. Ne smije se zaboraviti da su mnogi bili u cvijetu mladosti, u punoj snazi, kako radnoj tako i reprodukcijskoj. Zatim, tu je bila hrvatska inteligencija. A kad jedan mali narod kao što je hrvatski doživi takvu tragediju, teško se može oporaviti. U Bleiburgu je došlo do predaje Hrvata i odatle počinje veliki hrvatski 'Križni put'. Brojni su ubijeni bez suđenja, mnogi su zatvarani prigodom povratka u Hrvatsku. Partizani su ubijali nevine ljude, žene, djecu. Oko petsto tisuća Hrvata ubijeno je krajem četrdeset pete“ (Bošnjaković, J. Z., 2005, 9).

Uistinu, sudbinu stradalih vrlo je teško opisati i iznijeti i stoga će „Bleiburg“ zauvijek ostati simbol stradavanja Hrvata. On je nekada bio posljednji plamen vjere i nade u spas, a danas neizlječiva rana u neutješnu srcu svakoga Hrvata.

„A Bleiburg je počeo daleko prije onog tragičnog Svibnja 1945. i trajao kroz nekoliko desetaka godina nakon onog Svibnja... Možda je trajao sve do godine 1990., sve do u ove naše dane, kada se, konačno, mnogi Hrvati usuđuju priznati da su i njihovi dragi ostali negdje na Bleiburgu. Dosad su ih morali zatajivati. Umiralo se, jer su neke okrutne, mračne sile htjele izbrisati naš Hrvatski narod s lica ove naše drage i svete Grude“ (Nikolić, V., 1993, I – A). Žrtve ove tragedije spominjat će se uvijek sa željom da se njihova priča nikada više ne ponovi, ali i ne zaboravi jer „… narodi koji zaboravljaju Povijest …“ – rekao je rimski govornik, filozof i političar Ciceron, „… osuđeni su na svoje ponovne tragedije.“

No Hrvati danas, konačno, imaju svoju državu. Njezina klica nastala je u Bleiburgu, no svim ljudima koji žive u njoj mora biti jasno da se nikada više ne smiju ponoviti “Bleiburg“ i “Križni put“, ali isto tako i da je došlo vrijeme prestanka šutnje, vrijeme kada će se otvoreno govoriti o jednoj od najbolje čuvanih tajni u modernoj povijesti. Danas se konačno, mnogi Hrvati usuđuju reći da je i netko od njihovih dragih stradao u Bleiburgu i njegovoj okolici ili na “Križnom putu“. Sve do Domovinskog rata morali su to tajiti bojeći se za vlastitu egzistenciju ili čak i za život, kako ne bi i sami u nekakvim montiranim procesima bili optuženi kao državni neprijatelji. Žrtve ove tragedije spominjat će se uvijek sa željom da se njihova priča nikada više ne ponovi, ali i ne zaboravi jer stradala je tada mladost, neporaženu hrvatsku vojsku, britanski časnici predali su jugokomunističkoj vojsci, koja prema zarobljenicima nije postupala po međunarodnim konvencijama. Mnogi zarobljenici mučeni su, ubijeni, ili im se u tim krvavim događajima izgubio svaki trag.

Zahvaljujući istraživanjima mnogih povjesničara, ali i izjavama autentičnih svjedoka, povijest će zabilježiti sramotnu ulogu koju su u tom vremenu i u tim zbivanjima imale mnoge službene osobe demokratskih europskih zemalja, a mi ćemo se sjećati časnih ljudi koji su znali cijeniti hrvatske žrtve i pomogli da se uspomena na “Bleiburg“ i “Bleiburške žrtve“ očuva do danas i zauvijek spasi od svih klevetničkih tumačenja, povijesnih krivotvorina i na kraju sramnoga zaborava.

„BLEIBURG! Vizijo vječna tragičnog usuda: od razdrtog crven-bijel-plavog barjaka branismo samo bijelo za pokrov mrtvaca. Oh, crna sjeno bijelih barjaka, Ko žig sramote Kopkaš nezacijeljenu ranu U neutješivu srcu svakog Hrvata!“ Vinko Nikolić

http://www.youtube.com/watch?v=t16lIzUeWKg&feature=related

http://www.youtube.com/watch?v=nbE0dFwrJ64&feature=related

http://www.youtube.com/watch?v=Icvb9Aufr4c