Start My Family Tree Welcome to Geni, home of the world's largest family tree.
Join Geni to explore your genealogy and family history in the World's Largest Family Tree.

Dalmatinski sabor / Diet of Dalmatia

« Back to Projects Dashboard

Project Tags

view all

Profiles

The Diet of Dalmatia (Dieta della Dalmazia)

was the regional assembly of the Kingdom of Dalmatia within the Austro-Hungarian Empire. It was founded in 1861 in Zadar and was eventually dissolved in the early 1900s.


The Autonomists (pro-Italian) held their position as the parliamentary majority from the founding of the Dalmatian diet until 1870, when the People's Party (Croatian) won the parliamentary elections that year. Croatian became the official language of the diet in 1883.[1]

Presidents of the Diet



Dalmatinski sabor

Dalmatinski sabor bio je predstavničko tijelo Kraljevine Dalmacije pod austrijskom upravom nakon Bachova apsolutizma. Osnovan je 1861. u Zadru.


Srednjovjekovni sabori

U kasnom srednjem vijeku nije postojao zaseban sabor za Dalmaciju, nego se sastajao zajednički Hrvatsko-dalmatinski sabor. Taj je sabor sazivan od druge polovice 13. stoljeća do srpnja 1558. godine, a najčešće se sastajao u Kninu. Posljednju sjednicu održao je u Steničnjaku. Jedna od sjednica toga sabora bio je i poznati Cetinski sabor kojim je hrvatsko plemstvo izabralo kralja iz Habsburške dinastije, što će ući i u Izvorišne osnove današnjeg Ustava Republike Hrvatske. Nakon 1558. sastajat će se jedinstveni hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor.


Sabor Kraljevine Dalmacije


Dalmatinski sabor koji je bio utemeljen u austrijskoj Dalmaciji od svoga je početka (1861.) bio pod znatnom dominacijom autonomaša, koji su se zalagali za javnu uporabu talijanskog jezika. Njihov istaknuti vođa bio je omiljeni splitski gradonačelnik Antonio Bajamonti. S vremenom se takvo stanje mijenjalo, sve dok većinu nije preuzela Narodna stranka koju su vodili Mihovil Pavlinović, Miho Klaić, Šime Ljubić, Juraj Biankini.


Tako su od 1861. do 1866. autonomaši imali veliku većinu u Saboru, te su svi izaslanici u Carevinskom vijeću u Beču bili iz njihovih redova. Autonomaši su u Saboru tada imali 27 zastupnika, a narodnjaci samo 14. Predsjednik tog prvog Sabora bio je potalijančeni Srbin, dr. Špiro Petrović, a potpredsjednik Antonio Bajamonti, obojica su bili autonomaši. Već 1862. autonomaši su sklopili savez s „aneksionistima“, to jest narodnjacima koji su se zauzimali za pripajanje Hrvatskoj i Slavoniji, te stvorili Liberalni savez. Razlog takvog saveza bilo je odupiranje austrijskom centralizmu i talijanskom iredentizmu. Ipak, taj je savez bio kratka vijeka.


U izborima za Dalmatinski sabor 1867. ponovno većinu dobijaju autonomaši potpomognuti bogatim talijanskim građanstvom, no sve je snažnije djelovanje sitnog hrvatskog građanstva potpomognutog katoličkim klerom. Stoga na izborima za Sabor održanima 1870. sastav Dalmatinskog sabora sasvim mijenja sliku, a premoć je narodnjacima dalo područje Sinja. Narodnjaci imaju 26 od ukupno 43 sabornika, pa formiraju i Zemaljski odbor, to jest najvišu izvršnu vlast Kraljevine Dalmacije. Nakon pobjede u bitci za Sabor, narodnjaci polako osvajaju i gradove. Prvi u kojem su osvojili vlast bio je Šibenik (1873.). Na izborima 1877. narodnjaci osvajaju 29 mjesta u Saboru. Oko 1880. Srbi se stranački odvajaju od Hrvata, a autonomaši sve više postaju talijanaši i zagovornici iredentizma. Ove dvije stranke počinju sve tješnje surađivati kako bi spriječile pripajanje Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji.


Uoči Prvog svjetskog rata talijanska je stranka u Dalmatinskom saboru imala samo šest zastupnika.


Borba za narodni jezik


Odnos snaga u Dalmatinskom saboru očitovao se i u uspjehu borbe za službenu uporabu narodnoga, hrvatskog jezika, kako u Saboru tako i u čitavoj zemlji.


Već na prvoj sjednici, 6. travnja 1861., vodila se rasprava o tome kojim bi jezikom valjalo govoriti u Saboru. Narodnjaci su tada imali manjinu, a većina je bila na strani autonomaša koji su se zalagali za talijanski jezik, što ga je već ranije uvela austrijska uprava kao službeni jezik u Dalmaciji. Ipak, zahvaljujući Mihovilu Pavlinoviću koji je govoio hrvatskim jezikom, odlučeno je da se u Saboru može govoriti i tim jezikom.


Na sjednici Dalmatinskog sabora koja je održana 12. siječnja 1863. Narodna stranka, na čelu s Mihovilom Pavlinovićem, zauzela se za uvođenje hrvatskog jezika kao službenog u Saboru, školstvu, sudstvu i vladinim uredima. Ipak, ta je borba bila dugotrajna, tako da su saborskom odlukom tek od 25. srpnja 1870. zapisnici saborskih sjednica pisani hrvatskim jezikom, a 21. srpnja 1883. prihvaćen je prijedlog prema kojem hrvatski postaje službeni jezik u Dalmatinskom saboru i Zemaljskom odboru. Također je donesena i odluka da se u državnoj upravi strankama obraća hrvatskim jezikom, te da u državnu službu ne može biti primljen nitko tko ne govori hrvatski. Ove odluke Dalmatinskog sabora o hrvatskom jeziku u potpunosti će biti provedene tek 26. travnja 1909., kad je hrvatski uredbom ministra Bienertha u potpunosti uveden kao službeni jezik u Dalmaciji, a dokinuta službena uporaba talijanskoga, što se počelo u stvarnosti primjenjivati 1. siječnja 1912.


Raspadom Austro-Ugarske Monarhije (1918.) prestao je s radom i Dalmatinski sabor.

Sabor 1861

Sabor 1864

Girolamo Alesani (1864–1866), Antonio Bajamonti, Cosimo de Begna Possedaria, Vittorio Bioni, Orsatto Bonda, Giuseppe Descovich (1866–1867), Melchiorre Difnico, Pietro Doimi, Stefano Doimi, Giovanni Fanfogna, Natale Filippi (1866–1867), Antonio Galvani, Giacomo Ghiglianovich (1866–1867), Nicola Lallich, Francesco Lanza, Luigi Lapenna (1864–1866), Giovanni Battista Macchiedo(or Machiedo), Pietro Doimo Maupas, Luigi Mery, Simeone Michieli Vitturi, Andrea Nicolich, Spiridione Petrovich, Giuseppe Piperata, Valerio Ponte, Giovanni Radmilli, Simeone Rossignoli, Luigi Serragli, Antonio Stermich, Giacomo Vucovich, Vincenzo Vuletich, Giovanni Zaffron, Francesco Zanchi.

Sabor 1867

Girolamo Alesani (1869–1870), Antonio Bajamonti, Cosimo de Begna Possedaria, Vittorio Bioni, Agostino Cindro, Giuseppe Descovich (1867–1868), Stefano Doimi (1867–1869), Giovanni Fanfogna, Gaetano Frari, Luigi Frari, Giacomo Ghiglianovich, Giorgio Giovannizio, Stefano Knezevich (Croatian People's Party), Luigi Lapenna, Enrico Matcovich, Pietro Doimo Maupas, Andrea Nicolich, Spiridione Petrovich, Giuseppe Piperata, Antonio Radman, Antonio Rolli, Simeone de Rossignoli, Giovanni Salghetti-Drioli, Luigi Serragli, Giacomo Vucovich, Vincenzo Vuletich, Giovanni Zaffron.

Sabor 1870

  • Sinj - Miho Klaić, Antun Tripalo
  • Mihovil Pavlinović zastupnik vanjske općine Imotski
  • Ivan Danilo, zastupnik vanjskih općina Splita, Trogira i Omiša
  • Jerotej Kovačević, zastupnik vanjskih općina Benkovca i Obrovca
  • Lovro Monti, zastupnik vanjskih općina Drniša, Knina i Vrlike
  • Krsto Kulišić, zastupnik vanjskih općina Drniša, Knina i Vrlike
  • Ivan Vranković, zastupnik vanjskih općina Drniša, Knina i Vrlike
  • Stjepan Mitrov Ljubiša, zastupnik vanjskih općina Herceg-Novog, Risna i Budve
  • Kosto Vojnović, zastupnik vanjskih općina Herceg-Novog, Risna i Budve
  • Josip Antonietti, zastupnik vanjskih općina Paga, Raba i Zadra
  • Josip Paštrović, zastupnik vanjskih općina Paga, Raba i Zadra
  • Josip Raimondi, zastupnik vanjskih općina Šibenika i Skradina
  • Ante Šupuk, zastupnik vanjskih općina Šibenika i Skradina
  • Ivan Dešković, zastupnik vanjskih općina Omiša, Splita i Trogira
  • Kazimir Ljubić, zastupnik vanjskih općina Makarske, Metkovića i Vrgorca
  • Rafo Arneri, zastupnik vanjskih općina Korčule, Orebića i Stona
  • Franjo Fontana, zastupnik grada Šibenika
  • Petar Budmani, zastupnik grada Dubrovnika
  • Viko Luković, zastupnik gradova Herceg-Novoga, Kotora i Perasta
  • Pero Čingrija, zastupnik Trgovinsko-obrtničke komore za Dubrovnik i Kotor
  • Antun Bersa, zastupnik Trgovinsko-obrtničke komore za Zadar
  • Rafo Pucić zastupnik veleporeznika iz Dubrovnika
  • Frano Lanza, zastupnik veleporeznika iz Splita
  • Đorđe Vojnović, zastupnik veleporeznika iz Kotora

Vincenzo Alesani, Antonio Bajamonti, Cosimo de Begna Possedaria (1870.-1873.), Natale Filippi (1870.-1873.), Gaetano Frari, Matteo Gligo, Stefano Knezevich, Andrea Krussevich (1872.-1873. i 1875.-1876.), Francesco Lanza (1870.-1874.), Luigi Lapenna (1872.-1873.), Pietro Doimo Maupas, Luigi Mery, Francesco Milcovich (1874.-1876.), Giuseppe Mladineo (1871.-1874.), Luigi Nutrizio (1875.-1876.), Giuseppe Piperata (1871.-1873.), Valerio Ponte (1870.-1870.), Giuseppe Radman (1874.-1876.), Simeone Rossignoli (1874.-1876.), Niccolò Trigari (1874.-1876.), Vincenzo Vuletich (1871.-1876.).


Sabor 1876

Pietro Abelich, Antonio Bajamonti, Cosimo de Begna Possedaria (1878–1880), Giovanni Botteri, Gustavo Ivanich, Stefano Knezevich, Pietro Doimo Maupas, Cesare Pellegrini Danieli, Giovanni Smerchinich, Niccolò Trigari.


Sabor 1883

Antonio Bajamonti (1888), Gustavo Ivanich (1883–1885), Michele Kapovich (1883-1889), Pietro Doimo Maupas, Giuseppe Messa, Giuseppe Pezzi, Antonio Radman (1885–1886), Luigi Serragli (1883–1885), Leopoldo Stermich (?), Niccolò Trigari.

Sabor 1889

Antonio Bajamonti (end to 1891), Lorenzo Benevenia, Pietro Doimo Maupas (end to 1891), Baldassarre Podich, Ercolano Salvi (dal 1891), Antonio Smirich, Niccolò Trigari, Niccolò de' Vidovich.

Sabor 1895

Roberto Ghiglianovich, Giovanni Lubin, Ercolano Salvi, Stefano Smerchinich, Niccolò Trigari, Luigi Ziliotto

Sabor 1901

Roberto Ghiglianovich, Natale Krekich, Luigi Pini (dal 1903), Ercolano Salvi, Stefano Smerchinich, Niccolò Trigari (ens to 1902), Luigi Ziliotto


Sabor 1908

Roberto Ghiglianovich, Natale Krekich, Luigi Pini (1910–1918), Ercolano Salvi, Stefano Smerchinich, Luigi Ziliotto


Izvori

  • I. Lucii, De regno Dalmatiae et Croatiae, Amsterdam 1666.
  • L. Vojnović, La Dalmatie, l'Italie, et l'unité Yougoslave, Ženeva 1917.
  • Enciclopedia italiana, XII, Milano 1931.-1940., str. 255-256.
  • I. Perić, Dalmatinski sabor 1861-1912 (1918), Zadar 1978.
  • Duško Kečkemet, Bajamonti i Split, Slobodna Dalmacija: Split 2007.