Start My Family Tree Welcome to Geni, home of the world's largest family tree.
Join Geni to explore your genealogy and family history in the World's Largest Family Tree.

Kočerin - Hrvatsko rodoslovlje

« Back to Projects Dashboard

Project Tags

Ovaj projekat je dio projekta Hrvatsko Rodoslovlje - Dalmacija / A branch of the Croatian Genealogy – Dalmatia project.

Izvor: www.kočerin.ba

PODRIJETLO TOPONIMA KOČERIN

Naselje Kočerin (općina Široki Brijeg) privukao je jezikoslovce, koji su pokušali odgonetnuti podrijetlo njegova značenja. O tome su pisali J. Dedijer, M. Vego, D. Mandić, A. Kraljević, a posebice M. Šimundić. Upravo je Šimundić naznačio kako se u toponimu Kočerin krije stara sveslavenska osnova KOČ- , koja je široko rasprostranjena u južnoslavenskim jezicima, te u poljskome i ruskome jeziku. Ipak, treba biti oprezan, jer se radi o višeznačnim osnovama. Najvjerovatnije se čini mišljenje da je osnova KOČ- iz indoeuropske KOT- (od čega je kotac i kotar), a ona pak iz glagola *qet-/*qot-, u značenju plesati. Osnova KOČ- najznamenitija je u izrazima kočak, tor za domaće životinje, kočina, obor za svinje, te u kočan/kočanj, stabljika kupusa, duhana ili kukuruza. U ekonimu Kočerin, uz osnovu Koč-, možemo prepoznati i sufikse –er i –in, koje su čestotni u južnoslavenskoj toponimiji. Kočerin bi prema tome, bilo mjesto gdje su se nalazili kočaci, torovi ili pak štale.

VIGANJ I NJEGOVO DOBA

Važnost Vignjeva nadgrobnog natpisa. Viganj je dugo živio. Umro je u drugoj polovici svibnja ili u prvoj polovici lipnja 1404.godine. to se, istina ni jedno ni drugo ne veli u natpisu, ali se posve sigurno može zaključiti. Kad je Viganj živio, današnja Hercegovina s Primorjem od ušća rijeke Cetine do Boke Kotorske, s izuzetkom Dubrovnika i uže njegove okolice, bila je u sastavu Bosanske države kojom su upravljeli vladari iz porodice Kotromanića, ispočetka kao banovi, a kasnije kao kraljevi. Prvi njezin kralj bio je Tvrtko. On je 1353. do 1377. godine vladao kao ban, a poslije do smrti god. 1391. kao kralj. Jedan dio toga teritorija , Hum i Krajinu, osvojio je ban Stjepan II. I priključio Bosni, a ostalo njegov nasljednik Tvrtko. Istina god. 1357. ta stečevina bana Stjepana bila je izgubljena djelomično, ali samo za neko vrijeme. Naši povijesničari tvrde da je ban Tvrtko te godine bio prisiljen posebnim ugovorom Hum (veći dio današnje Hercegovine) ustupiti hrvatsko-ugarskom kralju Ljudevitu I. Kao miraz svoje rođakinje Elizabete, kćerke bivšeg bana Stjepana II. Koja je bila udana za spomenutog kralja Ljudevita. To bi, prema njima, ostalo na snazi sve do Ljudevitove smrti god. 1382. ali izgleda da se taj ugovor nije mogao ostvariti u cjelosti, niti su svi krajevi Huma došli pod vlast kralja Ljudevita, odnosno njegovih feudalaca. To bi se dalo zaključiti i iz Vignjeva natpisa. Viganj u svom natpisu ističe da je služio svim bosanskim vladarima, svojim suvremenicima, (petorici na broj) od bana Stjepana (1322.-1353.) pa sve do završetka prve vladavine kralja Stjepana Ostoje, koji je prigodom državnog udara zbog neslaganja političkih trzavica sa svojim velmožama bio zbačen s kraljevskog prijestolja.. to se dogodilo u drugoj polovici svibna 1404. godine. Za vrijeme tih nereda kada je Ostoja zbačen s kraljevskog prijestolja umro je Viganj i pokopan na Kočerinskom polju gdje mu se idanas nalazi grob. Već u prvoj polovici sljedećeg mjeseca iste godine izabran je u Bosni za novog kralja Tvrtko II. Tvrtković, sin Tvrtka I. Njegov izbor Viganj nije dočekao. Umro je ranije inače bi ga naveo u natpisu. Natpis ima posebnu vrijednost što nabraja sve bosanske vladare od Stjepana Kotromanića do Dtjepana Ostoje, i to redosljedom kjakvim su dolazili na prijestolje. Među njima bila je i jedna žena, kraljica Gruba. Od kraljica viganj spominje samo nju. U Kočerinskom kraju ima, naime, mnogo stećaka, a samo Vignjev ima natpis. Izraditi vako lijep nadgrobni spomenik s tolikim natpisom stajao je sigurno mnogo novca. Viganj s ponosom ističe u natpisu da leži “na svom plemenitom“, na svojoj baštini, koja se prostirala na Kočerinskom polju, barem jednim djelom. Naši pređi smatrali su za nesreću ako ne bi bili pokopani na svojoj baštini. Mjesto na kojem počiva Viganj nalazi se na Kočerinskom polju, u neposrednoj blizini šumarske kuće-lokacija Lipovci. U natpisu Viganj veli da leži “pod Kočerinom“. Ovo je prvi put u prošlosti Kočerina da mu se ime spominje.

Čim se pogledaju oba dijela Vignjeva nadgrobnog spomenika, i sanduk na grobu i ploča s natpisom u zidu Župnog stana na Kočerinu ( sada u Župnom uredu), odmah upada u oči da je na oba dijela kovač stavio križ. Da li ovi križevi znače da je Viganj bio katolik? Vrlo vjerojatno. Viganj je mogao biti katolik ili član Crkve bosanskih krstjana (takozvanih bogomila), odnosno pripadnik patarana. Drugih vjera nije bilo tada u tom kraju. Ali veća je vjerojatnost da je Viganj bio katolik, jer patareni nisu pošovali križ. Oni su ga, štoviše prezirali. Protiv Vignjeva katoličanstva ne može se zaključiti ništa ni iz njegova imena. Njegovo ime je čisto narodno. Na glasovitoj Baščanskoj ploči uz ostale osobe spominju se dva opata (poglavara samostana). Oba nose narodna imena. Jednom je ime Držiha, a drugom Dobrovit. Viganj je, svakako, vjerovao i u križ i u tajnu Presvetog Trojstva, jer s ovim znakovima i počinje njegov natpis.

DIPLOMATIČKO-POVIJESNA POZADINA SADRŽAJA KOČERINSKE PLOČE

Kočerinska je ploča epigrafički spomenik nastao 1404. godine. Poput srednjovjekovnih isprava, tekst ploče sadrži nekolicinu diplomatičkih formula na temelju kojih je moguće izraditi njegovu paleografsko-diplomatičku analizu. Sadržaj ploče je epitaf koji ukratko govori o životu humskog plemića Vignja Miloševića i događajima u doba bosansko-humskih vladara druge polovice XIV. i XIV. stoljeća. Ključne riječi: Kočerin, Viganj Milošević, ban Stjepan, kralj Dabiša, kraljica Gruba, kralj Ostoja, herceg Hrvoje, Bosna, Ugri.

Dimenzije su Kočerinske ploče visina 160 a širina 45 cm. Tekst je Kočerinske ploče pisan čistom ikavicom, što se jasno pokazuju na primjeru riječi koje nemaju ni jata ni poluglasa. Tekst Kočerinske ploče prema transkribiranju u latinična slova glasi:

+ Va ime ώ(t)ca i Sina i svet(a)go d(u)ha amin' se leži vign' milošević' služi banu s tipanu i kralu t (vart)ku i kralu dabi ši i kralici grubi i krala ostoju i u t o vrime doide (i) svadi se ostoja kral' s hercegom' i z bosn(o)m' i na ugre po(id)e ostoja to v rime mene vigna doide kon'čina i legoh' na svo m' plemenitom' pod' kočerinom' i molu vas' nenast upaite na me ja s(a)m' bil' kakovi este vi ćete biti kako v' sam' ja

STANOVNIŠTVO KOČERINA OD 15. DO 20. STOLJEĆA I NJEGOVO PORIJEKLO

Poučavati porijeklo i kretanje stanovništva Kočerina možemo tek od pada Hercegovine pod tursku vlast. Srednjovjekovna Hercegovina, zamlja Herceg Stijepana Kosače i njegovih sinova, prestala je postojati 1482. godine. Te godine Turci su osvojili Herceg-Novi, posljednji slobodni dio Hercegovine. Kočerin je petnaest godina prije pada Herceg-Novog došao pod tursku vlast. To se dogodilo prije 1468. godine što potvrđuje turski defler-sudski protokol iz 1468/69. godine- u kojem je Kočerin upisan kao pusto selo u mostarskoj nahiji. Od tada su njegovi žitelji poimenično popisivani u turskim deflerima, odnosno sudskim protokolima. Upravo zahvaljujući tim popisima možemo pratiti kretanje kočerinskih stanovnika kroz 410 godina turske vladavine nad ovim područjem. Podaci koji su dati u popisu tadašnjih Kočerinjana daju nam mogućnost da uz pomoć drugih povijesnih izvora i odgovarajuće literature saznamo nešto više o njihovom podrijetlu. U navedenom defleru Kočerin je upisan u posjed (has) tadašnjeg bosanskog sadžakbega Isa-bega Isakovića koji je osvojio ovo područje, čiji su stanovnici u većini slučajeva pobjegli pred turskom vojskom. Ovo nam objašnjava tadašnju kočerinsku pustoš. Poslije smrti herceg Stjepana 1466. godine, današnjom zapadnom Hercegovinom upravljao je njegov sin Vlatko Kosača. Iako je Kočerin bio pod izravnom vlašću moćne obitalji Kosača, pavao Anđelić ističe mogućnost da je lokalitet Kraljica u kočerinskom polju bio osobni posjed bosanskih kraljeva. U predjelu sela Kočerin, nedaleko od današnje Lištice i mostarskog blata, oveći kompleks zamljišta nosi naziv Kraljica. Neposrednu vezu bosanskih kraljeva s ovim krajem tako potvrđuju i neki podaci dubrovačkog arhiva iz 1452. godine. Iz tih podataka se, naime, razabire da je kralj Tomaš, bar za vrijeme rata između Hercega Stjepana i njegova sina Vladislava, u Blatu imao boravište nešto trajnijeg laraktera. Kočerin je u to vrijeme upravo pripadao župi Blato, pa je kraljevo boravište moglo biti upravo u Kraljici, odnosno Kočerinu. Godine 1452. dubrovački poklisar ispod Kočerina piše pismo svome knezu. Poslije citiranog teksta nije deplasirano tvrditi da je tada u Kočerinu boravio bosanski kralj Stjepan Tomašević i da je dubrovački izaslanik rečeno pismo pisao iz kraljeva privremenog boravišta. Nema sumnje da je on u Kočerinu imao gdje boraviti. Na to ukazuje epitaf Vignja Miloševića iz 1410./11. godine, jer sirotinja nije podizala takve spomenike niti je mogla unajmiti najbolje umjetnike toga vremena. Kralj i njegova svita nisu odsjedali u sirotonjskoj izbi ili na goloj ledini. Oba navedena podatka upućuju na to da je Kočerin u prvoj polovici 15. stoljeća bio bogato mjesto koje je imalo gdje ugostiti svoga kralja. Padom pod tursku vlast, Kočerin je ušao u sastav mostarske nahije, koja se prostirala od Mostara pa skoro do Posušja, odnosno Vranića, gdje se i danas nalazi granica između općina Široki Brijeg i Posušje. Posušje je u to vrijeme još uvijek bilo izvan domašaja turske vlasti i vjerovatno su ga Turci osvojili tek 1493. godine. Osam godina poslje prvog popisa, godine 1477., u opširnom defleru hercegovačkog sandžaka Kočerin je imao sedam domaćinstava i spadao je u timar Nišlu Hamze koji je bio mustahfiz tvrđave Ljubuški. Tadašnji Kočerinjani, Radovan sin Miluta, Vladislav sin Vukašina, Radonja sin Ostoje, Duraš sin Milohne, Braniša sin Bojislava, Ivko sin Radonje i Radonja sin Jeliča, davali su rečenom Hamzi 1163 akče ( turski srebreni novac) poreza u naturi. Zanimljivo je da su tadašnji Kočerinjani bili obvezni plaćati 7 akči nijabeta, poreza koji su plaćali Vlasi za sitne i krupne prekršaje. U popisu je navedeno da su u to vrijeme u Kočerinu sijali pšenicu, ječam, raži zob, sadili lubenice i gajili vinovu lozu, pčele, svinje i stoku sitnog zuba. Ovo je prvi put u povijesti Kočerina da su popisani njegovi stanovnici. Njihova malobrojnost je posljedica ratova. Granica turskih osvajanja bila je u to vrijeme na vranoću, što znači da su Turci u svoja nova osvajanja polazili s područja Kočerina. Ovaj je teren bio u zoni ratnih operacija i u pravilu su na njemu ostajali samo oni koji su morali.

ŽITELJI KOČERINA U VRIJEME SREDNJOVJEKOVNE BiH

Prema arheološkom ostacima Kočerin je prije turskog osvajanja, u vrijeme Srednjovjekovne bosanake države imao brojno stanovništvo. Mnogobrojni srećci u Kočerinskom polju su nijemi svjedoci brojne naseljenosti ovoga kraja; gdje je god bilo groblja bilo je i ljudi. Kočerin je prvo mjesto na području današnje širokobriješke općine čije se ime navodi u srednjovjekovnim dokumentima (nadgrobna ploča Vignja Miloševića iz 1410./1411. godine). U kočerinskoj dolini, od Podvranića do Privalja, na više mjesta sačuvane su veće ili manje skupine stećaka. Najbrojniji su u blizini kočerinskog i mamićkog groblja. Njihova brojnost navodi na pretpostavku da se srednjovjekovni Kočerin, Kočerin Vignja Miloševića, nalazio u blizini ovih lokacija, jer groblja nikad nisu bila daleko od naselja. Velik broj stećaka, njihova ukrašenost-posebno nadgrobni natpis Vignja Miloševića nalazi se na Lipovcima, najljepšem djelu Kočerinskog polja. Samo ime Lipovci upućuje na to. Za vjerovati je da se i tu nalazio srednjovjekovni Kočerin. Sam Viganj kaže “Na svom plemenitom pod Kočerinom“. Navedene riječu daju nam za pravo tvrditi da se srednjovjekovni Kočerin nalazio do Lipovaca ili iznad njih. O kočerinskim stećcima i njihovoj umjetnosti pisao je između ostalih i Marko Vego: “Na Kočerinskom polju u Gornjim Mamićima na imanju Ivana Kožula ima 22 stećka raznih oblika. Na njima se ističu ukrasi: mača, muškog kola, križeva i biljnih motiva. U blizini postoji i druga grupa stećaka na njivi Slave Kožula sa 16 stećaka: ploča i sanduka. U blizini mamićkog groblja na imanju Ike Kolobarića ima 11 ploča: 1 sanduk i 6 sljemenjaka. Od ukrasa se ističu: rozete, polumjeseci, kudelje uz lik križa. Uz samo groblje leži jedan sljemenjak s rozetom i pojas od vitice i uz njega drugi sljemenjak, a uz samo groblje leži 13 velikih sanduka s ukrasima rozete, mača, ruku, jabuka i polumjeseca. U zidu groblja leži jedan sljemenjak s monolitnim postoljem. Na jednom brežuljku ispred zadružnog doma na Kočerinu ima 9 grobnih ploča, 2 velika sanduka i 1 sljemenjak. Na jednom sanduku je lik kvadratična štita uz plastičan križ i udubljenu kamenicu. U katoličkom groblju leže 3 velike grobne ploče s ukrasom sidra. Vego je navedeni tekst pisao 1964. godine. Danas se okolina stećaka kod kočerinskog groblja donekle izmijenila. Zadružni dom je još uvijek tu i na sreću dobro očuvan, iako više nema zemljoradničke zadruge koja bi u ovo vrijeme dobro došla poljoprivrednim proizvođačima ovoga kraja. Ukrasu izvedeni na navedenim stećcima sugeriraju da na kočerinskom području u 14. i 15. stoljeću, kad su nastali, nije bilo mnogo, ako ih je uopće i bilo, bogimila, odnosno pripadnika bosanske heretičke crkve. Bogumili su zabranjivali uporabu vanjskih znakova vjere, kao što je križ, a na više stećaka utisnut je znak križa. Zabranjivali su vođenje ratova, zabave i lov, a na stećcima su prikazani muško kolo, mač i drugo. Ove znakove sigurno nisu utiskivali bogumili, već pripadnici katoličke vjere. U ovu konstataciju uklapa se i nadgrobna ploča Vignja Miloševića. Od navedenih mjesta, stećci se u Kočerinkom polju još nalaze na nekoliko lokacija. To su: nekropola od 23 stećka u obliku ploče nalazi se na ledini s južne strane osnovne škole kočerin. Oko 300 metara zapadno od šumarske kuće, na starom putu, nalaze se dva stećka koja nisu prije bila pronađena ni u jednom popisu, 100 metara zapadno od njih nalazi se srednjovjekovna nekropola pod nazivom Mandin greb. Na samom vrhu kočerinske doline u središtu sela Podvranić nalaze se dva velika stećka. Na krajnjem istoku Kočerinskog polja, u Privalju, nalazi se veći broj stećaka o kojima vego kaže: “u selu Privalj ima sredenjovjekovno groblje sa stećcima, koji su porazmještani na više mjesta. Na ovom srednjovjekovnom groblju u Privalju ima 18 ploča, 19 sanduka i 2 sljemenjaka. U blizini ovih stećaka su 2 gomile od kamenja“.stećci razasuti od istoka do zapada prostrane kočerinske doline jasno kažu da je kočerin pred tursko osvajanje bio gusto naseljen. Ovo potvrđuje pismo dubrovačkog poklisara koje je on pisao svom knezu kod kočerina 1452. godine.

KOČERIN I NJEGOVI STANOVNICI U TURSKIM DEFTERIMA IZ 16. STOLJEĆA

U Zbirnom popisu (defteru) hercegovačkog sandžak iz 1519. godine Kočerin je imao 29 domaćinstava i pripadao je mostarskoj nahiji. Nahija kao upravna jedinica u Turskom Carstvu odgovarala je po ovlasti i površini župi iz vremena srednjovjekovne hrvatske i bosanske države. U popisu sela mostarske nahije, koja su spadala u timare članova posada tvrđava hercegovačkog sandžaka iz 1585. godine, Kočerin je upisan tri puta, u tri timara (timar-posjed, feud s prihodom do 20000 akči koji uživa spahija vojni uglednik). Od pada Kočerina pod tursku vlast, vjerovatno 1466. godine, pa do kraja 16. stoljeća Tursko Carstvo je bilo na vrhuncu moći. Središnja carska vlast je bila jaka i poštivala se na čitavom području goleme države, što je omogućavalo da položaj pokorenog stanovništva bude snošljiv. Nema razloga da je drugačije bilo i u Kočerinu. Ipak, u to vrijeme poštovani su zakoni i sam položaj kršćana bio je podnošljiv, što je uvjetovalo da i Kočerinjani u to vrijeme nisu napuštali svoja ognjišta.

KOČERIN U 17. STOLJEĆU

U povijesnim izvorima toga vremena Kočerin se spominje samo jedanput i to u čuvenoj Kronici Pavla Šilobadovića: “1686., miseca januara na 19... Istog dneva druga vojska udari na Posušje, 1500, prid njimi nakić mate vojvoda. Opali posušje, gradac, Grude, Kočerin. Dognaše male živine 3 hiljade, goveda 800, konja naprćenih svake robe već od sto, a što nije naprćeno 50, posikli ljudi 6, uhitili 30.“ I ovi podaci zorno prikazuju svu tragiku kočerinskog kraja koja ga je zadesila u drugoj polovici 17. stoljeća. Nema dvojbe da su i mnogi Kočerinjani u to vrijeme napustili svoje domove i odselili na područja susjedne Dalmacije.

KOČERIN U 18. I 19. STOLJEĆU

U čitavij Bosni i Hercegovini poslije Bečkog rata ostalo je 25.000, po nekim izvorima 17.000, hrvata katolika. Kočerin je tada pripadao župi Mostarsko Blato koja je došla pod jurisdikciju 1700. godine. Župa Mostarsko Blato imala je 19 sela, 178 domaćinstava, 1.016 odraslih i 542 djece, znači ukupno 1.558 vjernika.u ovom popisu navedena su tri sela koja pripadaju današnjoj kočerinskoj župi, Kočerin, Ljubotići i Mamići. Pod nazivom Mamići misli se na današnje Gornje Mamiće. Ovim popisom dobili smo prvi put u povijesti imena i prezimena domaćina tadašnjih Kočerinjana, kao i toičan broj članova njihovih domaćinstava. Tako prvi put oisim Vignja Miliševića, znamo kako su se zvali i koliko je bilo stanovnika 1743. godine.

Sljedeće podatke o stanovništvu u Kočerinu nalazimo u Šamatizmu fra Petra Bakule iz 1867. godine. On je naveo sva naselja s brojem obitelji i vjernika tadašnje župe Čerigaj u koju je spadalo i područje Kočerina. Kočerin je pet godina kasnije postao samostalna župa u čiji su sastav, osim Kočerina, ušli Gornji Mamići, Ljubotići i Crne Likve. U Bakulinu Šematizmu prvi se put spominju Dolac, Potkraj, Podvranić, Rujan i Crne Lokve. Bakulin Dolac je Ivankovića Dolac. Današnji Martinovića i Kolobarića Dolac su dijelovi Gornjih Mamića. Pet naselja koja su 1867. godine činila selo Kočeron-Dolac, Potkraj, Podvranić, Rujan i Kočerin.

PORIJEKLO KOČERINSKOG PUČANSTVA

Kočerin je jedino mjesto na području današnje širokobriješke općine čije je ime spomenuto u srednjem vijeku i to dva puta. Prvi put 1410./1411. godine na Vignjevoj nadgrobnoj ploči i drugi put 1452. godine u pismu dubrovačkog poklisara koje je on pisao svom knezu kod Kočerina, a confini de Cocharin. Ova dva podatka su dovoljan dokaz da je Kočerin bio značajno mjesto u Srednjovjekovnoj bosanskoj državi, odnosno Hum-hercegovini. U turskim deflerima iz druge polovice 15. i 16. stoljeća stanovnici Kočerina, kako je već rečeno, poimenično su nabrojeni tri puta. Kočerinska prezimena možemo pratiti od biskupskih popisa u 18. stoljeću, što prije nismo mogli jer Turci u svojim popisima nisu navodili prezimena. Od dvanaest prezimena koja su navedena u popisu biskupa Dragičevića 1743. godine u Kočerinu ih ima danas samo tri: Banožić, Ćuk i Udovičić. Od deset koja su popisana u izvjaštaju biskupa Marijana Bogdanovića iz 1768. godine u Kočerinu sada žive Sesari, Udovičići, Sabljići, Ćuci i Banožići. Sva ostala prezimena koja danas nose Kočerinjani došla su kasnije, uglavnom potkraj 18. i početkom 19. stoljeća. Danas u Kočerinu, njegovim zaseocima i Gornjim Mamićima žive Bazine, Ćuci, Galići, Grubišići, Ivankovići, Kraljevići, Kvesići, Mabići, Martinovići, Marušići, Mikulići, Sabljići, Sesari, Udovičići, Gašpari, Kolobarići, Kožuli, Dumancici i Vukoje.

TKO SU DANAŠNJI KOČERINJANI

I danas na području Kočerina ima toponoma koji upućuju na nekadašnju prisutnost Vlaha (Vlasi ili, kako ih u Dalmaciji često nazivaju, Moralci su djelomično romanizirani Iliri), Romino katunište u Ivankovića brdu, oranica Katunište u Kočerinu i Katunina u Ljubotićima. Vlaškom elementu svakako pripadaju i nazivi kao: Stražinica ili Stražnica (šume i oranice na nekoliko mjesta u Kočerinu i u Ljubotićima) ili toponim istog značanja Varda (planina iznad Izbična), Vardica (pašnjak u Britvici), Zagvardom (šuma u Kočerinu) i slično. Današnji Kožuli su potomci od vlaškog roda Kožul. Također su vlaška bratstva Pribinići, Hardomilići, Vojnići i Bobani. Vlahe povijesni izvori s početka 15. stoljeća nazivaju Hrvatima. Drugim riječima, oni su bili kroatizirani već krajem 14. stoljeća. U već spomenutim deflerima imena navedenih žitelja Kočerina i šireg područja su narodna. I ovaj podatak nam govori da su Vlasi na ovom području prije dolaska Turaka bili slavenizirani., iako ima i drugih mišljenja. Sam pojam Vlah Krunoslav Draganić objašnjava: “Riječ Vlasi donosimo pod navodnicima, jer ona svoje prvotno značenje tokom vremena postepeno mijenja. U početku ona znači pripadnika posebne etničke skupine, naroda koji govori romanskim jezikom uglavnom od romaniziranih starih stanovnika Balkana; zatim znači stalež nomadskih pastira bez obzira na jezik koji govore; konačno Vlasi su povlaštena kategorija turskih podanika s posebnim vojničkim obvezama“. Najprije vidimo da su Kočerinjani plaćali Turcima porez filuriju i odsjekom 1519. godine, jer su imali vojničku obvezu u čuvanju tvrđave Vrgorac i Netujak, što znači da su spadali u povlaštenu skupinu turskih podanika Vlaha. Ovo nam daje za pravo da možemo zaključiti da se u Kočerinjanima do današnjeg dana sačuvala i pokoja kap vlaške krvi. Osim vlaške u današnjim Kočerinjanima ima i bunjevačke krvi. U široj javnosti pod binjevcima smatra se hrvatsko stanovništvo koje danas živi u Bačkoj i južnoj Mađarskoj. O postanku naziva Bunjevci uvriježila su se dva mišljenja. Prvo da su Bunjevci dobili ime po rijeci Buni. Drugo mišljenje, koje danas većina povijesničara prihvaća, jest da su Bunjevci dobili ime po bunji, primitivnoj nastambi koja je građena od suhozidine u sjevernoj i srednjoj Dalmaciji. Obrazlažući nešto šire gnezu Bunjevaca možemo ukazati na to da među današnjim stanovnicima Kočerina i njegove okolice ima rodova koji spadaju u veliku obitelj Bunjevačkih prezimena. Ivankovići, koji su potkraj 18. stoljeća doselili u Ivankovića Dolac, zatim iz Doca u Potkraj, po Draganoviću kako smo vidjeli, starinom su Bunjevci. Ima ih u sve četiri grupe bunjevačkih Hrvata: u ličkoj, dalmatinskoj, podunavskoj i hercegovačkoj. Prema usmenoj predaji potječu od srednjovjekovne plemićke obitelji Novakovića koji su u Humskoj zemlji živjeli u župi Zažablje. Prema tradiciji porijeklom od Novakovića su i Ivankovići. To kao da donekle potvrđujei to što i jedni i drugi od davnina slave sv. Juru. Zanimljivo je da i Ivankovići u Kočerinu slave sv. Juru. Zvono koje su Ivankovići postavili prije Drugog svijetskog rata na brdu Pogledača, između Ivankovića Doca i Potkraja tako da ga čuvaju svi kočerinski Ivankovići, a posvećeno je sv. Juri. Današnje kočerinsko stanovništvo vuče porijeklo s relativno malog prostora od Neretve do Cetine, u rijetkim slučajevima istočno od Neretve. Skoro svi današnji kočerinski rodovi su tu od vremena turske vlasti i skoro da nemamo rodovnih promjena od kraja 18. i početka 19. stoljeća. Najveći ih se broj doselio krajem 18. stoljeća. Povijesni dokumenti omogućavaju da pratimo njihovu migraciju u vrijeme turske vlasti. Tako da su se najveće migracije događale u drugoj polovici 17. i prvoj polovici 18. stoljeća. Ta seljenja i preseljavanja su bila na relaciji zapadna Hercegovina-srednja Dalmacuja, te Sinjske i Imotske krajine početkom 18. stoljeća. Smirivanjem stanja u drugoj polovici 18. stoljeća dijelom se izbjeglo stanovništvo vraća nazad u hercegoviunu. Tako su Kožuli došli iz Zmijavaca u Gornje Mamiće, a za Gašpare postoji mišljenje da su oni iz Dalmacije. Iako su kočerinski Mikulići došli iz Ružića, ipak svoje korijene vuku iz Dalmacije. I Sesari, koji su po nekim od Rodmana, bježali su i vraćali se iz Slavonije.

Izvor: www.kočerin.ba