Start My Family Tree Welcome to Geni, home of the world's largest family tree.
Join Geni to explore your genealogy and family history in the World's Largest Family Tree.

Project Tags

view all

Profiles

Ovaj projekat je dio projekta Hrvatsko Rodoslovlje - Dalmacija / Croatian Genealogy

Metković se prvi put spominje 1422. u jednom spisu koji se čuva u dubrovačkom arhivu: flumaria Narrenti subtus Metchovich (...na rijeci Neretvi pod Metkovićem). Sudeći po arheološkim nalazima na brdu Predolcu, neposredno do grada, život je u njemu otpočeo još u pretpovijesno doba. Pretpostavlja se da su prvi poznati žitelji u donjem toku Neretve bili helenizirani Iliri Daorsi, koje su kasnije potisnuli ratoborni Ardijejci i Delmati. O njima svjedoče mnogobrojne gradine i kamene gomile na okolnim brdima. U četvrtom stoljeću pr. Kr. stari Grci počeli su kolonizirati jadranske otoke i obalu, pa su zbog zgodna položaja utemeljili emporij (luku), tri kilometra sjeverozapadno od Metkovića. Bila je to u antici daleko poznata Narona, današnji Vid. Njezini su žitelji trgovali s Ilirima u unutrašnjosti, prodavajući im oružje, posuđe, nakit i odjeću. Dobar strateški i komunikacijski položaj Narone uvidjeli su i Rimljani, koji su blizu nje podigli vojni tabor (možda u Mogorjelu kod Čapljine ?) za ratovanje protiv Ilira. Narona je vjerojatno za cara Augusta postala kolonija (Colonia Iulia Narona) i upravno središte (conventus Naronitanus). Devedesetih godina 20. st. u središtu Vida otkopani su ostaci hrama na glavnome trgu (Augusteum), u kojemu je pronađeno 16 kipova bogova i božica, svi bez glava – kršćanska osveta, među kojima se ističe gotovo tri metra visoki kip divinizirana Augusta u carskoj odori. Kako je Narona bila biskupijsko središte, u njoj je pronađeno više starokršćanskih bazilika, od čega je vrijedna spomena dobro očuvana krstionica u bazilici na mjestu današnje crkve Sv. Vida. U ranom srednjem vijeku Poneretavlje su naselila slavenska i hrvatska plemena. Od Cetine do Neretve uzdiže se čuvena Paganija, zemlja nekrštenih gusara, kako nas u 10. st. izvješćuje bizantski car Konstantin Porfirogenet. Mlečani su jedno vrijeme plaćali Neretvanima danak za slobodnu plovidbu uz njihovu obalu. Vjeruje se da je hrvatski knez Domagoj podrijetlom bio Neretvanin. Mletački kroničar zove ga "pessimus dux Slavorum". U 14. st. u dolinu Neretve spustili su se bosanski vladari, ponajprije Stjepan II. Kotromanić, pa kralj Tvrtko, pa herceg Stjepan Vukčić Kosača, pa knezovi Radivojevići-Jurjevići-Vlatkovići... Na puk smjerni nalegoše krajem 15. st. Turci. I danas blizu Metkovića nauzgor stoji moćna Norinska kula, o kojoj pjeva Andrija Kačić Miošić. Ulogu Narone preuzela je luka Drijeva, vjerojatno na desnoj obali Neretve blizu današnje Gabele. Drijeva su bila veliko trgovište svakojake robe, od sukna i voska do soli i začina, ali i robova. Često se spominje u zapisima dubrovačkih notara. Blizu Drijeva na povijesnu pozornicu u 15. st. stupa i Metković, doduše kao maleno naselje bez velika značenja. Vjerojatno su njegov rast usporili Turci koji osvajaju Poneretavlje. Za njihove vlasti (1494. – 1685.) Metković se ne spominje. Na zemljovidu prvi ga je zabilježio mletački kartograf Jacopo Gastaldi 1570. Glavna uloga bila je namijenjena susjednoj Gabeli, te Opuzenu i Kuli Norinskoj. Ta dva stoljeća ispunjena su čestim sukobima Turaka i Mlečana. Požarevačkim mirom 1718. utvrđena je granica između Turske carevine i Mletačke Republike (vidi dolje zemljovid iz 1787.).

Mlečani su minirali i napustili Gabelu i osnovali neretvansku luku u Metkoviću na predjelu Unka. Metković se našao u kotaru Neretva, na čijem se čelu nalazio nadintendant sa sjedištem u Opuzenu. Naselje se polagano razvijalo, postajući središte poljodjelstva, stočarstva, lova i ribolova. Sredinom 18. st. Metković je imao oko četiristo duša. Nakon propasti Mletačke Republike za kratkotrajne francuske uprave došlo je do gradnje tzv. Napoleonove ceste (u narodu zvane francuskom i Marmontovom), čime je poraslo strateško i trgovačko značenje Metkovića. Upravo u to doba 1812. postao je općinsko središte za naselja na lijevoj obali Neretve. Ipak, istinski razvoj Metkovića otpočinje za vrijeme druge austrijske uprave. Lučki ured utemeljen je 1823. kao prva državna ustanova, a 1849. otvara se i poštanski ured. Izgradnjom cesta Mostar – Metković i Mostar – Sarajevo, Metković, čije pučanstvo je naraslo preko tisuću, postaje trgovačko i lučko naselje s razvijenim obrtom i ugostiteljstvom. Grad se širi od podnožja brda Predolca prema riječnoj dolini. Novosagrađena cesta postala je istodobno glavna gradska ulica. Val novih političkih promjena nakon autonomaša 1870. doveo je na vlast u Metkoviću narodnjake. Buđenju hrvatske nacionalne svijesti pomoglo je utemeljenje Hrvatske narodne čitaonice, koja će postati stožerom kulturne preobrazbe. U gradu se otvaraju zadruge, bankarske, brodarske i osiguravateljske ispostave. Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. razvoj Metkovića postao je još brži. Obavlja se meliorizacija neretvanskih močvara i regulacija rijeke za sigurniju plovidbu. Nakon puštanja željezničke pruge Metković – Mostar, pa Mostar – Sarajevo, sagrađen je i 1895. željeznički most. Grad se širi i na desnoj obali Neretve. U Prvom svjetskom ratu i nakon njega gospodarski zamah u Poneretavlju donekle stagnira. Ipak, metkovska luka postaje značajnim trgovinskim središtem (po prometu odmah nakon Sušaka). Prema popisu pučanstva 1931. Metković je imao gotovo tri tisuće žitelja. Širi se trgovački i ugostiteljski obrt, djeluje Gradska glazba, grad ima dvije kinodvorane, hotel "Zagreb", gradski park, Turističko društvo, carinarnice, duhansku, veterinarsku i zdravstvenu stanicu, pučku i građansku školu i mnoge upravne zgrade. Šaputa se i o postojanju nekoliko javnih kuća, što nije neobično s obzirom na jaki lučki promet. U Drugome svjetskom ratu Metković su više puta bombardirali saveznički zrakoplovi, pa je kraj rata dočekao u ruševnu stanju. U doba FNRJ i SFRJ Metković je postupno napredovao na gospodarskom, kulturnom, prosvjetnom i športskom planu, dok je imao poteškoća u razvoju političke demokracije. Godine 1971. Matica hrvatska bila je nositelj hrvatskoga političkog proljeća, koje je ugušeno policijskom presijom, pritiscima i zatvorskim kaznama glavnih članova. U velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku Metković je 1991. – 1992. bio više puta bombardiran iz zrakoplova i topničkoga oružja. Glavne borbe za oslobođenje Jadrana i Južne Hrvatske iznijeli su pripadnici 116. brigade Hrvatske vojske. U zadnjem desetljeću nakon uspostave samostalne Republike Hrvatske Metković nastavlja svoj urbani rast.

(Radoslav Dodig)

METKOVSKA PLEMENA

Svakoga pravog Metkovca mora zanimati, koja su plemena najprije naselila u njegov grad. Nažalost nije nam to moguće doznati. Jedino nam ostaje da po maticama rođenih i krštenih, koje počinju 1734. zabilježimo ona ime­na koja se tu spominju. Nabrojit ćemo to samo za prvih sto godina (1734 — 1834). Ovo nas najviše zanima da saznamo starinu pojedinih plemena. Ako se jedno pleme spominje malo kasnije to ne znači da nije i prije postojalo, nego znači, da do tada to pleme nije imalo nejako dijete za krštenje, a moglo je i prije barem trideset godina postojati.

  • Medarović (Medar), Ravnanović, Mišimičić (1734).
  • Terapčević, Jarmazović (Jarmaz), Jelašević (Jelaš), Grubišić, Šušilović, Glušćević (1735).
  • Maršić, Bilanović, (Bilan), Sočivica, Mandrapa Trifon sin Sabinov (Savin) (1736).
  • Darljić, Veraja, Bačić (Bace), Kolaković, Parćavac, Bošnjaković, Arstić, Omišanin, Jurlinović, Šumanović, Raičević (Raič), Suralić (1737).
  • Ilić, Krvavčević, Siaković, Sepešić, Corić, Mandrapić, Mijatović (1738).
  • Mihič (Mijić), Stoičić, (1739).
  • Puljević, Sisak (-ović), Jurlina (-ović) Vulašić, Vuica, Lončar (1740).
  • Tadić, Arbić, Primišić, Medar (-ović). Lalić, Šuman (-ović), Ivančević, Cvitić, Bukvić, Jeramaz-Crnčevi ć (1741).
  • Repeša, Pače Luka (sin Gabrin) (1742).
  • Miočević, Vuković (1743).
  • Tomić, Vančić, Gabrić Marta (Ivanova), Vuičić, Bezek. (1744).
  • Buovac, Kordić, Mustapić (1745).
  • Jurković, Bošnjak, Brečić (1746).
  • Barišić, šparljinić, Pačić, Aničić, Pišić (1747).
  • Martić, Babić, Karalija, Grubiša (1748).
  • Glasović (1749).
  • Stipurina, iz Pologoše (1750).
  • Sparčić, (prije Šparljinić), Popovac, Gutić (1751).
  • Voloder (1752).
  • Vanče, Vukšić (Vukša), Vulić (1753).
  • Grčić, nazvan Omišanin, Crnčević, nazvan Jaramaz (1754).
  • Mazgan Ante (danas Magzan), Bošković Mate iz HutoVa, Krešić Ilija (1757).
  • Jurišinović (Jurišin), Milanović, (Milan) iz Stoca (1759)
  • Bulum, Baljevac, Maneničić (Grgurinović — Manenica) (1760).
  • Mornarić, Volarević (1767).
  • Vištica (1769).
  • Bitunjac, Vranješ (1772).
  • Vekić, Kljusurić, Ivanišević (1780).
  • Popovčić, Dominiković, Popovčić-Ivanišević (1781).
  • Sočivica — Franić (1785).
  • Curić (iz Gabele), Pačić nazvan Gabrić (1787).
  • Jukić, Ivanišević nazvan Popovčić (1797).
  • Vukša (prije Vukšić) (1798).
  • Bagur (1817).
  • Kiridžija (1825).
  • Margeta (1830).
  • Lozić, Mijić (1831).
  • Vrnoga (1833).
  • Bebić (1834).

Kroz prvih sto godina osim spomenutih plemena imamo još mnogo drugih koja su se iselila i izumrla. To su na pr. Batunović, Bogunović. Borojević, Beslaga, Čepo, Daničić, Glunović, Gargalić, Biljević, Kardum, Kujunčić, Marcović, Martičić, Marunović, Rašnjić, Rupčić, Šabanović, Sinđer, Smiljanić, Vlašić ...

Neka se plemena danas drugačije zovu. Tako je od Medarović došlo Medar, od Bilanović Bilan, Jelašević Jelaš, Milanović Milan ...

Veća izmjena nastala je kod plemena Gabrić. Godine 1742. spominje se neki Pače Gabro, koji se kasnije zove i Gabrić. 1744. spominje se neki Gabrić Ivan bez nadimka Pače koji mu se kasnije u maticama ipak dodaje. Dakle od Pače i Pačić došao je poslije nadimak Gabrić. Isto tako današnj Omišanić piše se tako tek godine 1832, dok se prije piše Garčić (Grčić) i Omišanin (valjda zato što je došao iz Omiša). Pleme Baće prije se zvalo Bačić. Malenica se zvalo Grgurinović s nadimkom Manenica. Ivanišević je poznat i kao Popovčić. Jeramaz kao Crnčević s nadimkom Jaramaz, od čega je kasnije došlo Jeramaz. Od prezimena Šparljinić i Šparljčić, što se prije izmjenično pisalo nastala su plemena Šprlje i Sprčić.

ŽUPNICI

Točan popis župnika možemo izvaditi iz žup. matica od 1734. Prije te godine znamo samo za dva župnika koje spominje fra Luka Vladimirović. Za fra Bonu Bagalović veli da je umro u pastvi varoša Metković 1716., a za fra Grgu Šiljegovića da je bio koju godinu župnikom u Metkovićima.Evo popisa svih župnika od godine 1734 do danas.


  1. Fra Jure Jelavić 1734 — 1748.
  2. Fra Frano Bogun 1748 — 1751.
  3. Fra Mijo Vujičić 1751 — 1760.
  4. Fra Šimun Batinović 1760 — 1762.
  5. Fra Luka Raos 1762.
  6. Fra Petar Gabrić 1762 — 1765.
  7. Fra Grgur Ivičević 1765.
  8. Fra Jozo Marković 1765 — 1767.
  9. Fra Marijan Giljević 1767 — 1768.
  10. Fra Luka Vladimirovic 1768 — 1769.
  11. Fra Paško Vladimirovic 1769 — 1772, 1783 — 1784, 1789 — 1790
  12. Fra Jozo Marković 1772 — 1774.
  13. Fra Petar Brajković 1774 — 1780.
  14. Fra Mate Bartulović 1780.
  15. Fra Frano Despot 1780 — 1783..
  16. Fra Srećko Batinović 1784 — 1789..
  17. Fra Juraj Kačić-Peko 1790 — 1793.
  18. Fra Martin Andrijašević 1793 — 1796.
  19. Fra Karlo Žderić 1796 — 1798.
  20. Fra Luka Bukovac 1798.
  21. Fra Frano Despot 1798 — 1802.
  22. Fra Karlo Žderić 1802 — 1804, 1824 — 1826
  23. Fra Viče Crnčević 1805.
  24. Fra Srećko Matutinović 1805 — 1807,1808 — 1811
  25. Fra Ivan Nimčić-Franić 1807 — 1808.
  26. Fra Bone Borić 1811 — 1813.
  27. Fra Marko Grupković 1813 — 1815.
  28. Fra Ivan Žderić 1815 — 1821.
  29. Fra Antun Levro 1821 — 1824.
  30. Fra Ivan Nimčić-Franić 1824..
  31. Fra Josip Grupković 1826 — 1835.
  32. Fra Paškal Žderić 1835 — 1846.
  33. Fra Ante Poljak 1846 — 1847.
  34. Fra Ivan Grupković 1847 — 1849.
  35. Fra Ante Jelavić 1849 — 1853.
  36. Don Marin Krstulović 1853.
  37. Don Andrija Matešan 1853 — 1855.
  38. Fra Viče Janović 1855 — 1863.
  39. Fra Luka Aničić 1863 — 1869.
  40. Fra Vice Janović 1869—1871.
  41. Fra Žarko Borić 1871 — 1873.
  42. Fra Rafo Borić 1873 — 1885.
  43. Fra Petar Kačić-Miošić 1885 — 1887.
  44. Fra Nikola Bilić 1887 — 1890.
  45. Fra Josip Raič 1890 — 1891.
  46. Fra Šimun Bušelić 1891 — 1901.
  47. Fra Mate Šimić 1901 — 1904.
  48. Fra Ante Gnječ 1904 — 1909.
  49. Fra Ivan Ivandić 1909 — 1916.
  50. Fra Konrad Rudan 1916 — 1917.
  51. Fra Luiđi Donelli 1917 — 1920.
  52. Fra Leonardo Bajić 1920 — 1923.
  53. Fra Jozo Šimić 1923 — 1925.
  54. Fra Frano Klarić 1925 — 1939.
  55. Fra Vlado Bilobrk 1934 — 1944.
  56. Fra Vjeko Vrčić 1945 — 1958.
  57. Fra Ivan Abrus 1958 — 1962.
  58. Fra Ante Sekelez 1962 — 1969.
  59. Fra Mario Jurišić 1969 —