Start My Family Tree Welcome to Geni, home of the world's largest family tree.
Join Geni to explore your genealogy and family history in the World's Largest Family Tree.

Project Tags

view all

Profiles

http://en.wikipedia.org/wiki/Podaca

Podaca is a village located on the southern part of Makarska Riviera, beneath Biokovo, 35 km away from Makarska. It is made of three parts: Kapec, Viskovica vala and Ravanje. Nowadays, Podaca as a part of the Makarska littoral is completely oriented towards tourism. There are about 660 inhabitants living at Podaca mainly engaged in tourism. The locality has available about 1100 beds in private rooms and suits, ca. 300 beds in the tourist village Morenia and about 600 accommodation units at the camping site "Uvala borova" (The pine bay). Beautiful beaches in the peacefulness of the pinewood and the gastronomic offer of Dalmatian folk – cuisine as well as the vicinity of attractive daytrip destinations make Podaca a very desirable place for vacation. Podaca was founded on the rocky slopes of Biokovo, on a defensible location, and there are traces of human habitation since Stone Age, like a stone mallet for mixing grain, which is kept in a Franciscan monastery at Zaostrog. Many stone ruins beneath Biokovo bear witness to the period of Illyrian habitation (2000 years BC - 1st century). During the Roman rule this are was administrated from Narona. There are many artifacts from that period like a broken jar with a silver coin with a Roman emperor Sever (193-211AD), which were found here. Other remains from the Roman age include a part of the walls, near which a Christian tone tablet was found, dated from the Middle Ages. During the Large migrations Croats inhabited these parts (7th - 8th century). They founded their settlements high on the hilltops, in order to have a more defensible position and to make use of mountain pastures. Middle Ages were marked with a constant struggle between Croats and Venetians. Croats were at the peak of their naval might during the dominance of Kacic dynasty, with their decline (1280) Croatian naval dominance also declined. One of the remains from that period (11th-12th century) is an old Croatian church of St. Ivan with tombs of Kacic family at Gornja Podaca, which were Kacic ancestral lands. The church of St. Ivan at the Podaca cemetery was built in pre-Romanesque period in 11th and 12th century. Not far from the church of St. Ivan, built in 1492, stood the church of St. Stjepan, which was razed to the ground in 18th century to make room for a present-day church built in 1762. After an earthquake in 1962, almost entire population moved to the coastal area where a new church was built to Our Lady of Annunciation. Near the church there is a cemetery with an ancient tombstone.

(izvor "Makarski zbornik" 1970 g.)

Podaca se prvi put spominje 1571 g. u poznatoj Mocenigovoj odluci (pr.1,6) i to talijaqnskim pravopisom "PODAZA". Kasnije se mnogo puta a osobito u u turskim izvorima - opis bosanskog pasaluka oko 1624 g. pise Podazza - Podaca je jedino starije naselje Makarskog primorja, koje nije zabiljezio Fortis na karti iz 1774 g. a na njeno mjesto je pogresno upisano Lapcagn, stari naziv za Gradac. "Imeniku mjesta" poznata je samo nasa Podaca, dok je u Smodlakinu rijecniku uopce nema.

Po popisu kucanu mjestima bosanskog pašaluka negdje iz vremena oko 1624 g. u Podaci ima 20 kuča. Bježanje dalmatinaga i stanovništva Gornjeg primorja ( prema juznom dijelu Hvara, Korculi i Visu) je vezano uz sudjelovanje u Kandijskom ratu (1645-1669) a u svojim uvjetima podlaganja Veneciji Primorci su trašili da se neratoborne žene (imbelle) i djeca zaklone na otoke. Toje želji udovoljio 8.2.1647 dužd Franjo Molin i narednik Lunardu Foscolui Prije vizitacije hvarskog biskupa Vinka Milanija 1658 g. medju prvim izbjeglicama bili su i fratri iz zaostroškog samostana koji su se sa oko 30 obitelji smjestili u Sučurju u uvali Gubavac. Popis šta ga je obavio K.Eterovic iz 1707 a izvrsila ga je komisija općeg providura Justina de riva donosi veoma mali broj stanovnika u Gornjem primorju odnosano u Podaci ima samo 29 obitelji sa 88 osoba od cega je 16 ratnika, 21 dječak, 10 staraca i 41 žena Drugi popis od 3.3.1714 g. navodi mnogobrojnije stanovništvo pa u Podaci ima 122 stanovnika od cega je 25 ratnika, 35 dječak, 20 staraca , 35 žena i 15 djevojčica.

Stanovništvo Podace se kroz XVIII i IX st. povečavalo  zbog relativnog mira u tom kraju  usprkos raznim bolestima i gladi pa je tako 1770 g.  ima 356 stanovnika, 1807 g.  ima  389 stanovnika, 1840 g. ima 341 stanovnik a 1888 g.  ima 372 stanovnika

Od zaraznih bolesti osobito je vladala kuga 1815 g. i poslije nje glad.

Za austrijske vladavine (1814-1818) Makarsko primorje pripadalo je Splitskom okrugu, ali je od 30.kolovoza 1816 uspostavljen Makarski okrug koji je ukinut 30. listopada 1818. Gornje primorje je bilo posebna opčina na čelu sa sindikom a središte joj je bilop prvotno u Drveniku a od 1871 u Podaci i konačno 1884 u Gracu dok su po selima bili seoski glavari. Od 1881 g. na čelu općine Gornje Primorje nalazio se Petar Andrijašević koji je od otvarenja škole u Igranima 1873 g. do svog izbora za načelnika bio učitelj. Do opčinskih izbora 1889 g. svih 6 sela Gornjeg Primorja biralo je po 6 opčinskih vječnika a na tim izborima došlo je do promjene. Tako je iz Brista i Graca bilo po 7 vječnika, iz Bačine i Drvenika po 6 a Podace i Zaostroga po 5 vječnika tako da je ovo podvojilo snage jer su u tom mnogi vidjeli potez načelnika kako bi mu novi sustav vječnika omogučio da sijelo opčine premjesti iz Podace u Gradac

Kačići , kojih je plemstvo Venecije priznalo zbog njihovih vojničkih zasluga 26.3.1669 nastojali su dobiti istu titulu u brojnim granama svoje obitelji o čemu bi trebalo posebno pisati. Ovdje če se samo iznijeti činjenice da su grački Kačići dobili titulu plemstva od magistrata nad feudima 22.3.1753 a opči providur Antun Dolfin im je to 3.9.1754 potvrdio i naredio da ih grački župnik mora u službenim knjigama titulirati. Kačići su morali potvrđivati svoju titulu plemstva. Tako 5.12.1781 Marin Kačić Stipić pok. Petra i Antun Kačić Stipić p. Grgura iz Graca dali su kleriku Ivanu Kačiću Stipiću pok. Mije 32 srebrenih talira da im u Veneciji uredi pitanje dekreta iz 14.5.1781 g., a ticalo se titule plemstva. I u posljednjim danima Republike gradački su Kačići Peko, Stipići i Viskovići a s njima i Miošić iz Brista, tražili potvrdu plemstva od posljednjeg općeg providura Andrije Querinija i on im je to 23.4.1797 potvrdio Takovim ponovnim uzdizanjem starih plemena nisu bili zadovoljni siromašni slojevi sela kao ni stanovnici. Zbog toga prema svjedočanstvu Gojaka, došlo do strašnog nemira kad su Makarski Kačići dobili mletačko plemstvo. U Zaostroškom arhivu nalaze se izjave seljana Podace od 18.10.1751. Tad su Mijo Pribičević, starac od 85 godina, Andrija Andrijašević-Pavlak od 45 godinai Mate Rogulj od 63 godine izjavili da su Kačići prigrabili staru crkvu Sv. Ivana kad je selo sagradilo novu Sv. Stipana. Međutim Kačići su se s knezom Jurom iz Gracai Kačićem-Mirkovičem iz Baćine odrekli 1678 g. pred Ibrahimom Mesiorićem Sv. Ivana jer nisu htjeli platiti harač za crkvu koji su tada platili Podačani. Tako taj spis otkriva društvenu borbu zbog stvaranja brojnih grana Kačića u Primorju

Podaca je naselje smjesteno na juznom dijelu Makarskog primorja, ispod planine Biokovo, gotovo u sredistu Gornjeg Makarskog primorja izmedju Zaostroga na zapadu i Brista na istoku. Bornje Makarsko primorje povjesno su sacinjavala sela: Bacina, Gradac (Lapčanj), Brist, Podaca, Zaostrog i Drvenik. Stara Podaca je podignuta na uzvisini, odnosno na zaravanku na obrnocima Biokova, iznad morske obale. Rijec je o naselju podignutu na podima ili pocima, otud i naziv ovog starog primorskog sela. Pucka etimologija naziv tumaci po tome sta je Podaca podignuta na "podima" ili "pocima". Ima rijec podac u znacenju: mali boj, kat polica

Naselje je smjesteno na vrlo povoljnom mjestu, pogodnom za odbranu i njime dominira "KULA" iz  Venecijansko-Turskog razdoblja.

Na ulazu u staro selo i danas je sacuvana "KULA" koja je obnovljena u XVII. stoljecu zbog odbrane od turskih napada.Poznata je i iz sukoba stanovnistva sa Turcima u Kandijskom ratu, o cemu pjeva i A.K.Miosic

U PODACI TVRDA KULA BISE,

NA NJOJ TURCI JURIS UCINISE:

Da je kula u Podaci doista odoljevala turskim napadacima mozemo vidjeti i na crtezu u "Mapa i tlocrta dalmatinskih gradova" koju je 1666 g. izradio inzinjer Josip Santini. Na crtezu je prikazan turski napadaj na Gradac 15.rujna 1666. Zapadno od gracke kule, gdje se odvijala glavna bitka, stoji kula pod naslovom "Torre di Podaz", koja je u ovom sukobu ostala neosvojena. Kula u Podaci slicnog je tlorisa kao i kula drvenicke utvrde, s juzne strane je okrugla, a sa sjeverne zavarsava na ostar ugao. Toliko je rusevna da je tesko odrediti prvobitnu visinu. Na sjevernom zidu ima ostatke prsobrana. Oko nje je nekoliko kuca, a sa strane ima i ostatke obraqmbenog zida. Tesko je utvrditi koje su od tih kuca u to vrijeme sagradjene zajedno s kulom, jer nemaju nikakovih stilskih oznaka prema kojima bi ih se moglo datirati, a zidane su jednako tako kao i ostaale kuce u selu. Kuce ispod kule su prizemne i imaju velika polukruzno zasvedena vrata, koja su jedna od osobina seoske arhitekture tog podrucja, a sagradjene su vjerojatno kasnije kao gospodarske zgrade za potrebe mjestanima.

Geografsko strateski polozaj omogucio je da na tom prostoru ljudi zive od prapovijesnih dana. Tome su najbolji dokaz arheoloski ostaci iz najstarijeg razdoblja kamenog doba- granitni kameni zrvanj nadjen na Viteru, kamena lita pronadjena kod skole te brojni nalazi ranobroncanodobne LITZEN keramike. Ovdje je nalaz kasnobroncanodobnog koplja plamenastog oblika s ornamentima na lokalitetu Vitersko tocilo

Iz srednjovjekovnog doba sacuvana je starohrvatska crkva Sv. Ivana u Gornjoj Podaci - Selu , zaduzbinu Kacica u doba predromanike u XI-XII st. i pred njom je jedan srednjovjekovni stecak . Crkva je postala crkvom plemenitaskog roda Kačiča i smatra se jednom od najznacajnijih predromanickih crkava u Dalmaciji. O tom vremenu svjedoci i komad zidine u koju je pronadjen u kameni kapitel iz srednjega vijeka koji slici kapitelima nasih starohrvatskih crkava.

Nedaleko od crkve Sv. Ivana vjerojatno 1492 g. biva izgradjena crkva Sv. Stipana, koja je u XVIII. stoljecu porusena da bi ustupila mjesto danasnjoj crkvi, izgradjenoj 1762 g.

Prema popisu os 30.listopada 1690 g. sto ga donosi A.Lulic u selu Podaca ima 23 privilegirane obitelji i to su: Viskovic, Roguljevic, Pribicevic, Cvitanovic, Covic, Grgurevic, Burmazovic, Rabusic i Pecarevic. Na zborovima birali su se suci (giudici), zastupnici sela (procuratori), procjenitelji ( stimatore e giustizieri), seoske starjesine (procuratori delle ville) dok je vrhovnu vlast imao providur Makarske oblasti kojoj je i pripadala i Vrgorska krajina. Ta se samouprava zadrzala kroz mletacko razdoblje i njeno kasnije ukidanje bilo je jedan od razloga teskog prihvacanja austrijske i osobito francuske vlasti

Naselaja-zaseoci u Podaci su: Bilaje (zapadne i istocne), Brig, Bukljasi, Cvitanovici, Gaj, Gruda, Guvno, Kapec, Pod Kulom, Kraj, Kriz, Kulina, Mala, Marin laz, Nogici, Novo naselje, Podkulina, Podvornica, Prlendica mala,Rabusici, Ravanje, Selo, Smiljava lučica, Studenačka ploča, Štrada, Trkulja, Viskoviča vala, Velika voda, Zvirine,

Diljem Makarskog promorja poznata je balada o ROSANDI i MLADENU, koji su Podacki "Romeo i Julija". Desetine su studenata fragmentarno zapisali baladu o Rosandi Visković i Mladenu Andrijaševiću. Rose i Mladen bili su iz Biokova, selo Podaci. Rose se mogla udat u grad za poštara, ali nije htjela jer je voljela Mladena. On je otišao u vojsku, a Rose mu nije smjela pisati jer joj mater nije dala. Kada se vratio, rekao joj je da će se ubiti ako ona ne želi bit s njim. Toga dana je rekao težacima da mora obaviti važan posao. Tako na kraju ubija sebe i nju. Na kraju majka proklinje sebe što se miješala u ljubav svoje kćeri. Tragedija se dogodila 12. ožujka (na Grgurevo) 1939. godine. Nakon smrti dvoje mladih ljudi iz pjesme, Podace je obavila koprena tuge i žalosti. Nekoliko ljudi željelo je poslati poruku svi roditeljima kako se tragedija ne bi ponovila nikad više. Ganut tom tragedijom Dinko Bekavac spjevao je 941 stih:

Divno brdo Biokovo milo,
visoko se nad more nizilo.
S tebe divan pogled je na more,
kao sunce kad sja iza gore.
Od kada su te tvoje visine,
ispod tebe morske pučine
i po tebi te visoke gore,
niz tebe to Jadransko more.

Naokolo gradovi i sela, neostala majka nevesela, kao što je ovoga vremena, Viskovića Mara, Ante žena.

U Podocima selu malenome Makarskom srezu velikome Na dvanaesti ožuljka mjeseca Slušaj dobro golema udesa.

Te se desi dragi pobratime, baš trideset devete godine, divnu ćerku Mara je gojila, a sad ju je majka izgubila.

Divnu ćerku, Rosanda joj ime,
kad pomislim meni srce gine.
Rosi biše petnest godinica,
Imala je suviše mladića.
Svima momcim ona hvalu dala,
jednome se mlada obećala.
Nije stalno već mu ona veli:
Poslušaj me mladiću veseli,

ja sam dite od petnest godina. Od ljubavi ne razumin ništa, ako si ti mladić od riječi, vjeruj meni neću ti pobjeći.

Ti ćeš momče poć u vojsku sada, dok se vratiš čekat ću te mlada. Samo budi kao što sam i ja, nemoj dati volju dušmanima.”

A mladiću ove riječi mile, u srcu se momku usidrile. Vjetrovi ih nebi odnosili, a kamoli ljudi omrzili.

Jer on misli to dite nevino, te mu tako govori ozbiljno. A i on se ozbiljno držao, te se nije često sastajao.

Prolazeći dani i sedmice, momče primi pismo do vojnice. Sad drugoga razgovora nema, mlado moče u vojsku se sprema.

Nema mira on u srcu svome, pođe da se javi zlatu svome: “Ti si Rose nevino za mene, al za tobom moje srce vene.

Ja ne mogu da pođem od kuće, da se s tobom ne pozdravim vruće. Nemoj dušo da ti srce pati iz vojske ću ja tebi pisati.”

Mlada cura sinpatično zbori, na rastanku mladiću govori: “Što smo rekli misli samo na to, moj Mladene i srebro i zlato.”

Jer mladiću Mladen ime biješe, Andrijašković se zovijaše. On bijaše rumenoga lica, kao kita iz pitara cvića.

Rose prije neg se s njim rastala, divno ga je mlada darovala: “Mi ćemo se dragi sad rastati, samo ne znam što ću tebi dati.

Na ti dragi čarapa dva para, ja ti drugog ne imadem dara. Još evo ti maramice ove, te se sjeti ti Rosande svoje.”

“Rose draga, mnogo tebi hvala, na darovim koje si mi dala, sada Bogom, s tobom se rastajem.” Još mu Mare sto dinara daje.

“Evo dragi tebi sto dinara, te se sjeti kada sam ih dala. Mladen htjedne da neće primiti, A Rosa stade govoriti:

Primi dragi, ovaj novac mali, te se sjeti ka smo se rastali. Dugo imaš ti u vojsci stati, novac dušo tebi će trebati.”

Za bijele se ruke uhvatiše, srdačno se mladi pozdraviše. Kitu cvijeća još ćeš ti primiti Koja će te dragi veseliti.

Ti ćeš dragi morem putovati, ovo cvijeće moraš pogledati. Ako dragi ti za menom patiš, utjehu će tebi cvijeće dati.”

Od kuće se hladan uputio, u carevu vojsku odlazio. U svom srcu nema mira više, on Rosandi sitno pismo piše.

Oj Rosando jutarnja danico, za tobom mi vene moje lice. Sinoć dušo s tobom se rastao. na rastanku desnu ruku dao.

Čini mi se ne vidim tvog lica, da je prošla cijela godinica. Ja sam išo preko sinjeg mora, ti ostala kod majčina dvora.

Ali šta ću kada mora biti tako, tebe neću ostavit nikako. Primi pozdrav od odlaska moga, tebe ljubim i više nikoga.”

Iz vojnice Mladen Rosi piše, Rose ima osjećaj još više. Na pismo mu cura odgovara: “Moj Mladene srce iz nidara,

ja sam našu tajnu ljubav krila. Ni dan danas nisam je otkrila. Ti znaš dušo da sam prenejaka. ali mi je to doznala majka.

Da ti meni sitno pismo pišeš s dana u dan na ljubav pristaješ. Ja sam majci odgovore dala, naša ljubav da ostaje šala.

Ali majka nije vjerovala, već nad menom nadzora imala i jednoga me dana preobašla i sakrita pisma mi je našla.

Draga dušo kojeg si mi pisa, u vojnicu kada si otiša.” “Te mi kaže nesretnice mila, otkrila se ljubav šta si krila.

Rađe će te majka pokopati, nego ću te ja Mladenu dati. Zašto sam te odgojila majka, da ti ljubiš jednoga težaka.

Ti se možeš za suca udati, a nećeš se težakinja zvati. Ako hoćeš kćeri da se vjeraš, ti imadeš mladoga poštijera.

Koji želi tebe oženiti, i s njim će ti, ćeri, dobro biti. Ti ćeš sa njim u gradu živiti, sa knjižicom u dućan hoditi.

Bolje ti je u dućan sa knjižicom, neg u polje da ideš sa britvicom. Ako hoćeš Mladenu pisati, ti se moja ćerka nećeš zvati.”

Još suviše mene majka psuje, sve ne mogu da ti opisujem. Već oproštaj ja ti šaljem mili, kad od tebe moram da se dilim.

Ja sam tvoja al mi neda majka, a ti dušo imaš djevojaka. Kad tvoja nemogu ostati, ja se mlada neću udavati.

Ali, zlato, ne izgubi sreće, a moje će uvenuti cvijeće. Još mi srce u grudima preda, ja te ljubim a majka mi ne da.

Ja imadem dosta da ti pišem, na te mislim te ne mogu više. Nemoj dušo više mi pisati, da me više ne napada mati.

Ja se moram od tebe rastati, proklet bio ko nam ljubav krati. Moj Mladene, željo srca moga, Rosanda te ljubi sve do groba.”

Kad Rosanda pismo napisala, sa poštom ga mlada opremila. Pismo ode Rosanda ostane, al na srcu ona nosi rane.

Pa se misli cura svakog dana, Boga moli za svoga dragana, Bože vidiš s velike visine, kako moje mlado srce gine.

Pismo Mladen kada je primio, hitno ga je mladić otvorio. On ne misli tako ništa više, već on prati šta mu Rose piše.

Do pola ga nije pročitao, suzama ga Mladen okupao. Dragi Bože, šta ću činiti, kad ne mogu, šta volim ljubiti?

Oj Rosando, srce iz nidara, šta će od nas, tvoja majka Mara? Bog jedini neka majci plati, zašto ona našu ljubav krati.

Al ću isto prvo poginuti, nego poći drugu ja ljubiti. Tako Mladen sam sobom govori, pismo čita te ga on zatvori”.

Na Rosandu on misli sve više, uze pero te rođaku piše: “Poslušaj me Slavko rodijače, moje srce bez prestanka plače.

Od kada sam od kuće pošao, ja radosti još nisam imao. Niti ću ja veselja imati. dok ti meni odgovor ne vratiš.

Kada pišeš javi mi, kako je? I što mi je od Rosande moje, zadnje pismo meni Rose piše da ja ne smim da je ljubim više.

Da od majke napadaj imade i da mene ljubit je ne dade, a da ona mene isto ljubi, sve na veće da svoj život gubi.

Zato Rosi neću pisat sada, nek je majka veće ne napada. Slavko rode, Rosu mi pozdravi i opširno pismo meni javi.”

Slavko pismo kada je primio, u sakrito Rosi ga odnio. Vidi Rose što u njemu piše, iz sveg srca žalosno uzdiše.

Već ne može da stoji od jada, Slavku mlada progovori tada: “Slavko moga Mladena pozdravi, da ga neću mlada zaboravit.

Nek on meni ne piše nikako, kad on dođe da ćemo mi lako.” Slavko mladu djevu poslušao, svom rođaku odgovor je dao.

I u pismu ovako mu piše: “Rode mili, ne misli se više. Rosanda te od srca pozdravlja, najmiliji pozdrav tebi dava.

Slavnog kralja da ti služiš virno, mlada će te Rosa čekat mirno. Ako Bog da da se zdravo vratiš, tvoja ljubav Rose će se zvati.

Jer mi kaže Rose da ti javim, da ti pratiš da ne zaboraviš. Kada bi ti drugu oženio, a Rosandu mladu ostavio.

Da nju neće drugi uživati, sama sebi smrt će zadati. Dragi rode, sve sam ti pisao, jer ja znadem da ti nije žao.”

Kada Mladen ovo pismo primi, mlado srce malo mu se smiri. On je vazda živio u nadi, Bože šta mi sada Rosanda radi.

Dan za danom prođe godinica, te i druge prođe polovica. Mladen kralja vjerno oslužio i zdravo se kući povratio.

Istog dana kada kući dođe, nema mira on do Rose pođe. Samu djevu u kući zateče: “Kako si mi golubice reče.

Prve riječi ti ćeš meni dati, psuje li te veće draga mati?” Suzicama Rose okupana, te mladiću odgovor je dala:

“Ima dušo nekoliko dana, da je meni rekla stara nona: Rose draga ti otvori oči, iz vojske će brzo Mladen doći.

S njim se nemoj često sastajati ako majci želiš život dati. Ti si Rose krasan život stekla, pazi dobro što je majka rekla!”

Rose mlada momku progovara, dok evo ti njena majka Mara. Kada ih je skupa ugledala, svojoj ćeri Mara progovara:

“Kćeri mila nesrećo nejaka, ti ne slušaš šta ti kaže majka. Sa Mladenom ti si se sastala, šta si svojoj majci obećala.

Rose draga kad ti oćeš tako, s njim se nećeš sastajat nikako. Dok je bolje to tvoje noselje, nego none svoje majke mile.”

“Majko draga, ti mi slabo veliš, ja ću ljubit što mi srce želi. Na stranu mi ostavi svakoga, samo ljubim ja Mladena moga.

Rado bi se majko utopila, nego ja drugoga ljubila i najprje da će se desiti ne budem li moći ja njega ljubiti.”

Stara dragu ćerku razumila, Mladenu je tada govorila: “Moj mladiću Rosu mi ostavi, drugu nađi te se s njom zabavi.

Moja Rose još je prenejaka, ja joj ne dam da postane majka. Vrijeme svoje kad bude imati tada će je majka udavati.”

Progovara sad Mladen polako: “Slušaj mene od Rosande majko, što mi kažeš to nije istina, tvoja kćerka da je prenevina.

Svršila je sedamnest godina, a krasan je život odgojila. Ko da joj je dvadeset godina i Rosa je za mene sudbina.

Srce naše ne može da pati, sami sebi mi ćemo smrt dati, već našega neće biti lica, crna će nas uživat zemljica!”

Na to se je Mare nasmijala i Mladenu odgovor je dala: “To su momče stare poslovice, da će vaše uvenuti lice.

Da vam vaša mladost tako pati i da će te sami smrt zadati. I mnogi su tako govorili, ali nisu ništa učinili.

Nemoj momče o tom govoriti, moju Rosu ti nećeš ljubiti! Već te molim i to bi ti mora, da ti pođeš iz mojega dvora.

Tvoje srce nemoj da ti pati, ja Rosandu neću udavati. Rose slike napraviti mora, otplovit će preko sinjeg mora!

Dragi otac Rosi piše sada, da do njega ona dođe mlada, da se ona ostrani od svega, u Americi da dođe do njega.”

Kad je Mladen staru razumio, ovako je njoj govorio: “Kad si znala da mi je neš dati, Zašto si me pošla darivati?

Znadeš kad sam u vojsku išao, od tebe sam ja novac primio. I rekla si ti, gospođo, tada, da će moja biti Rose mlada.

Što si rekla to nosim u glavi, nikad neću ono zaboraviti. Rađe ću se smrti odlučiti, neg će drugi Rosandu ljubiti!”

Sa majkom je razgovor svršio, Rosandi je mladić govorio: “Rose draga, bolno srce moje, ja odlazim sad od kuće tvoje.

Ovi dani brzo će nam proći, nedjelica sveti dan će doći. Kada svane danak nediljice, Dođi draga do bijele crkvice.”

Rose momku odgovara na to: “Poslušaj me, milo moje zlato, moj Mladene, crne moje oči, ja ću doći ako budem moći.”

Ove riječi Rose momku dala, te se mlada od njega rastala. Mladen ode polako kroz selo, te zapjeva on pjesmu veselo:

“Tužni dani, kad ćete mi proći, nediljica sveta kad će doći? Ljubav moju s Rosom da sastavi, koja neće nikad nas rastaviti.”

Iz džepova lervorver trgao, pjevajući iz njega je pucao. Pet hitaca u zrak upalio, u tome se mladić veselio.

Tu pucnjavu ko je ućutio, prosto su se pucanju čudio, al se je isto doznalo, da je mladić te noći pucao.

Mladić dođe kući polagano, te sutradan, on se digne rano. Ode svoje prijatelje zvati, neku zemlju da idu kopati.

Koju jesu bili pogodili, a nisu je jošte dovršili. Cijelog dana onu zemlju rade, povedoše razgovore razne.

Dan prolazi, noć se pribilžava, radnik posa mora da ostavlja. Tako oni rađu ostaviše i svojoj se kući uputiše.

Putujući njima Mladen veli: “Čujte me, dobri prijatelji, ove tamne noći kada prođe, ponedjeljak sretni dan će doći.

Vi tad poso nastavite, te čovjeku rađu uredite. Tako kao što smo pogodili, uredite prijatelji mili.

Ja taj dan neću s vama biti, važan posa moram opremiti. Na kog mislim imadem vremena i baš sutra taj posao opremam.

Ne mogu vam taj posao kazati, Bože zdravlja vi će te ga znati. Sad zbogom s vama se rastajem i srdačno pozdrav vama dajem.”

Sa Mladenom tu se rastadoše, odgovore ovome dadoše: “Prijatelju, Bog ti sreću dao, ti ne misli radi svoj posao.”

U pameti jer ni jedan nema, na koji se on posao sprema. Da su znali o čemu se radi, oni bi ga umirili mladi.

Noćca tamna to je prolazila i bijela zora zarudila. Sunce sine sa visoki planina, obasjava brda i doline.

Obasjava ona plavo more, obasjala mlade Rose dvore. Po maslinama propjevale ptice, dan osvane svete nediljice.

Mlada Rose rano se ustala, svoju kuću opremat je stala. Potpuno je kuću uredila, tad u svoju sobu ulazila.

Uze Rose studene vodice, pa umiva svoje bijelo lice. Pramen kose mlada raščešjava, ide cura te se ogledava.

Sjajno lice Rosi je ostalo, bolje nego sjajno ogledalo. Divnu svoju robu uzimala, te se mlada obučivat stala.

Da vidite moja braćo mila, obukla se kao gorska vila, uz brda bi vodu okretala, kamol ne bi momka prevarila.

Što suviše ugodna bijaše, zato momci za njoj ludovaše. Stara majka za njoj istrčala, te Rosandi govorit stala:

“Rose draga šta si odredila, kad si mi se tako uredila?” “Majko, nemoj ništa govoriti, danas Mladen može me ubiti.

I ja ću mu mlada dozvoliti, kad ne mogu ja njega ljubiti!” “Rose draga, materino zlato, ajd u crkvu te ne misli na to.

Majci Božjoj ti molitvu obrati, nije priša ti ćeš se udati. Ovako je kako majka zbori, ti ne slušaj što Mladen govori!”

Rose prije neg u crkvu dođe, do rodice ona svoje pođe: “Oj Katice, drugarice mila, jesi l mi se mlada opremila?”

“Jesam Rose, al čekam na tebe, jer ne mogu da pođem bez tebe.” Djeve mlade, dvije drugarice, otiđoše do bijele crkvice.

Katica je Rosi govorila: “Rose draga, drugarice mila, znam da ti je dosadno živit, kad ne možeš šta voliš ljubit.

Sve tajnosti tvoje Rose znadem, ne mogu ti ja pomoći mlada.” Tako cure mlade putovaše, razgovore velike imaše.

Razgovore cure prekiniše, te u svetu crkvu uniđoše. Kad se poče misa govoriti, cure Bogu stale se moliti.

Misa svrši po svom običaju, narod ode svome zavičaju. Dvi rodice skupa hodale, pod ruku se mlade uhvatile.

U putu ih Mladen dočekao i lijepi pozdrav njima dao. Putujući njih troje polako, dokle mladić govori ovako:

“Rose draga, malo ćeš ostati, imam tebi nešto kazivati. Ti Katice, možeš doma poći, Bože zdravlja i mi ćemo doći.”

Katica je naprid odlazila, njih dvojicu mladih ostavila. Njih dvojica sami biše tada, Mladen reče: “Slušaj Rose sada,

rad ljubavi koju dušo nosim, već ne mogu dalje da podnosim. Put ne vidim po kojem putujem, ne razumim šta mi to kazuješ.

Ima dušo već nekoliko dana, dolaze mi pisma sa svih strana. U svakome pismu meni piše, da ti mene nećeš ljubit više.

Svako pismo bez marke je bilo, pojedino sam pismo otkupio. Ko mi piše to sam Bog znade, jer ni jedno potpisa nemade.

Zato Rose, ja ću se ubiti, ako nećeš ti mene ljubiti! Staru majku ti nemoj slušati, a sa mnom ćeš mlada uživati.

Zaboravi sve u kući svojoj, hodi sa mnom, milo dobro moje!” Rosandi se od srca uzdane, te mladiću govorit stade:

“Moj Mladene, za mene suđeni, sve je dobro što govoriš meni. Kad bi ja sa tobom ostala, dozvolu mi majka ne bi dala.

To bi bilo od Boga grehota, a od ljudi golema sramota. Te bi rekli vidi cure nejake jer ne sluša riječi svoje majke.

I još dragi, govorim ti milo, i meni bi to sramota bilo. Kad bi s tobom sada pobjegnula, a majka mi nije dozvolila.

Čini dragi, kako god i znadeš, samo mene, ne ostavljaj mlade. Moj Mladene, tebe ću ljubiti, za tobom ću život izgubiti!”

Kad je Mladen djevu saslušao, odgovor je ovaj njome dao: “Dan za danom smrt se približava, naša ljubav vazda se sprečava.

Ne možeš dalje podnositi, danas ćemo skupa poginuti. Levorver ćeš, dušo, sad vidjeti, koji će nas ovdje pogubiti.

Cijelom svijetu da mi ugodimo i da našu ljubav sastavimo, koju ćemo danas sastaviti i narodu sjenu ostaviti.

Širom svijeta nek se spominje, nas dvojica mladi kad pogine.” Mlada Rose momka razumila, a usto mu odgovor vratila:

“Uživanja ja bez tebe nemam, dragovoljno se u smrt spremam!” Još odgovor Rosanda ne vrati, od Rosande preteče ih mati.

Ona dođe da Rosandu traži, “Di si Rose, majka tebe traži. Hoćeš dite, da majka obolim, jer ne slušaš što ja govorim.”

Htjede majka da još nešto reče, al joj Mladen riječ preteče: “Nemoj dalje na nas napadati, već ti možeš malo pričekati.

Ako želiš našu smrt vidjeti, kako ćemo sada poginuti!” Nato se je stara nasmijala, vazda misli da ja ono šala.

Ali majka, mira ne imade, već mladića obilazit stane. Obilazi mladiću džepove, te i dalje Rosu kući zove.

“Rose draga, nemoj mi se strašit, nema sučim tebe pogubiti. On oružja ništa ne imade, on te neće pogubiti mlade.

Već on hoće silom napadati, da se moraš ti njegova zvati. Nemoj Rose, činit svoju mati, da se budem vraćat tebe zvati.”

Al pozadi jedan džep je stao, u kojem levorver počivao. Te džepove majka ne obašla, da je znala bila bi ga našla.

Majka pođe njih dvoje ostane, obojica od srca uzdahne. Oko vrata rukom se sklopiše, nebrojno se puta poljubiše.

Tad levorver Mladen izvadio, na Rosandu on ga je pružio. Ubojito oružje okači, prisloni ga njoj na slipe oči.

On oružju živi ogan dade, hitac puče djevojke nestade. Krasna djeva na zemljicu kleče, “Moj Mladene, mene nema”, reče.

Milog glasa djevojci nestade, to izusti, Bogu dušu dade. Bez pameti Mladen je ostao, mrtvu djevu kraj sebe je gledao.

On revorver upotrebi tada, da i sebe on pogibe mlada. Hitac puče i drugoga puta, ukaza se momku rana ljuta.

Ranjen Mladen, sruši se na travu, na Rosandu naslonija glavu. Iz Mladena crna krv se lije, mrtvo lice Rosandi umije.

Ranjen mladić gledati ne može, čudne smrti milostivi Bože. Ne može se perom opisati, cijeli slučaj o ovom kazati.

Tu doleti njihova rodbina, sestre braća i majka im mila. Neprestano tu oni plakali, prolivenu krvcu cjelivali.

Majka Mara u afan je pala, mrtvu Rosu kad je ugledala. “Rose draga, moja ćeri mila, kako si mi danas poginila?”

Ovdje mnogi ljudi dolazili, događaju vele se čudili. Njih dvojicu mladi preobašli, i kod njih su jedno pismo našli.

U tom pismu dobro se vidilo, jedno s drugim da se je volilo. Mrtvu djevu sa mnom uslikajte, preko štampe naše slike dajte.

U posjeti rod nek ostane, nas dvojici kad mladi kod matere. skupa nismo mogli ljubovati, skupa će nas zemljica uživati.

Bože dragi strašna mi je miso, kad pomislim ja na ovo pismo. Na petoga su datuma pisali, dvanestoga su se na smrt dali.

Petnest dana prije su mislili, kako bi se na smrt odlučili. Što mislili tako učinili, njih dvojice mladi, nema živi više.

Divna Rose, mrtva na ulici, žalost dođe cijeloj porodici. Petnes sati mrtva je ležala, cijelu noć je kod njih straža stala.

Komisiji jer su se volili, mrtvu djevu sutradan digoše. Njezinoj je kući odnesoše, moj narode, žalosti odviše.

Kad djevojku u kuću uniše, majka Mara, na krilo joj pala. Krvavo joj lice ljubit stala, Rose draga, srce majke svoje.

Ozovi se, tebe majka zove! Mrtva joj se Rose ne oziva, u vječnome ona snu počiva, ljubi majka rane joj na glavi.

Rose draga, moj cvit ubavi, prvo sam se ja smrti nadala, nego da ću te ja mrtvu ljubit sada, te u plaču Mare progovara:

“Oj prokleta bila svaka mati koja djeci u ljubavi krati. Sad ne mogu ništa učiniti, već ću ja života izgubiti.

Od Rosande dođu drugarice, naplakano njihovo je lice. Što dolaze sve stadu plakati, zadnju posjet drugarici dati.

Cure nosu studene vodice, umivaju od Rosande lice. Krvca smrzla, umit se ne može, ah žalosti milostivi Bože.

Mrtvo lice, kad su okupali, te je mrtvu preoblačit stali. U čistu je preobukli svilu, kao bijelu nagorkinju vilu.

Sine lica od mrtve djevice, kao perje bijele golubice. Krunu stavu, na glavu joj mladu, kao da je vjenčat imadu.

Ispod krune, vel bijeli stavjaše, mrtvu djevu u vel obaviše. Seko Rose, neprestano cvila, seko Rose, moj anđele mili.

Ja pred tobom klečin na koljeno, gazim plačem i suze prolijevam. Ljubim sada tvoje crne oči, ja bez tebe živjet neću moći.

Oči tvoje sjajnije su bile, sad su žarku sjajnost izgubile. I na glavi te strašne ranice, mene vode do crne zemljice.

Šta ću tužna seko učiniti, za tobom ću život izgubiti. Bog Mladenu grijehe oprostio, zašto te je mladu pogubio.

Draga braćo, istinu vam pišem, slika će vam svjedočit najviše. Evo slike od mrtve djevice, pogledajte sliku golubice.

Kad je mrtva ovako pogledati, dok je živa to možete znati. Da je bila po izbor curica, koju pozna ova okolica.

Ja sam Rosu dobro poznavao, u životu nisam mir imao. Niti sam ja zadovoljan bio, dok vam nisam pjesmu sastavio.

Moj narode, pjesmu kad izjavim, onda hoću da miran počivam. Njima mladim spomen će ostati a i ja se hoću spominjati.

Ja vam braćo nisam pjesnik bio, niti sam koju pjesmu sastavio. Ovu ću vam pjesmu sastaviti, koja će vam žalostiva biti.

Draga braćo i družino mila, nek zna ko vam ovu pjesmu piva. Dok ne dođem svrha pjesme ove, kazat ću vam kako se ja zovem.

Ja sam mornar jadranske plovidbe, svakog dana što po moru idem. Koju novost ja po svijetu čujem, na papir vam braćo upisujem.

Ja sam rodom iz sreza istoga, iz Brala sam sela malenoga. Ja sam Dinko pjesnik pjesme ove, po imenu Bekavac se zovem.

Događaj sam cijeli opisao, kako mi je narod kazivao. Putujući sa mnom putovali, strašan slučaj meni kazivali.

Ovaj slučaj kad se je desio, novine sam taj dan primio. Iz novina pjesmu sam spjevao, draga braćo, nisam lijepe znao.

Ako budem stoga pogriješio, nisam nikog ništa uvrijedio. Pjevam pjesmu od prostoga mira, Braćo moja, vi nam zdrava bila.

Cure mlade oči otvorite, a na ono dvoje pomislite. Na koji način poginili i svoj mladi život izgubili.

Ali ima dosta djevojaka, žalosne ih porodila majka. Jednome se momku obećale, a drugome na ljubav pristajale.

Momci mladi, pametni budite, dok ljubavi život ne gubite. Ne volite cura ti je rekla, druga cura tebe jedva čeka.

Roditelji pameti imajte, u ljubavi djeci ne smetajte. Prvo ćete djecu izgubiti, neg njihovu ljubav rastaviti.

Čitaoci Bog vam sreću dao, evo sam vam pjesmu ispjevao. Na svršetku pozdravljam vas lijepo, sve po izbor i malo i veliko.