Start My Family Tree Welcome to Geni, home of the world's largest family tree.
Join Geni to explore your genealogy and family history in the World's Largest Family Tree.

Project Tags

view all

Profiles

'Gradska naselja

Gradskim naseljima Vrgorca pripada 24 naselja (stanje 2006), to su: Banja, Dragljane, Draževitići, Duge Njive, Dusina, Kljenak, Kokorići, Kotezi, Kozica, Mijaca, Orah, Podprolog, Poljica Kozička, Prapatnice, Rašćane, Ravča, Stilja, Umčani, Veliki Prolog, Vina, Višnjica, Vlaka, Vrgorac i Zavojane, Kutac.

Prezimena:

Ajduk, Alerić, Ančić, Antunović, Arambašić, Bajalo, Bajto, Baletić, Barać, Barbir, Begović, Beus, Bilić, Biskupović, Bobanac, Bokšić, Borovac, Božić, Brljević, Buklijaš, Bulog, Buljan, Bušelić, Caktaš, Cikoja, Čepo, Čović, Ćulav, Delić, Delipetar, Divić, Dodig, Domanžić, Dragičević, Dropulić, Dujmović, Đugum, Erceg, Filipović,Franić , Galić, Gašpar, Glamuzina, Glavan, Glavaš, Govorko, Grančić, Granić, Grbavac, Grgić, Grljušić, Grubišić, Hrstić, Ilić, Ivandić, Ivičević, Jakičević, Jelaš, Jelavić, Jerkušić, Jović, Jujnović, Jukić, Jurilj, Jurjević, Kalajžić, Kapović, Kardum, Katavić, Katić, Klaričić, Klinac, Knezović, Kolak, Kordić, Kraljević, Krivić, Krstičević, Kurilj, Kurtović, Lendić, Majić, Majstrović, Maras, Marević, Marinović, Markotić, Maršić, Martinac, Marušić, Matić, Matković, Medak, Mihaljević, Miletić, Miljak, Miočević, Mišić, Musanić, Musulin, Mušan, Naglan, Nizić, Nuić, Okmažić, Opačak, Oršulić, Ožić-Bebek, Panžić, Pavić, Pavlak, Pavlinović, Pejdo, Perić, Perkušić, Pervan, Pivac, Polić, Pranić, Primorac, Prnić, Pucar, Radalj, Radić, Radomiljac, Radonić, Rakić, Rakušić, Raos, Ravlić, Rešetar, Roglić, Roso, Rudež, Ružičanin, Stanković, Suvaljko, Šalinović, Šapit, Šimunović, Škorput, Šoljak, Šošić, Štulić, Talaja, Tamburović, Tolić, Tolj, Tomac, Trlin, Turić, Ujdur, Vegar, Vekić, Vidaković, Vidović, Vranješ, Vučak, Vučko, Vujčić, Vukmir, Vukojević, Vukosav, Vuković, Vuksanović, Vukšić, Vukušić, Vuleta, Vuletić, Zekulić, Židić, Živković.

Stanovništvo (Popis 2001)

  • naseljeno mjesto, ukupno, Hrvati ,Srbi, Jugoslaveni, ostali
  • Banja 210 205 0 0 5
  • Donje Rašćane 269 266 0 0 3
  • Dragljane 115 110 0 1 4
  • Draževitići 177 124 0 2 51
  • Duge Njive 145 144 1 0 0
  • Dusina 447 445 0 0 2
  • Gornje Rašćane 47 46 0 0 1
  • Kljenak 125 124 0 0 1
  • Kokorić 185 182 1 0 2
  • Kotezi 309 304 1 0 4
  • Kozica 196 196 0 0 0
  • Mijaca 163 156 0 0 7
  • Orah 290 282 1 2 5
  • Poljica Kozička 421 408 0 0 13
  • Potprolog 325 323 0 0 2
  • Prapatnica 228 227 0 0 1
  • Ravča 178 175 0 1 2
  • Stilja 416 415 0 0 1
  • Umčani 242 240 0 0 2
  • Veliki Prolog 514 509 0 0 5
  • Vina 187 186 0 0 1
  • Višnjica 36 36 0 0 0
  • Vlaka 67 62 0 0 5
  • Vrgorac 1,697 1,609 11 36 41
  • Zavojane 508 494 0 0 14
  • ukupno 7,497 7,268 15 42 172

Gospodarstvo . U Vrgorcu je razvijeno nekoliko važnijih gospodarskih grana. Osim toga, veliki broj stanovništva koji živi oko polja Rastok i Vrgorskog polja živi od poljoprivrede. Najviše se uzgajaju vinova loza, jagode i razne voćke. Osim toga u posljednje vrijeme razvija se i obrtništvo.

Poznate osobe

  • Tin Ujević, književnik
  • Ivan Jelavić, ultramaratonac
  • Nikola Vujčić, košarkaš
  • Mateo Roskam, nogometaš
  • Dragan Stanković, hrvatski futsal reprezentativac
  • Jean - Jacques Roskam[nedostaje izvor] - glazbenik, nekadašnji gitarist grupe Galija
  • Dražen Markotić, glazbenik, vokal heavy-metal banda Vega -->
  • Borislav Vujčić, pjesnik, književnik, zajedno s Radom Šerbedžijom osnovao Kazalište Ulysses
  • Damir Krstičević, hrvatski general i zapovjednik 4. gardijske brigade
  • Jurica Miljak, meteorolog
  • Ivan Vidović, pjesnik

Spomenici i znamenitosti

U gradu se nalazi sedam turskih kula (Kula Avala, Dizdarevićeva kula, Cukarinovićeva kula, Pakerova kula, Muminova kula, Kapetanovića kula, Raosova kula).

Obrazovanje U općini postoji jedna srednja škola, i to ona u Vrgorcu sa nekoliko odjeljenja (gimnazija, ekonomska, strukovne škole) te više osnovnih i područnih osnovnih škola.

Sport U Vrgorcu postoji nekoliko sportskih klubova i udruga od kojih su najpoznatiji malonogometni klub "Vrgorac" (od 2007.član I HMNL), ženski rukometni klub "Vrgorac" koji ne postiže velike uspjehe u ženskoj "drugoj" ligi te muški rukometni klub.

Zanimljivosti U Vrgorcu su se tradicionalno štovale dvije Gospine slike: Gospe Arapska i Gospa u oltaru.

Povijest grada

Već u pretpovijesno doba na prostoru današnjeg Vrgorca nalaze se materijalni ostaci raznih kultura o čijem načinu života svjedoče mnogobrojni pronađeni predmeti, alati, oružje, novac, nakit kao i tragovi najstarijih naselja. U Orahu i Banji nađeni su povijesni brončani predmeti, kopča, narukvica i keltovi s uzicama za vezivanje, u Kozici brončana sjekira, a u Dragljanima dio zlatnog nakita. Raniji predmeti nalaze se danas u splitskom Arheološkom muzeju i prema procjeni I. Marovića, kustosa istoimenog muzej,a pripadaju starijem željeznom dobu. Zbog rata s Rimijanima u 2. stoljeću prije Krista, Ilirsko stanovništvo, uglavnom pripadnici plemena Daorsi nastanjuju nepristupačne krajeve o kojima svjedoče mnogobrojne gradine i gomile u vrgoračkom kraju. Rimski je utjecaj periferno dotakao ovaj prostor koji je pripadao gravitacijskoj zoni Narone. Rijedak rimski nalaz, kameni žrtvenik, posvećen Jupiteru (uzidan u kulu Ante Martinca u 18. stoljeću) pronađen je i danas se nalazi u župnoj zbirci u Fratarskoj kuli. Hrvatska plemena naseljavaju ovaj prostor u 7. i 8. stoljeću stvarajući pokrajine i kneževine. Prema zapisima cara Konstantina VII. Porfirogeneta spominje se Vrgorac već u 10. stoljeću kao sjedište Rastočke ili Gorske župe koja je bila u sastavu ranosrednjovjekovne Neretvanske kneževine-Paganije, a koja je u 10. stoljeću potpala pod mletačku upravu. U stoljećima koja slijede Vrgorac naizmjenično mijenja hrvatske, raške i bosanske gospodare. Prije i poslije vladavine bosanskog bana Stjepana 11. Kotromanića (1322 -1353) Gorskom župom upravijali su vlastelini Radivojević-Jurjevići, čije se viadanje vrgoračkom krajinom proteže sve do 15. stoljeća, čak i za vrijeme bosanskih vladara (Ostoje, Hrvoja, Stjepan Vukčić Kosača i dr.), odnosno sve do turske okupacije. Koliko je do sada poznato Gorska župa spominje se prvi puta 28. prosinca 1408. u povelji bosanskog kralja Ostoje u kojoj on dariva braću Radivojević-Jurjević. Godine 1419. dubrovački poslanik Petar de Bona posjetio je kneza Pavla Jurjevića i njegovu braću u Jezerah, pa neki povjesničari pod tim imenom podrazumijevaju grad Vrgorac koji se nalazio pred samim Jezerom (vrgoračko polje). Prvi pisani dokument u kojem se imenom spominje Vrgorac tj. Vrhgolaz povelja je aragonskog kralja Alfonsa V. iz 1444/1445. godine koja ga navodi kao jedno od važnijih mjesta Gorske župe i kasnija povelja kralja Fridrika III. iz 1448. koja spominje grad Vrhgolaz kao posjed Kosača. Pretpostavlia se da je utvrda dobila ime po svom dominantnom položaju jer je Vrgorac u prošlosti nazivan ,,Grad Vrh Gore”, te kasnije ,,Vrh Gorac". Stariji tursko-muslimanski oblik imena glasio je Hadgoracz (1519. se spominje kao turski grad), a mletačko-talijanski Vergoraz rjeđe Vargoraz. U nekim starijim dokumentima javlja se i oblik Vergolaz. Kulturno naslijeđe srednjeg vijeka ostalo je sačuvano u brojnim fortifikacijskim, stambenim i sakralnim objektima. U nekoliko obližnjih nekropola pronaden je veliki broj stećaka iz 14. i 15. stoljeća. Do dolaska pod tursku vlast, srednjovjekovna tvrđava Gradina odigrala značajnu obrambenu ulogu. Dolaskom pod tursku vlast u drugoj polovici 15. stoljeća (1477.) vrgoračka je tvrđava zbog svog strateškog položaja nadograđivana i proširivana. Prema pisanim i grafičkim dokumentima u vrijeme turske vlasti u Vrgorcu je stara katolička crkva pretvorena u džamiju s dograđenim minaretom.Godine 1694. staroj crkvi vraćene su prvotne namjene, a 1913. sagrađena je današnja crkva Navještenja Blažene Djevice Marije. Područje Zabiokovlja postalo je turskom nahijom sa središtem u Vrgorcu, dok je sudbeno od 1562. pripadala Makarskom, a poslije Imotskom kadiluku. Zbog dugog razdoblja nesigurnosti života i Kandijskog rata (1645 -1669) između Venecije i Turske nastala je potreba gradnje utvrđenih kućakula koje su uz stambenu namjenu imale i obrambenu ulogu, a u njima su živjeli feudalci, turski begovi, kasnije mletački namještenici, serdari i kapetani. Te su građevine ovdje, kao rijetko gdje u Dalmaciji sačuvane. Po broju i smještaju naglašene su u naseiju, što je osobitost gradnje starog Vrgorca. Građene su od nepravilna kamena povezana s crvenicom i vapnom te su imale male prozore i često lukom presvođena vrata s kamenim okvirima, a među njima i puškarnice. Južna im je strana imala najviše prozora jer je bila najpogodnija za stanovanje. Tvrđava Gradina opasana je bila kulama od kojih su neke bile dvokatne ili trokatne. Dodatnu obrambenu ulogu imala je okrugla kula Ayala koja je odasvud branila prilaz i vrata tvrđave Gradina, dok su se u naselju isticale kula bega Cukarinovića ili Fratarska kula, Pakerova kula, te najveća četverokutna trokatnica Torre detta del principe, a koja je često mijenjala nazive; Dizdareva ili Kapetanova, Franića kula, danas Tinova kula. Slijedi Elezova kula u sklopu Raosovih kuća, Muminova i Martinčeva kula, te kula u naselju podno Gradine. Kule su nastale za vrijeme turske vladavine u 16. i 11. stoljeću, a po tradiciji pripadaju turskom stilu gradnje. Cijelo 17. stoljeće ovaj prostor bio je meta stalnih upada četa iz Makarskog primorja. Vrgorčani zbog vječitog pograničnog područja bivali su vojnici na obje zaraćene strane. Vojne su se vodile za opstanak i pripadnost istoka i zapada različitih svjetonazora, pa su nerijetko u tim ratnim akcijama brojni stanovnici Vrgoračke krajine zarobljeni i prodani u roblje. Iako se 1685. iz Makarskog primorja pokušalo osvajanje Vrgorca, tvrđava je osvojena tek 1690. godine. Prema zabilješkama gvardijana Kačića, 25. studenog mletačka je vojska preko Rilića sa zapadne strane ušla u. Vrgorac. Porazom turske vojske, uspostavljena je Venecijanska vlast koja je zbog stalnih sukoba s Turcima obnovila utvrđenja Vrgorca. Kandijski je rat završio 1699. mirom u Srijemskim Karlovcima, a novoosvojena područja pod mletačkom upravom nazvana su Aquisto novissimo. Slijedećim ratom između Austrije, Venecije i Turske te mirom u Požarevcu 1718. određena je konačna granica s Hercegovinom koja se zadržala sve do danas. U borbama s Turcima nakon oslobođenja ovog kraja istaknuo se vrgorački junak, serdar Rade Miletić kojem je sačuvan grob i nadgrobna ploča u župnoj crkvi iz 1737. godine na kojoj se spominje da je posjekao 99 turskih glava, a njegovo junaštvo opjevao je i Filip Grabovac u svom „Cvitu razgovora naroda iliričkog aliti rvackoga". Mlečani su posebno bili zainteresirani za ovaj prostor jer su 1698. u podnožju brda Radović sa sjeverne strane, na rubu polja Bunina otkrili mineralnu tvarbitumen ili asfalt, u vrgoračkom kraju zvanu paldina, koju su konjima prenosili do Kule Norinske, a zatim brodovima do Venecije i dalje u svijet. U doba mletačke vladavine Vrgorac se zajedno s Makarskom nalazio pod zapovjedništvom istog providura. Civilnu vlast u mjestu obnašao je serdar (vojvoda), a harambaše (kapetani) stajali su na čelu sela. Iz vremena mletačke vladavine sačuvani su najstariji prikazi Vrgorca koji datiraju iz druge polovice 17. stoljeća (1689. ili 1694.) 18. stoljeća (1708. crtež generalnog providura dalmatinskih utvrda G.Justera i crtež mletačkog vojnog inženjera Ivana Frana Rossinia iz 1749. godine). U prvom opisu prema mišljenju pisca, utvrda „Vergoraz" je zbog svog položaja neosvojiva i omogućuje Mletačkoj Republici osvajanje Imotskog, Ljubuškog, Čitluka i Mostara. U opisu Justera utvrda je imala veliku četverouglastu kulu, predziđe s vojarnom, zapovjednikov Stan koji se sastojao jedne od tri zgrade i barutane, te crkvicu Sv. Antuna izgrađenu nakon dolaska mletačke vlasti. Tvrđavom je zapovijedao zapovjednik, a obranu su sačinjavali sami stanovnici varoši kojom su upravljali poglavari i serdari. Sredinom 18. stoljeća mletačke vlasti sve manje pažnje posvećuju Vrgorcu tako da se u putopisu „Viaggio in Dalmazia" (1774.) venecijanskog opata Alberta Fortisa koji je 1772. godine stigao u Vrgorački kraj, opisuje Vrgorac „kao gomilu ruševina nastanjenu siromašnim obiteljima". Opisao je narodnu nošnju i običaje ovog kraja. Iz toga vremena potječe prekrasna legenda o Hasanaginici opjevana u narodnoj pjesmi čiji su korijeni vezani uz utvrde Vrgorca, Zadvarja, Klisa i Imotskog. Pretpostavlja se da je baladu zabilježio putopisac i opat Alberto Fortis, kada je 1772. godine boravio u Kokorićima kao gost vojvode i narodnog pjesnika Antuna Prvana-Prže. Nakon pada Venecije nastupa razdoblje prve austrijske uprave (1797-1806), zatim kratkotrajne francuske uprave (1806-1813) i ponovno austrijske uprave (1813¬-1918). Poslije Bečkog kongresa, Vrgorac je posjetio car Franjo I. 20. svibnja 1818. godine. Dolaskom pod austrijsku upravu u ovim se krajevima razvila želja za ujedinjenjem Dalmacije s Hrvatskom. Vrgorac je 1840. brojio 921 stanovnika i 189 kuća. U drugoj polovini 19. stoljeća širi se ideja narodnog pokreta. Austrijskoj vlasti više odgovara prijedlog autonomaša da se Dalmacija ne sjedini sa sjevernom Hrvatskom. Na izborima za Dalmatinski Sabor 1861. narodnjaci su pobijedili u šest kotara, medu kojima je i Vrgorac, a 1879. godine za carevinsko vijeće izabran je narodnjak Mihovil Pavlinović. Tijekom 19. stoljeća Vrgorac dobiva svoju općinu i administracijsku upravu te se grade prometnice koje ga povezuju s morem i zaleđem; najznačajnija je ona iz francuskog perioda tzv. Napoleonova cesta koja se gradila od 1806-1809. prema Metkoviću i prema Sinju preko Turije i Šestanovca.Austrija je 1878. godine iz gradila cestu preko Biokova, koja je povezivala Kozicu preko Staze do Makarske. U Vrgorcu je 1868. uspostavljen Općinski sud, a potom mjesna pošta s brzojavom. Godine 1865. općina Vrgorac dobila je svoj grb. Godine 1875. austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj Franjo Josip I. na svom putovanju uz granicu Osmanskog carstva od Knina prema Metkoviću posjetio je Vrgorac (prenoćio je u Raosovoj kući). Aneksijom Bosne i Hercegovine 1878. tvrđava u Vrgorcu izgubila je svoj vojno-strateški značaj. Krajem 19. stoljeća cijeli kraj zahvatio je proces iseljavanja, naročito nakon krize vinogradarstva i vinarstva. Austrija je uvela sadnju duhana i sagradila stanicu za otkup duhana - Duhansku stanicu i park znamenit po svojoj ljepoti. Vrgorački kraj u lječničkom biltenu austrijske vlasti proglašen je klimatskim lječilištem. Gradnjom kanala za navodnjavanje pospješuje se navodnjavanje polja Rastok. Početkom 20. stoljeća (1910.) krajina je brojila 12.859 stanovnika. 1910. godine nabavljen je motor na naftu za mlinicu. Od 1911. do 1913. godine nabavljeni su mlinovi u prvoj hrvatskoj tvornici strojeva. Pogonski motor pokretao je mlinove za brašno i mlinove za kamen. Nakon ugradnje trofaznog generatora noću se proiz¬vodila električna energija. Godine 1938. Vrgorac je imao električnu uličnu rasvjetu, a 1958. Vrgorac je povezan na elektroenergetski sustav cijele Države. Brojni Vrgorčani izginuli su u prvom svjetskom ratu na frontovima širom Europe, a još više ih je pomrlo od gladi i groznice zvane „španjolica". Neposredno nakon rata broj stanovnika u Vrgorcu gotovo se raspolovio. Iako su stanovnici Krajine novostvorenu Državu Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.) i kasnije Kraljevinu Jugoslaviju (1929-1941) dočekali sa oduševljenjem, ono nije dugo trajalo budući je nova vlast srpskih vlasto¬držaca odmah počela s izigravanjem prethodnih dogovora (Vidovdanski ustav 1921.). U periodu između dva rata lokalna vlast u Vrgorcu nastojala je unaprijediti poljoprivrednu proizvodnju, boljim održavanjem sistema voda, te se 1929. izgradila česma, 1938. probijen je tunel od Vrgoračkog polja Jezera do Baćinskih jezera i dalje prema moru, izgrađena je makadamska cesta od Vrgorca do Ras¬toka, osnovana je Građanska škola (1926.) koja je postojala sve do 1942. godine. Do početka drugog svjetskog rata u Vrgorcu sudjelovala su dva doma kulture, jedno u organizaciji društva „Napredak" s obnovljenim Tamburaškim zborom od .1933. godine i drugo u organizaciji društva “Sokol” koje je 1937. osnovalo Mjesnu limenu glazbu. Radio je hotel „Miletić" i prenoćište „Ivan Franić". Drugi svjetski rat donosi nova stradanja i krvoproliće. Ubrzo nakon stvaranja Nezavisne Države Hrvatske, Talijani su došli u Vrgorac (17. travnja 1941.) Vrgorački komunisti su organizirali otpor pa je Vrgorac bio prvi grad u Dalmaciji kojeg su partizani zauzeli 15. lipnju 1942. Nakon što su streljali 33 vrgorčana povukli su se u Biokovo. Četnici pod okriljem talijanskih okupatora krajem iste godine čine stravične zločine, pale kuće i ubijaju 270. žitelja u selima Vlaka, Dragljane, Kozica, Rašćane, Zavojane, Duge Njive, pretežno žene, djecu i starce. Nakon kapitulacije Italije 1943. godine, Dalmaciju su okupirali Nijemci. Nijemci su napustili Vrgorac 24. listopada 1944., a nakon dva dana je čitava Vrgoračka krajina bila oslobođena. Nakon svršetka rata 8. svibnja 1945. Vrgorac se našao u novostvore¬noj Jugoslaviji. Godine 1990. raspada se Jugoslavija. U stvaranju samostalne hrvatske države Vrgorčani su dali velik doprinos. U Domovinskom ratu preko 700 bojovnika bili su vrgorčani što čini 10% hrvatskog pučanstva Vrgorca. Većina ih je bila u sastavu 156. vrgoračko-makarske brigade. 69 branitelja sudjelovali su u 4. Gardijskoj brigadi. Poginulo je 14 branitelja, 1200 pripadnika policije. Zbor narodne garde i dragovoljci sudjelovali su u različitim jedinicama Hrvatske vojske.