Is your surname Papandopulo?

Research the Papandopulo family

Boris Papandopulo's Geni Profile

Share your family tree and photos with the people you know and love

  • Build your family tree online
  • Share photos and videos
  • Smart Matching™ technology
  • Free!

Share

Boris Papandopulo

Birthdate: (85)
Birthplace: Honnef na Rajni, Njemačka
Death: Died in Zagreb, Hrvatska
Cause of death: Nepoznat
Place of Burial: Zagreb, h
Immediate Family:

Son of Konstantin Papandopulo and Maja Papandopulo (Strozzi)
Father of Maja Papandopulo (Mijač)

Occupation: Kopozitor i dirigent
Managed by: Private User
Last Updated:

About Boris Papandopulo

Boris Papandopulo (Honnef na Rajni, 25. veljače 1906. – Zagreb, 16. listopada 1991.), hrvatski skladatelj i dirigent; sin operne pjevačice Maje Strozzi-Pečić i oca grčkog plemenitaša Konstantina Papandopula. Kompoziciju je studirao u Zagrebu, a dirigiranje u Beču. Bio je zborovođa Kola u Šibeniku i Zvonimira u Splitu te ravnatelj opere HNK u Zagrebu i dirigent simfonijskog orkestra Hrvatskoga radija, ravnatelj opere u Rijeci, dirigent opere u Sarajevu, Zagrebu i Splitu. Ravnao je i Tamburaškim orkestrom HRT-a.[1] Neko je vrijeme bio i stalni gost dirigent Opere u Kairu. Bavio se i glazbenom kritikom i publicistikom.[2] Autor je jednog od najvećih opusa u hrvatskoj glazbi: skladao je tridesetak orkestralnih, petnaestak koncertantnih, četrdesetak komornih i tridesetak glazbenoscenskih djela, petnaestak svjetovnih kantata, desetak crkvenih skladbi, niza popijevki, zborova, obradbi narodnih napjeva, te scensku i filmsku glazbu.[3]

Papandopulo je u Zagrebu od 1921. studirao kompoziciju na Muzičkoj akademiji (teorijske predmete u razredu Frana Lhotke i Franje Dugana starijeg, glasovir u razredu Antonije Geiger-Eichhorn) i diplomirao u razredu Blagoja Berse 1929. U međuvremenu, na preporuku obiteljskoga prijatelja Igora Stravinskoga, 1925–28. u Beču studirao dirigiranje, isprva privatno u D. Focka, potom na Novom bečkom konzervatoriju u R. Niliusa. Zarana počeo skladati – glasovitu je Contradanzu za glasovir, prema vlastitoj izjavi, skladao za studija, a skladbu s oznakom op. 1, In petto degli amanti za sopran i komorni orkestar, 1924. kad i Prvi gudački kvartet (revidirao ga je 1927.). Godine 1928. u Beču mu je uspjelo praizvedena kantata Slavoslovije (Laudamus) za sole, mješoviti zbor i orkestar, a 1930. u Hrvatskom glazbenom zavodu održan je njegov prvi autorski skladateljski koncert: Antonija Geiger-Eichhorn praizvela je Prvu sonatu za glasovir op. 10, a Maja Strozzi-Pečić sudjelovala je u praizvedbi za nju skladanoga antologijskoga djela Concerto da camera op. 11. Kao dirigent je debitirao 1927. u Zagrebu ravnajući izvedbom vlastite skladbe Veče mladosti za mješoviti zbor i orkestar s Hrvatskim pjevačkim društvom »Kolo« i Zagrebačkom filharmonijom. Od 1929. do 1934. bio je umjetnički voditelj i dirigent »Kola«, ujedno 1930–35. dirigent Društvenoga orkestra HGZ-a i 1932–35. Učiteljskoga pjevačkoga zbora »Ivan Filipović«. Često je nastupao i kao pijanist u komornim sastavima, a ponajviše kao glasovirski pratilac pjevača. Nezadovoljan statusom u Zagrebu, odlazi u Split, gdje je 1935–38. nastavnik u Gradskoj glazbenoj školi i zborovođa Splitskoga muzikalnoga društva »Zvonimir«, ujedno 1936–38. nastavnik glazbe u dominikanskoj gimnaziji u Bolu. U Zagrebu 1938–46. ponovo vodi HPD »Kolo«, istodobno je u HNK od 1938. korepetitor, 1940–45. dirigent i 1943–45. ravnatelj Opere te na Hrvatskom krugovalu 1942–45. dirigent Simfonijskoga orkestra. Zaposlen na Radio-stanici Zagreb od kolovoza 1945. do svibnja 1946. kad mu je, zbog dužnosti koje je obnašao ratnih godina, odlukom Suda časti Udruženja kompozitora Hrvatske četiri mjeseca zabranjeno javno djelovanje. Potom je pozvan da preuzme neku od ponuđenih funkcija. Odlučio se za mjesto direktora Opere Narodnoga kazališta »Ivan Zajc« u Rijeci, gdje je za prvoga mandata 1946–48. obnovio ansambl i postavio opsežan repertoar. Godine 1948. imenovan je direktorom Opere Narodnoga kazališta u Sarajevu, gdje je, zadržavši se do 1953, ostavio trag na svim glazbenim područjima. Od 1949. bio je i nastavnik u sarajevskoj Državnoj muzičkoj školi. U Rijeci je ponovno na čelu Opere 1953–59: iznimno pridonosi glazbenomu životu grada, usmjeruje opernu i koncertnu repertoarnu politiku i prema manje poznatim djelima, intenzivno sklada, često nastupa kao dirigent i pijanist te drži predavanja kako bi glazbenu umjetnost približio što većemu broju slušatelja. Od 1959. do 1965. dirigent je Opere HNK u Zagrebu, 1968–74. Opere HNK u Splitu, a istodobno gostuje ravnajući različitim ansamblima u nas (Simfonijski i Tamburaški orkestar RTV Zagreb, orkestar Zagrebačkoga gradskoga kazališta »Komedija«) te u Mostaru, Beogradu, Sarajevu i Kairu. Posljednjih desetljeća života bio je aktivan podjednako kao skladatelj i dirigent.

Skladajući nesmanjenim intenzitetom gotovo šest desetljeća, stvorio je opus od približno 440 djela. Skladao je orkestralnu (simfonijske pjesme, baletne suite, dvije simfonije), koncertantnu (za glasovir, violinu, fagot, čembalo, kontrabas, timpane), komornu, glasovirsku, vokalnu (solo-popijevke, zborovi), vokalno-instrumentalnu (16 kantata), glazbeno-scensku (osam opera, 12 baleta) i filmsku glazbu. Snažnu potrebu za istraživanjem zvukovnosti iskazuje zarana u trima tematskim krugovima: folklornom, sakralnom te onom temeljenom na tradicionalnim oblikovnim uzorima (ta će se načelna podjela vidjeti u cijelom opusu, premda ima i znakovito vrijednih otklona). Kompleksnost postupanja s glazbenom građom te niz rješenja netipičnih u usporedbi s djelima proizašlim iz folklorne tematike drugih hrvatskih skladatelja istoga razdoblja temelj su strukture njegovih vokalnih i vokalno-instrumentalnih djela. Tretirajući glazbeni folklor kao samo jedan od izvora različitih elemenata glazbe, nikad se nije podvrgnuo ideološkim pravilima koja su bitno obilježila neonacionalni stil u hrvatskoj glazbi između Prvoga i Drugoga svjetskoga rata. Ta neobvezatnost odnosa dopustila mu je mogućnost odabira, vlastitost što će se očitovati u svim etapama, od melodijske i ritamske invencije do konačnoga oblika partiture (romantični ep Utva zlatokrila, tekst V. Nazor, 1932.). Tijekom godina njegov će odnos prema glazbenom folkloru sve više apstrahirati tako što će se ishodišni predložak prepoznavati isključivo kao zvukovna, tonska građa lišena izvanglazbenoga sadržaja i razloga, ali često vezana uz kakvu specifičnu temu (Istarske freske iz Berma, 1973; Osorski requiem, 1977). Njegovo se stvaralaštvo temeljilo na uvjerenju da sve »stvari života« uvijek mogu biti i »stvari glazbe« i to je neprestano interferiranje funkcioniralo neovisno o tom je li pojedino djelo imalo i vlastitu, autonomnu priču. Komorni mu opus podrazumijeva skladbe za tradicionalne sastave, ali i djela s neobičnim sastavima, kojima kao da je uloga realizirati neku posve novu predodžbu zvučnosti. Istraživački poriv prema zvukovnoj boji iskazivao je već 1930-ih, što će, pokazat će se poslije, biti jedno od temeljnih obilježja njegova svekolikoga opusa. Zvučanje kao temeljni zakon podvrgava se jedino kretanju kao svojoj vremenskoj koordinati. U kretanju se sažimlju parametri melodijskoga crteža i njegove ritamske razvedenosti te čine ustroj skladbe unutar formalnoga okvira. Taj pak okvir iskazuje stanovitu dvoznačnost iz koje se na jednoj strani raspoznaju temelji tradicionalnoga oblika, a na drugoj oblik ovisi o izdržljivosti, o kapacitiranosti tematske građe, katkad čak i motiva, da reproducira, mijenja, obrađuje, transponira vlastite elemente. Česta je procjena njegove glazbe kao izrazito motorične, iako intencija prema ponavljanju segmenata građe može biti i u svezi s tradicijom ponavljanja kao obilježja folklornoga glazbenoga idioma. Izazov zvučanja svakako je nadređen svim skladateljskim postupcima bez obzira na to o kakvu je parametru riječ i jesu li posrijedi folklorom obojeni stavci ili se temelje na kakvu modusu ili možda čak i na dvanaestotonskom redoslijedu. Često se to vidi i u izboru glazbala, jedinstvenom za onodobnu skladateljsku praksu. U nekonvencionalne instrumentalne kombinacije upuštao se već u ranim djelima, a osobito je u tom bio inventivan u poslijeratnim godinama (Concertino za trubu i timpane, 1950; Na teferiču za zbor, klarinet i veliki bubanj, 1952; kantata Romaniji za zbor, četiri trube, četiri trombona i dva para timpana, 1953; Groteska za tubu, glasovir i udaraljke, 1964; Razgovor ugodni za flautu i čembalo, 1969). Osim neobičnih zvukovnih kombinacija, prostor zvučnosti proširuje i čestim odabirom velikih vokalno-instrumentalnih sastava, poduprtih neuobičajenim glazbalima, većim brojem solista, otvarajući pritom i mnogobrojne mogućnosti u realizaciji formalnih zamisli. U istoj su ovisnosti o zvučnom učinku posljedično i česte promjene tonaliteta, njegovo proširenje ili pak potpuno napuštanje, uravnoteženo, ekonomično, ali i potpuno korištenje opsega i mogućnosti pojedinih glazbala, dok se od izvođača zahtijeva maksimum, jednako na razini umijeća kao i na suptilnijoj, kreativnijoj razini, koja će igri sa zvukovnom bojom udahnuti umjetnički život. Oblik u Papandopulovu djelu ovisi o njegovoj potrebi da sitnjenjem i ponavljanjem motiva, ili čak njegovih dijelova, u doslovnom, a češće u variranom obliku postigne dinamizam kretanja (neobarokna motoričnost). Očituje se to i u građenju velike forme nizanjem malih, u sebi zatvorenih oblika. Rijetko će se u tom golemom opusu susresti sonatni oblik, a uočljivo je pretežno baratanje s malim oblikom vrlo često jednostavnoga trodijelnoga ustroja. Slijed malih cjelina nerijetko je povezan u zbroj međusobno korespondentnih, gotovo samostalnih, zaokruženih odjeljaka kakva velikoga vokalno-instrumentalnoga djela. Živost glazbenoga protoka katkad zaokuplja pozornost na štetu melodijskoga tijeka, osobito kad se služi plesnim pokretom kao polazištem, a svaka ritamski složenija vodoravna linija teži ornamentiranju (triole, kvintole, sekstole, septole). Načelu okomitoga ritmičkoga kontrastiranja pogoduje intenzivna i gusta promjena metra, njegov omiljeni postupak, a krajnji je učinak na trenutke upravo fascinantna dinamičnost. Sve te sastavnice skladateljskoga izraza moguće je slijediti u njegovu stvaralaštvu koje sadržava gotovo sve tradicijom naslijeđene oblike, ali i mnoge nestandardne formacije koje su pokrenule spoznajne skladateljske vizure u hrvatskoj glazbi prve polovice 20. stoljeća, a da nisu zakoračile u prostore avangardnih glazbenih procesa koji su prodrli u hrvatsku glazbu potkraj 1950-ih. Boris Papandopulo uz pijanino

Papandopulov opus, jedan od najvećih u cjelokupnoj hrvatskoj glazbenoj povijesti, ne samo opsegom nego i umjetničkom vrijednošću snažno je obilježio hrvatsku glazbenu umjetnost 20. stoljeća. Skladao je glazbu za igrane filmove Barok u Hrvatskoj i Lisinski (O. Miletić, 1942, 1944), Bakonja fra Brne i Stojan Mutikaša (F. Hanžeković, 1951, 1954), U oluji (V. Mimica, 1952), Milioni na otoku (B. Bauer, 1955) i Pustolov pred vratima (Š. Šimatović, 1961), za 14 dokumentarnih filmova (Vlak broj 51, R. Sremec, 1947; Jadran kroz vjekove, Melita Filipović, 1948; Vincent iz Kastva, M. Katić, 1956) te animirani Susret na pijesku (B. Brajković, 1959). Obrađivao je božićne pjesme za zbor i orkestar, redigirao djela Vatroslava Lisinskoga i Ivana pl. Zajca, skladatelja koje je promovirao i kao dirigent. U fonoteci Hrvatskoga radija sačuvano je više od 300 snimka njegovih skladba i oko 200 snimka njegovih dirigentskih interpretacija s različitim orkestrima i ansamblima.

Bio je redoviti član JAZU (današnja Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) od 1965, počasni član HGZ od 1977. Dobitnik je nagrada grada Zagreba 1961. i 1962., »Vladimir Nazor« 1963. (za kantatu Legende o drugu Titu) i 1968. (za životno djelo), »Josip Štolcer Slavenski« 1970. i »Lovro pl. Matačić« 1990. Ostavština mu se od 2006. čuva u knjižnici Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu. Njegovo ime nose osnovne glazbene škole u Kutini (od 1993.) i Splitu (od 1996.) te kvartet saksofona u Zagrebu (od 2013.). Hrvatsko društvo skladatelja utemeljilo je 1997. i po njem nazvalo godišnju nagradu za autorsko stvaralaštvo na području ozbiljne glazbe. Portretne karikature načinili su mu J. Kljaković (oko 1925) i Klementina Požgaj-Schwarz (crtež ugljenom, Grafička zbirka NSK), a portretirali su ga i Truda Braun-Šaban (crtež ugljenom, 1945), J. Marinović (reljef, od 1996. u HNK u Zagrebu) i K. Kovačić (poprsje, od 2003. u Aleji hrvatskih skladatelja u Osoru; odljev od 2006. u zagrebačkom i splitskom HNK). Godine 2006. izdana je poštanska marka s njegovim likom (serija Hrvatska glazba).

Djela (izbor) Opere: "Sunčanica" (libreto: Marko Soljačić, temeljem Sunčanice Šiška Gundulića i Osmana Ivana Gundulića), "Amfitrion", "Rona"

Baleti: "Zlato", "Teuta", "Kraljevo"

Ostala djela: "Istarske freske", "Marulova pisan", "Muka gospodina našega Isukrsta", "Hrvatska misa u d-molu op.86", "Podnevna simfonija", Osam studija, Osorski requiem, Klarinetski kvintet, Kantata "Himna suncu".

Grad Zagreb je u godini 2008. u spomen na skladatelja i dirigenta imenovao ulicu u naselju Novom Jelkovcu u Sesvetama. 2. Osorske glazbene večeri 1977. godine te 28. 2003. godine bile su posvećene Borisu Papandopulu.

Nedopustivo zanemareni hrvatski Mozart • Autor: Portal Jutarnji.hr Objavljeno: 25.02.2006 Muzikološka istraživanja ne podupiru, barem ne u potpunosti, famu da je Mozart sve svoje skladbe uvijek konačno oblikovao u glavi te da je na papir, bez ijedne skice, uvijek zapisivao čista, gotova remek-djela. Međutim, prema svjedočenju muzikologinje Erike Krpan, koja je proteklih 25 godina bila glavna sakupljačica i čuvarica glazbene ostavštine Borisa Papandopula, taj veliki hrvatski glazbeni genij iza sebe doista nije ostavio nijednu jedinu skicu. Znao se žaliti da ponekad od glazbe koju čuje u svojoj glavi ne može spavati, sve dok ne ustane i ne zapiše je. Uz svečani koncert u povodu 100. obljetnice Papandopulova rođenja, sinoć je u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu održana i priomopredaja velike količine notnih materijala, u prvom redu skladateljevih rukopisa koje je Erika Krpan predala na čuvanje i brigu toj ustanovi. U tom je povodu priređena i izložba na kojoj su izložene i posljednje note koje je Boris Papandopulo napisao u ljeto 1991., dva-tri mjeseca prije smrti: treći od "Tri muzička stavka za Orlando". Erika Krpan se sjeća riječi kojima je njezinu suprugu Vladimiru Krpanu (članu Trija Orlando) Papandopulo predao već teško čitljive note pisane sve slabašnijom rukom: "Vladek, ti buš već znal kaj sam tu napisal" Izgubljena opera Svi ti čistopisi partitura svjedoče o nevjerojatnom vrelu nadahnuća iz kojeg su, majstorski oblikovani, na radost glazbenika i publike, izlazila djela vrlo raznolika po opsegu, po sastavu izvođača kojima su bila namijenjena, a i po stilovima koje je tijekom svojeg dugog života Papandopulo isprobavao. Brojna su djela izgubljena, bilo da su uništena ili da još uvijek leže zaboravljena ili namjerno skrivena u privatnim zbirkama. Među njima je, na žalost, čak i jedna cijela opera, "Amfitrion", od koje je sačuvana, a često se i izvodi na koncertima, samo uvertira. Neke su skladbe doslovno spašene u posljednji trenutak sa smetlišta kamo su bile odbačene. Sam autor nije previše ili nije nimalo mario za njihovu sudbinu nakon što bi ih predao izvođačima, glazbenicima za koje bi ih najčešće skladao. Stoga bi ovo trebao biti i poziv svima koji možda imaju još Papandopulovih nota, da ih, bez straha da će im u ovoj eri mogućnosti lakog i savršenog kopiranja biti oduzete, "prijave". Najbolje mjesto za to sada je upravo Hrvatski glazbeni zavod koji je sinoćnjom primopredajom građe postao svojevrsni glavni referentni centar za čuvanje, proučavanje, te naposljetku, i izvođenje Papandopulove glazbe. Ondje će večeras biti održan i završni koncert cjelotjedne Papandopulijade koju su priredili studenti Muzičke akademije. U povodu velike obljetnice za mjesec dana će u zagrebačkom HNK biti premijerno izveden i balet "Maestro" za koji je libreto napisao Nedjeljko Fabrio, a koreografiju - na kolaž napravljen od ulomaka iz mnogih i raznolikih Papandopulovih djela - Ljiljana Gvozdenović. Na koncertima mnogih naših glazbenika tijekom cijele godine naći će se dosta Papandopulovih djela, a Zagrebački kvartet je, primjerice, cijeli svoj koncertni ciklus u Mimari, povezujući dvije obljetnice, posvetio djelima Mozarta i Papandopula, koji se po mnogočemu zaslužuje zvati hrvatskim Mozartom. No, Hrvatska nije napravila dovoljno za skladatelja koji nikada nije čak ni ozbiljno pomišljao da je napusti, nastani se i radi negdje drugdje. Nema još uvijek sustavne notne ni diskografske edicije na kakvoj bi, u slučaju tako velikog opusa tako značajnog skladatelja, trebale surađivati sve važne državne kulturne i glazbene institucije, posebice one koje je svojim ne samo skladateljskim, nego i dirigentskim i organizatorskim radom, Papandopulo posebno zadužio. Takav je, primjerice, HNK "Ivan pl. Zajc" u Rijeci na čijoj pozornici ove godine još nije na pomolu ni jedna premijera kojom bi se odužili velikom Maestru. Ovaj tekst stoga ipak mora završiti i prijekorom kakav Maestro, upamćen od svih kao sama blagost i ljubaznost, vjerojatno nikada ne bi izravno rekao. Međutim, Erika Krpan je uvjerena da je pogrešna uvriježena interpretacija prema kojoj je Papandopulo po završetku 2. svjetskog rata četiri mjeseca bio vozač kamiona po kazni, a potom, isto tako po kazni, bio poslan najprije u Rijeku, a zatim u Sarajevo. Ispit savjesti Papandopulu je nekakav poslijeratni "sud časti", u kojem su sjedili i skladatelji, zbog njegova, isključivo umjetničkog, rada u Zagrebu za vrijeme NDH, doista izrekao kaznu četveromjesečne zabrane javnog rada i nastupanja. Njegova je vlastita odluka, tvrdi Erika Krpan, bila da to vrijeme provede vozeći kamion po Splitu i okolici, da bude na zraku i suncu te da pije dobro vino s običnim, pravim ljudima. Nakon toga Zagreb ga je zvao i nekoliko mu puta nudio istaknuta umjetničko-direktorska mjesta, no on je svojom odlukom otišao i u Rijeku i u Sarajevo. Koliko je u tome bilo želje da pomogne glazbi i glazbenicima u drugim sredinama, a koliko da pokaže Zagrebu tko kome više treba, nitko ne može sa sigurnošću tvrditi. No, današnji Zagreb, sa svom u njemu nagomilanom političkom, ekonomskom i kulturnom vlasti, svejedno bi nad glazbom Borisa Papandopula mogao i trebao ispitati svoju dušu i savjest. Jedno od najneugodnijih pitanja pri tom je ono zašto nismo učinili gotovo ništa da hrvatski Mozart bude upoznat, prepoznat i poznat i u Europi prema kojoj idemo, a koja o Papandopulu i njegovoj glazbi nema pojma. Iza Borisa Papandopula ostalo je oko 440 opusa. Prvi je skladba "In petto degli amanti" za sopran i komorni orkestar, nastala tijekom studija 1924. Skoro sedam desetljeća dug skladateljski put bio je obilježen darovitošću, plodnošću, znatiželjom, duhovitošću i majstorstvom. Već do 1938. mladi je skladatelj napravio niz antologijskih skladbi kao što su pučki obred "Dodolice", opere "Sunčanica" i "Amfitrion", oratorij "Muka gospodina našega Isukrsta", "Hrvatska misa" i "Sinfonietta za gudače". A već i od samih naslova nekih od velikih skladbi iz posljednjih desetljeća Papandopulova života mogu se napraviti stepenice povratka prema svjetlu, iz kojeg kao da je, poput sjajne zrake, i došao na Zemlju: "Credo" - 1974., "Osorski requiem" - 1977., "Osorski misterij" - 1978., "Podnevna simfonija" na Krležine stihove - 1980., "Psalam 150" te kantata "Himna suncu" za mješoviti zbor, bariton i orkestar na stihove Luke Paljetka - 1987. Kronologija 1906. rođen 25. veljače u Honnefu na Rajni 1908. u Wiesbadenu umire otac Konstantin 1910. s majkom Majom pl. Strozzi dolazi u Zagreb 1921. upisuje se na Muzičku akademiju u Zagrebu 1924. sklada prvi opus 1925. na preporuku Igora Stravinskog odlazi na studij u Beč 1927. debitira u Zagrebu kao dirigent s Hrvatskim pjevačkim društvom Kolo 1928. praizvedba kantate Laudamus (Slavoslovje) u Beču 1929. diplomira kompoziciju u Zagrebu 1935. seli u Split, predaje na Gradskoj muzičkoj školi i vodi Pjevačkog društvo Zvonimir 1938. vraća se u Zagreb, postaje korepetitor u Operi HNK 1940. - 1945. dirigent, a od 10. studenog 1943. i ravnatelj Opere HNK u Zagrebu, te od 1942. i dirigent Simfonijskog orkestra Hrvatskog krugovala 1942. piše glazbu za prvi hrvatski film Lisinski redatelja Oktavijana Miletića 1946. - 1948. i 1953. - 1959. direktor Opere Narodnog kazališta Ivan Zajc u Rijeci 1948. - 1953. direktor Opere Narodnog pozorišta u Sarajevu 1959. - 1965. dirigent Opere HNK u Zagrebu 1965. imenovan redovnim članom JAZU 1968. prima nagradu Vladimir Nazor za životno djelo 1981. nagrađen nagradom AVNOJ-a 1991. umire u Zagrebu 16. listopada

view all

Boris Papandopulo's Timeline

1906
February 25, 1906
Njemačka
1950
May 1, 1950
Age 44
Sarajevo, Bosna i Hercegovina
1991
October 16, 1991
Age 85
Zagreb, Hrvatska
October 20, 1991
Age 85
Zagreb, h