Dr. Julije Karlo Bajamonti

How are you related to Dr. Julije Karlo Bajamonti?

Connect to the World Family Tree to find out

Dr. Julije Karlo Bajamonti's Geni Profile

Share your family tree and photos with the people you know and love

  • Build your family tree online
  • Share photos and videos
  • Smart Matching™ technology
  • Free!

Dr. Julije Karlo Bajamonti

Italian: Dr. Giulio Carlo Bajamonti
Also Known As: "Giulio"
Birthdate:
Birthplace: Split, Općina Split, Split-Dalmatia County, Croatia
Death: November 12, 1800 (56)
Split, Općina Split, Split-Dalmatia County, Croatia
Place of Burial: Split, Općina Split, Split-Dalmatia County, Croatia
Immediate Family:

Son of Ivan Dominik Bajamonti and Elena Bajamonti
Husband of Ljuba Bajamonti
Father of Elena Cippico and Emil Bajamonti
Brother of Nikola Toma Bajamonti; Jerolim Ivan Bajamonti; Carlo Maria Bajamonti; Marko Bajamonti; Sig. Dr. Jerolim Srećko Josip Bajamonti and 1 other

Managed by: Private User
Last Updated:

About Dr. Julije Karlo Bajamonti

MKR 24.8.1744 - https://www.familysearch.org/ark:/61903/3:1:3QSQ-G99X-K4JD?i=40&wc=...

iz MK umrlih 12.11.1800. -> https://familysearch.org/ark:/61903/3:1:3QSQ-G99X-FVCN?mode=g&i=395...

http://hr.wikipedia.org/wiki/Julije_Bajamonti

Julije (Julio) Bajamonti (Italian: Giulio Bajamonti; 4 August 1744 - 12 November 1800) was a medical historian, writer, translator, encyclopedist, historian, philosopher, and musician[1] from the city of Split in present-day Croatia. His wife was Ljuba Bajamonti, a Split commoner.

Julije Bajamonti is known for composing the first opera in modern Croatia (La traslazione di San Doimo, performed only once), writing about the history of Split (unfinished and unpublished, and helping Alberto Fortis, a Venetian, with his journey around Dalmatia, which also included the discovery of the now famous South Slavic Muslim song, Hasanaginica.

After the fall of Venice in 1797 he urged that Dalmatia should be annexed to the Habsburg Monarchy. In his speech in 1797 he stated that Austria was the successor of the old Venetian state. Like many other intellectuals along the Dalmatian coast, Bajamonti wrote most of his works in Italian. Niccolò Tommaseo claims that there was no one in Italy who wrote better than Bajamonti during his time.

He performed his medical work in the cities of Split, Hvar, and Kotor (in the area of Boka Kotorska in today's Montenegro).

BAJAMONTI, Julije (Giulio), liječnik, književnik, skladatelj i polihistor (Split, 4. VIII 1744 — Split, 12. XII 1800). Sin Ivana Dominika, liječnika, potomka obitelji talijanskih doseljenika, i Jelene rođ. Capogrosso, unuke hrvatskog pjesnika Jeronima Kavanjina. Među sedmoricom braće, uz Julija se znanstvenom i kulturnom djelatnošću istaknuo mlađi brat Jerolim. Srednju školu B. je polazio u Nadbiskupskoj gimnaziji u Splitu. Zacijelo je već tada stekao osnovnu glazbenu naobrazbu, što potvrđuju njegove mladenačke kompozicije iz 1759. i 1760. Potom je studirao medicinu i doktorirao na Sveučilištu u Padovi te pohađao predavanja iz filozofskih znanosti. Vjerojatno je za boravka u Italiji nastavio i s glazbenim školovanjem, što se može zaključiti po talijanskim stilskim utjecajima u njegovim skladbama. Iako su podaci o njemu nakon povratka sa studija nepotpuni, zna se pouzdano da je do 1786. živio u Splitu, ali tu nije dobio službu gradskog liječnika. U tom je razdoblju objavio anonimno na talijanskom Povijest sv. Dujma (Venecija 1767), zatim je na dramatizirani tekst istog sadržaja skladao opsežan oratorij Prijenos sv. Dujma (1770) i objelodanio desetak raznovrsnih rasprava i književnih radova. Vrlo je aktivno sudjelovao u kazališnom i glazbenom životu Splita pišući ili prevodeći scenska djela, organizirajući predstave u kojima je i sâm nastupao. Surađivao je u pokretanju (1767); organiziranju i radu splitskoga Gospodarskog društva. Mnogo je putovao: nekoliko puta u Padovu i Veneciju (1772, 1774, 1775. i 1776), zatim 1772. s talijanskim znanstvenikom Albertom Fortisom i anglikanskim biskupom Fredericom Herveyem po Dalmaciji, oko 1780. u Bosnu, potom u Dubrovnik te u Herceg-Novi i Kotor, gdje je boravio 1781. i 1782. nakon ženidbe s pučankom. Preživjevši 1783–1784. u Splitu epidemiju kuge, prihvatio je 1786. službu općinskog liječnika u Hvaru. Djelovao je uz to i kao orguljaš hvarske katedrale. Iz Hvara se mnogo dopisivao, navlastito s dubrovačkim prijateljima, jadajući se na skučene stvaralačke mogućnosti u malomu provincijskom mjestu. Iz sačuvane opsežne korespondencije razaznaje se da je kontaktirao i prijateljevao s mnogim istaknutim suvremenicima, posebice s dubrovačkim skladateljima Mihom, Lukom i Antunom Sorkočevićem, s pjesnicima Đurom Ferićem i Julijem Antunom Restićem, s Anicom Bošković, sestrom Ruđerovom, s Dešom Gozze Gučetić, s učenim hvarskim biskupom Ivanom Dominikom Stratikom, s trogirskim gospodarskim piscima Ivanom Lukom Garanjinom i Radošem Michielijem Vitturijem, s Osman-begom Filipovićem, a nadasve s Albertom Fortisom. Od venecijanskog nakladnika i knjižara Jakova Stortija naručivao je u to vrijeme knjige, ćasopise i muzikalije. Vrativši se 1790, u Split, opet ne uspijeva dobiti netom ispražnjeno mjesto gradskog liječnika jer je tadašnje konzervativno građansko društvo držalo njegovu glazbenu djelatnost nespojivom s liječničkim pozivom. Stoga se zadovoljio službom glazbenog ravnatelja, tj. orguljaša i zborovođe splitske katedrale. Ponovno se posvetio organiziranju kazališnih predstava (u pismu rođaku Vicku Capogrossu u Sutivan 1795. potražuje dramske tekstove s glazbom, prikladne za izvođenje). Čak je sam 1793. organizirao glazbenu akademiju u korist splitskih siromaha. Obnovio je i svoj rad u Gospodarskom društvu te komponirao i pisao, ali zbog svojih nekonvencionalnih i naprednih ideja nije nailazio na podršku i razumijevanje pa se upuštao i u polemike sve češće izričući nezadovoljstvo: »Ja sam ovdje nepoznat premda se o meni vani drugačije misli«, pisao je Antunu Sorkočeviću u Dubrovnik. Istodobno njegov prijatelj, nekadašnji splitski liječnik Lav Urbani, piše mu iz Kopra: »Tvoj talent zaslužuje svaku hvalu i nagradu pa ipak živiš u svojoj domovini zakopan i neuvažen, možda progonjen mržnjom i klevetom. Koliko si dostojan bolje sudbine!« Odgojen slobodarski, u duhu francuskih enciklopedista, B. je uvijek zastupao ideje napretka, socijalne jednakosti, osuđivao predrasude, vjerska i staleška zastranjenja. I premda se izravno nije bavio politikom, 1797. kada je Napoleon srušio Mletačku Republiku, pozdravio je njezin pad. Ali se u tim prevratnim danima nije pridružio splitskim i dalmatinskim frankofilima, pobornicima novoga društvenog poretka, već je pristao uz konzervativne, proaustrijske krugove zastupajući istodobno sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. U tom je duhu održao 1797. i govor (rkp.), dokazujući kako su Habsburgovci nasljednici hrvatskih narodnih vladara i hrvatsko-ugarskih kraljeva te izražavajući uvjerenje da će Dalmacija pod austrijskom upravom procvasti. Posljednje godine života proveo je u osami. Tek je 1799. imenovan splitskim općinskim liječnikom. — Izraziti predstavnik prosvjetiteljstva i istodobno vjesnik novoga romantičkog doba, polihistor i poliglot, B. je ostavio opsežan književni i glazbeni opus, bavio se povijesnim, arheološkim i folklornim istraživanjima, ekonomikom, agronomijom, prirodnim znanostima, sakupljao građu za enciklopedijski rječnik, bilježio bibliografske podatke. Gotovo sve svoje radove napisao je na talijanskom jeziku, ali je proučavao i osvjetljivao pojave i ličnosti iz hrvatske kulturne i narodne baštine i suvremenog hrvatskog života. Pjesnička ostavština (rukopisna zbirka u Arhivu JAZU u Zagrebu), pisana dotjeranim talijanskim jezikom, stilom i sadržajem može se svrstati između klasicizma i romantizma, a obuhvaća ljubavne, prigodničarske, moralističke, religiozne i šaljive pjesme. Najviše je prigodnica pohvalnica i oda, spjevanih prema običaju vremena u slavu prijateljâ, uglednikâ, svečanosti i dr., kao što je primjerice oda Prvoj dalmatinskoj tiskari u Dubrovniku (La prima stamperia in Dalmazia, 1783). Znamenito je svjedočanstvo Bajamontijeva odnosa prema jeziku Pohvala Dubrovniku (Lode di Ragusa) u kojoj među lijepim običajima Dubrovčane posebno hvali što njeguju narodni (»ilirski«) jezik jadikujući istodobno nad Dalmatincima koji domaći jezik drže tuđinskim. Sačuvano je i mnogo Bajamontijevih pjesničkih prijevoda, pretežno grčkih i latinskih klasika (Propercije, Bion, Teokrit, Tibul, Katul, Vergilije, Homer). Među književnim djelima ima i dramskih tekstova (nepotpuni rkp. komedijâ Il Maestro di Musica i Il saggio Amico), poslanicâ (npr. objavljena Poslanica o Hvaru, upućena Fortisu, 1790), putopisâ (Gita in Bossina, rkp.), polemikâ (L’emprietà falsamente asserita, e I’ignoranza legittimamente dimostrata, rkp. iz 1769). Prevodio je literarna i znanstvena djela s latinskog, francuskog, engleskog i hrvatskog na talijanski jezik (npr. Ovidije, J. Racine, J. J. Rousseau, Voltaire). Baveći se filologijom, B. je pripravio za tisak opsežniji rad O pravilnom pisanju talijanskim jezikom (Parere sul retto scrivere Italiano o sia sulla buona lingua comune d’Italia, rkp.), zatim rasprave o načinu pisanja elogija i o stilu latinskih lapidarnih natpisa (obje u rukopisu). Bavio se pitanjima čistoće hrvatskog jezika, proučavao je bosančicu i staroslavenski jezik. — Bajamontijeva glazbena ostavština, prema najnovijem popisu, obuhvaća više od 200 rukopisnih jedinica koje su nedvojbeno njegova djela te 80-ak jedinica kojima je on vrlo vjerojatno autor. Veći je dio sačuvan u Arhivu splitske katedrale (172 kompozicije sa sigurnošću se atribuiraju Bajamontiju, a 84 s velikom vjerojatnošću), dok se 40-ak skladbi čuva u arhivu Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu (Zbirka Algarotti Udina). Pretežno su to crkvene skladbe: 20-ak misa, oko 50 moteta, pasije (Passio nella Domenica delle Palme, 1768; Passio del Venerdi Santo, 1782), responzoriji, litanije, himne. Pisane su za glasove i orgulje ili za glasove i orkestar ili gudaći sastav. Broj glasova varira (2, 3, 4 ili 5), ali je očita Bajamontijeva sklonost troglasju te izmjenjivanju polifoničnih, imitacijskih odlomaka s homofonima koji katkad poprimaju izrazito svjetovni, koncertantni karakter. Među crkvenim djelima posebno je zanimljiv Requiem u slavu Ruđera Boškovića za 3 glasa i instrumente (Requiem Per le Solemni esequie decretate dal Senato di Ragusa a suffragio dall anima del’immortale ab. Bosmvich, oko 1788/1789) te oratorij La traslazione di San Doimo — prvo djelo te vrste u hrvatskoj glazbi. B. ga je komponirao 1770. na vlastiti dramski tekst, u povodu prijenosa ostataka Sv. Dujma u novi oltar splitske katedrale, a glazbena struktura djela obuhvaća solističke arije, recitative, zborne točke i instrumentalnu pratnju (obnovljen i izveden u obradbi A. Klobučara s naslovom Prijenos sv. Dujma, Split 1969). B. je skladao i prvu sonatu za orgulje u Hrvatskoj (1776). Pod njegovim je imenom sačuvana i jedna trostavačna simfonija u C-duru, a prigodom najnovijeg popisa otkriveno je još 8 simfonija i 5 gudačkih kvarteta, potpuno ili djelomice sačuvanih te 3 sonate za gudaći trio, što su vjerojatno sve njegova djela. Simfonije su, prema dosadašnjim istraživanjima, bliske stilu bečke klasike. Među sačuvanim vokalnim skladbama ima arijâ, zborova i desetak madrigala. U vokalnim i crkvenim djelima naziru se stilski utjecaji talijanske operne i crkvene glazbe, posebno venecijanske, ali ima i obilježja mediteranskog folklora. — Istražujući narodnu baštinu, B. je zabilježio (vjerojatno na putu po Bosni) melodije triju pjesama koje je naslovio: Pjesma djevojaka iz Travnika, Pjesma janjičara i Pjesma kadije. Bajamontijev interes za folklor izrazit je nagovještaj romantizma, karakterističan za nekolicinu evropskih književnika toga prijelaznog razdoblja. Sakupljao je i zapisivao narodne pjesme i poslovice, a posebno je proučavao predaju i običaje iz Dalmatinske zagore, pokušavajući u raspravi Vlaški elementi u Homera (Padova 1797) dokazati podudarnosti između Ilijade i autohtonih, od davnine naslijeđenih životnih navika stanovnika Dalmatinske zagore. Na temelju tih folklorističkih radova nastala je pretpostavka (F. Miklošič i dr.) da je B. prvi upoznao s tekstom Hasanaginice A. Fortisa, s kojim je uostalom neprestano surađivao i putovao po Dalmaciji. — Vrijedan je prinos dao B. i hrvatskoj historiografiji, osobito Povijesnim uspomenama grada Splita u Dalmaciji, nedovršenim djelom koje je pisao potkraj života (Memorie della città di Spalato in Dalmazia, raccolte de Giulio Bajamonti, oko 1797–1800; preveo i dijelom objavio D. Kečkemet), koristeći se podacima iz starijih kronika i povijesti (M. Madijev, A. Cutheis, I. Lučić, D. Farlati i dr.). Povijesna zbivanja B. ne izlaže objektivno, kroničarski, već s duhovitim i mjestimice vrlo oštrim kritikama društvenih odnosa, države, crkve, aristokracije. Kao dokument događaja i sredine jest Bajamontijeva Povijest kuge što je harala Dalmacijom 1783–1789, napisana na temelju njegova osobnoga liječničkog iskustva i sudjelovanja u suzbijanju epidemije. Radeći u Gospodarskom društvu, B. je sastavio nekoliko rasprava i članaka s tog područja (većina je objavljena), a napisao je i historijat postanka i rada tog društva (Venecija 1791). I prirodne su znanosti zastupljene u Bajamontijevoj ostavštini s prilozima o posve različnim temama: Poslanica o meteorologiji (objavljeno 1779), Razgovor o otkriću pomorskog kompasa (Dialogo sopra l’invenzione della Bussola, rkp.) i dr. Kao pravi duhovni sljedbenik francuskih enciklopedista, B. je pokušao sastaviti veliki enciklopedijski rječnik sakupivši opsežnu ali nedovršenu građu. Zabilježeni pojmovi i njihova objašnjenja svjedoče o širokoj naobrazbi i poznavanju bogate literature. Ostavio je i nedovršeni rukopis Muzičkog rječnika u kojem su obuhvaćene različne glazbene discipline – povijest, glazbena teorija, instrumenti, oblici, pojedine glazbene kulture. Sudeći po toj nedovršenoj građi, Bajamonti se s pravom može držati prvim našim enciklopedistom modernoga kova. Mnogostrani interesi potaknuli su ga i na bilježenje bibliografskih podataka koje je sakupljao po bibliotekama i katalozima (posjedovao je sâm bogatu knjižnicu), po časopisima te dopisujući se sa znanstvenicima, nakladnicima i bibliotekarima. U dvjema opsežnim sačuvanim knjižicama i na posebnim listićima pribilježio je 2500 bibliografskih jedinica; među njima ima 110 naslova naših pisaca, čak i nekih koje ne navode kasniji bibliografi (I. Kukuljević Sakcinski, Š. Ljubić). Crpeći djelomice od starijih naših autora, B. je mnogo potpuniji i dosljedniji; on navodi puni naslov u originalnoj grafiji, mjesto i godinu tiska, a katkad i ime nakladnika te bilješku gdje se knjiga nalazi ili odakle je preuzet podatak o njoj, pa i tim svojim radom postavlja temelje modernomu znanstvenom pristupu bibliografiji kod Hrvata. — Ubrzo nakon smrti B. je pao u zaborav pa se njegova mnogostrana djelatnost i pravo značenje otkrivaju tek u novije doba. Ali djela mu još uvijek nisu u cijelosti znanstveno obrađena i objavljena pa će se konačan sud o njemu donijeti tek nakon analize radova po strukama. No već po razmjerima sačuvane ostavštine i po svestranosti, bez dvojbe je bio najmarkantnija ličnost grada Splita i srednje Dalmacije pri kraju XVIII st. Bajamontijeva rukopisna djela, znanstvena i književna (prozna), čuvaju se većim dijelom u knjižnici Arheološkog muzeja u Splitu, zatim u Muzeju grada Splita te u Arhivu Garagnin-Fanfogna u Trogiru. Glazbenih rukopisa ima, osim u navedenim arhivima, još u Arhivu Hrvatske i Arhivu JAZU u Zagrebu i u župnoj crkvi u Starigradu na Hvaru. Kompozicije Simfonija u C-duru (red. M. Kichl), Kvartet in F, Coelo tonante te oratorij Prijenos sv. Dujma, 2 stavka (obradba A. Klobučar) snimljene su na gramofonskim pločama u izdanju Jugotona (Zagreb). DJELA: Sul vacuo (poslanica 8. I 1760). S. l. — Storia di San Doimo, primo vescovo di Salona (anonimno). Venezia 1767. — Proseguimento della Storia di San Doimo (u dodatku tekst oratorija La Traslazione di San Doimo). Venezia 1770. — Prospetto di studii economici per la Dalmazia. Giornale d’Italia spettante alla scienza naturale ed all’arti (Venezia) 1775, XI, str. 233. — A due fanciulli ebrei, passati al grembo della s. Chiesa sotto gli auspicie la paterna asistenza dell’ M. e. rev. Mons. Luca Garagnini... Venezia 1777. — Di ciò che influisce sulla popolazione. (S. l.) 1777. — Sull asciugamento della campagna d’ Imoski nella Morlachia Veneta e sulla regolazione delle sue acque. Venezia 1777. — Lettera meteorologica del Sig. Dot. Giulio Bajamonti di Spalatro diretta al Sig. Ab. Giuseppe Toaldo..., Giornale enciclopedico di Vicenza, 1779, XII, str. 33–48. — La prima Stamperia in Dalmazia. Dubrovnik 1783. — Viaggio. Poemetto Epistolare. Dubrovnik 1784. — Lettera al Sig. Ab. Alberto Fortis. Nuovo giornale enciclopedico di Vicenza, 1785, VIII, str. 102–111. — A. Mons. Stratico per il suo ingresso nella Chiesa vescovile di Lesina. Padova 1786. — Storia della peste, che regnò in Dalmazia negli anni 1783–1784. Venezia 1786. — Elogio dell’abate Ruggiero Giuseppe Boscovich. Dubrovnik 1789, Napoli 17902. — Lettera del sig. dottor Giulio Bajamonti sopra alcune particolarità dell’ Isola di Lesina. Venezia 1790. — Memoria sulla possibile moltiplicazione degli animali bovini nell’isola di Lesina. Giornale enciclopedico d’Italia (Venezia), 1790, I. str. 64–75; II, str. 83–88. — Parere del Dott. Giulio Bajamonti sopra un Epitafio Latino di Rovigo. Ibid., X, str. 89–99. — Dell’origine e dei progressi della Pubblica Societe Economica di Spalatro. Ibid., str. 99–114. — Il mio biglietto a Rafo ebreo. Vicenza 1791. — Sopra i vari mezzi di promovere I’ agricoltura in Dalmazia. Venezia 1791. — Lettera a uno degli autori del Nuovo giornate enciclopedico di Vicenza. Nuovo giornale enciclopedico di Vicenza, 1793, IV, str. 89–92. — Il medico e la musica. Giornale enciclopedico d’Italia, 1796, VII, str. 90–120. — Observations sur la Dalmatie et l’Istrie par un citoyen ingénu. Venezia 1797. — Il Morlachismo d’Omero. Giornale enciclopedico d’Italia (Padova) 1797, III, str. 77–98. — Zapisi o gradu Splitu (izbor, prijevod i komentar Duško Kečkemet). Split 1975. — Simfonija u C-duru (u: L. Županović, Spomenici hrvatske glazbene prošlosti, 9). Zagreb 1978.

LIT.: Alberto Fortis: Viaggio in Dalmazia, 2. Venezia 1774, 39. — Giuseppe Valentinelli: Bibliografia della Dalmazia e del Montenegro. Zagreb 1855. — Šime Ljubić: Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia. Beč i Zadar 1856, 17. — Ivan Kukuljević Sakcinski: Slovnik umjetnikah jugoslavenskih, 1. Zagreb 1858 17. — Dujam Srećko Karaman: Dr Julije Bajamonti. Narod, 10(1893) br. 17 i 18. — Ivan Milčetić: Dr Julije Bajamonti i njegova djela. Rad JAZU, 1912, knj. 192. — Niko Gjivanović: Rugjer Bošković i Dr Julije Bajamonti prema glazbenoj umjetnosti. Prava Crvena Hrvatska, 8(1912) 394, str. 1. — Arsen Wenzelides: Narodnjak XVIII stoljeća. Savremenik, 7(1912) 10, str. 601–604. — Niko Kalogjera: Povjesne crtice o glazbenim prilikama splitske stolne crkve. Sveta Cecilija, 18(1924) br. 3–5. — Frane Bulić: Razvoj arheoloških istraživanja i nauka u Dalmaciji kroz zadnji milenij. Zbornik Matice hrvatske, 1925, str. 112. — Frane Bulić i Ljubo Karaman: Palača cara Dioklecijana u Splitu. Zagreb 1927, 30. — Ivo Delalle: Fortisove veze s Dalmacijom. Novo doba (Split), 17(1934) 77 (31. III), str. 15–16. — Ante Belas: Bilješke dra Julija Bajamontia o gradu Splitu. Hrvatski glasnik, 3(1940) 70, str. 10–11; — Dušan Berić: Bibliografske bilješke Julija Bajamontija o djelima Marka Marulića. Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 1(1950) 4, str. 289–293. — Žarko Muljačić: Splitski književnik Julije Bajamonti. Mogućnosti, 2(1955) 10, str. 795–800. — Krešimir Kovačević: Hrvatski kompozitori i njihova djela. Zagreb 1960. — Žarko Muljačić: Novi podaci o splitskom književniku Juliju Bajamonti. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1961, XXVII, str. 45–53. — Grga Novak: Povijest Splita, 2 i 3. Split 1961. i 1965. — Bojana Ivančević: Muzička zbirka knjižnice Udine Algarottija. Rad JAZU, 1965, knj. 337. — Vladimir Bazala: Julije Bajamonti. Forum, 16(1967) br. 1/2. — Hrvoje Morović: Sa stranica starih knjiga. Split 1968. — Ante Jutronić: Hrvatski pisci talijanskog jezika. Hrvatsko kolo, 1969, 6, str. 599–600. — Antun Celio-Cega: Povodom 200-godišnjice najstarijeg hrvatskog oratorija. Sveta Cecilija, 40(1970) br. 4. — Hrvoje Morović: Povijest biblioteka u gradu Splitu, 1. Zagreb 1971. — Mate Zorić: Romantički pisci u Dalmaciji na talijanskom jeziku. Rad JAZU, 1971, knj. 357. — Josip Andreis: Povijest glazbe, 4 (Povijest hrvatske glazbe). Zagreb 1974. — Duško Kečkemet: Život i djelo Julija Bajamontija (u: Zapisi o gradu Splitu). Split 1975, 7–82 (s bibliografijom, str. 329–336). — Ivan Bošković: O jednom splitskom koncertu iz XVIII stoljeća. Kulturna baština (Split), 4(1976) 5/6, str. 58–65. — Ivan Mimica: Rasprava »Il Morlacchismo d’Omero« Julija Bajamontija. Mogućnosti, 23(1976) 6, str. 645–661; 24(1977) 1, str. 96–102. — Stanislav Tuksar: Glazbeni arhiv splitske stolne crkve sv. Dujma. Arti Musices, 1977, br. 8/2. — Grga Novak: Pismo dra Julija Bajamontija godine 1790. Starine JAZU, 1978, knj. 57. — Cvito Fisković: Julije Bajamonti u Herceg-Novom. Mogućnosti, 26(1979) 5, str. 573–584.

view all

Dr. Julije Karlo Bajamonti's Timeline

1744
August 4, 1744
Split, Općina Split, Split-Dalmatia County, Croatia
August 24, 1744
Sv. Duje, Split, Općina Split, Split-Dalmatia County, Croatia
1783
June 25, 1783
Split, Općina Split, Split-Dalmatia County, Croatia
1800
November 12, 1800
Age 56
Split, Općina Split, Split-Dalmatia County, Croatia
November 12, 1800
Age 56
Sv. Dominik, Split, Općina Split, Split-Dalmatia County, Croatia
????