Matej Karaman, nadbiskup

Is your surname Karaman?

Research the Karaman family

Matej Karaman, nadbiskup's Geni Profile

Share your family tree and photos with the people you know and love

  • Build your family tree online
  • Share photos and videos
  • Smart Matching™ technology
  • Free!

Matej Karaman, nadbiskup

Italian: Matteo Mathaeus Caraman, nadbiskup, Croatian: Mate Karaman, nadbiskup, Latin: Mattheus Caraman, nadbiskup
Also Known As: "Matej. Mate. Mathaeus"
Birthdate:
Birthplace: Split, Općina Split, Split-Dalmatia County, Croatia
Death: May 07, 1771 (70)
Zadar, Općina Zadar, Zadar County, Croatia
Place of Burial: Zadar, Croatia
Immediate Family:

Son of Ivan Karaman and Margarita Kraguljević
Brother of Stipan Karaman; Vicko Karaman and Antonija Perić
Half brother of Ana Frančeska Karaman

Occupation: nadbiskup
Managed by: Ozren Čulić Viskota Žava
Last Updated:
view all

Immediate Family

About Matej Karaman, nadbiskup

MKR Split, Sv. Dujma Births (Rođeni) 1698-1705: https://www.familysearch.org/ark:/61903/3:1:3QS7-L99X-F2BY?i=43&wc=...

KARAMAN, Matej (Mate, Mathaeus, pogrješno Matija), nadbiskup (Split, 1700 — Zadar, 7. V. 1771). Kršten 6. lipnja. Studij teologije završio u rodnom gradu i bio zaređen za svećenika 1723, a doktorat iz filozofije i teologije postignuo 1739. u Rimu. Sa svećenicima glagoljašima došao je u dodir 1722. kad je njihovim ređenicima držao duhovne vježbe te je tada shvatio s kojim se problemima susreću u tumačenju Biblije i čitanju Časoslova, koji su bili pisani hrvatskim jezikom. Taj je susret trajno odredio njegovo zanimanje za glagoljaše, slavensko bogoslužje, hrvatski jezik i knjigu. Na poziv zadarskoga nadbiskupa V. Zmajevića prešao je 1724. u Zadar, gdje je do 1732. u sjemeništu Florio predavao govorništvo i filozofiju te držao korizmene propovijedi na talijanskom i hrvatskom jeziku. Na nadbiskupovu je molbu Kongregacija za širenje vjere imenovala Karamana 1732. misionarom u Rusiji kako bi ondje naučio staroslavenski liturgijski jezik ruske redakcije i stekao znanje kojim bi mogao pripremiti rječnik i gramatiku za potrebe glagoljaškoga sjemeništa, koje je Zmajević kanio otvoriti u Zadru. Te godine otputovao je u Tavrov na Voronežu, gdje je u službi cara Petra I. Velikoga bio nadbiskupov brat, admiral M. Zmajević. K. je u njem našao zaštitnika i bio mu kapelan do smrti 1735. Tada je pošao u Moskvu (ponijevši admiralovu oporuku iz 1730. i tri ratna stijega) pa u Sankt Peterburg, gdje je ostao godinu dana. Kao katolički svećenik u Rusiji nije mogao polaziti nikakvo učilište, pa je ruski jezik, vjerske zakone i običaje upoznao kroz razgovore »s biskupima, knezovima, generalima i moskovskom gospodom«. Njegova se misionarska djelatnost svodila općenito na brigu za katolike širom Rusije, a u užem smislu za hrvatske vojnike i mornare u carskoj vojsci. Rusiju je napustio 1737. te je od tada ponovo u službi zadarskoga nadbiskupa. Te godine poslao je prvo od triju izvješća Kongregaciji za širenje vjere o crkvenim prilikama u Rusiji (Notizia della Chiesa Rutena Scismatica dominante nella Gran Russia; 1739. Relazione dello stato presente si politico che ecclesiastico della gran Russia i 1742. Relazione circa il mio sentimento tocante la religione de’ Moscoviti e li mezzi, che potrebbero confluire alla loro conversione). Od 1738. nalazio se u rimskom Urbanianumu, zavodu Kongregacije za širenje vjere, gdje je radio na korekturi Levakovićeva Misala iz 1631. Za novo izdanje trebao je na crkvenoslavenski jezik prevesti nove misne obrasce kojih u Levakovićevu izdanju nije bilo. Obavio je korekturu Misala i jezično ga rusificirao jer je držao da bi staroslavenski jezik ruske redakcije trebao biti književni jezik južnih Slavena. Kongregacija je njegov Misal’ rimskij tiskala u Rimu 1741. Taj rusificirani Misal podvrgnuo je kritici devet godina poslije dubrovački svećenik Stjepan Rusić. K. mu je 1753. odgovorio spisom Identità della lingua litterale Slava e necessità di conservarla ne’ libri sacri (592 stranice). Osim toga, u Urbanianumu je neko vrijeme predavao staroslavenski jezik te sastavio Alfabetar ili Bukvar, koji je 1739. tiskan u Rimu glagoljičnim i ćiriličnim slovima, a namijenjen je bio onima koji su se u liturgiji služili staroslavenskim jezikom. Te je godine K. imenovan komendatarnim opatom benediktinskih samostana sv. Kuzme i Damjana na Pašmanu i sv. Stjepana u Barbatu, prihodima kojih se uzdržavao u Rimu (Kongregacija mu je u Urbanianumu osiguravala stan i hranu). God. 1742. u Urbanianumu je na Karamanov prijedlog uveden kao poseban predmet hrvatski književni jezik (lingua illirica litteralis). Te godine uputio je Kongregaciji izvješće De clero Illirico u kojem je opširno izvijestio o glagoljašima, za koje navodi da su bili jedini svećenici u čitavoj Dalmaciji izvan gradova te da ih na području Zadarske nadbiskupije djeluje više od 300, a u Ninskoj biskupiji drže sve župe, osim franjevačkih. Na zagovor nadbiskupa Zmajevića papa Benedikt XIV. imenovao je Karamana 1742. osorskim biskupom i apostolskim pohoditeljem hrvatskih zavoda u Assisiju, Fermu i Loretu. O obavljenu poslu sastavio je opsežno izvješće i uputio ga Kongregaciji za širenje vjere zauzevši se da gojenci u njima uče hrvatski kako ga ne bi zaboravili. Nakon Zmajevićeve smrti imenovan je 1745. zadarskim nadbiskupom, od kojega se među ostalim tražilo dobro poznavanje hrvatskoga jezika. U siječnju 1746. nadbiskupski plašt primio je u Padovi iz ruku kardinala Carla Rezzonica (poslije papa Klement XIII) te preuzeo upravu Zadarske nadbiskupije; svećenstvu i Kaptolu obratio se poslanicom (tiskana u Padovi 1746). Kao nadbiskup nastavio je rad svojega prethodnika te je 1748. otvorio Ilirsko sjemenište Zmajević, za koje je napisao Pravila, sačuvana u talijanskom prijevodu Petra Marcelića, i Gramatiku staroslavenskog jezika (ruske redakcije), ali je ona ostala u rukopisu. Sjemenište je trebalo služiti »poučavanju slaveno-rimskom kleru i obraćenju shizmatika slaveno-grčkog obreda«. Karamanova namjera bila je da se u njega primaju i đaci bizantskoga obreda i hrvatskoga jezika. K. se zanosio idejom obraćanja pravoslavnih vjernika u Dalmaciji te je o tom 1744. sastavio kraći spis u kojem je istaknuo da Dalmacija pripada jurisdikciji Katoličke crkve te da bi njezinu crkvenu vlast, a ne vlast pećkoga patrijarha, trebali priznavati i tamošnji pravoslavci. Branio je prava katoličke hijerarhije u Dalmaciji te je u tom smislu uputio 1750. u Rim Kongregaciji izvješće (Informazione per rapporto a’ Serviani di rito greco esistenti nella Dalmazia, loro derivazione, dogmi, costumi ecc.) u kojem je potkrjepljivao svoja gledišta stvarnim primjerima, a drugo mletačkoj vladi. God. 1751. s ostalim je dalmatinskim biskupima ustao protiv S. Končarevića, kojega je dabrobosanski mitropolit posvetio u Trebinju za novoga episkopa bez potrebne suglasnosti mletačke vlasti. Držao je kako se zbližavanje i sjedinjenje katolika i pravoslavnih može postignuti s pomoću liturgijskih, katehetskih i dogmatskih knjiga koje bi se tiskale u Veneciji pod nadzorom Kongregacije za širenje vjere u suradnji s ruskim monasima. No njegovo nastojanje oko sjedinjenja pravoslavnih vjernika u Dalmaciji i katolika nije dalo rezultata. God. 1754. uputio je u Rim izvješće o stanju svoje nadbiskupije, koju je pohodio (Relatio status archidioecesis Jadertinae post suam canonicam visitationem sacrae Congregationi). D. Fabijanić spominje još dvije Karamanove rasprave, od kojih je jedna teološke naravi, bez naznake vremena nastanka, a druga, nastala 1747, govori o vampirima i vješticama. Bio je pokopan u crkvi sv. Donata, a poslije prenesen u prvostolnicu ispred oltara Majke Božje Blagovijesti. DJELA: Bukvar slavenskij pismeny. V Rimě 1739, 1753, 1763, Split—Zagreb 2005 (pretisak 1. izd.). — Missale Romanum Slavonico idiomate jussu S. D. N. Papae Urbani Octavi editum /Missal’ Rimskij Slavenskim’ jazikom’ poveleniem’ P. G. N. Pap’e Urbana Osmago izdan’/. Romae, Typis et impensis Sacrae Congregationis de Propaganda Fide, 1741. — Expositio alphabeti Illyrici glagolitici et cirilliani. Romae, Typ. Propagandae, 1753.


LIT.: D. Farlati: Illyricum sacrum, 5. Venetiis 1775, 168–169, 222–223. — D. Fabijanić: Patriotti illustri. Venezia 1846, 17–22. — G. Valentinelli: Bibliografia della Dalmazia e del Montenegro. Zagabria 1855, 100. — Š. Ljubić: Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia. Vienna—Zara 1856, 73–74. — I. Kukuljević Sakcinski: Bibliografia hrvatska, 1. Zagreb 1860, 1, 6, 64. — Itinerario ed ingresso in Zara dell’Arcivescovo Matteo Caraman. Il patriota, 1863, str. 20–23. — P. A. D. Maupas: Prospetto cronologico della storia della Dalmazia con riguardo alle provincie slave contermini. Zara 1863, 282–283. — Š. Ljubić: Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske, 1. Rieka 1864, 42–45; 2. 1869, 343, 457, 464–465. — P. J. Šafařík: Geschichte der südslawischen Literatur, 1. Prag 1864, 159–160, 164, 172, 176–177. — C. F. Bianchi: Zara cristiana, 1. Zara 1877, 73–75. — P. Pierling: Izvještaji Spljećanina Mate Karamana o Rusiji. Starine, 1883, 15, str. 95–113. — D. S. Karaman: Nadbiskup Mate Karaman. Narod, 7(1890) 31, str. 1–2; 32, str. 1–3. — N. Milaš: Spisi o istoriji Pravoslavne crkve u dalmatinsko-istrijanskom vladičanstvu od XV do XIX vijeka. Zadar 1899, 86–87, 256–267, 271. — Über Caramans Werk Identità oder Considerazioni. Biographische Mitteilung von E. Schmurlo, eingeleitet von V. Jagić. Archiv für slavische Philologie (Berlin), 33(1912) str. 99–110. — A. Milošević: Prilog povijesti admirala Mata Zmajevića. Starine, 1948, 41, str. 101, 103–105. — J. Radonić: Rimska kurija i južnoslovenske zemlje od XVI do XIX veka. Beograd 1950. — A. Cronia: »Glagolitica vaticana« v Karamanovih »Considerazioni su l’identità della lingua letterale slava« iz leta 1753. Slavistična revija (Ljubljana), 5–7(1954) str. 99 –108. — M. Japundžić: Matteo Karaman (1700–1771). Arcivescovo di Zara. Romae 1961. — Lj. Maštrović: Povijesni pregled školstva u Zadru. Zadar. Zbornik. Zagreb 1964, 491–493. — I. Ostojić: Benediktinci u Hrvatskoj, 2–3. Split 1964–1965. — S. Graciotti: Il problema della lingua letteraria croata e la polemica tra Karaman e Rosa. Ricerche slavistiche (Roma), 8(1965) str. 120–162. — M. Japundžić: Stjepan Rusić i njegov prijevod Sv. Pisma. Radovi Hrvatskoga povijesnog instituta u Rimu, 1971, 3/4, str. 243–245, 248, 261. — Š. Jurić: Croatiae scriptores Latini recentioris aetatis. Zagrabiae 1971. — J. Fućak: Šest stoljeća hrvatskoga lekcionara. Zagreb 1975. — M. Bolonić: Tiskane glagoljske knjige krčkih glagoljaša. Croatica Christiana periodica, 4(1980) 5, str. 23–24, 29, 31, 35–36, 38–39. — M. Bogović: Katolička crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine. Zagreb 1982. — I. Pederin: Autograf Rusićeve polemike protiv Karamana i njegovo značenje kao prvog spisa o književnom prevođenju kod Hrvata. Croatica Christiana periodica, 11(1987) 20, str. 102–123. — Isti: Dubrovačka životopisna književnost i njezini izdanci. Ibid., 12(1988) 22, str. 112–113, 118–119. — E. Peričić: Mate Karaman – nadbiskup zadarski (1700–1771). Zadarska revija, 40(1991) 6, str. 35–46. — S. Antoljak: Hrvatska historiografija do 1918, 1. Zagreb 1992. — M. Japundžić: Matej Karaman i vjernici istočnog obreda u Dalmaciji. Marulić, 25(1992) 6, str. 696–703. — E. Peričić: Nadbiskup Vicko Zmajević. Zadarska smotra, 44(1995) 1/2, str. 31. — V. Kraljević: Gli ortodossi negli scritti di Vicenzo Zmajević (1670–1745). Roma 1996, 134, 146. — M. Vidović: Klasična gimnazija u splitskom sjemeništu (1700.–1817.). U: 300. obljetnica splitskoga sjemeništa i klasične gimnazije (1700.–2000.), zbornik. Split 2000, 396. — Camera apostolica, 2. Zagreb—Rim 2001, 652, 657–658, 660–661. — J. Bezić: Parti dell’ Ordinarium Missae nel canto glagolitico come esempi della polifonia semplici nella Dalmazia settentrionale. U: Polifonie semplice. Atti del convegno internazionale di studi Arezzo, 28–30 dicembre 2001. Arezzo 2003, 143–144. — N. Milaš: Pravoslavna Dalmacija. Beograd —Šibenik 2004, 189, 309, 329, 361, 375, 378–379, 381, 384, 388, 393, 402–403, 409–410, 413–414.

Karaman, Mate, zadarski nadbiskup (Split, 1700 – Zadar, 7. V. 1771). Studij teologije završio u Splitu gdje je i zaređen za svećenika 1723. Doktorat iz filozofije i teologije postigao je u Rimu 1739. Na poziv zadarskoga nadbiskupa Vicka Zmajevića 1724. godine prešao je u Zadar i ondje je do 1732. u sjemeništu Florio predavao govorništvo i filozofiju. Kongregacija za širenje vjere (De propaganda fide) 1732. imenovala ga je misionarom u Rusiji kako bi naučio staroslavneski liturgijsksi jezik ruske redakcije i tako steći znanje za izradu rječnika i gramatike za potrebe glagoljaškoga sjemeništa koje je nadbiskup Zmajević kanio otvoriti u Zadru. Godine 1739. imenovan je komendatornim opatom benediktinskih samostana sv. Kuzme i Damjana na Pašmanu i sv. Stjepana u Barbatu. Na prijedlog nadbiskupa Zmajevića papa Benedikt XIV. imenovao je Karamana 1742. osorskim biskupom i apostolskim vizitatorom hrvatskih zavoda u Assisiju, Fermu i Loretu. Nakon Zmajevićeve smrti imenovan je 1745. godine zadarskim nadbiskupom. Dominikanac Antun Karaman, nećak nadbiskupa Mate Karamana. Godine 1757-1761. se školovao, a 1763. godine postaje moderator zadarskoga dominikanskoga veleučilišta, a od 1771. opat samostana sv. Kuzme i Damjana na Pašmanu. Kapelan ženskih samostana u Zadru 1772.

Povodom proslave 250. obljetnice župne crkve sv. Stošije u Biogradu, u subotu 29. listopada u toj su se crkvi Biograđani, čija se župa spominje 1059. g., okupili na kulturno-molitvenom susretu. Prije Svečane Večernje koju je predvodio don Milivoj Bolobanić, generalni vikar zadarske nadbiskupije, dugogodišnji župnik Biograda u Domovinskom ratu, povijest crkve i župe predstavio je župnik Biograda Zdenko Milić. Crkva sv. Stošije na uzvisini biogradskog poluotoka jednobrodna je građevina s apsidom, jednostavnih baroknih oblika. Na vrhu pročelja je kip zaštitnice sv. Stošije. Duga je 33 m, široka 12,5 m a visoka 10 m. Crkvu je 1761. g. posvetio nadbiskup Mate Karaman, što potvrđuje i uklesani latinski natpis nad portalom kamenog pročelja: „Bogu predobrom, Svevišnjem, ovaj hram posvećen blaženoj Anastaziji mučenici, prije tjesniji, podgine pobožnost stanovništva starog Zadra, nekada Albamaris, pod župnikom Antonom Jurasovićem, za petnaeste godine nadbiskupovanja Mate Karamana, za upravljanja prokonzula Franje Diedo, godine utjelovljenja Gospodnjeg 1761.“ Crkvu su Turci dvaput zapalili pa su župljani o vlastitom trošku podigli prostraniju i ljepšu. Uz crkvu je 1859. g. podignut zvonik visok 30 m, a tri velika zvona postavljena su 1925. g. u spomen na tisućitu godišnjicu hrvatskog kraljevstva. Župna kuća je podignuta 1869. g.

" Tinj spominje i apostolski vizitator Augus­tin Valier, biskup Verone. U svojoj vizitaciji 1579. god. spominje da je u biogradskoj crkvi doznao kako su nmogi žitelji Biograda pridošlice iz Tinja koji su se u Biogradu nastanili pošto im Turci osvojiše rodni Tinj (R. Filipi, Povijest Vrane, 505, 552). C. F. Bianchi piše da je Tinj bila župa od najstarijih vremena. Njezin se župnik spominje u ispravama iz 1486. god. i u dokumentima dijece­zanske sinode 1566. Kasnije, kod preuređenja nadbiskupije, posta 1851. god. izloženom kape­lanijom. Kada je nadbiskup Mate Karaman bio na pastirskom pohodu u Tinju 1760. god., stara je crkva bila pretijesna da primi okupljeni narod Božji pa je svoju pastirsku besjedu morao izreći vani, na otvorenom."

view all

Matej Karaman, nadbiskup's Timeline

1700
June 6, 1700
Split, Općina Split, Split-Dalmatia County, Croatia
1771
May 7, 1771
Age 70
Zadar, Općina Zadar, Zadar County, Croatia
????
Zadar, Croatia