Pomorski Kapetani iz Hrvatske / Ship Captains from Croatia

Podijeljeno na slijedeca podrucja

1. Sjeverni Jadran
2. Orebic - Kuciste
3. Peljesac - Janjina
4. Dubrovnik

Izvor:

• Stjepan Vekarić, Naši jedrenjaci, Pomorska biblioteka 1, Književni Krug, Split 1997, 396. str.

Pelješac, okružen s tri strane morem bio je prepušten (zapravo okrenut) moru, a more je to vraćalo blagostanjem tog podneblja. Upravo je duga plovidba kroz stoljeća ono dugo trajanje koje piše život i prosperitet nekog kraja (maritimno okrenutog prostora), ali i suton (u drugoj polovici XIX. st.) kada se ustraje "na jedrima", tvrdoglavo se opirući duhu vremena koji nosi strojeve na paru. Poviijesna razdoblja

1. Ugarsko-hrvatsko i razdoblje dalmatinskih slobodnih općina (1200.-1420.)
2. Mletačke vladavina (1420.-1797.)
3. Austro-ugarska uprava (1797.-1914.)

Pelješki jedrenjaci bili su brodovi na koima bi pelješki kmet pri izlasku iz dubrovačkih voda postao slobodan dubrovački građanin. U drugoj polovici XVII. stoljeća, npr. u Trstenici gotovo svaki odrasli muškarac je pomorac, ribar, mornar ili kapetan.

Brodovi za ribarstvo i obalni promet

Bili su pogodni (i) za prijevoz viškova poljoprivrednih proizvoda (vina i ulja), obično do 50 t nosivosti. Najmanji tipovi barki (čamaca) na Pelješcu su: barketa, libus i peotina, te copula za ribarenje u Neretvi. Zatim, tu su još: barka ili gondula, šionica, svićarica, srdelara, jarmenica, bastašica, solarica, bracera, brigantin (XVI. stoljeće), pelješke fregate (XVI. i XVII. stoljeće), te grip, skirac (sagittia, saetta), tartanele, tartane, marsiljanete, marsiljane, trabakuli i dr. Iz popisa od 1815. g. poslije pada Republike na Pelješcu se nalazilo 265 (manjih) brodova.

Duga plovidba

Na Pelješcu XVI. stoljeća u tipološkom je ozračju galijuna. Tu su još pulake, patake, fregatuni, marsiljane i dr. Poslije velikog potresa (1667. g.) Pelješčani postupno povećavaju svoje udjele u različitim dubrovačkim brodovima (postajući vlasnici najvećeg dijela karata). Velika uloga peljeških pomoraca i kapetana očituje se u dobivanju važnih položaja u državnoj upravi druge polovice XVIII. stoljeća. Najveća nava tog doba (1785. g.) je Fiskovićev "Postojani" (328 t). Pelješčanima teško pada zamjena dubrovačke zastave austrijskom (oko 1815. g.). Krimski rat (1853.-1857.) znači konjukturne godine i na Pelješcu. Braća Bjelovučić iz Janjine i "Braća Mimbelli" najuspješniji su brodari tog doba. Javljaju se i novi tipovi (pored brigantina): golete (škune) i bombarde, kasnije barkovi, itd. Godine 1906. izbrisan je iz registra austrougarske trgovačke flote posljednji jedrenjak duge plovidbe Sikirićev bark "Ani Elmer".

Gradnja i nabava brodova

U XVII. stoljeću od strane Pelješčana bila je u drugoj polovici većinom u Gružu. U XVIII. stoljeću malo su brodova gradili u Korčuli, da bi u drugoj polovici XIX. stoljeća slika bila drukčija. Brigantin "Gruž" (315 t) Stjepana Florija porinut je 1820. g. u Gružu i značio je prekretnicu u dotad zapuštenom gruškom brodogradilištu. U drugoj polovici XVI. stoljeća postoji na Pelješcu već nekoliko brodogradilišta. Do 20-tih godina XVII. stoljeća tu se neprekidno grade jedrenjaci, a zatim slijedi 150-godišnje razdoblje neaktivnosti istih. Brodogradnjom su se u XVIII. stoljeću bavili: Krtica (Krstitelj - u Bakru), Jugović i Šuljaga (u Gružu), itd. Brodovlasnici Flori, te kasnije Mimbelli, zamijenili su gradnju (svojih) brodova u Hrvatskom primorju da bi ih gradili u Livornu. Tršćanska brodogradilišta najveći su konkurenti brodograditeljima u Hrvatskom primorju u XIX. stoljeću. Ponekad su modernizirani stari ili kupovani rabljeni brodovi što su bili indikatori konjukture pomorske trgovine. Tako je od 1735. do 1749. g. zabilježen (u knjigama dubrovačke kancelarije) 51 ugovor o kupnji brodova u Senju, Bakru, Rijeci i Trstu.

Vlasnici, upravitelji i kapetani

Bili su neko vrijeme uzimani od vlastele i dubrovačkih trgovaca (pučana) za te funkcije ili bi koristili prava vlasništva na(d) brodovima. Autor smatra da već u XVII. stoljeću vjerojatno svaka pelješka obitelj posjeduje vlastiti brod. Od XVI. do XIX. stoljeća kaotično se izmjenjuju razdoblja prosperiteta i kriza u pomorskom gospodarstvu Pelješca. Pelješko pomorsko društvo (Associazione Marittima di Sabioncello) osnovano je 1865. g., ali zbog pretežiranja na jedrima (umjesto na pari), likvidirano je nakon nepunih 20 godina. Obitelj Mimbelli je propala 1880. g. zbog istih razloga. Zapovjednici su morali biti vlasnici i nekoliko karata (najmanje 2-6) kako je to propisivala dubrovačka vlada. Tako se izdvajaju brodovlasničke od kapetanskih obitelji (zbog mogućnosti kupnje karata), a osobito tijekom udvostručenja i utrostručenja tonaže jedrenjaka duge plovidbe u XIX. stoljeću. Pored upravitelja (patruna) i kapetana javljaju se "prigodno" kapetan zastave i kapetan fermana.

Posada

Sastavljena od mornara i malih. Brodski časnici (pored kapetana) su: brodski pisar (poručnik), božman, gvardijan, upravitelj brodskog čamca, drvodjelac (brodski tesar) i ekonom (dispensjer).

Trgovina žitom

(XI.) u nabavnom obliku odvijala se na Siciliji, u Apuliji, Albaniji, Romaniji (Grčkoj), Anadoliji, Hrvatskom primorju ili Istri, s pelješkim brodovima u većoj mjeri od XVII. stoljeća. U prvoj polovici XIX. stoljeća pelješki su brodovi prevozili žito najviše na relaciji Crno more - Marseille ili Livorno, a u drugoj polovici XIX. stoljeća iz ruskih luka izravno u Englesku (Falmouth, Cork), također američko žito. Braća Flori imaju u Carigradu 1828. g. sjedište bogate trgovačke kuće i banke, a u Livornu i Londonu filijale, te vlastitu flotu jedrenjaka.

Prijevoz putnika

(XII.) u lokalnom putničkom prometu između Pelješca i Dubrovnika (pored jakih veza iz vremena Dubrovačke Republike) pouzdanije je zabilježen tek u XIX. stoljeću, a još u XVIII. stoljeću između Trpnja i Primorja spominje se "traget", te veze s Anconom, i u XIX. stoljeću s Trstom.

U službi države

(XIII.) pelješke barke i veći jedrenjaci često su (u ulozi pomoćnih brodova) prevozili vojsku, municiju ili živežne namirnice. Tako je npr. 1770. g. za poštanski promet Trpanj - Rijeka popisano 15 barki.

Žrtve mora

(XVI.) zapravo su uvijek pomorci. Na kopnu to su njihove obitelji. Od havarija i nezgoda najčešća je (ona) prodiranja vode u brod (do druge polovice XIX. stoljeća). Ponekad se očajnički u more bacaju velike količine tereta, kao na fregatunu kap. Jakšića "Gospa od Loreta sv. Antun" pri oštećenju kormila, itd. Ponekad votivni zapisi na slikama govore u svojoj šturosti o veličini nezgode (ili su jedini zapisi o istoj). Ipak, naleti gusara su mnogo opasniji od naleta vjetra. Tako su Cvjetkovićev i Ruskovićev brod 1650. g. napali u Mesini, bacili u more 4 kara soli (u nadi pronalaska nećeg vrijednijeg), a s ovog zadnjeg odnijeli su čak mornarski dvopek i četverovijađne zarade. Zdravstvene (ili bolje: nezdravstvene) okolnosti su obično neprilike na moru ili u luci, kao što je pisao Vice Baletin 1797. g. o žutoj groznici u Baltimore-u.

Priznanja i zasluge

(XVII.) su stekle pelješke obitelji Orebići i Bizari u početku XVIII. stoljeća od Austrije u vidu plemstva i znatnih trgovačkih povlastica. Tu spada i spašavanje kap. Joza Šunja ("Nikola Desopt") koji je spasio američki bark "Homer", te dobio zlatni sat od Abrahama Lincolna.

Na kraju puta

(XVIII.) je uvijek željama okićena luka. Brodovima je krajnja luka ili (relativno) konačni kraj najčešće brodolom ili dotrajalost i prodaja broda. U drugoj polovici XIX. stoljeća izgubljeno je na otvorenom moru dotad najviše peljeških brodova, npr. samo u 70-tim godinama njih 8. Stradanja barka "Serug" (i njegove zle kobi), koji je nestao na Atlantiku 1880. g., te mnogih drugih (sa smrtnim prizvukom požara ili istrunuća) i sl.

U 300 godina pelješkog brodarstva duge plovidbe:

• Pelješkim pomorcima u sklopu dubrovačke trgovačke mornarice u XVII. stoljeću, za prvu polovicu tog stoljeća (str. 266-270); za razdoblje 1650. do 1700. g. (str. 270-274); II. Pod raznim zastavama (XVII. - XVIII. stoljeće) spominju se Pelješčani u mletačkoj trgovačkoj mornarici prema, između ostalih, podacima knjiga i arhivskih dokumenata (nakon 1700. g.) bratovština pomoraca u Veneciji. Tako su npr. brodovi pod zapovjedništvom peljeških kapetana Fiskovića, Jopića i dr. pod mletačkom zastavom obavljali putovanja do Londona i dalje. U svojim spremištima čuvali su zastave i patente nekoliko država, a u datim momentima pokazivali bi najpovoljnije. Krajem XVII. stoljeća Mlečani se na Levantu koriste (neutralnom) dubrovačkom zastavom, ali početkom XVIII. stoljeća je obrnuto: pelješki kapetani zamjenjuju dubrovačke patentima Mletačke Republike.
• Pelješčani u Veneciji u prvoj polovici XVIII. stoljeća (str. 278-282) bili su kako zapovjednici-kapetani brodova (koji su morali biti mletački građani ili najmanje 10 godina nastanjeni na teritoriju Mletačke Republike), zatim časnici i mornari kojih je od 1700.-1750. g. u knjizi u kojoj su se vodili strani pomorci bilo registrirano 400 (pomoraca) s Pelješca.
• Pod austrijskom zastavom u XVII. i XVIII. stoljeću (str. 282-288) donosi se i tablični prikaz brodova povraćenih pod dubrovačku zastavu. Predstavka Trgovinske komore iz Senja 1754. g. hvali dubrovačke pomorce (i na taj način pelješke kao najbrojnije od (is)tih) koji su bili sposobni, vjerni i poslušni, a plovili su 10-30 i više godina, pa i cijeli životni vijek na austrijskim brodovima.
• Pod raznim zastavama (str. 289) XVII. i XVIII. stoljeća spominju se zastave Španjolske, Francuske i Papinske države.
• Pod jeruzalemskom zastavom 1669. g. plovi najmanje 12, a u razdoblju od 1682.-1695. g. 8 peljeških brodova.
• Pod zastavom Dubrovačke Republike (XVIII. - XIX. stoljeće) Pelješčani su 1800. g. vlasnici 174 jedrenjaka dubrovačke flote, zapovjednici su na 80 brodova dubrovačke zastave, a ukupno je 94 kapetana i 710 časnika i mornara tog kraja.
• Pelješki pomorci i brodovi pod austrijskom i austro-ugarskom zastavom (XIX. stoljeće) (str. 296-310) obilježavaju pomorsko-trgovačka društva braće Flori (1816.-1865.), braće Mimbelli (1825/7.-1880.), brodarsko društvo "Rođaci Bjelovučić" u Janjini (1840.-1895.), Pelješko pomorsko društvo (1865.-1885./1891.), te Fiskovići i Bijelići. Tako je prema podacima Joza Šunja iz 1868. g. Pelješac imao 65 jedrenjaka duge plovidbe, 30.000 t ukupne nosivosti (2.000.000 forinti stvarne vrijednosti). Autor tablično potkrijepljuje svoja istraživanja o tim društvima i obiteljima.

Popisi jedrenjaka u vlasništvu Pelješčana i stranih jedrenjaka u vlasništvu Pelješčana predočeni su dugim (

• Pregledom jedrenjaka u vlasništvu Pelješčana
• Pregledom stranih jedrenjaka i jedrenjaka iz drugih pomorskih središta na kojima su Pelješčani bili zapovjednici

Janjina Šetajući se Janjinom i Popovom Lukom, po arhitekturi nekih kuća lako možete uočiti da su nekadašnji stanari i vlasnici bili pomorski kapetani i brodovlasnici. Svakako na prvo mjesto moramo staviti obitelj Bjelovučića, koja je dala oko 30 pomorskih kapetana. Od polovine 19.st. pa do 1894. g. postojalo je obiteljsko pomorsko društvo “Rođaci Bjelovučić”. Brodovi su im uglavnom nosili narodna imena ( Mir, Tri kralja, Danica, Vjeran, Zvonimir, Ljubidrag, Cvijet, Ljubirod, Otac Niko, Mati Ane …. ), a u doba hrvatskog narodnog preporoda na prvom jarbolu vijali hrvatsku zastavu. Plovili su Sredozemljem i Crnim morem, Atlantskim oceanom, a kasnije u potrazi za poslom po svim morima svijeta. Tako nalazimo da je bark* ”Ljubirod” ( kap. Pavo Bokanović iz Popove Luke ), 1887 nastradao u tjesnacu Torres (Australia); 1893. bark “Vila” (kap. Đuro Stanoš iz Konavala), napušten na obalama Sjeverne Amerike; 1894 bark Otac Niko ( kap. Baldo Bjelovučić iz Popove Luke ) nastradao u Floridskom zaljevu. Uz Bjelovučiće, kao kapetane i suvlasnike brodova nalazimo i ostale obitelji iz Janjine i Popove Luke kao što su : Bokanović, Čučuković, Jasprica, Kalafatović, Knežević, Miletić, Mratović, Škrabalo …. Tako kapetana Balda Bjelovučića iz Popove Luke nalazimo kao zapovjednika na navi* “Danica”, na barku “Mati Ane”, i na barku “Otac Niko”. Kapetana Vlaha Jaspricu nalazima kao zapovjednika na barku “Vila”, a Kapetan Čučuković zapovjednik je barka “Tri Kralja”. Kapetan Antun Kalafatović zapovjednik je barka “Mir” i barka “Vila”. Kapetan Ivo Kalafatović zapovjednik je barka “Ljubidrag” i barka “Otac Niko”. Kapetan Miho Mratović zapovjednik je barka “Vila”, barka “Zvonimir”, barka “Ljubirod” na kojem je i ostavio svoj život u vodama Južne Amerike. Kapetani Niko Knežević i Ivo Miletić iz Popove Luke zapovijedaju barkom “Janjina” i barkom “Mati Ane”. Sigurno je da se ovdje može ispisati još puno imena iz Janjine i okolice koji su plovili na jedrenjacima kao škrivani, božmani, mornari.

Eto kao što vidimo i pomorska baština Janjine je velika i nemože se nikako zaobilaziti, ali vrlo malo istražena, a to ostaje zadaća za mlade povjesnićare koji se žele baviti tom tematikom. Često se puta u povijesti pomorstva Jadranske obale može naići na slike jedrenjaka obitelji Bjelovučić, gdje stoji naznaka sa Pelješca ali ne iz Janjine, pa eto sa ovim malim prilogom želimo to istaknuti i nadopuniti.