
Među Karinima iz Grubina pokraj Imotskog sačuvana je predaja o podrijetlu njihova roda, u kojoj se navodi da su tri brata krenula od Zadra svatko svojim putem u ostatak života. Jedan se zaustavio u Neoriću, nedaleko od Muća, tridesetak kilometara od Splita, drugi je novo prebivalište našao u gradu Splitu, a treći je stigao u Grubine nadomak Imotskom i tu podigao dom sebi i svojim potomcima.
I jedna napomena o Karinima iz Neorića: smatraju se najstarijim rodom u tom kraju, nazočni gotovo uvijek s jednom obitelji, a iznimka je početak 19. stoljeća, kada su u austrijskom zemljišniku iz 1835. godine upisane dvije obitelji s prezimenom Karin: Ivanova i Jurina; popis iz 1948 godine zatekao je u Neoriću jednu Karinovu obitelj.
Spomenuta legenda kao da podstiče i pomisao da ono „od Zadra“ znači iz Karina (Donjeg i Gornjeg), živopisnog mjesta na obali Karinskog mora, ustvari prekrasnog zaljeva uz cestu Zadar-Obrovac, oko 10 kilometara sjeverno od Benkovca, koje se u 10. stoljeću spominje kao sjedište jedne od ukupno jedanaest starohrvatskih županija pod imenom Cori. Inače, Karin se u antičkom razdoblju zvao Carinium. Dakako, slijedi i pitanje: zašto se trojica braće i ne bi prozvali Karini kao trajni spomen na zavičaj, na Karin?!
Uostalom, Karini ili Karinjani bili su hrvatski srednjevjekovni plemićki rod (de Carino, de Quirino), koji su se odijelili od roda Lapčana vjerojatno onda, kada je Viniha, oženivši se kćerju kralja Dmitra Zvonimira, dobio od njega u miraz Karin. Posjedi tog roda nalazili su se oko Karina, Nadina, u istočnoj Krbavi i Pounju. Godine 1361. kralj Ludovik I. Anžuvinac potvrdio im je posjed Karina, pa su se tako posve razlikovali od Lapčana. Karinjani su, dakle, bili gospodari Karina od 11. do 14. stoljeća, a u zadarskoj se okolici posljednji put spominju 1498., u Cetini pak 1510. godine.
Bez obzira koliko se sve ovo može ili pak ne može povezati s neorićkim, imotskim i inim Karinima, ostaje činjenica da je riječ o starom rodu, koji nije kao većina današnjih rodova Dalmatinske zagore i Imotske krajine doselio iz susjedne Hercegovine, jer Karini nisu zabilježeni ni u jednom biskupskom popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću (V. Vrčić griješi kada pripisuje biskupu fra Marijanu Bogdanoviću da 1768. godine u svom popisu Karine stavio u Posuške Vinjane!?).
Što se pak tiče postanja prezimena s jezičnog motrišta, moglo je nastati od latinskog carina sa značenjem utroba odnosno glavna greda broda. Na tragu toga je odavno zastarjela riječ u hrvatskom jeziku „kare,“ kako se nazivala trbušasta osoba.
Karini su u Imotskoj krajini zabilježeni u venecijanskom zemljišniku iz 1725. godine: Cvitko i Marko Karin(ović) dobili su u Nebriževcu 12 kanapa zemlje. U Stanju pak duša župe Podbablje iz 1739. godine upisane su obitelji Mate Karinovića sa 6 i Kate Karinović s 3 duše.
Danas u Grubinama žive 42 Karinove obitelji s ukupno 181 dušom.
U austrijskom zemljišniku iz 1830. godine u Garjaku pokraj Vrlike zabilježena je obitelj Pavla Karina Nikolinog. Dvojicu Karina (Božu Markova i Ivana Filipova) nalazimo na popisu žrtava II. svjetskog rata, a Božu Karina, civilnu osobu, ubili su četnici na Vrdovu (to područje pripada općini Hrvace).
Danas pak na vrličkom području nema stanovnika s prezimenom Karin.