Follow
{{}}Postavio Milivoj Vranješ:
Izvor: Monografija "MOJE DRINOVAČKO BRDO", 2009., prof.dr.sc. Anđelko Ađo Opačak
KURTOVIĆ
Motiv za prezime Kurtović pronađen je u životinjskom svijetu. Osnova je u imenici VUK, koja je karakteristična za bosansku i dinarsku antroponimiju. Korištena je kod osobnih imena, ali i prezimena, osobito u brdskim područjima, južnoslavenskog jezičnog prostora. Najpoznatija prezimena su Vučko, Vukadin, Vuksan, Vukas itd.
Kurtović je uglavnom hrvatsko prezime, a nose ga i muslimani u BIH.
Nestankom bosanske srednjoeuropske države i dolaskom Turaka, u Bosni i Hercegovini dolaze i njihova islamska imena, odnosno prezimena. Tako i VUK i VUKOVIĆ prelazi u „KURT“ i „KURTOVIĆ“.
Uzimanjem turskih imena, dotični je nositelj bio oslobođen džizije (državne glavarine ili harača). Prema do sada dostupnim nam izvorima jedno od najstarijih spomena prezimena Kurtović je 1664. u Matici krštenih Župe Sv. Marije u Makarskoj od 1662-1697, Knjiga I upis br.16: „1664. miseca srpnja na 1., u Makarskoj crkvi Sv. Gospe krsti isti ja fra Pavao, Katu kći Ivana Kusca i njegove prave žene Mande. Biše kuma Petruška KURTOVIĆ.“.
U Makarskoj je od 1668. do 1696. kršteno šesteo djece s prezimenom Kurtović. U Matici krštenih Župe Sv. Marije u Makarskoj od 1666-1740, Knjiga II upis br.8: „14. siječnja 1668. krštena je Kata kći Marka Kurtovića.“ U Matici krštenih Župe Sv. Marije u Makarskoj od 1662-1697, Knjiga I upis br.113: „16. rujna 1683. kršten je Jure sin Pavla i njegove zakonite žene Lucije.“ Potom je 30. prosinca 1685. krštena Kata kći Pavla Kurtovića i njegove žene Lucije (Knjiga II, upis br. 140), 06. ožujka 1690. kršten je Petar, sin Mije Kurtovića i njegove žene Druže (Knjiga II, upis br. 145), 1692. kršten je Anton, sin Mije Kurtovića (Knjiga II, upis br. 318), 07. siječnja 1696. krštena je Ivanica, kći Mije Kurtovića iz Makarske (Knjiga II, upis br. 389).
Fra Vjeko Vrčić navodi da pleme Kurtović 1726. živi u Imotskoj krajini, u župama: Cista Velika i Zagvozd (u Dobrom Selu).
Isti autor navodi da je u Zagvozdu živjelo staro matično zagvoško pleme ČELANOVIĆ ili ČELAN. Za Bečkog rata 1686. u zazgvoškom zbjegu sele se i njihovo prvotno prezime iščezava. Podijelili su se na Alagiće, KURTOVIĆE, Vranjiće, Mušure, Donje Čaglje i Suliće. Jedan od njih bio je ANTE zvani KURT, koji je kao KURTOVIĆ, 1725. upisan u Zemljišnik s osmero čeljadi i 10 kanapa zemlje.
U Drinovcima se prezime Kurtović prvi put pojavljuje u vizitaciji fra biskupa Bogdanovića iz 1768. Tada je upisan Philippus (Filip) Curtovich, koji je u domaćinstvu imao petero odrasle čeljadi i sedmero djece. Istodobno je u Kruševu upisan Petrus (Petar) Curtovich, s troje odraslih i jednim djetetom, a u Lašvi (Lasva) koja je pripadala Župi Travnik, živjela je obitelj Antoniusa (Ante) Curtovicha sa sedmero odraslih i četvoro djece.
Prema predaji, Kurtovići su na Drinovačko Brdo došli iz Dalmacije, točnije iz Poljica (Kozičkih –Vrgorac). Bilo je to negdje u prvoj polovici 19. stoljeća. Postoji i jedna dvojba o tome jesu li Kurtovići i znatno ranije živjeli na Drinovačkom Brdu. Naime, na lokaciji Zidine, koja se nalazi na polovici puta između današnjeg komšiluka Kurtovića i mjesne osnovne škole na Buronji, postoje ostaci zidina naseljenog mjesta. Moguće je da su ih izgradili neki raniji žitelji Drinovačkog Brda ili susjedne Dalmacije, za potrebe života ljudi i stoke. Možda ih je gradio i već spomenuti Filip sa svojom čeljadi ili netko od prvih doseljenih Kurtovića sredinom 19. stoljeća.
Prema popisu tisuću najučestalijih prezimena po broju nositelja u Republici Hrvatskoj, a temeljem popisa stanovništva od 2001., Kurtovići se nalaze na 475. mjestu s 1.141 nositelja.
Ima ih u svim hrvatskim županijama, u ukupno 94. općine i 137 naselja. Migracijski smjerovi brđanskih Kurtovića išli su uglavnom prema Slavoniji, Osijeku, Čepinu, Čemincu, Antunovcu, Višnjevcu, potom prema moru, Trogiru, Splitu, Solinu, Dubrovniku, Puli, a neki su otišli prema Njemačkoj, Americi i Australiji.
Literatura: - Milan Nosić – Magdalena Vidinić, Bosansko-hercegovačka hrvatska prezimena,
Rijeka, 1999 - Nikola Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Brotnju,
Mostar-Brotnjo, 2001 - Vjeko Vrčić, Plemena imotske krajine, II dopunjeno izdanje, Imotski, 1996 - Milan Nosić, Antroponomija zapadne Hercegovine (doktorska disertacija),
Zagreb, 1988. - Franjo Maletić –Petar Šimunović, Hrvatski prezimenik. Pučanstvo Republike
Hrvatske na početku 21. stoljeća,Zagreb, 2008., str. 116
Još jedan prilog:
Podrjetlo
Kurtovići su često Hrvati, većim dijelom iz Hercegovine, prema nekim izvorima iz Kurtovića pokraj Klisa, a u manjem broju su i Bošnjaci (iz Podrinja, BiH). Razmjerno najviše Kurtovića u proteklih sto godina rođeno je u hercegovačkoj općini Grude. U Hrvatskoj danas živi oko tisuću Kurtovića u više od četrsto domaćinstava (434. prezime prema brojnosti). Podjednako ih je bilo i sredinom prošlog stoljeća
Migracije
Glavni migracijski pravci Kurtovića u prošlom stoljeću zabilježeni su iz Gruda (BiH) u Osijek, iz Banja Luke (BiH) u Sunju te iz Bosanske Krupe (BiH) u Sisak.
Rasprostranjenost
Kurtovići su prisutni u svim hrvatskim županijama, u ukupno 94 općine i 137 naselja, znatno više u urbanim sredinama (68%). Danas ih najviše živi u Splitu (170), Zagrebu (120), Osijeku (120), Klisu kraj Splita (60) i u Rijeci (50).
http://imehrvatsko.net/namepages/view/family_name/prezime-kurtovic