Gjusto Ivanišević, pl.

http://plemstvo.hr/images/ivanisevic-rod1.jpg Obitelj Ivanišević-Uzmenović http://plemstvo.hr/images/ivanisevic2.jpg1. Uvod

Glavni grad Makarskog Primorja i njegov politički i kulturni centar je Makarska. Ime Makarska u pisanim izvorima prvi put se spominje 1502.godine. Prije toga, na istom mjestu u antičko doba, 533.godine, spominje se mjesto Muccurum, a 1434.godine, luka Makar (makar u prijevodu znači prodavati). Makarska je zbog svog geografskog položaja, u vrijeme dok još nije bilo ratnih aktivnosti, bila poznato trgovište između Istoka i Zapada. Dva stoljeća pod Turcima, po jedno stoljeće pod Venecijom i Austrijom, i jedno desetljeće pod Francuzima, podatci su koji govore o burnoj povijesti Makarske, povijesti obilježenoj ratovima, migracijama i velikim izazovima pred stanovništvom, što je omogućavalo samo najhrabrijima i najsposobnijima da se održe u cijelom tom razdoblju i da budu zapamćeni po svojim aktivnostima u borbi za opće dobro i po doprinosu razvoju svoga zavičaja.

Među najpoznatijim makarskim obiteljima nakon odlaska Turaka, krajem 17. i cijelo 18. i 19. stoljeće, spominje se obitelj Ivanišević-Uzmenović. Zajedno sa nekoliko drugih obitelji oni su bili dio onog društvenog sloja kroz cijelo spomenuto razdoblje koji je dao najveći doprinos duhovnom i materijalnom razvoju Makarske i Makarske Krajine.

2. Podrijetlo prezimena Ivanišević i rodonačelnik obitelji

Na osnovi izvornih podataka iz Samostana Svetoga Duha u Fojnici koje je koristio trogirski heraldičar Jerolim de Buffalis, zapisavši ih u 18. stoljeću, ta se obitelj, kojoj je prapostojbina Kraljevstvo Bosne i Hercegovine, prethodno zvala Uzmenović (Vazmenović), ali to je prezime promijenila u Ivanišević. Po tom kazivanju Ivaniševići su bili nasljednici svoga dalekoga pretka Ivaniša Uzmenovića, a patronimično prezime Ivanišević ustanovljeno je prema njemu tek 1463. godine, kada su Osmanlije pokorile Bosnu i Hercegovinu i kada su Ivaniševići iz Mostara izbjegli u Makarsko primorje. Prvi pouzdani podatak iz matičnih knjiga u Makarskoj odnosi se na Filipa Ivaniševića, gdje je prilikom rođenja Filipova sina Antona,1697. godine navedeno da je on sin Filipa koji se 1695. iz Mostara doselio u Makarsku. Zato Filipa smatramo rodonačelnikom makarskih Ivaniševića. 3. Postojbina obitelji

Pod postojbinom obitelji Ivanišević, iz vremena iz kojega su sačuvani pisani zapisi, ipak smatramo Makarsku, iako obitelj potječe iz Mostara i njezino staro plemstvo, prema zapisu Jerolima de Buffalisa, iz Hercegovine. Isti podatak navodi se i u zbornicima plemstva autora Heyera i Duišina. U ta dva zbornika plemstva, spominju se još dvije plemićke obitelji Ivaniševića koje su, jedna iz Poljica i druga s Brača. Svima spomenutima zajedničko je, da su pred Turcima izbjegli iz Bosne i Hercegovine. Imaju različite grbove i nije bilo moguće utvrditi, potječu li od zajedničkoga pretka. 4. Potvrde plemstva makarskim Ivaniševićima

U Makarskoj su, ubrzo nakon što je Filip Ivanišević 1695. godine doselio iz Mostara, Ivaniševići počeli uživati povlastice plemstva. Opći providur Alvise Mocenigo, terminacijom izdanom 8. lipnja 1700. godine ističe vojničke zasluge Filipa Ivaniševića na bojnom polju, u mletačko turskim ratovima potkraj 17. stoljeća, te određuje da se njegova obitelj pribroji staležu makarskih povlaštenika koji uživaju iste povlastice kao plemići. To je vidljivo iz spisa generalnoga providura (1696.-1702. knjiga III., str. 447.) U zborniku plemstva Heyer iz 1873. godine, navedeno je da su Ivaniševići stari slavenski rod u Makarskoj, koji se do 1463. godine zvao Uzmenović, a podrijetlo vodi iz Mostara. Dužd Aloysius Mocenigo primio je u Veneciji 4. siječnja 1771. Antona Ivaniševića, sina Filipova kao plemića iz Makarske i potvrdio mu titulu plemića Venecije. Na osnovi toga može se pretpostaviti da mu je time ujedno potvrđeno i postojanje staroga bosanskoga, jer je u to vrijeme, to najčešće bio i preduvjet za dodjeljivanje mletačkoga plemstva, za doseljenike iz Bosne i Hercegovine. Također je u spomenutom zborniku navedeno da su, nakon što je Dalmacija ušla u sastav Austrougarske, braća Klement i Jakov, sinovi Ivana, kao i Frane, sin Filipa, primili zajedno 2 .kolovoza. 1829. u Badenu kod Beča, austrijsku, carsko-kraljevsku potvrdu plemstva. Isti sadržaj o stjecanju plemstva i o postojanju starog plemstva obitelji Ivanišević-Uzmenović iz Mostara nalazimo i u Zborniku plemstva Duišin iz 1939. godine. Povijesni izvor o dodjeli plemstva Ivaniševićima nalazi se i u Državnom arhivu u Veneciji (Archivio di Stato i.r. Commissione araldica Macarsca, Ivanisevich ) u knjizi Terminazi. Ona sadrži javni spis kojim se službenim predstavnicima Makarske i Splita, od strane mletačkih vlasti obznanjuje dodjela plemstva Antonu Ivaniševiću, dukalom mletačkoga dužda Aloysiusa Moceniga, 4. siječnja. 1771., s potpisom tajnika Giambatista Tizzoni. U dukalu su istaknute zasluge Antona Ivaniševića zbog kojih mu se dodjeljuje plemstvo. Spis je zaveden u sudsku knjigu «Terminationum a dukalum.» U tom izvorniku, pored ostaloga, navedeno je: «da obitelj Ivanišević potječe iz Mostara, a njezino staro plemstvo iz Kneževine Hercegovine. Obitelj je dala poznate i vrlo cijenjene osobe, dostojne poštovanja, po zaslugama stečenim u književnosti i na bojištu. Ova obitelj imala je najprije prezime Uzmenović (Wzmenović), ali u vrijeme turskoga cara Muhameda II. koji podjarmi Kraljevstvo Bosne i Hercegovine kao i mnoge druge oblasti, promijeni prezime u Ivanišević, pošto su bili nasljednici Ivaniša, kako se zvao njihov praotac, ili drugi po redu starješina u obitelji. To se dogodi ljeta gospodnjeg 1463. Međutim, zbog daljnjega slijeda događaja, mnogih progona i opterećenja porezima, obitelj je morala ostaviti svoje posjede i pribjeći moru, u Makarsko primorje, gdje je također uživala povlastice plemstva.» I u tom dokumentu izrijekom se spominje postojanje staroga plemstva, prije dolaska Ivaniševića u Makarsku. U knjizi Terminazi navodi se također: «da je Jerolim de Buffalis, javni bilježnik vlasti te male venecijanske pokrajine, prerisao i opisao riječima grb obitelji Ivanišević, nekoć Uzmenović, koristeći se izvornom knjigom broj 395. koja nosi naziv: Spomenica Male braće skupine Svetoga Duha iz Fojnice. (Ex momento autentico M.M.R.R. Fratrum Minorum Conventus Sancti Spiritus Fojnize). U toj knjizi zapisano je i to da se je veliki dio bosanskoga pučanstva iz meteža spašavao bijegom na morsku obalu. Dio njih, sada iz običnih obitelji, bili su nekoć plemići. Oni su više voljeli svoju vjeru, nego svoju bivšu domovinu. Da je sve gore navedeno točno, javni bilježnik Jerolim de Buffalis svojim potpisom, potvrdio je i propisno zapečatio u Trogiru 22. kolovoza 1782.» U knjizi T. Gareljić 1996. godine istaknuto je da su pojedine obitelji iz redova povlaštenika, ako su predočile svjedočanstva o prijašnjem plemićkom podrijetlu, dobivale od mletačkoga dužda potvrdu plemićkih naslova. Iz svega navedenoga vidi se da je vrlo vjerojatna tvrdnja iz spomenuta tri izvora, da su Ivaniševići od starina imali plemstvo, prije dobivanja plemićkog naslova od mletačkog dužda, iako o tome zasada ne postoji pisani dokaz u obliku povelje nekog bosanskog vladara. U Bosni prije 15. stoljeća, obiteljsko ime nije bilo još čvrsto ustanovljeno. («Glasnik zemaljskog muzeja» iz 1889., knjiga II. str. 88.) U plemićkim obiteljima, nije postojalo obiteljsko ime na temelju krvnog nasljedstva po začetniku obitelji. Umjesto toga, u to vrijeme sin je po ocu nasljeđivao ime. Kao primjer uzmimo jednu od najznamenitijih bosanskih obitelji, Pavloviće koja je za tri generacije imala tri različita obiteljska prezimerna . Tako je Radin Jablanović ostavio sinu Pavlu ime Radenović, a Pavle svojoj djeci, ime Pavlovići. Tek kad se, zbog provale Turaka, većina plemićkih obitelji raselila, oni uz tradiciju ponesoše sa sobom i obiteljsko prezime. Jedno i drugo lakše su očuvali u tuđini nego kod kuće. Upravo zbog toga, može se pretpostaviti da je u to vrijeme neki velikaš Uzmenović ostavio svome sinu prezime Ivanišević po pretku Ivanišu, a on ga je, zajedno s obiteljskim grbom Uzmenovića, sačuvao u izbjeglištvu u kome se našao nakon dolaska Turaka u Bosnu, i to prezime, grb i tradiciju prenio na svoje potomke, od kojih je jedan, dva stoljeća kasnije, bio i Filip Ivanišević. Ali, kako je u Bosni i Hercegovini uoči dolaska Turaka sigurno bilo više osoba po imenu Ivaniš, ne može se tvrditi da je samo jedna od njih ostavila potomcima obiteljsko prezime Ivanišević, pa je tako moglo nastati više od jednog stabla Ivaniševića. Zato nije nimalo čudno što je jedna od tih obitelji, ponosna na svoju tradiciju, imala i interes zadržati dodatak Uzmenović da bi se razlikovala od drugih. Fojnički samostan Svetoga Duha