Novica-Noko Cerović

Novica M. Cerović (Serbian Cyrillic: Новица М. Цepoвић) (born 1805, Šavnik, Herzegovina, Ottoman Empire, today Montenegro, death 1895) was a Serbian warrior, senator and leader of the Drobnjak clan from Old Herzegovina.

[edit] Life

http://en.wikipedia.org/wiki/Novica_Cerovi%C4%87

His most noted act was leading a successful assault to kill local Muslim tyrant Smail-aga Čengić under the auspices of Petar II Petrović-Njegoš[1] thereby freeing parts of Herzegovina from the Ottoman Empire and joining them to the Principality of Montenegro. His heroism and the death of Smail-aga Čengić was the theme of Ivan Mažuranić's poem Smrt Smail-age Čengića (The Death of Smail-aga Čengić), an epic poem celebrating the struggle for freedom. Sometime after that, some of the Cerović family moved to Serbia, some going north, near to the city of Pljevlja and changed their family name to "Lalović" to disguise from Turks.

There is a tower in Tušina named after him (The tower of Duke Novica Cerović).

http://www.vijesti.me/vijesti/godisnje-dode-sami-bog-zna-koliko-tur...

Rodnu kuću jedinog crnogorskog bana, senatora i vojvode Novice Cerovića, najznamenitijeg Drobnjaka, koja se nalazi u selu Tušinja, u Šavniku, koja je pretvorena u muzej, godišnje obiđe na hiljadu turista, domaćih, i stranaca.

Njegov praunuk osamdesetpetogodišnji Miladin Cerović koji vodi računa o kući, ali i posjetiocima bude vodič, zadovoljan je što su stranci čuli za njegovog pretka, što dođu da vide kuću u kojoj je živio i umro čovjek koji je ubio Smail-agu i koji je služio trojici Petrovića, knjazu Danilu, kralju Nikoli i Petru II.

"Godišnje dođe sami bog zna koliko turista. Dođu odjednom čitave ekipe. Prije dvije godine je došlo 15 Jevreja iz Izraela. Čuli i oni za Novicu. Dolaze i Holanđani, Britanci, Rusi, Italijani“, priča Miladin i ekipu „Vijesti“ uvodi u sobu koja je pretvorena u muzej. Novicu su svi odlikovali, i prijatelji i neprijatelj

Mala soba sa prozorom iz koga jedva dopire svjetlost i krevetom u kome je Novica, ratnik za koga kažu da je bio rijedak spoj čojstva i junaštva, umro, ne odaje utisak da je tu živio čovjek nakon čije smrti su se Cerovići ćutnjom zarekli da nikome u bratstvu neće dati njegovo ime.

Jer, jedan je Novica Cerović Ban Noko - dvije žene i 21 dijete. Novicu su svi odlikovali. I prijatelji i neprijatelji. Darivali su ga i ruski i austrijski car, i turski sultan Ahmed od koga je dobio medalju za humanost u ratovanju. Kada je Kolašin poharan 30 dječaka ispod 15 godina turske nacionalnosti zarobili su Crnogorci.

Novica ih je sve nahranio i pustio jer nikada nije pravio nasilje nad djecom i ženama. To nije on radio, a nije ni dozvolio da to rade ni drugi, bez obzira na to što je neprijatelj u pitanju“, priča Miladin dok pokazuje odlikovanja. "Prva žena mu je bila od Todorovića iz Šipačna, a druga od Medenica iz Morače"

Tu je i spomenica od srebra, teška pola kilograma, od cara Nikolaja Romanova, jedina spomenica koja je stigla na Cetinje, i medalja koju mu je dao kralj Nikola za junaštvo i krst od knjaza Danila za nezavisnost Crne Gore.

Njegoš je uradio svega šest Obilića medalja, koje su kovane u Beču. Jednu je dao Novici i samo je ona od tih šest medalja sačuvana“, ne bez ponosa priča krijepka starina i pokazuje porodičnu fotografiju Cerovića.

Novica je, kaže Miladin, imao dvije žene i sa njima izrodio 21 dijete – 11 sinova i deset kćeri, a sa njihovim potmcima 126 djece.

Prva žena mu je bila od Todorovića iz Šipačna, a druga od Medenica iz Morače. Petoro djece mu je umrlo dok su bili mali tako da ostalo njih 16, po osam od obje žene i to po četiri sina i isto toliko kćerki. Ponosio se Novica svojim potomcima“, priča njegov praunuk. Ban Noko, kako su ga iz milošte zvali, bio je opčinjen svojom prvom ženom, ali je to bilo doba kada se ljubav krila, jer sramota je bilo pokazati javno koliko ženu voliš. Iako pogođen njenom smrću, Novica se ponovo oženio. Junak, koji je iz bitaka donosio samo oružje, umro je 14. janura 1895. godine

Mnogo djece, a o njima nema ko da brine. Oženio se Ružom Medenicom koja mu je bila toliko odana supruga i vrijedna domaćica da se govorilo „ko Ruža Novičina“.

Govorio je njemu kralj Nikola da mu da kuću negdje na primorju, da se makne iz ovoga snijega i leda. Ali nije htio. Govorio je neka da tu kuću drugome, njemu je dobra i ova u Tušinji“, priča Miladin i pokazuje burence okovano mesingom koje je Novica uvijek nosio sa sobom.

Burence je uvijek bilo napunjeno prvoklasnom rakijom jer ban Noko je, kažu, bio meraklija s mjerom – i za piće i za riječ. Tu je i štap sa konjskom glavom iz Italije, koji mu je poslao Njegoš.

I odlivak biste po kojoj je napravljen spomenik na Boanu, i demirlija, turska tepsija iz doba Smail-age, i sanduk napravljen 1851. godine u kome Miladin drži pradjedova odlikovanja.

Junak, koji je iz bitaka donosio samo oružje, umro je 14. janura 1895. godine. Sahranjen je u hramu Sv. Đorđija u Tušinji. Za njega kažu da je i živio i umro baš onako kako njegovi Drobnjaci nalažu – radio je dok je mogao, a legao tek onda kada je došlo vrijeme da umre.

Hvali se Miladin kako među onima koji su posjetili kuću njegovog čuvenog pretka ima dosta političara. I drago mu je zbog toga. "Ponos je za Crnu Goru što je imala takvog čovjeka i junaka kao što je bio Novica Cerović" „Dolazili su i Vujanović i Đukanović, i Srđan Milić i Predrag Bulatović. Mnogi su ovdje bili“, kaže Miladin i daje knjigu utisaka da vidimo šta su sve to o njegovom pretku čuveni političari zapisali.

Milo Đukanović je rodnu kuću bana Noka posjetio u septembru 2002. godine, kada je bio predsjednik Republike Crne Gore, Predrag Bulatović četiri godine kasnije, a Srđan Milić prije tri godine.

Svi su oni istakli značaj junaka na čija djela Crna Gora treba da bude ponosna.

„Ponos je za Crnu Goru što je imala takvog čovjeka i junaka kao što je bio Novica Cerović. Kada se o nekome može pričati i 110 godina poslije njegove smrti, onda je jasno da se imao rašta i roditi“, zapisao je Srđan Milić.

Novica M. Cerović (Serbian Cyrillic: Новица М. Цepoвић) (born 1805, Šavnik, Herzegovina, Ottoman Empire, today Montenegro, death 1895) was a Serbian warrior, senator and leader of the Drobnjak clan from Old Herzegovina.

[edit] Life

http://en.wikipedia.org/wiki/Novica_Cerovi%C4%87

His most noted act was leading a successful assault to kill local Muslim tyrant Smail-aga Čengić under the auspices of Petar II Petrović-Njegoš[1] thereby freeing parts of Herzegovina from the Ottoman Empire and joining them to the Principality of Montenegro. His heroism and the death of Smail-aga Čengić was the theme of Ivan Mažuranić's poem Smrt Smail-age Čengića (The Death of Smail-aga Čengić), an epic poem celebrating the struggle for freedom. Sometime after that, some of the Cerović family moved to Serbia, some going north, near to the city of Pljevlja and changed their family name to "Lalović" to disguise from Turks.

There is a tower in Tušina named after him (The tower of Duke Novica Cerović).

http://www.vijesti.me/vijesti/godisnje-dode-sami-bog-zna-koliko-tur...

Rodnu kuću jedinog crnogorskog bana, senatora i vojvode Novice Cerovića, najznamenitijeg Drobnjaka, koja se nalazi u selu Tušinja, u Šavniku, koja je pretvorena u muzej, godišnje obiđe na hiljadu turista, domaćih, i stranaca.

Njegov praunuk osamdesetpetogodišnji Miladin Cerović koji vodi računa o kući, ali i posjetiocima bude vodič, zadovoljan je što su stranci čuli za njegovog pretka, što dođu da vide kuću u kojoj je živio i umro čovjek koji je ubio Smail-agu i koji je služio trojici Petrovića, knjazu Danilu, kralju Nikoli i Petru II.

"Godišnje dođe sami bog zna koliko turista. Dođu odjednom čitave ekipe. Prije dvije godine je došlo 15 Jevreja iz Izraela. Čuli i oni za Novicu. Dolaze i Holanđani, Britanci, Rusi, Italijani“, priča Miladin i ekipu „Vijesti“ uvodi u sobu koja je pretvorena u muzej. Novicu su svi odlikovali, i prijatelji i neprijatelj

Mala soba sa prozorom iz koga jedva dopire svjetlost i krevetom u kome je Novica, ratnik za koga kažu da je bio rijedak spoj čojstva i junaštva, umro, ne odaje utisak da je tu živio čovjek nakon čije smrti su se Cerovići ćutnjom zarekli da nikome u bratstvu neće dati njegovo ime.

Jer, jedan je Novica Cerović Ban Noko - dvije žene i 21 dijete. Novicu su svi odlikovali. I prijatelji i neprijatelji. Darivali su ga i ruski i austrijski car, i turski sultan Ahmed od koga je dobio medalju za humanost u ratovanju. Kada je Kolašin poharan 30 dječaka ispod 15 godina turske nacionalnosti zarobili su Crnogorci.

Novica ih je sve nahranio i pustio jer nikada nije pravio nasilje nad djecom i ženama. To nije on radio, a nije ni dozvolio da to rade ni drugi, bez obzira na to što je neprijatelj u pitanju“, priča Miladin dok pokazuje odlikovanja. "Prva žena mu je bila od Todorovića iz Šipačna, a druga od Medenica iz Morače"

Tu je i spomenica od srebra, teška pola kilograma, od cara Nikolaja Romanova, jedina spomenica koja je stigla na Cetinje, i medalja koju mu je dao kralj Nikola za junaštvo i krst od knjaza Danila za nezavisnost Crne Gore.

Njegoš je uradio svega šest Obilića medalja, koje su kovane u Beču. Jednu je dao Novici i samo je ona od tih šest medalja sačuvana“, ne bez ponosa priča krijepka starina i pokazuje porodičnu fotografiju Cerovića.

Novica je, kaže Miladin, imao dvije žene i sa njima izrodio 21 dijete – 11 sinova i deset kćeri, a sa njihovim potmcima 126 djece.

Prva žena mu je bila od Todorovića iz Šipačna, a druga od Medenica iz Morače. Petoro djece mu je umrlo dok su bili mali tako da ostalo njih 16, po osam od obje žene i to po četiri sina i isto toliko kćerki. Ponosio se Novica svojim potomcima“, priča njegov praunuk. Ban Noko, kako su ga iz milošte zvali, bio je opčinjen svojom prvom ženom, ali je to bilo doba kada se ljubav krila, jer sramota je bilo pokazati javno koliko ženu voliš. Iako pogođen njenom smrću, Novica se ponovo oženio. Junak, koji je iz bitaka donosio samo oružje, umro je 14. janura 1895. godine

Mnogo djece, a o njima nema ko da brine. Oženio se Ružom Medenicom koja mu je bila toliko odana supruga i vrijedna domaćica da se govorilo „ko Ruža Novičina“.

Govorio je njemu kralj Nikola da mu da kuću negdje na primorju, da se makne iz ovoga snijega i leda. Ali nije htio. Govorio je neka da tu kuću drugome, njemu je dobra i ova u Tušinji“, priča Miladin i pokazuje burence okovano mesingom koje je Novica uvijek nosio sa sobom.

Burence je uvijek bilo napunjeno prvoklasnom rakijom jer ban Noko je, kažu, bio meraklija s mjerom – i za piće i za riječ. Tu je i štap sa konjskom glavom iz Italije, koji mu je poslao Njegoš.

I odlivak biste po kojoj je napravljen spomenik na Boanu, i demirlija, turska tepsija iz doba Smail-age, i sanduk napravljen 1851. godine u kome Miladin drži pradjedova odlikovanja.

Junak, koji je iz bitaka donosio samo oružje, umro je 14. janura 1895. godine. Sahranjen je u hramu Sv. Đorđija u Tušinji. Za njega kažu da je i živio i umro baš onako kako njegovi Drobnjaci nalažu – radio je dok je mogao, a legao tek onda kada je došlo vrijeme da umre.

Hvali se Miladin kako među onima koji su posjetili kuću njegovog čuvenog pretka ima dosta političara. I drago mu je zbog toga. "Ponos je za Crnu Goru što je imala takvog čovjeka i junaka kao što je bio Novica Cerović" „Dolazili su i Vujanović i Đukanović, i Srđan Milić i Predrag Bulatović. Mnogi su ovdje bili“, kaže Miladin i daje knjigu utisaka da vidimo šta su sve to o njegovom pretku čuveni političari zapisali.

Milo Đukanović je rodnu kuću bana Noka posjetio u septembru 2002. godine, kada je bio predsjednik Republike Crne Gore, Predrag Bulatović četiri godine kasnije, a Srđan Milić prije tri godine.

Svi su oni istakli značaj junaka na čija djela Crna Gora treba da bude ponosna.

„Ponos je za Crnu Goru što je imala takvog čovjeka i junaka kao što je bio Novica Cerović. Kada se o nekome može pričati i 110 godina poslije njegove smrti, onda je jasno da se imao rašta i roditi“, zapisao je Srđan Milić.