Štefanija Štefa Kralj

Kao mlada balerina otišla u Berlin. Postala primadona Berlinskog baletnog ansambla. Radila plesne koreografije Marleni Dietrich. Ljubovala sa Stephanom Zveigom. Na gostovanju u Ex. staroj JU. udala se za Popovića u Novom Sadu. Poslije II.sv: rata dolazi u Zagreb, i uzdržava se predavajući Jezike. Govorila ih je nekoliko.

Članak o Glumačkoj školi u Zagrebu (danas Akademija dramskih umjetnosti) koju je pohađala i u kojem se spominje i njezino ime (podebljano):

DEVET GODINA GLUMAČKE ŠKOLE Glumačka škola u Zagrebu osnovana je u mjesecu listopadu 1919., a otvorena 12. siečnja 1920. Sada je navršila devet školskih godina i sada je valjada dosta. Treba ju zatvoriti, misle »kompetentni«. Miletićeva dramatska škola postojala je dvie godine (1896./97. i 1897./98.), dala je Vavru, Raića, Bacha, Štefanca i Prejca. Još u god. 1861. odredio je hrvatski sabor, da se ima otvoriti »učilište za osoblje kazalištno«, ali nije bilo otvoreno. Tek je god. 1881. osnovao redatelj Nikola Milan kratkotrajnu školu, iz koje je izašla Paula Grbić i Hermina Rašković. Sadašnji upravnik (Tresčec) Narodnog kazališta u Zagrebu predložio je 26. studenoga 1927. aktom br. 4658, da ministarstvo prosvjete ukine tu školu, jer da se stvara glumački proletarijat i jer je — skupa. Miletić je, osnivajući dramatsku školu, htio da stane na put diletantizmu, kojim su se u podmladku odgajali mediokriteti bez osnovke za umjetnički razvoj, i da pruži glumačku abecedu pravim talentima (»Hrvatsko Glumište« sv. II., str. 213.). Gavella je svojim predlogom vladi, da se osnuje Glumačka škola, iztaknuo u podnesku od 15. rujna 1919. potrebu, da se odgoji oveći broj »vještih, spremnih i savjestnih umjetničkih radenika«, koji će biti sistematski školovani. I u toj školi su odgajali pitomce učitelji: Juraj E. Ozarovski, Lidija Mansvjetova, Marija Ružička-Strozzi, Ančica Kernic, Josip Papić, Hinko Nučić, Branko Tepavac, Tito Strozzi, Boris Krivecki, Aleksandar Vereščagin, dr. Branko Gavella, dr. Milan Ogrizović, dr. Nikola Andrić, Arnošt Grund, Josip Kulundžić, Maks Froman, dr. Artur Schneider, da druge i ne spominjemo. Oni — zacielo — nisu mogli nikoga ništa naučiti, dok je škola postala suvišna. Pokazalo se naime, da đaci »ne uče kako se govori«, pa zato imamo ovakove glumce, koji su uzorni deklamatori, koji izvrstno govore, kao na pr. Dubravko Dujšin, Nada Babić, Božena Kralj, Joza Laurenčić, Ervina Dragman... Glumačku školu absolvirao je u tih devet godina 51 polaznik (od toga 23 učenice). Iz kojih su se krajeva rekrutirali ti pitomci i gdje su našli »kruha« ti proleteri? Evo. Iz Zagreba 14, iz uže Hrvatske 9, iz Slavonije 7, iz Dalmacije 7, iz Zadra 2, s Rieke 1, iz Bosne 4, iz Slovenije 1, iz Vojvodine 1, iz Srbije 1, iz inozemstva 4. Gdje su zaposleni? Zagrebačko kazalište ne izvodi gotovo nijednu dramsku predstavu, a da ne sudjeluju bivši članovi te škole. Evo imenâ: Nada Babić, Gizela Huml, Božena Kralj-Gorjan, Ervina Dragman, Đurđica Đurđan, Nada Grahor, Dubravko Dujšin, Joza Laurenčić, Nikša Stefanini, Božidar Drnić. Nema predstave s većim ansamblom, u kojoj ne glume pitomci te škole. U prošloj su sezoni oni pojedinačno nastupali 2104 puta »u manjim, pa i većim ulogama, u plesu, u statiranju i inspicijentskim poslovima«. Tako piše u službenom izvještaju kazališta za sezonu 1927./28. U zagrebačkom teatru zaposlen je kao inspicijent Josip Pukšec, kao pomoćni redatelj Emil Kirasek, kao epizodist Stojan Jovanović, kao baletni plesač Josip Krameršek, svi odreda svršeni đaci glumačke škole. Osim toga su posebnim ugovorima vezani uz kazalište: Zlatko Eicher, Martin Matošević, Vladimir Ciprin, Olga Hofer, Marijana Balenović, Adam Budisavljević — opet sami absolventi Glumačke škole u Zagrebu. Dvadesetak đaka ove »suvišne« škole primilo je zagrebačko kazalište. Zar su bez talenta, zar ne znadu govoriti? U Beogradu su dvoje: Jelena Lukatela i Amand Alliger; u Sarajevu dvoje: Marija Koretić i Milan Vujnović; u Skoplju Nevenka Mikulić; u Novomsadu Dara Bern i Marija Podhraska; u Splitu Vjekoslav Afrić i Stjepan Šulentić. U Berlinu s uspjehom nastupa Štefa Kralj, u Parizu Margita Beck, u Ljubljani Anta Kovačić, u Beču Elsa Steinhauz — sve učenice i učenici ove škole. Neki su zaposleni kod radio-stanice, neki u kazalištima za djecu. Proletarijat! Pred trideset godina drljalo se po našim novinama o hiperprodukciji jurista, kad ih na sveučilištu nije bilo ni 300, a danas, kad ih ima preko 1000, vidimo, da nema dovoljno juridički obrazovanih činovnika. Uviek neki strah od suviška obrazovanja. Zatvaraju se fakulteti, srednje škole, jer će nastati proletarijat. Umni proletarijat u zemlji analfabeta! Zar nigdje na svietu nema suviše pameti, samo kod nas? To se pokriva plastom štednje. Imat ćemo previše glumaca, i gle! Zatvaraju se kazališta, a od svih državnih kazališta (donedavna bilo ih je devet) jedva bi skalupio jednu valjanu glumačku trupu za pristojno reprezentativno umjetničko kazalište. Baš zato, što Miletićeva škola nije nastavila rad, nastala je praznina u glumačkom personalu, zato nemamo dovoljno dobrih glumaca u srednjim godinama. Ili »stara garda« ili omladina. Zato bi valjalo razjuriti ovo razsadište mladih umjetnika, mniju »kompetentni«. I to se pokriva plaštem štednje. Glumačka škola u Zagrebu ima naime godišnji budžet od 54000 Dinara za materialne izdatke i 15000 Din. za honorare. Goleme li uštede! Nastavnici bi i onako drugdje bili plaćeni, ako ne bi s ovim predloženim i naumljenim ukidanjem Glumačke škole bili penzionirani. O tome se valjada i radi. Škola smeta, jer neki ljudi u toj školi smetaju. Zato se smišlja redukcija. Da neka gospoda mogu, reducirali bi i sunčano svietlo, a da od njihovih rješenja ovisi okretanje zemlje, zacvilila bi os njena već drugoga dana u novoj budžetskoj godini, i stala bi, kako je stajala prije Kopernika. Književnik, br. 7 od listopada 1928., str 270––271.