dr. Ivo Juraj Pilar

https://en.wikipedia.org/wiki/Ivo_Pilar

Ivo Pilar (Zagreb, 19. lipnja 1874. – Zagreb, 3. rujna 1933.), bio je hrvatski pravnik, povjesničar, publicist, filozofski pisac, smatran utemeljiteljem hrvatske geopolitike i pravaški političar. Njegovim imenom nazvan je Instutut društvenih znanosti "Ivo Pilar" u Zagrebu.

Pseudonim(i): dr. Juričić, L. v. Südland, Florian Lichttraeger

Hr | En

Ivo Pilar rodio se u Zagrebu 1874. godine. Klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu 1893. godine[1] Rodio se u obitelji starinom iz Češke, koja je prema nekim naznakama davno doselila iz Španjolske. Ivini su se pretci u Hrvatsku naselili u Brodu na Savi, današnjem Slavonskom Brodu. Ondje mu se rodio otac Đuro Pilar, akademik, sveučilišni profesor, geolog i paleontolog europskoga glasa, te stric Martin Pilar (1861.-1942.), ugledni arhitekt s kojim je održavao živu vezu i nakon povratka iz Tuzle u Zagreb (1920.). Mati Klementina bila je kći Gjure Crnadka (1820.-1908.), poduzetnika i istaknutog kulturnog radnika (suutemeljitelja Matice, Akademije i Sveučilišta), saborskog zastupnika i zagrebačkog podnačelnika.[2]

Studij prava završio u Beču a na prestižnoj pariškoj École de droit slušao je predavanja kojima zaokružuje naobrazbu. Poslije Pariza, vrativši se u Beč, doktorirao je, a svečana promocija bila je 14. srpnja 1899. godine.[3]

Nakon studija kratko je radio kao tajnik u korporaciji za željeznu industriju, odakle odlazi u Sarajevo, gdje je postavljen za tajnika ravnatelja Zemaljske privredne banke. Bio je jedan od ideologa Hrvatske Moderne a u Kolu hrvatskih književnika, koji su se od godine 1900. okupljali oko Kranjčevića, bio je i Pilar. Studije i članke objavljivao je u Kranjčevićevoj Nadi i u nekim zagrebačkim književnim časopisima. Međutim, ne zadržava se dugo u ovoj službi, već prima posao službenika kod Sudbenoga stola u istome gradu.[3] i odvjetnički perovođa od 1901. godine.[2]

Godine 1905. odlazi u Tuzlu i otvara odvjetnički ured. U Tuzli, gdje je razvio jaku pravničku i hrvatsku aktivnost, ostaje do 1920. godine. Prilike u Bosni sve više ga zaokupljaju, osobito položaj hrvatskoga naroda, pa se aktivno uključuje i u politički život, uvjeren da hrvatska politika mora postati odlučnija u zaštiti interesa i prava Hrvata u Bosni i Hercegovini. Godine 1906. jedan je od osnivača Hrvatske narodne zajednice, pravaške političke stranke u Bosni i Hercegovini,[3] pokušavajući pasivni hrvatski puk politički osvijestiti i pripremiti za nailazeće sudbonosne događaje. U veljači 1908. godine postaje članom Središnjeg odbora HNZ-a i predsjednikom Okružnog odbora HNZ-a Donja Tuzla.[3]

Izrazito je bio odan Austro-Ugarskoj, izrazito hrvatski i antisrpski orijentiran. Bio je najjači odvjetnik u Tuzli i zastupao je Zemaljsku banku,[4] Prvu hrvatsku štedionicu i njezine afilijacije u Bosni i Hercegovini (Hrvatska centralna banka za B. i H. i Hrvatska zadružna banka d.d. u Sarajevu)[2] i sve velike tvrtke u okrugu. Brzo je stekao veliki imutak i 1909. sagradio je vilu preko puta poštansko-brzojavne službe. 1913. s kolegom odvjetnikom Viktorom Jankiewiczem osnovao je Hrvatski dom. Poslije sarajevskog atentata na Franju Ferdinanda 1914. organizirao je prosvjede protiv urtonika te poziva građane na fizički obračun s protivnicima Monarhije. Pred kraj prvoga svjetskog rata otišao je iz Tuzle, ali mu je odvjetnički ured radio do 1921. godine. Novi stanar Pilarove vile 1920. postala je tzv. ‘Bratinska blagajna’, prethodnik budućeg Zavoda za socijalno osiguranje. Za partizanske vlasti u Tuzli 1943. tijekom listopada i studenoga u njegovoj se vili nalazio Oblasni komitet KPJ za istočnu Bosnu, zajedno s Agitpropom i uredništvom lista tuzlanske regije Fronta slobode ali samo prvoga broja. Nakon rata u vili je bio Zavod za socijalno osiguranje Tuzla, od 1948. Dom narodnog zdravlja. Srušen je uslijed slijeganja tla u razdoblju od 1973. do 1976. godine.[4]

Objavljuje brošuru Nadbiskup Štadler i Hrvatska narodna zajednica (Sarajevo, 1908.), koja nije dobro primljena u crkvenim krugovima, pa između njega i vrhbosanskoga nadbiskupa dolazi do političkoga razmimoilaženja. U brošuri zaključuje da katolička vjera ima nedvojbeno iznimnu ulogu u čuvanju nacionalnoga identiteta Hrvata u Bosni, ali drži da postoje i stanovite razlike između interesa naroda i Crkve kao institucije. Svjetski rat zatječe ga u Tuzli i usuprot mnogim Hrvatima koji očekuju raspad omrznute Monarhije, Pilar upozorava kako je Monarhija jedini jamac ostanka hrvatstva, te da je svakako treba sačuvati, dakako reformiranu. Objavljuje u Zagrebu 1915. godine, pod pseudonimom dr. Juričić, studiju Svjetski rat i Hrvati. Pokus orijentacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata.

Bio je vrlo praktičan čovjek i pokazivao je smisao za prilike u Bosni i Hercegovini, u kojoj je stoljećima vladalo šerijatsko pravo, zbog čega je bio vrlo cijenjen u Tuzli. Smisao i zalaganje za provedbu modernizacijskih procesa dokazao je već na opsežnome poslu prilagodbe Općeg austrijskog građanskog zakonika na ovdašnje prilike.[2]

Za razliku od nadbiskupa Stadlera, velikog autoriteta Hrvata u B. i H., zagovarao je interkonfesionalni pristup u hrvatskome političkom organiziranju, tj. neka Hrvati katolici i Hrvati muslimani surađuju, a Stadler je inzistirao da samo katolici budu članovi hrvatskih političkih organizacija. U polemičkoj brošuri "Nadbiskup Stadler i Hrvatska narodna zajednica" 1910. Pilar je istumačio zašto se se Hrvati u BiH ne smiju pozivati isključivo na svoju vjersku pripadnost te da zbog toga ne smije se tavljati znak jednakosti samo između hrvatstva i katoličanstva, budući da se time odbijaju Hrvati-muslimani i tako slabi hrvatstvo.[5]

Kad su se početkom 1912. godine u Bosanskom saboru zajednički usprotivili predstavnici muslimana i Srba povezivanju Bosne i Hercegovine s Hrvatskom, dojučerašnji protivnici Pilar i Stadler su se približili.[2] Plan Hrvatske narodne zajednice predstavnici bosanskohercegovačkih muslimana u Bosanskom saboru su odbili. Planom se podrazumijevalo stvoriti hrvatski katoličko-muslimanski politički blok, koji bi se uspio suprotstaviti nastojanjima Srba da BiH odcijepi od Monarhije i pripoji Kraljevini Srbiji. U Bosanskom saboru predstavnici muslimana i Srba zajednički su se usprotivili povezivanju BiH s Hrvatskom u okviru Monarhije, te se izjasnili za autonomiju te države.[5] Stadler i Pilar otad su usko surađivali sve do pred kraj 1918., snažno utjecavši na političko oblikovanje bosansko-hercegovačkih Hrvata početkom 20. stoljeća.[2]

Čini mu se, pače je uvjeren, kako hrvatska politička elita luta, ne snalazeći se u najnovijim događajima, i umjesto da jasno formulira ciljeve i program borbe hrvatskoga naroda u svjetskom ratu, inicijativu prepušta Srbima. Djelo je dobro primljeno kod upućenih čitatelja, pa je 1917. godine uslijedilo i drugo izdanje.

Mobiliziran je 1917. godine. Poslije objave Svibanjske deklaracije u Beču raskolio se hrvatski politički korpus u B. i H., i Pilar se razišao s vodstvom bosanskih franjevaca. Suprotno njima, na drugoj stranicu su se našli Pilar, nadbiskup Stadler i ostali protivnici Deklaracije. Pilar je tad preuzeo uređivati najvažnije hrvatsko političko glasilo u B. i H., Hrvatskog dnevnika.[2]

Razvoj događaja na jugu Monarhije odvijao se mimo Pilarovih želja i uvjerenja, pa u Sarajevu 1918. godine objavljuje neveliku knjižicu (32 stranice maloga formata) Politički zemljopis hrvatskih zemalja. Geopolitička studija, kojim djelom udara temelje geopolitike u Hrvata. Toga je i sam bio svjestan jer ističe: "Nije nam poznato, da bi u hrvatskoj književnosti postojalo djelo o političkoj geografiji u navedenom smjeru. (...) Ovaj esej se dakle pokazuje prvijencem na tom polju u našoj literaturi". Pilar u ovom djelu ističe da su hrvatske zemlje od 1908. godine, dakle od aneksije, našle u sastavu jedne i to jake države, koja je jamac hrvatskoga opstanka i pod vlašću koje "procvale su pak današnje hrvatske zemlje kao nikad prije".

Proljeća 1918. Pilar se približio frankovcima u Sarajevu, te objavio tri važna rada na stranicama njihova glasila Kroatische Rundschau.

Zadnje godine i smrt

Bio je protivnik pozicioniranja Hrvatske na Balkan, a raspadom Monarhije i stvaranjem jugoslavenske države nastupili su za nj crni dani.[5] U novonastaloj državi Kraljevini SHS suočio se s tvrdim velikosrpskim centralizmom i majorizacijom nesrpskih entiteta, osobito pak neriješenim hrvatskim pitanjem. Kao uvjereni Hrvati i antisrbin, bio je nepoželjna osoba, pa se već krajem 1918. u Tuzli nova vlast htjela obračunati i s njim kao pristašom Habsburške monarhije. U početku mu je i život bio opasnosti no situacije s smirila. Sigurno se može pretpostaviti da se novi vlastodršci ipak nisu usudili izravno obračunati s odvjetnikom nepodijeljena ugleda među Tuzlacima svih narodnosti i konfesija i jednim od najuglednijih odvjetnika u gradu. Tuzlu je ipak napustio 1920. i vratio se u Zagreb. [2] Pod političkim pritiskom Pilar likvidirao je svoj odvjetnički ured u Tuzli.[5]

No i u Zagrebu je politički i policijski progonjen te stavljen pred sud.[2] Povlači se iz aktivne politike i bavi pravničkim poslovima, ali to je samo privid jer neumorno piše. Godine 1921. zajedno s Milanom Šufflayem suđen je u montiranom političkom procesu poradi veleizdaje. Optužnica ništa nije dokazala, ali usprkos tome bio je uvjetno osuđen. Piše i dalje, objavljuje stručna, znanstvena, naizgled nepolitička djela s područja filozofije i povijesti (o bogumilstvu, npr.), ali i niz geopolitičkih, politoloških i socioloških studija. U veljači 1933. godine, opet pod pseudonimom, ovaj put kao Florian Lichttraeger (Svjetlonoša, Lucifer), u Berlinu je objavio raspravu Immer wieder Serbien: Jugoslawiens Schicksalsstunde (Uvijek iznova Srbija: Sudbonosni trenutak Jugoslavije (na njemačkom), koja je tek devedesetih godina 20. stoljeća, u dva loša prijevoda, prevedena na hrvatski jezik. Knjigu su jugoslavenske vlasti odmah zabranile, o njoj se negativno očitovao i dr. Mile Budak, tada već politički emigrant.

Nedugo po objavljivanju ove rasprave Pilar je nađen mrtav u svome stanu. Jugoslavenski tisak naveliko se raspisao o Pilarovu "samoubojstvu", ali otvoren prozor njegova stana, kao i činjenica kako nikada nije posjedovao oružje, navode na sumnju. Hrvatski emigrantski list iz Berlina Nezavisna hrvatska država događaj je otvoreno nazvala umorstvom.[6] Dubravko Jelčić, dobar poznavatelj Pilarova djela, također sumnja kako je riječ o samoubojstvu. U već navedenom članku piše:

"O Pilarovoj smrti postoje i danas dvije verzije: jedna, da je Pilar, u mračnim danima Aleksandrove diktature, očajavajući nad sudbinom hrvatske politike, digao ruke na sebe; i ta se verzija do danas održala kao službena i vjerodostojna. Ali se, permanentno u kuloarima održala i druga, da je Pilarova smrt uslijedila kao posljedica nasilja beogradskih agenata, koji su u ovom slučaju obavili svoj krvavi posao puno profesionalnije nego u slučajevima Milana Šufflaya (19. veljače 1931.) i Mile Budaka (7. lipnja 1932.)."[7]

Iste godine, 1933., samo koji mjesec prije njegove smrti, izašlo je novo Pilarovo djelo Immer wieder Serbien, koje se može smatrati nastavkom Južnoslavenskog pitanja.

Pokopan je u obiteljskoj grobnici na zagrebačkome groblju Mirogoju.[

• https://www.familysearch.org/ark:/61903/3:1:3QSQ-G99X-D9Q2-9?i=213&...
• http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d-dijanovi/10709-dr-ivo-pilar...
• http://hcsp.hr/uz-78-obljetnicu-muckog-ubojstva-dr-ive-pilara/
• http://magazin.hrt.hr/359225/tko-je-bio-ivo-pilar
• http://www.pilar.hr/povijest/dr-ivo-pilar/ivotopis-dr-ive-pilara
• http://anno.onb.ac.at/cgi-content/anno?aid=ndv&datum=18930822&query...