Tin Ujević

• http://hr.wikipedia.org/wiki/Tin_Ujevi%C4%87
• https://slobodnadalmacija.hr/mozaik/zivot/clanak/id/632823/drugo-je...

Augustin Josip Ujević Rođenje 5. srpnja 1891.Vrgorac, Hrvatska Smrt 12. studenog 1955.Zagreb, Hrvatska

Tin Ujević se rodio u Dizdara kuli u Vrgorcu. Njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević, po starom običaju župe imotskih Poljica, gdje su svoj pokrštenoj djeci davana dva imena. Njegov otac, Ivan Ujević, bio je učitelj rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini, dok mu je majka Bračanka, iz mjesta Milne. Tin je rođen kao jedno od petero djece od kojih su dvoje umrli još u djetinjstvu. S očeve strane je mogao naslijediti određen književni talent, pošto je on kao učitelj bio sklon književnosti te i sam pisao. Tin je prva tri razreda osnovne škole polazio u Imotskom, kada seli u Makarsku gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. 1902. odlazi u Split gdje se upisuje u klasičnu gimnaziju i živi u nadbiskupijskom sjemeništu. U svojoj trinaestoj godini počinje pisati pjesme od kojih ništa nije sačuvano (po njemu je njegovo prvo djelo kratak tekst "Voda" koji je završio u košu za smeće nekog urednika). 1909. godine Tin maturira u Splitu s odličnim uspjehom, odriče se mogućnosti zaređenja te odlazi u Zagreb upisujući studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Te iste godine objavio je svoj prvi sonet "Za novim vidicima" u časopisu "Mlada Hrvatska".

Tin se od svog dolaska u Zagreb i druženja s mentorom i Rabbiem Antunom Gustavom Matošem te suvremenicima Krešom Kovačićem, Ljubom Wiesnerom i dr. isticao kao gorljivi pravaš, zalažući se za neovisnost Hrvatske i slom Austro-Ugarske Monarhije. Nešto kasnije, 1912. kao pripadnik buntovnog mladog naraštaja hrvatskih intelektualaca, Ujević se do prvoga svjetskoga rata, pa i početkom rata, kao emigrant u Parizu, više nego književnošću isticao političkim djelovanjem: mijenjajući svoju političku orijentaciju žestokim antiaustrijskim člancima u hrvatskom tisku i vatrenim govorima u Beogradu, zagovarao je ideju o srbijansko-hrvatskom jedinstvu i ujedinjenju Hrvatske i Srbije. Razočaran politikom unitarnoga jugoslavenstva i pročitavši velikosrpske pretenzije proživljava katarzu i zauvijek odustaje od političkih ambicija, predavši se do kraja književnosti i posebice poeziji. O svom rastanku sa idejom jugoslavenskog jedinstva najbolje je napisao u svojoj pjesmi u prozi "Drugovima": "Mi smo imali da budemo jedna vojska. Ali srca su naša, o drugovi, bila podvojena: vi ste tražili korist, a ja samo ljepotu."

U početku vjerni obožavatelj Matoša, javno se odrekao Rabbia (članci Cezar na samrti; Barres i Oinobarres, 1911.) i zametnuo polemiku s njim, jedinu polemiku koju je Matoš želio izbjeći, pa je na grube Ujevićeve napade odgovarao iznenađujućom mlakošću. Očito, bio mu je drag ovaj Discipulus, možda i zato jer je osjećao njegov talent; a ni Ujević se nikada nije uspio do kraja rastati i udaljiti od Matoša, koliko god ga se odricao. Među njima je zauvijek ostala neka čudesna iracionalna veza. Pošao je dakle od Matoša i došao do Baudelairea, otkrivajući ga i prihvaćajući matoševskim iskustvima i poticajima. Ali, odrekavši se Učitelja, komu se mladi Ujević i mogao okrenuti ako ne Baudelaireu, osnivaču modernoga europskog pjesništva? "Bio je možda u meni jedan Baudelaire prije nego jedan Ujević." Napisao je tu rečenicu u eseju “Mučeništvo života i raj u afionu”. Smisao je jasan: Baudelaire nije njegov uzor, on je njegov dvojnik. Baudelaireovski ponor doživljavao je u sebi kao najdublju poetsku opsesiju ("Ponore! more povrh moje glave"), ali je tom ponoru suprotstavio visine, let prema suncu, prema zvijezdama, prema apsolutnom (“Visoki jablani”: egzemplarno simbolična pjesma filozofske vedrine). Tako je Ujević išao tragom Baudelairea: opirući mu se. Isti odnos imao je i prema Rimbaudu. Njegov dramatični “Ispit savjesti” (u "Savremeniku" 1923.) otkriva rimbaudovske dileme, koje konačno rješava antirimbaudovski: nije se odrekao umjetnosti i vratio urednom građanskom životu kao Rimbaud, nego se odrekao urednoga građanskog života da bi se sav posvetio svojoj sumnji, to jest umjetnosti, u koju je možda upravo zato toliko sumnjao jer je toliko vjerovao u nju. Prve dvije zbirke pjesama, “Lelek sebra” (1920.) i “Kolajna” (1926.), dva neopetrarkistička ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku; samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu, i to ćirilicom i ekavski, premda su napisane izvorno hrvatskim jezikom. Izlazak druge zbirke dočekao je s iznenađenjem i nezadovoljstvom ("Zato me je i oštampanje “Kolajne”, u ovim prilikama i sa takvim zadocnjenjem, toliko "contrarie", oneraspoložilo. No, uostalom, S.B.C., kojemu to ne odobravam nikako, i oštro prosvjedujem, jer nisam htio da ništa izdajem na tzv. srpskoj ćirilici...", pisao je tada Krklecu.) Do Drugoga svjetskog rata objavio je još zbirku “Auto na korzu” (1932.) i reprezentativni izbor svoga pjesništva “Ojađeno zvono” (1933.). Komunističke vlasti zabranile su mu 1945. javno djelovanje, pa je nekoliko godina živio kao anonimni prevodilac. Tek izabranim pjesmama “Rukovet” (1950.), zaslugom Jure Kaštelana, koji ju je i priredio, Ujević se otkriva novom naraštaju čitatelja, da bi posljednjom zbirkom “Žedan kamen na studencu” (1954.) potvrdio vodeće mjesto u hrvatskom pjesništvu. Osobenjačkim načinom života skrivao je tajnu svoje intimnosti, pa je godinama bio u središtu pozornosti posjetilaca boemskih kavana i gostionica u Beogradu, Sarajevu, Splitu i Zagrebu, gdje je, tim redom, proveo sve godine života od povratka iz Pariza 1919. do smrti. Čim se objavila u svojoj veličini, Ujevićeva poezija predstavila se kao izazov: i čitateljstvu i našoj književnoj, pjesničkoj tradiciji. I to dvostruki izazov, s dva suprotna predznaka. Jednu od njih prihvaća, ali ne zato da joj se pokori nego da se nadmeće s njom. Drugu otklanja i pobija. Hrvatska renesansna i barokna pjesnička riječ bila je glas europskoga kulturnog podneblja. S tim podnebljem Ujevića vežu i odgoj i naobrazba. To je dakle tradicija kojoj se obraća i kojoj želi pripadati. Zato u njegovu pjesništvu ima i renesansne razigranosti i neobarokne kićenosti. S preporodom u XIX. stoljeću počinje naše nesretno zaostajanje. Hrvatski pjesnici kao da su u tom trenutku posumnjali u svoje pravo na estetsku autonomiju; svjesni težine povijesnog trenutka u kome se tada nalazio hrvatski narod, oni su preuzeli na se krupne nacionalne zadatke, podredivši im i svoje umjetničke želje. Nastaje oblik hibridne književnosti, koja u službi nacionalnih ciljeva zadovoljava političke i društvene potrebe, ali zanemaruje umjetnost. To pjesničko nasljeđe Ujević ne prihvaća i pobija. Činjenica da se pjesnički oglasio 1909. u pravaškoj "Mladoj Hrvatskoj", u društvu mladih koji su tvorili Matošev krug, ne pobija nego potvrđuje tu tvrdnju. Jer Matoš je poslije mnogih godina bio prvi dosljedni Europljanin u hrvatskoj književnosti, prvi koji se opet zagledao preko međa svoje male domovine, i ako je ičim privukao pozornost i pribavio odanost tadašnjih mladih literata, pribavio ju je tom značajkom svoje pojave. Do Ujevićeva najprije osobnog udaljavanja od Matoša, a zatim i književnog raskida s njim, doći ce u trenutku kad je mladi, samouvjereni Discipulus pomislio, da Rabbiev raskid s našom zaostalom pjesničkom prošlošću patetičnog rodoljublja nije ni dostatno jasan ni dostatno iskren. Dakle ni dostatno odlučan. Doba matoševskih soneta kao što su “Mrtva domovina” ili “Naše vile” ostalo je trajno za njim. Ujević je u pjesmama ostvario snažne akcente osobne tragike (Svakidašnja jadikovka), izrazio duboke tajne spiritualne, netjelesne ljubavi (u “Kolajni”), ispjevao himničke psalmodije radu i ljudskom bratstvu (Pobratimstvo lica u svemiru; Čin sputanih ruku), skladao složene filozofske refleksivne orkestracije (Riđokosi Mesije), razvijao simbolične vizije svemirskih zvjezdanih prostranstava i čežnje za visinama (Visoki jablani), zanosio se raskošnom ditirambičnošću (Svetkovina ruža) i predavao zreloj, mudroj staračkoj skrušenosti i sladogorkom pomirenju sa životom takvim kakav jest (Molitva za koru kruha i zdjelu leće; Ganutljive opaske; Hymnodia to mou somati). Pišući poeziju sad u rigorozno zatvorenoj formi, sad u nesputanoj otvorenosti slobodnog stiha, prožetu uvijek blistavim sjajem svježe imaginacije modernog intelektualca i erudita, Ujević je, kao nedostižni čarobnjak riječi, ostao dosljedno izvan svih književnih škola i struja, blizak svima a istodobno različit od svih, pa i kad je iskustvom nadrealističkih nastojanja prodirao u zaumlje, ili kad je propuštao u svoj stih zrnca ekspresionizma i dadaizma koje teže razaranju oblika. I kuštrava asocijativnost u nevezanom stihu i u pjesničkoj prozi, i retoričko-patetički nacionalni i društveni aktivizam u raspjevanom himničkom tonu: sve to tvori Ujevićev "pjesnički pluralizam", vidljiv već u njegovim prvim pjesničkim radovima (pjesma “Veliki početak”, 1913.). Na neizgovoreno pritajeno pitanje: kako je moguća ovolika različitost u jedinstvenom pjesničkom djelu? Sam je odgovorio naslovom pjesničke proze:"Jedna sam osoba složena od više drugih". Da mu nije bilo osobito stalo do te tvrdnje, ne bi je ponovio u prvoj strofi svoje velike pjesme Vasionac: "Sto glasova iz stotine grla, iz dubina stostruke mi svijesti [...]". Jedan je dakle Ujević koji pjeva Molitvu Bogomajci za rabu božju Doru Remebot, drugi koji himničkim stihovima slavi tijelo iako je ono kuća grijeha, a neki sasvim treći je onaj koji, pomiren sa svim zlima svijeta, skrušeno i mudro moli: "Daj pravdu nama i neprijatelju, dvije mrlje ulja u istome zelju". Upravo ovaj stih je dobar povod da se upozori na mediteransko podrijetlo njegova djela. Ne samo poezija nego i sva njegova proza, i ne samo tematikom nego i onim što možemo nazvati životnim i životvornim prostorom djela, odiše jugom, južnim ozračjem, južnjačkom aromom i svjedoči o mediteranskom duhu pjesnikovu. (Nije slučajno napisao studiju “Kreta, matica sredozemništva”, 1944.) Od onoga već citiranog stiha iz “Kolajne” ("More! ponore [...]" etc.), preko brojnih metafora kao što su "nebo mora", "more kamena" do klasičnih izvora njegove inspiracije (kao što je ona velebna pjesma tijelu), znače privrženost mediteranskom podneblju i klasičnim temeljima antičke kulture, koji su tu sačuvani. Od Dioklecijana do Markantuna Dominisa i od Luke Botića do splitskog ribara i tipičnog dalmatinskog "oriđinala" Danila Ćorka, s kojim se dnevno dopisivao, kroz Ujevićev opus mimohode baštinici drevne kulture Grka i Latina, koji na našim obalama ostaviše tragove svoga negdašnjeg svijeta i neumrlog duha. Prizivajući sjećanje na Marka Marulića, pjesnika "U versih harvacki" složene velike pjesme “Judite”, Ujević piše klasični “Oproštaj” (u “Hrvatskoj mladoj lirici”) klesanim jezikom i manirom naših staročakavskih pučkih začinjavaca Marulićeva vremena, budeći uspomenu i na slavnu hrvatsku "bašćinu" i na te klasične antičke temelje, na kojima su niknuli hrvatska kultura i hrvatska umjetnost. Davno je upozoreno, i to s punim pravom, da je taj sonet zapravo Ujevićev intimni, nacionalni i pjesnički program, po značenju srodan Matoševu sonetu “Mlada Hrvatska”; a upozoreno je i na to, također s razlogom, da ona "mlada plafca" koja se "usrid luke" sprema na novu plovidbu, podrazumijeva i Baudelaireov “Voyage”, baudelaireovsko putovanje za željama koje su slične oblacima i nedostižne kao oni. Tako se “Oproštaj” javlja kao ključna karika u zlatnom lancu Ujevićevih pjesama: spona koja ih trajno veže s antikom i s Mediteranom, s "bašćinom" i s modernitetom, s Hrvatskom i s Europom. Bogatstvo duha, dubinu misaonih podviga, enciklopedijsku širinu tematskih interesa i solidnu obaviještenost o problemima kulture i umjetnosti: sve te osebine svoga intelekta obilno je rasuo i na nekoliko tisuća stranica književnokritičke i teorijske, esejističke, polemičke, feljtonističke, znanstveno-popularne i političkopublicističke proze, razbacane u stotinama publikacija, a reprezentativni izbor njegovih književnih studija i eseja ušao je u knjige “Ljudi za vratima gostionice” i “Skalpel kaosa” (obje 1938.). U njima se na specifični ujevićevski način sretno prožimlju osobne ispovijesti autobiografskog karaktera i bizarnost vlastitih stajališta o mnogim načelnim i praktičnim pitanjima umjetnosti, egzaktna povijesno-biografijska dokumentacija i lucidnost individualnog poniranja u stilskom jedinstvu pjesničke riječi. Čitajući njegovu poeziju, prizivamo u sjećanje dijelove njegovih eseja; a teško bismo mogli govoriti o njegovim esejima a da ne potražimo oslonac u njegovoj poeziji. Iako u široj javnosti po tome nije prepoznat, Ujević je napisao obujmom ne preveliku, ali vrlo vrijednu pjesničku prozu, s izvornom stvaralačkom snagom. Neke od tih pjesama u prozi su nešto poznatije, kao "Uspavanka iz Krivodola", dok je mnogima nepoznata ostala pjesnička proza istinske veličine i značaja poput "Predigra bure", "Pjesma o biseru", "Utjeha", "Živci" i "Priznanje" - pjesma u prozi čijim je prijevodom Tin predstavljen na pjesničkoj večeri u New Yorku 2007. godine. Svjesni nepravedne zapostavljenosti Tinove pjesničke proze, Društvo hrvatskih književnika objavilo je 2000. godine kao posebnu knjigu Tina Ujevića "Pjesme u prozi".

Tin Ujević je kao nijedan hrvatski književnik poznat po brojnim zgodama i anegdotama. Ovdje navodimo samo neke: - Jednom, dok je spavao na klupi u parku, Tina je probudio lokalni policajac. No, čim je vidio da je riječ o tada već slavnom književniku, počeo se žurno ispričavati. "Ma ne morate mi se ispričavati", rekao je Tin, "iako bi bio red da ste prvo probudili podstanara", aludirajući na beskućnika koji je spavao pod klupom. - Tin nije volio sudjelovati u razgovorima, za vrijeme brijanja u brijačnici. Svejednako, brijač mu je često dosađivao forsiranim razgovorima. Jednom ga brijač upita: "Kako hoćete da vas obrijem?". - "Bez riječi" - odgovori mu mirno Tin. - Ujevića, koji je ostao neženja do kraja života, neki prijatelji upitaše, zašto se ne ženi. "Ljudi se trebaju ženiti, bogovi mogu, a pjesnici ne smiju" - odgovori im Ujević. - Kako je Tin bio iznimno domišljat i lucidan dobro prikazuje sljedeća anegdota. Jedan veseljak iz njegovog društva, vidjevši ga kako s praznom čašom stoji u gostionici, prišao mu je i rekao: "Slaži nešto na brzinu i platit ću ti špricer." Tin ga i ne pogleda i već mu preko ramena dobaci: "Ne, prijatelju, rekao si dva!". Kako je upravo trenutačno slagao, ovaj šaljivdžija mu je morao platiti piće.

"Lelek sebra", Beograd, 1920. "Kolajna", Beograd, 1926. "Auto na korzu", Nikšić, 1932. "Ojađeno zvono", Matica hrvatska, Zagreb, 1933. "Skalpel kaosa", Zagreb, 1938. "Ljudi za vratima gostionice", Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1938. "Žedan kamen na studencu", Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1954.

Iako sam za života nije dobio nijednu književnu nagradu, danas se mnoge književne svetkovine zovu njegovim imenom. Njegovim imenom je nazvana i najveća hrvatska pjesnička nagrada, nagrada "Tin Ujević". Njemu u čast, u rodnom mu Vrgorcu se održava manifestacija "S Tinom u Vrgorcu". Knjige i filmovi o Ujeviću [uredi]

TV-film autora Mate Ganze, "Sjećanje na Tina". "Pobratimstvo lica u nemiru - pjesnici Tinu Ujeviću" - knjiga posvećenih pjesama hrvatskih pjesnika Tinu, priredio Mladen Vuković, HKD Napredak, Split, 2000. "Tin Ujević - san i ludilo" - knjiga s CD-om, scenski kolaž, priredio Zvonimir Mrkonjić, AGM, Zagreb, 2007.

Središnji Tinov spomenik je onaj na glavnom trgu - Trgu Matice hrvatske u Imotskom otkriven 5. srpnja 1980. koji je djelo Krune Bošnjaka, akademskog kipara. Tin također ima spomenike u rodnom Vrgorcu i Zagrebu, te u zavičajnom Krivodolu, a najavljeno je i postavljanje spomenika njemu u čast na Poljani Tina Ujevića u Splitu.

http://amac.hrvati-amac.com/index.php?option=com_content&task=view&...

Augustin Tin Ujević - osjećaj književne genijalnosti u recepciji proturječnosti, ozračju ponosa i muškog dostojanstva. Augustin Josip Ujević ( 5. srpnja 1891. - 12. studenog 1955. ) u književnosti je imao usvojeno ime Tin Ujević, ili samo Tin, što je bilo dostatno asocijativno. Riječ je o pjesniku i bohemu, često puta nepravedno vrednovanom i usustavljanom na jednu ili drugu stranu ove dvije paradigme. Ipak, ove dvije odrednice su se slagale u jednom: Tin Ujević je, kako govori i akademik Ante Stamać « nesumnjivo, najveće pjesničko ime hrvatske književnosti dvadesetog stoljeća «. Složili se ili ne s ovim vrednovanjem, ostaje nam vječna potreba ukazivanja na literarnu vrijednost koju nam je ostavio ovaj veliki, neslomivi duh, odnjegovan u sumnji, krajnje samosvojan, te kao takav izabire samotan život u kojem usvaja i stvara svoja pravila, te duboko svjestan svoje pjesničke vrijednosti, bolje reći, kompleksno - književne, ne ostavlja dojam onoga koji i radi na tom polju ( što današnja recepcija uveliko mijenja ) i na njegov životni put naslanja legende i anegdote o kojima i nemamo valjanu dokazivost. Jedna od takvih je i ona koja govori o ulasku Krleže u kavanu u kojoj je sjedio Tin. Uz pozdrav društvu: « Dobar dan, ljudi, a i tebi pijani pjesniče, « na što mu je Tin odgovorio: « Dobar dan i tebi zastavo svih boja «. Koliko se ovaj susret i zbio u stvarnosti nisam uspio pronaći pisani trag, ali, ostaje mi napomenuti kako postoji kronološka biografija o Tinu Ujeviću koju je u knjizi, Tin Ujević: Pjesme u prozi: priredila Tea Benčić Rimay: DHK; Zagreb, 2002. , koristeći se zapisima: Dragutina Tadijanovića, Šime Vučetića, akademika Srećka Lipovčana.

   Interes znanstvenika, te nove recepcije o djelu ovog književnika, govore o estetskim vrijednostima književnih tekstova, te o vrijednom i opsežnom prevoditeljskom radu što Tina Ujevića osvjetljava kao eruditu i poliglota istančanog intelektualnog duha, a što samo potvrđuje kako je njegov ponos stamene šutnje o osebujnom radu, definitivna spoznaja vrijednosti kao onoga koji radi ne želeći upozoravati na takav rad, nego ostavlja novom interesu prostor kako bi otkrio vrijednosti. Na te vrijednosti upozorava i akademik Ante Stamać koji radi novo izdanje knjiga o ovom autoru. Zasigurno je kako će novi zaključci dati novo vrednovanje onoga što do sada i nije bilo poznato te Ujevića otkloniti od bohemskog života. Ne sasvim, ali sigurno će njegovo književno djelo postati prvim licem, a sve ostalo - usudom života. Taj životni usud odvodio ga je u zatvor, legiju stranaca, ali i u Pariz ( 1913. godine ) koji ostaje vječno usrknut u intelektualnu srčiku pjesnika koji upravo odatle štimlje i sažimlje liru hrvatskog modernizma, osvajajući nježno i trpko dvije različite recepcije: književnu - koja mu je bila važna iznad svega, i: životnu - koju je nehajno i usputno pratio dostojanstvom gorštaka intelektualca, nepokolebljivog u nakani, nepokolebljivog u spoznaji osvajanja novih prostora i novih vrijednosti u tim prostorima. Najtočnija odrednica o Ujeviću je Šime Vučetića kao „ klasiku našeg modernizma", ili ona akademika Ante Stamaća kako je njegovo književno djelo „ priručnik o europskoj duhovnoj povijesti našega stoljeća". Kada bi se sve ukrililo pod korice knjiga, opus Augustina Tina Ujevića bio bi iznenađujuće opsežan, recimo, kao Krležin ili Marulićev.  U ostavštini koja se nalazi pohranjena u HAZU, čeka na objavljivanje četrdeset i dva sveska prijevoda.Taj veliki posao tek slijedi.

   U prvu monografiju o Ujeviću ( Ante Stamać: Ujević, 1971. ) utkan je Tinov mladenački politički angažman i publicistički tekstovi iz razdoblja od 1909. - 1919. godine što je isti autor izložio u knjizi: Mladi Ujević; Split, 2002. , a na temelju nepoznate arhivske građe srbijanskih izvora. Zanimanje za Tina traje. Tako su na kolokviju u Društvu hrvatskih književnika ( na smrtodan, 12. studenoga 2005. ) izneseni i neki sasvim novi uvidi o njegovom životu i djelu ( pogledati časopis DHK, Republika, br. 12 / 2005. ), kao i biografiju iz pera Jasena Boke, Pod Tinovim kišobranomObnovljeni Ujević, akademika Ante Stamaća. Vladimira Rema, kao i najvažniju od tri knjige povodom obljetnice u 2005. godini,

   Neovisnost i ponos izrastao iz spoznaje o osebujnim vrednotama udaljavao je književna imena ( ne sva, ali mnoga, koja su djelovala osvetnički prema njemu i njegovom djelu ). Nije poznato, ali se razmišlja u smjeru takve osvete kada mu je zbog napisa u « Oslobođenju « kao navodnom « suradniku okupatora « ( 1945. ), zabranjeno objavljivati narednih pet godina. U tom ozračju je bio i njegov utjecaj na mlade, recimo, na Vesnu Parun, čiji je životni put pun stresova i obrata.

    Ponijevši sobom muškarca kao odgovornog nositelja ne samo obiteljske problematike, nego i društvene, političke, povijesne i zavičajne, te usvojivši jasan antropološki red u kojem se svojevrstan obredni folklor pokazivao kroz informacije, njihove promjenjivosti i rasprave (  a gdje se nikako nije moglo bez kavane, pića i spleena aktivnosti mjesta ) izrastao je i očvrsnuo duh muškarca kojega je dostojanstveno i dostojno predstavljao cijeli svoj život, aktivno se podredivši takvom odnosu. Taj drugi osjećaj života, samostalnost koja je kod njega doživjela punu afirmaciju slobode proisteklu iz potrebe takvih aktivnosti, odvlačila je pjesnika od valjane umjetničke recepcije. Iako su njegovi najbolji poznavatelji: Ivo Frangeš, Dubravko Jelčić, Ante Stamać, Vlatko Pavletić, Šime Vučetić, Srećko Lipovčan, Tea Benčić Rimay, a i jedna od najvažnijih pjesama u cjelokupnom pjesničkom opusu je, Hymnodia to mou somati ( Pjesma mome tijelu ), koja je ušla samo u krugove bolje upućene kritike, boljih poznavatelja djela ovog autora, kako ističe akademik Srećko Lipovčan, ili su je usvojili iz osobne znatiželje tragači za estetskom ljepotom proizašlom iz osjećaja iskustvenog, te posebnosti odnosa što je vidljivo u stihovima: « ... O moje tijelo! I ti si čestica eterskoga mesa, / a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kòsti; / ne slavim te - no u tebi su i zvijezde i nebesa, / prah zemlje, sjaj sunca; sav život, pun i pròsti. « U ovim stihovima je sažet cijeli život sa svom svojom slojevitošću, utjecajima izvana i utjecajima filozofskog odnosa prema smislu postojanja u kojem osjeća « zvijezde i nebesa «, a u istom trenutku « prah zemlje, sjaj sunca «, stapajući jedinstvenom slikom životnu prolaznost i, životnu raskoš zbog koje vrijedi živjeti.

   Osjećajući snagu svog pjesničkog talenta, a uvelike nezadovoljan recepcijom suvremenika, počesto i  zbog političkog opredjeljenja, na jednoj književnoj večeri u Sarajevu 1930. godine, Tin je ustvrdio kako „ vjeruje još samo u spasonosnu akciju vremena". Ta, akcija vremena,  upravo je uslijedila i rezultati postaju sve vidljiviji. U pjesništvu intimistički i blizak, u životu, osamljen i, kako piše sestra Marija Petričević, prilikom jednog susreta „ mislim da me ipak čuo"? Tin se nije osvrtao i nastavio je unatoč dozivanju koračati dalje, pognut uz vjetar, kao da žuri što prije nestati s lica ulice, s lica svjetlosti koja ga izdaje i prokazuje. Taj i takav ponos, odnos naspram pojavnosti prijatelja odvodio je Tina u nerazumijevanje, te su samo oni koji su znali, koji su vjerovali u snagu njegove pjesničke riječi, ostajali vjerni njegovoj samosvojnosti. On pak, znao je kako će njegovo pjesništvo svjedočiti umjesto njega. Samo, treba čekati; strpljivo čekati. U toj strpljivosti Tin je imao svemirski poziv velikog pjesnika što su  svjedočile i svjedoče zbirke pjesma: Lelek sebra ( 1920. godine ) i Kolajna ( 1926. godine ), te je čekanje imalo vidan kredibilitet umjetničke vrijednosti. Zdravko Zima piše: „ Paradoks Ujevićeve veličine i njegova poetskog projekta ogleda se u činjenici da je njegova popularnost u stanovitom smislu u opreci sa složenošću njegova djela, onog njegova djela koji je pročitan, ali još uvijek čeka svoje dubinske kopače ( po pjesniku: ronce ). Ne mareći mnogo za kritiku, ali usvojivši estetske vrijednosti i mitske privilegije, Tin ustrajno radi po gotovo točnom ritmu dnevnih obveza. A da je to tako svjedoče i navedeni svesci prijevoda u ostavštini, te suvremenici, poglavito znanstvenici koji su se bavili njegovim i životom i djelom.

   Za Tina se može ustvrditi kako je najplemenitiji bohem, jer je prezirao piće, a veličao pjesništvo. Da je to tako svjedoči zapisom: „ Vino mijenja temperament i značaj. Ono doduše pogoduje lakoj i oštroumnoj konverzaciji dok se umjereno uživa, ali kod pijanaca uzrokuje kavge i tučnjave, te ne stoji nikako da pomaže stvaranju nego naprotiv, u velikim količinama i kad je postalo navada, snizuje razinu inteligencije" . ( Akademija flaše ). Naravno, i u pjesmama je opisivao prostor i ljude u kavani kao uzaludnost, kao one koji nisu našli spasa, nego su: „ ... s izrazom tupim, očima izmučenim kokaina." ( Tragična kavana ). Način života i pjesnička osebujnost načinili su od Tina proturiječnosti bez granica. Sve je u njemu i okolo njega bio kovitlac uskomešanih odnosa, a recepcija je prihvatala ono što joj je blizu, ono što se nudi oku i što se prepričava dok njegov mukotrpan rad u zatvorenoj sobi nitko i nije mogao vidjeti niti vrednovati u cijelosti. Zasigurno je prepoznavao nevjericu kod ljudi s kojima se družio, ali njegovo muško dostojanstvo mu nije dopuštalo da se bavi pojašnjenjima. Jedino se obraćao Bogu, nekako s nadom i kao da se obraća nekom isuviše bliskom: „ O Bože, Bože, sjeti se / svih obećanja blistavih / što si ih meni zadao." ( Svakidašnja jadikovka ).

   Akademik Srećko Lipovčan s pravom govori o pjesmi, Hymnodia to mou somati, ( Pjesma mome tijelu ) , kao o najkompletnijoj zrcalnosti životnog i pjesničkoga iskustva Tina Ujevića gdje pjesnik izriče hvalospjev tjelesnoj ljepoti i zdravlju: „ ... u tebi su i zvijezde i nebesa, / prah zemlje, sjaj sunca; sav život, pun i prosti." No, ako čitamo dalje, ova himna tijelu ne ostaje u zanosu i izvan stvarnosti, nego blistavoj formi dodaje komponentu istine i razumijevanja, čisto prirodnog procesa kakvim život jest, te pomirbenom konstatacijom prihvaća smrt kao normalan slijed životnog puta.

   Osvjedočili smo se mnogo puta kako je Tin znao za veličinu i značaj onoga što radi. Ne samo kao pjesnik, jer je napisao tisuće tekstova, članaka, feljtona, putopisa i eseja o brojnim domaćim i stranim piscima, ali je najviše vjerovao u snagu pjesničke riječi koja će mu osigurati životnu trajnost i nadomjestiti onaj drugi san koji je sanjao: san o vrijednosti obraćanja kroz pjesmu. Tješeći drugoga, on tješi i sebe, progovara iskustveno, zrelo i savjetodavno, kao u pjesmi Pobratimstvo lica u svemiru: „ Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti / koji nepoznati od tebe žive tvojim životom." Priznanje pred drugim i o drugom, priznanje je i pred samim sobom, iznošenje osobnog stava o problematici psihološko-životne važnosti koja se određenom disciplinom filozofije prihvaćanja može činjenično svesti na iskustveni dijalog s drugim i samim sobom te valjano poslužiti kao izlaz iz određenog problema koji nameće čovjekov um kroz odnose stvarnosti.

   Zato imamo veoma složenu ličnost, uronjenu cijelim bićem u književnost, a istovremeno društveno biće koje je osjećalo potrebu za dijalogom i učinilo je od Ujevića uživaoca samoće, te samo zato što je morao kretati se, na poriv motorike i potreba izvanjskog svijeta na koji je gledao iz kuta književne spoznaje koju mnogi nisu razumjeli. O Tinu se više govorilo izvan znanstvenih recepcija, kao o bohemu i pjesniku bez dlake na jeziku, dok je znanstvena analiza ostajala tek na prilazima njegovom pjesništvu. Naravno, politički utjecaji, te poznati Tinov ponos, činili su nelagodu kritici koja se odvažila na dublje vrednovanje njegovog djela što se tiče suvremenika. Danas, ta slika se mijenja, mijenjaju se recepcije i valjano se vrednuje djelo, izučavaju se biografski podatci koji uvelike pomažu kod gonetanja samog djela. Sam Tin nije volio biografiju, bolje reći kako je bio nesklon izravnoj autobiografiji, ali je Nedjeljko Mihanović kronološki propratio događanja vezana uz njegov život i djelo od 1891. godine ( dana rođenja ), do 12 godina poslije smrti, 1967. godine kada su mu objavljena Sabrana djela u XVII. svezaka, gdje su Urednički odbor i priređivači: Dragutin Tadijanović, glavni urednik; Miroslav Vaupotić, Nedjeljko Mihanović, Dubravko Jelčić. Ipak, Tin nije ostao bez autobiografije. On ju je ispisivao kroz svoje članke, eseje, iskazivao ju je kroz odnose u svijetu u kojem živi i koje knjiški bilježi pokazujući još jednom svjesnost i važnost pisanog traga koji je za njega bio svojevrstan vid komunikacije s izvanjskim svijetom: „ Umjetnik živi u svome djelu, a nikako u svome životu." Ova rečenica samog Tina potvrđuje i sve već rečeno o njemu i njegovom shvaćanju različitosti i nemogućnosti jedno pored drugoga: književni život i život antropoloških potreba. U tom svjetlu je i bogatstvo Tinove autobiografije napisane profinjeno stilski i razotkritu do intimne ispovijedi vodeći nijemi dijalog sa svojim unutarnjim svijetom kroz očitovanja vlastite svijesti. Širina tog pisanja prikuplja konce djetinjstva, odlazaka i dolazaka, želja i tlapnji koje su nemilosrdno šibale njegov stameni muški život za koji se on borio odanošću i pripadnošću samosvojnosti. Sve je to slikao kroz prizmu iskustva, bogatstva tog iskustva, čineći tako stilski i sadržajni oblik iskustvenog i  književnog kazivanja iz kojega se jasno čita autobiografija. Pomiješanost stvarnosti i nadahnuća iznjedrili su veoma točnu i opširnu autobiografiju Tina Ujevića od najranijih dana djetinjstva do smrti. Stvarnost ga grubo oblikuje ubijajući u njemu mladenački zanos, a jeza političkih sukoba uvukla ga je u tišinu autokracije i totalitarizma koji su gušili u njemu slobodarski duh, vrijeđajući i gaseći romantičarski nagon koji on priznaje kao grijeh mladosti. Odricanje prošlog života temelj je za stvaranje novog, a povlačenje u samoću budi drugu stranu svijeta slika koje se rađaju iz dijaloga sa samim sobom, dajući njegovim književnim uratcima iskustvenu svježinu suvremenika koji veoma točno zna kako stvari stoje i kako se odnositi prema novoj sredini. 

   Zaključak

   Conclusion

   Literatura

Augustin Josip Tin Ujević, ( 5. srpnja 1891. - 12. studenog 1955. ) nesumnjivo jedno od najvećih pjesničkih i književnih imena u 20. stoljeću europskog modernizma, nikako nije mogao izbrisati recepciju bohema koju je negirao te govorio o sebi: „ Povučen sam", što mu vjerujem iz više praktičnih razloga: ( rad i ostavljeno djelo koje svjedoči, te cjeloživotno učenje kroz provedene dane u knjižnici i na prevođenju ). U umjetničkoj snazi riječi mora se istaknuti pjesma Svakidašnja jadikovka, a dok stilsku ljepotu pripisujem pjesmi Hymnodia to mou somati ( Himna mome tijelu ).

   U recepciji koja slijedi, ovom genijalnom književnom umu će biti osigurano zvjezdano mjesto očišćeno izvan znanstvenih uvjerenja, te je ovaj moj rad točkica kroz koju se provlači svjetlo: „ Povučen sam" ?