Arsen Dedić

http://hr.wikipedia.org/wiki/Arsen_Dedi%C4%87

Arsen Dedić (Šibenik, 28. srpnja 1938. – Zagreb, 17. kolovoza 2015.), bio je hrvatski skladatelj, književnik, prevoditelj, pjesnik i kantautor. Autor je i izvođač više desetaka šansona te pobjednik mnogih glazbenih festivala. Napisao je, skladao i izveo brojne dojmljive ljubavne i misaone pjesme te je svojim izvornim stilom stekao mnogobrojne poklonike. Slovi za jednog od utemeljitelja šansone u Hrvatskoj. Uz glazbu, objavio je više zbirki lirike. Prevodio je i obrađivao poznate šansonijere i autore, među njima Gina Paolija, Sergia Endriga, s kojima je često surađivao, i Jacquesa Brela, koji je svojim likom i djelom snažno utjecao na njegovu karijeru. Osnovno određenje mu je glazba, ali spajajući je s poetskim prirodno je stigao do vlastitoga kantautorskoga govora, koji ga je najviše i obilježio. Javlja se kao skladatelj, interpret, pjesnik, producent, dirigent i svirač. Uglazbio je stihove Krleže, Cesarića, Ujevića, Goloba i mnogih drugih. Njegove su pjesme prevodili i obrađivali mnogi izvođači, a sâm je pisao za mnoge poznate hrvatske estradne umjetnike, primjerice Gabi Novak, klape i Ibricu Jusića. Veliki dio njegova opusa čini primijenjena glazba za televiziju, film i kazalište. Bio je član Hrvatskoga društva skladatelja i Hrvatskoga društva pisaca. Poznat je i pod pridjevcima pjesmar, akademski težak i pjesnik opće prakse. Ocijenjen je "najkompletnijim i najvažnijim kantautorom u povijesti hrvatske popularne glazbe čiju pjesničku profinjenost na (...) glazbenoj sceni nije dosegao nitko."

Arsen Dedić rođen je 28. srpnja 1938. u Šibeniku kao drugo dijete Jovana Dedića (†1983.) i Veronike rođ. Mišković (1904.-1995.). S očeve stane obitelji svi su bili srpski pravoslavni vjernici koji su potjecali iz okolice Drniša,[2] dok je majka bila Hrvatica iz Rupa pokraj Skradina te je formalno prešla na pravoslavlje prilikom udaje za Arsenovog oca.[3][4] Jedna baka mu je bila talijanskog podrijetla.[5] Dedić se rodio kao drugo dijete u siromašnoj, težačkoj obitelji te mu je majka (nadimkom Jelka[6]%29 bila nepismena, iznimno pobožna domaćica i pralja, koju je on kasnije opismenio.[7][8] Majku Veroniku i njenu pobožnost je često kasnije isticao kao izvor nadahnuća i osobu kojoj se divio.[9][10] Premda mu je majka htjela nadjenuti ime Igor, na nagovor svećenika dala mu je ime Arsenije.[3] Otac Jovan bio je zidar i dobrovoljni vatrogasac, kasnije poslovođa u pomorskom građevinskom poduzeću "PomGrad", a uz posao se bavio i poljoprivredom.[11] Dedićev otac je bio i glazbeno nadaren te je u Šibenskoj narodnoj (limenoj) glazbi te hotelskoj kapeli svirao više instrumenata - trubu, tubu i timpane.[10][11][12]

Tijekom talijanske i njemačke okupacije Šibenika u Drugom svjetskom ratu (1941.-1944.) te poraća obilježenog gladi i neimaštinom, neko vrijeme je proveo s majčinom obitelji u Rupama i Dubravicama, pokraj rijeke Krke u zaleđu Šibenika.[13][14] Kao dječak odrastao je u svojoj rodnoj kući u šibenskoj težačkoj četvrti Varoš, na broju 41 u današnjoj Ulici Nikole Tesle, u kojoj su rođeni Igor Mandić (1939.) te neko vrijeme živjeli i Vice Vukov (r. 1936.) i Mišo Kovač (r. 1941.).[2][11][15] Dedić je intenzivno prijateljevao s Vukovom.[16] Djetinjstvo u Šibeniku, njegovi motivi i ljudi te mediteranski ugođaj obilježili su velik dio Dedićevog opusa.[17] Arsen je u djetinjstvu pohodio obje crkve, i katoličku i pravoslavnu.[9]

U limenu glazbu otac Jovan, njen istaknuti član i cijenjeni glazbar, uvodi od malena Arsenovog starijeg brata Milutina (r. 1935.), a od njegove trinaeste godine i Arsena, koji svira flautu. S glazbom Arsen svira prilikom svečanosti i koncerata, ali često i tijekom sprovoda. Prvi učitelj flaute bio mu je nekadašnji njemački vojnik koji je ostao u Šibeniku.[18] Na radiju što mu ga je poklonio ujak slušao je talijanske izvođače, poput Domenica Modugna, koji su ga zadivili.[19] Pod utjecajem Lovre pl. Matačića koji je tad boravio u Šibeniku, kao petnaestogodišnjak počeo je svirati u kazališnom orkestru.[6] Šibenik je sredinom pedesetih imao i operetu pod ravnanjem Jakova Gotovca te se Arsen sve više zanima za glazbu.[20] Kao dječak, a ni kasnije, nije volio nogomet.[7] Pohađao je šibensku gimnaziju, gdje je bio jedan od najboljih učenika i član košarkaške momčadi,[21] te usporedno i srednju glazbenu školu.[3] Svoju sklonost glazbi pokazao je i osnivanjem klape tijekom gimnazijskog školovanja, u kojoj je pjevao i Vice Vukov.[22]