Ivan Vladimir Mažuranić

http://www.mszag.hr/MAZURANIC/Mazuranic.htm Ivan Vladimir Mažuranić rođen je u Karlovcu, 7.travnja 1915, a umro u Zagrebu, 6. travnja 1985. Gimnaziju je polazio u Karlovcu i Zagrebu, gdje je maturirao (1934.). Pravo je studirao na Sveučilištu u Zagrebu, a slikarstvo u Parizu (1938/39.). Njegov pradjed, pjesnik Ivan Mažuranić bio je prvi hrvatski ban pučanin, čija je supruga bila sestra Dimitrija Demetra. Vlatkov otac, Božidar (Darko), fregatni kapetan, bio je osobito nadaren slikar i mačevalac, a Božidarova sestra, Ivana Brlić-Mažuranić, velika hrvatska književnica. Unutar te osobito nadarene porodice bilo je vrsnih pjesnika, književnika i državnika.

Pisani dokumenti govore da porodica Mažuranić potječe iz Hrvatskog primorja i da vuče svoj korijen čak iz 1360. godine. Naš Vlatko sa svojom plemenitom suprugom, Hertom rođ. Gagern, nije imao djece. Time je u Hrvatskoj ugasnula posljednja luč ove grane Mažuranića.

Vlatkova majka, Irena rođ.Turk umrla je vrlo rano (1930.). Tako su odgoj djece – tri sina: Ivan Vladimir, Božidar (Fedor) i Franjo (Feri) – i sva roditeljska briga pali na oca. Živjeli su skromno, gotovo asketski. Stan jednostavan, hrana skromna, odgoj spartanski. Velika pažnja u obitelji posvećivala se učenju stranih jezika. Vlatko je bio poliglot. Govorio je njemački, francuski, talijanski i djelomično engleski. Njemački je učio još kao predškolsko dijete. Često puta bio je tumačem u saobračaju između naših i stranih mačevalaca. Međutim, u dnu svoje duše, Vlatko je bio – slikar! Do posljednjih dana svoga života, sve svoje slobodnoi vrijeme posvetio je slikanju portreta i krajolika uljenom bojom, a posebno – kao stalni suradnik Arheološkog muzeja u Zagrebu – tušem je crtao arheološke predmete. S posebnim oduševljenjem slikao je portrete svojih mačevalačkih prijatelja. Kao dobar poznavalac povijesti, tušem je nacrtao velik broj stripova na povijesne teme. U Parizu, gdje je pored slikanja redovito posjećivao mačevalačku školu slavnog učitelja mačevanja, Maurice-a Gardere-a, u vrijeme treninga nacrtao je izravno u svoju neizbježnu bilježnicu nekoliko desetaka karikatura tamošnjih vrsnih mačevalaca. Neumorno je crtao i na mnogim putovanjima, odnosno razgledavanjima slikarskih galerija (Beč, München, Pariz...).

Vlatko Mažuranić bio je tipičan floretist. Sabljom se kao i mačem prema potrebi za momčad borio, ali sablju i mač sam nije vježbao. Učitelji u floretu bili su mu: dr.Franjo Bučar (1930.) i otac Božidar, zatim Milutin Fabijanec; od 1932. Francesko Tirelli i Dante Galante u Zagrebu, a u Parizu Maurice Gardere i sin mu André Gardere (1938/39.). Poslije drugoga svjetskog rata jedno kratko vrijeme podučavali su ga Stjepan Kerec i Venicijanac Ennio Zamichieli, a 1958. Mađar Janos Kevey. Bio je član “Kluba prijatelja mačevanja” u Gornjem Gradu, zatim član mačevalačke sekcije Hrvatskog športskog kluba CONCORDIA (1931.), Zagrebačkog mačevalačkog kluba (ZAMAK; 1935. – 1945.) i konačno Akademskog mačevalačkog kluba MLADOST (1947. – do svoje smrti, 1985.).

Senior je postao osvojivši juniorsko prvenstvo Jugoslavije u floretu (1932.). Na turnirima je nastupao od 1932. do 1950. godine. Od 1935. bio je stalni član klupskih, gradskih, banovinskih, republičkih i državnih reprezentacija. U inozemstvu nastupao je u Austriji, Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj, Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, Rumunjskoj i Turskoj, svuda sa zavidnim uspjehom. Na Olimpijskim igrama u Berlinu (1936.) bio je član državne reprezentacije; 1937. naš je najuspješniji floretist na prvenstvu Male Antante u Pragu; 1938. u Parizu mačuje za momčad “Stranci u Parizu”, te donosi dvije pobjede. Iste godine u Parizu pobjeđuje Charlesa Liona, prvaka Francuske i drugoplasiranog na Prvenstvu svijeta (10:7). Seniorski prvak Jugoslavije bio je 1947, 1949 i 1951. Godine 1949. prvak je Graza (Austrija). Na Prvenstvu gradova (Beč, 1950.) pobjeđuje sve svoje protivnike. Isto tako i u Bonnu i Münchenu.

Od 1950. do 1968. Vlatko Mažuranić je stalni trener i učitelj AMK MLADOST u Zagrebu. Godine 1968. do 1970. podučava mačevaoce u Salzburgu (Austrija). Vrativši se u Zagreb nastavio je svoj plodonosni rad u AMK MLADOST do svojeg umirovljenja, 30. lipnja 1984. Njegovi učenici, juniorski i seniorski prvaci bili su: Branko Kržišnik, Radoslav Fabijanić, Branko Šojat, Branko Gašparac, Đuro Jelačić, Nandi Sučić, Zdravko Martinić, Dubravko Ivanović, Antun Živković, Miha Tolnauer, Marijan Herjanić, Boris Blažičko, Aleksandar Kreiziger, Bogomir Jambrošić, Mladen Pintarić (mlađi), Nikola Kovač, Tomislav Lončar, Ivo Wenzler i Sanjin Kovačić, koji je na trenerskoj dužnosti u Zagrebu naslijedio svog velikog učitelja. Njegove najvrijednije učenice, od kojih neke juniorske i seniorske prvakinje bile su: Anuška Vončina (udana Feldman), Lovorka Gredelj (Fegić), Dagmar Sučić (Živković), Mara Čupović (Uršić), Stella Curinaldi, Nedjeljka Ilijanić (Kadija), Branka Tretinjak (Božičević), Rosana Šimunović (Kovačić), Edna Domić, Iva Fehman, te Ines Loknar (Mijatović).

Ivan Vladimir Mažuranić imponirao je svojim velikim sportskim sposobnostima, a posebno dostojanstvenim držanjem visoko kulturna intelektualca. Bio je izvanredno cijenjen i kao međunarodni mačevalački sudac.

Sve Vlatkove sportske nagrade: pokale, medalje, plakete, pismena priznanja i diplome, kao i trenerski plastron i rukavicu – njegova je udovica Herta Gagern-Mažuranić, darovala sportskom muzeju u Zagrebu.

Naš Vlatko počiva u grobnici porodice Mažuranić u sjevernim arkadama na Mirogoju.