Jelena Marija Tomašević

https://bs.wikipedia.org/wiki/Jelena_Brankovi%C4%87_(Mara)

https://stav.ba/vijest/bosanska-kraljevska-porodica-na-sultanovom-d...
POSLJEDNJA BOSANSKA KRALJICA
Jelena (Marija) Branković-Kotromanić, kćerka srpskog despota Lazara Brankovića (1456–1458), supruga kralja Stjepana Tomaševića, posljednja je bosanska kraljica i posljednja srpska despoina. Rodila se u Smederevu, prijestolnici despotovine Srbije.

Brak između bosanskog prestolonasljednika Stjepana Tomaševića i princeze Jelene sklopljen je 1. aprila 1459. godine. Odmah po sklapanju braka, Stjepan Tomašević naslijedio je svog tasta despota Lazara na prijestolju Despotovine Srbije, a Jelena je postala despoina i uzela vladarsko ime Marija (Mara).

Međutim, vladavina novog bračnog para u Srbiji bila je kratkog vijeka. Osmanska vojska Mehmeda II Fatiha zauzela je Smederevo već 20. juna 1459. godine i time uništila Srpsku despotovinu. Bračni par pobjegao je u Bosnu na bosanski dvor kralja Stjepana Tomaša, oca Stjepana Tomaševića.

Smrću kralja Stjepana Tomaša, Stjepan Tomašević postao je novi bosanski kralj, a princeza Marija nova bosanska kraljica. Katarina Kotromanić zadržala je titulu kraljica-majka.

No, nakon svega dvije godine, osmanske trupe preplavile su Bosnu. Pao je Bobovac, zatim Jajce, a onda i Ključ. Kralj je na Carevom polju kod Jajca pogubljen zbog izdaje, a kraljica Marija pobjegla je na jadransku obalu. Određeni izvori navode da su Stjepan Tomašević i Marija Branković-Kotromanić imali djecu, ali o njihovoj sudbini ništa se pouzdano ne zna.

Marija je prvo potražila utočište u Dubrovačkoj republici. Ali nije dugo boravila u Dubrovniku, već se sa svojom pratnjom skrasila u Mletačkoj republici, tačnije u benediktanskom samostanu Sveti Stjepan kod Splita. Budući da su je u samostanu posjećivali, između ostalog, Bosanci i Ugari, što nije odgovaralo mletačkim političkim interesima, Mleci su naredili splitskom knezu da je na lijep način udalji iz Splita, kako bi to u konačnici dovelo do njenog trajnog odlaska. Tako je kraljica Marija, pod izgovorom loših životnih uvjeta u samostanu, zamoljena 1466. godine da se preseli u Šibenik ili na neki susjedni otok. Uvrijeđena kraljica napustila je Split te preko Istre otišla kod svoje majke u Ugarsku. Ondje je boravila navjerovatnije do 1484. godine. Za sve to vrijeme bezuspješno je pokušavala da izvuče materijalnu korist od onih koje je smatrala da su joj dužni na osnovu činjenice da je bila bosanska kraljica i srpska despoina.

Kraljica Marija preselila se 1484. godine na dvor sultana Bajazida II. Od tada pa do kraja života imat će zaštitu Osmanske carevine i uživati visoki ugled na Porti. Od sultana Bajazida kraljica je tražila da intervenira da joj Dubrovnik, inače osmanski vazal, isplati zaostavštinu njenog djeda srpskog despota Đurađa Brankovića. Sultan je već u oktobru 1484. godine naredio Dubrovčanima da joj isplate tu zaostavštinu, a ako bi imali šta protiv, da dođu na Portu na ročište. Kako se to u međuvremenu nije bilo dogodilo, u martu 1486. godine sultan naređuje da se zaostavština bespogovorno isplati.

Na osmanskom dvoru Marija je ostala desetak godina, a potom se preselila kod svog daidže Manojla Paleologa u Çorluu kod Tekirdağa (današnja Turska).

Kraljica Marija posljednji se put izravno spominje 1495. godine u još jednom sporu s Dubrovčanima. Zahtijevala je od dubrovačkih vlasti da joj počnu isplaćivati srbijanski dio tradicionalnog stonskog danka, koji su Dubrovčani isplaćivali bosanskim i srpskim vladarima još od 1333. godine, a čiji je srbijanski dio, od propasti Srpske despotovine, isplaćivan srpskim manastirima Hilandar i Sveti Pavle na Svetoj Gori. Kraljica je uspjela u svojoj namjeri, ali nije dugo uživala u novim prihodima, preminula je 1498. godine. Iz pisma Ahmed-paše Hercegovića (Kosače), koje je napisao 1501. godine i adresirao na Dubrovčane, vidi se da se srbijanski dio stonskog danka od 1500. godine ponovo isplaćuje svetogorskim manastirima.