STIPAN BANOVIĆ ZAOSTROŽANIN

: ČOVJEK I DJELO

HRVATSKI ZNANSTVENIK FOLKLORIST

STIPAN BANOVIĆ, Zaostrožanin, pučki učitelj, folklorist i književnik, priznati znanstvenik ne samo od domaćih nego i od tuđih stručnjaka posebno zaslužan za hrvatsku kulturu i uvršten u više leksikona i enciklopedija u svom rodnom kraju, Makarskom primorju, i danas, nakon 34 godine poslije smrti, ostao je gotovo sasvim nepoznat.

U pavodu 111. obljetnice njegova rođenja, koja se navršava 6. ožujka l995., htjeli bismo u Makarskom primorju i sljedniku Makarskt rivijere, listu koji preko četvrt stoljeća društveno i kulturno povezuje Banovićev zavičaj od Vrulje do Višnjice, objaviti ovaj spomen-napis da bi Banovićevi domoroci, koji već dobrano poznaju velikane pera, svoje zemljake Kaćića i Pavlinovića, počeli bolje upoznavati i druge svijetle likove svoga padneblja.

■ Život

Stipan Banović se rodio 6. ožujka 1884. u Banovićima, danas napuštenom zaseoku sela Zaostroga u brdu pod Šapašnikom (920 m), u seljačkoj obitelji od oca Mije i majke Ane, rođ. Kasović. ObiteIj, koja je imala dva sina i dvije kćeri, tako se uspješno bavila zemljoradnjom i stočarstvom da su je smatrali imućnom. Mali je Stipe pokazivao oštrinu uma, pa su ga odlučili školovati.

Osnovnu je školu dječak pohađao u Zaostrogu (1891.-1895.), franjevačku kiasičnu gimnaziju u Sinju (I595.-¬1899.), te ućiteljsku školu u Arbanasima kraj Zadra (1899.-1904.), gje je i maturirao. Poslije tri godine položio je "definitivu", tj. konačni ispit da bi stekao stalnost u službi (1908.). Godine 1920 svršio je tečaj za zaštitu djece i mtadeži na VP u Zagrebu.

Stekavši, dakle, zvanje pučkog učitelja, Banović je službovao u šest mjesta: u selu Kotezima kraj Vrgorca (1905.-¬1909.), Zaostrogu (1909.-1911.) Koljanima kraj Vrlike (1911.-1918.), odakle je godinu dana bio povučen u austrougarsku vojsku (l914.-1915.), zatim u Drveniku Makarskom (1918.-1923.) i u Mokrom Polju kraj Knina (1923.-1925.). Zadnja je njegova učiteijska služba bila u Školi na Svetom Duhu u Zagrebu (1930.-1931.).

Meduvremeno je Banović zbog sukoba s unitarističkom i centralističkom politikom Kraljevine SHS, nakon državnih izbora 1925. godine, suspendiran i umirovljen u 41. godini života. Međutim, novi ga je ministar prosvjete Stjepan Radić već 1926. reaktivirao, te najprije radi kao upravitelj svoje zavičajne općine Gornjeg primorja u Gracu, odakle je 1926. zauvijek preselio u hrvatsku metropolu. U Zagrebu Banović obavlja razne službe: prefekt internata Državne obrtne škole (1926.-1930.), namještenik u Sveučilišnoj knjžinici (1931.-1937.), prosvjetni referent u Banskoj upravi (1937.-1941.), te znanstveni radnik u hrvatskom bibliografskom zavodu (l941.-1944.), gdje u 60. godini prestaje njegov društveni rad.

Po umirovljenju Banović je nastavio živjeti u Zagrebu (Vramčeva 29 a) sa svojom obitelji: ženom Brankom, r. Varović (r. 1909., vj. 1932.), i dva sina (od kojih je jedan, Branimir r. 1934., prof. zemtjopisa na Sveučilištu u Zagrebu, a drugi, Miljenko r. 1936:; kazališni radnik i nastavnik u Denver University USA). Stari je Banović imao lijepu knjižnicu i zbirku umjetničkih slika, većinom hrvatskih majstora.

Do smrti se bavio književnim radom. Umro je dok je bio na obiteljskom putovanju po svijetu. Tako ga je smrt snašia 28. VIII. 1961. u 78. godini života u jednome hotelu u Napulju, odakle je prevezen u damovinu te je 5. rujna pokopan u obiteljskoj grobnici na Mirogoju.

■ Književni rad

Malena tijela, ali snažna duha, Banović je kroz cijeli život marljivo radio. Oruđe njegova rada bilo je, dakako, pero, pa se istakao i kao pisac različitoga intereosa: sakupljač narodnoga blaga, pripovjedač, prigodni pjesnik, te pomalo arheolog, astronom, biolog, povjesničar, likovni pisac, polemičar, uopće publicist, ali nadasve znanstvenik na polju folklora, i to u prvome redu narodne pjesme. Njegovi radovi, koji broje oko 330 bibliografskih jedinica, objavljeni su u nekih 20-30 različitih časapisa i zbornika. Neki su njegovi važniji radovi izišli i kao posebni otisci. Donosimo prikaz njegova rada po sadržaju.

■ Sakupljač narodnoga blaga

Banović je kao đak učiteljske škole u 18. godini života počeo sakupljati narodno blago, čime je postavio smjernice svoga kasnijeg životnog zanimanja. Između narodnog blaga, najvlše je pažnje pasvećivao narodnoj pjesmi.

Za vrijeme ljetnih praznika 1902. Banović je u svom rodnom mjestu sakupio nekih 50 narodnih pjesama, od kojih je napravio rukopisnu zbirku od 7000 stihova i darovao je Matici hrvatskaj u Zagrebu. Kasnije je skupljao u Poljicima (Sitno Donje), te 1960. opet u Zaostrogu. Između nađenih pjesama ljepotom i važnošću ističu se dvije iz Zaostroga: kraća pjesma "Grad gradilo devet mile braće" (zidanje grada na zaostroškom brdu Viteru; 150 deseteraca; objavljena 1921. u Savremeniku i 1989. u Makarskom zborniku 2) i druga velika pjesma od 1635 deseteteraca "Kako je Primorac Ilija postrijeljao ženine prosce", koju je Banović pod naslovom "Motivi iz Odiseje u narodnoj hrvatskoj pjesmi iz Makarskog primorja" objavio u Zbomiku za život i običaje Hrvatske akademije 1951. Za tu je pjesmu švicarski znanstvenik E. Seeman izjavio 1955. g. da je jedna od najljepših na koje se u svome proučavanju namjerio. Ona je kruna Banovićeva sakupljanja narodnoga blaga.

Osim pjesama, Banović je skupljao i drugo narodno usmeno blago: priče, basne, pripovijetke, praznovjerice, šale, uzrečice, te manje poznate riječi iz seljačkog i pastirskog života. Raspon njegova zanimanja za skupljanje narodnog blaga seže od "Prosjačkih molitvica" i "Pričica o Isusu i sv. Petru" do narodne pornografije, o čemu je ostavio rukopis spreman za tisak pod naslovom "Naprdaljke".

■ Pisac

Dok je sakupljao narodne pjesme, mladi je Banović u isto vrijeme i sam počeo književno stvarati. Tako je već u 19. godini života napisao svoj prvi književni sastav. Bila je to pjesma "Pojam svijeta", objavljena u listu "Pobratim" od 15. listopada 1902. Kasnije je Banović u svome književnom radu bio pretežno prozaik, ali je od vremena do vremena objavio i po koju pjesmu, naročito prigodni sonet.

■ Pjesme

Od Banovićevih pjesama poznati su soneti u čast zaslužnih hrvatskih ljudi: Sonet u slavu fra Mate Šimića, zaostroškog preporoditelja, prigodom pedesetgodišnjice njegova misnikovanja proslavljenoga u Zaostrogu na 3. aprila 1921 (Hrvatska riječ, 1921 ); don Frani Buliću prigodom 75. godišnjice njegova života (Hrvatska riječ, 1921.); slikaru Josi Bužanu na njegov rođendan (Zora, 1931.) i dr. Od drugih pjesama spominjemo: Brdski soneti (Hrv. kolo, 1910.); Florine slike (Hrv. riječ, 1921.), Pjesma mladoga Radiše (Hrvatski radiša, 1925.). Lisičje evandelje (Omladina, 1926.-27.), i Žuljavoj ruci (Narodni val. 1938.).

■ Čianci

Banović je napisao mnoštvo kraćih i duljih članaka o predmetima s najrazličitijih područja. Uz svoje vlastito ime služio se pseudonimima "Argus" i "Hrvat Dalmatinac".

S područja biologije objavio je više članaka u časopisu Priroda: "Čempres u dvorištu franj. samostana u Hvaru, Najviši čempres u Dalmaciji" (Zaostrog Sv. Bare), "Tri biljke važne za Dalmaciju", "O rasprostranjenju divljeg bajama u našim krajevima", "Pripitomljeni sup bjeloglavac u Makarskoj" i "Nekoliko primjera životinjske inteligencije".

Zanimala ga je i astronomija, pa su tako nastala dva njegova članka: "Jupiter, najveći planet našega sunčanog sustava" i "Venera".

Naš se pisac okušao i na arheološkom polju. Od toga mu je najbolji rad o svome zavičaju: "Gdje se zapravo nalazio sredovječni grad Ostrog" (Zbornik Serta Hoffilleriana, 1940.), koji je izišao i kao posebni otisak.

Učenik fra Petra Bačića (1847.-1931.), profesora na franjevačkoj gimnaziji u Sinju, koji je svoje učenike znao oduševiti za hrvatsku povijest, Banović je više članaka posvetio temama iz povijesti Hrvata. Izmedu njih spominjemo članke: Dvanaest hrvatskih plemena, O službi krsnog imena, O biranju seoskog kralja... Banovića je posebno zanimalo središnje pitanje hrvatske povijesti, uvijek aktualno, naročito danas, a to je islam i Hrvati. Tako su nastali članci: O hrvatskom porijeklu muslimana ("Muslimanska svijest"), Hrvatstvo starih Dubrovčana i bosansko-hercegovačkih muslimana ("Politička knjižnica"), koje je izišlo i kao posebni otisak (Koprivnica, 1927.), te Hrvatstvo u narodnoj nošnji, boji, vezovima, zastavi, grbu, građevinskom stilu, pjesmi i priči Bošnjaka i Hercegovaca (Kalendar Hrvatski radiša, 1929.).

Političko značenje, uvijek aktualno, a osobito danas, ima članak koji je objavljen i kao posebni otisak, "Kratki pregled hrvatskog idealizma i velikosrpske ideje od Vuka Karadžića do naših dana" (Koprivnica 1927.). Isto je tako važna Banovićeva rasprava o ekavštini i ijekavštini (Hrvatsko kolo, 1928.) za koju je bilo rečeno da bi je trebao pročitati svaki naš inteligenat!

Banović je volio dobru knjigu. Stoga je znakovito da je napisao članak "Uspomena na prvu pročitanu knjigu" (Hrvat, 1927.) a to su bile "Male pripovijesti Ks. Š. Gjalskoga". Banović je kroz život objavio više osvrta ali i kritičkih primjedaba na knjige i članke, pa i na djela većih autoriteta.

Tako je pisao osvrte na djela: Petra Karlića o hrvatskim kraljevima; K. Šegvića o Tomi Sptićaninu; F. Biničkoga roman "Ivan Horvaćanin"; K. Balića, Kroz Marijin perivoj. Banović je neka djela opširno parafrazirao, kao npr. monografiju: K. Eterović; Fra Filip Grabovac buditelj i mučenik narodne misli (Obzor, 1931. g., čak 24 nastavka). Naš je pisac katkada znao kritički upozoriti na krive tvrdnje u djelima priznatih autoriteta. U članku "Jedna neistina o Šišićevoj Povijesti Hrvata za vrijeme narodnih vladara" opovrgao je autorovu tvrdnju da običaj biranja seoskog kralja u Bijačima kod Trogira nije nigdje poznat u našim krajevima, dok ga je Banović utvrdio u mnogim mjestima dalmatinskog i kopna i otočja, te napose u nekim mjestima Makarskog primorja.

Godine 1930/3I. ustao je protiv književnog kritičara Alberta Halera, koji je u nekim srbijanskim edicijama pokušao omalovažiti umjetniču vrijednost hrvatskih pjesnika Gundulića i Preradovića ("Obaranje dvojice najvećih hrvatskih pjesnika"): iznio je "Netemetjitost nekih prigovora Rusa P. A. Lavrova Mažuranićevu eposu Smrt Smail-age Čengića" (Nastavni vjesnik, 1927./28.). Napao je srbijanski(?) časopis Književni sever (Obzor 1927./28.), što putem književnosti širi plemensku mržnju.

Vodio je i neke polemike s B. Vodnikom, F. Fancevom i F. Lukasom, o kojima bi iz današnje vremenske udaljenosti bilo potrebno reći konačnu riječ (BlBL. 213-218).

Banovića je zanimala i likovna umjemost, pa je pisao o poznatim našim slikarima: Marku Rašici (1883.-1963.), Virgilu Meneghellu-Dinčiću (1876.-?), Gabrijelu Jurkiću (1886.-1974.), Celestinu Medoviću (1857.-1929.), Rudolfu Marčiću (1882.-1960.) i Vlahu Bukovcu (1855.-1922.), te o dvjema nepoznatim slikaricama: Bukovčevoj učenici Flori Jakšić i Domi Suhor iz Gruža, koje ipak nisu ušle u naše enciklopedije.

Već smo vidjeli kako je Banović posebnu pažnju posvećivao svome zavičaju i okolici. O tome svjedoče i ova dva članka: "Grad Makarska i Primorje" i "Moja pješačenja po Hvaru".

Kad se još sjetimo da je pisao i o "Životu i moralu Muhameda" (Obzor...), te daje s područja tehnike objavio članak "O jasnoći, vidnom polju i povećanju dalekozora", onda nam se sam od sebe nameće zaktjučak da je predmet Banovićeva književnoga zanimanja zaista bio naobično raznolik.

■ Folkiorist

U navedenim je člancima Banović bio više publicist, premda je i u njima dao za znanost korisnih vlastitih viđenja i zaključaka. Međutim, Banović je bio i izvorni znanstvenik, i to na polju hrvatskog folklora. odnosno naše narodne pjesme.

Prvi rad znanstvenog karaktera objavio je 1906. pod naslovom "Gundulićev Osman i narodna pjesma" (Hrvatsko kolo, 2). S područja narodne pjesme objavio je preko pedeset radova, od kojih mu je Hrvstska akademija tiskala 23, i to 19 u Zbomiku za život i običaje, 3 u Radu i 1 u Ljetopisu.

Studije objavljene u Akademijinu Radu naročito su cijenjene, pa od njih spominjemo: "Planina Kunara i Papuča u našim narodnim pjesmama" (Rad, 1923, 227).

Od radova koji su izišli u Zborniku ZZŽIO posebno ističemo opšimiju studiju "O nekim historičkim licima naših narodnih pjesama", u kojoj je autor dokazao povijesnost trideset junaka, o kojima pjeva naša narodna pjesma (ZZŽIO, 1924, 25; 1928, 26).

Znanstvena metoda kojom se Banović služio u rješavanju zagonetaka iz života narodnih junaka osobito se vidi iz njegove rasprave "Kad je živio Tomić Mijovil" (ZZŽIO, 1933, 29-1). U tome radu iz 1933, kada se iz povijesnih vrela o tome najomiljenijem hrvatskom katoličkom hajduku iz Bosne nije ništa znalo, pa su ga mnogi pisci stavljalil u I8. stoljeće, tobože kao Kačićeva suvremenika, Banović je uvjerljivo dokazao da Mijat Tomić sigurno pripada 17. stoljeću, i to njegovoj prvoj polovici. Banovićeva je pretpostavka dokazana dvadeset godina kasnije, kada je Gligor Stanojević objavio arhivski izvor da je Mijat Tomić poginuo 1642. g. (STANOJEVIĆ, Dalmacija u doba kandijskog rata /1645. - 1669./, Beograd 1958.).

Banović je iznio i mnogo nepoznatih podataka o muslimanskim junacima, koje slavi muslimanska narodna pjesma.

HAZU je objavila nekoliko Banovićevih radova i o hrvatskim pjesnicima, i to u "Građi za povijest književnosti Hrvatske": Preradoviću, Palmoviću, Kranjčeviću i Kačiću (Građa, 1962). Osim toga članka, Banović je o svome slavnom domorocu objavio još desetak stručnih članaka, od kojih sposminjemo "Utjecaj fra Andrije Kačića Miošća na neke pjesnike, književnike, poiitičare i sakupljače narodnog blaga" (Vijenac, 1926. BIBL. 10520) i "Koliko je puta do sada štampan Kačićev Razgovor ugodni?", koji je izišao u makarskoj "Novoj reviji" (1939).

Kada se 1954. službena vlast u SFRJ negativno ponijela u pitanju proslave 250. obljetnice rođenja fra Andrije Kačića Miošića (1704. - 1760.), Banović se posebnim člankom, objavljenim u splitskim "Mogućnostima", otvoreno založio za proslavu najvećega hrvatskoga narodnog pjesnika – Starca Milovana.

■ Zaglavak

Premda smo se u ovome napisu samo letimično dotakli glavnih činjenica iz života i rada Stipana Banovića, ipak čitatelj može zaključiti da se radi o izuzetno vrijednom radniku na polju istraživanja hrvatske narodne kulture. Banovićev su znanstveni rad još za života visoko cijenili koliko domaći znanstveni radnici, npr. Nikola Andrić (1867. - 1942.), Vinko Žganec (1890. - 1976.), Ivan Esih i dr., toliko, pa i više, strani učenjaci, poznavaoci hrvatskog folklora Matija Murko (1861. - 1952.), André Vaitlant (1890. - 1977.), Alois Schmaus, već spomenuti Seemann i dr.

Medutim, ni danas nemamo cjelovitu i zaokruženu sliku o životu i radu toliko zaslužnog Stipana Banovića!

Nakon što je naš starodrevni grad Makarska sa svojim Primorjem uspješno priredila znanstvene skupove o slavnim Primorcima: pjesniku i piscu fra Ivanu Despotu (1851, - 1886.) i književniku-državniku don Miji Pavlinoviću (1831. - 1887), u prigodi njihovih jubileja 1985. i 1987., bilo bi uistinu dostojno i pravedno da, ako je moguće u ovoj 1995. godini starodrevna Makarska i četiri naše mlade primorske općine ujedinjenim silama usprkos ratnom Molohu - organiziraju znanstveni skup o jednome od najistaknutijih pregalaca na polju hrvatske narodne kulture, našem domorocu, sinu kršnoga Adriona - Biokova i naše plave Adrije!

Dr. Karlo Jurišić, OFM

Makarsko primorje, God. I, broj 3, 25 veljače 1955.

17, DANICA, Subota, 8. travnja 1955. VJESNIK, str. 31.

NEKE ZNAČAJNE BILJKE DALMACIJE.
NAPISAO STJEPAN BANOVIĆ, ZAGREB.

O bogatom i zanimljivom biljnom svijetu Dalmacije postoji čitava literatura. Ja ću ovdje navesti neke biljke, koje su narodu u Dalmaciji od koristi ili koje su značajne za dalmatinsko primorje, njegovu klimu, narodni život i običaje.

Kostjela ili kostila (Celtis australis).

To je veliko stablo, koje se vrlo često vida po Dalmaciji, osobito srednjoj, i Hercegovini. Raste i samoniklo, ali ga ljudi često sade i goje uz kuće ponajviše radi hlada, jer im je, kažu oni, hlad kostjele najčistiji radi ploda, koji ne može isprljati prostora pod štab1 om. Uz krasno šetalište ispod manastira zaotroškoga raste drvored kostjela, a Zaostrožanin pjesnik fra Ivan Despot opisujući Vrgorac u knjizi »Malo zrnja« nije zaboravio spomenuti ni njegove značajne velike kostjele, koje mu rese glavnu ulicu. Bit će da kostjela ima i u Crnoj Gori, jer fra Grgo Martić opisujući u »Osvetnicima« manastir ostroški veli, da su uza nj »i kostile opružile grane sa vinikom vitom ovjenčane«. Zaista se po Hercegovini i Dalmaciji vrlo često vidi loza na kostjeli. Osim ugodna hlada, što ga seljaku kostjela daje, ona mu pruža i druge koristi. Drvo je njezino vrlo tvrdo, pa od njega čine držalice, obruče i samare za tovarne živine. Malo ne svi su samari u Primorju makarskome od kostjelova drveta. Crni plod od kostjele sladak je i jedu ga vrlo rado, a meću ga veoma često i u rakiju. Na poluotoku Pelješcu djeca stučen plod zbijaju radi pohrane u šuplje koljence od trstike. Plod od kostjele počinje dozrijevati pod konac rujna, a vas potpuno dozori tek u mjesecu listopadu. Veranje po kostjelama radi ploda osobiti je užitak za seljačku djecu. Zanimljivo je, da u nas kosjela rađa tek na drugu godinu, i to kad urode one u gornjim djelovima sela, onda ne rode one uz more, a kad urode okomorske, prazne su gomjoseoske.

2. Planika (Arbutus unedo).

Tu biljku spominju i stari klasični pjesnici. Po nekim kraje- vima Pelješca i oko Vrgorca čini ona čitave guštare pri obroncima brda. U Primorju makarskome dosta je rijetka. Jeseni god. 1905. penjao sam se iz sela Koteza kod Vrgorca, na planinu Matokit (1063 m). Nad cestom zađem u čitavu šumu gustoga zelenog grmlja, koje se bijaše okitilo krasnim rumenimplodom. Začuđen okušam taj plod i sit ga se najedem i ne znajući mu imena, pogotovo kad sam se domislio, da bi to imale biti m ag i n j e, o kojima sam čuo pripovijedati. Narod onoga kraja biljku zove planikom, a plod samo m a g i n j o m. Krasno je upravo pogledati gusta, vazda zelena stabla planika, a osobito, kad se one jeseni okite okrupnim rumenim bobicama. Zimi joj grane sijeku za hranu kozama, a kad zametu snjegovi ili nestane u stajama suha lišća, i naše se Primorke podignu »u planiku«, koju sijeku pri juž- nim obroncima vrgorskih brda, makar da koze jedu planiku samo za nevolju. U mnogim mjestima marljivo beru maginje i od njih peku rakiju. Planika oko Vrgorca dopire po prilici do 600 metara nad morem.

3. Gluvinac ili gljuvinac (Juniperus phoenicea).

U kotaru makarskome ima ga dosta oko mora. On lišćem i njegovom bojom posve sliči na čempres, a bobice su mu kao u smreke. Naraste do 8 metara u visinu. Drvo mu je vrlo čvrsto i trajno, pa osobito cijene njegove priječke (čabrune), koji se meću pod pokrov od ploča. Od mladica gluvinčevih prave »vezove«, ko- jima utvrđuju slamu na krovu pojata ili kuća,

4. Mirta, r u v e 1 j i k a ili r e p 1 j i k a (Myrtus communis).

Ovu biljku spominju ne samo stari klasični nego i moderni pjesnici. Mirta raste samonikla u velikoj mjeri i uz naše dalmatin- sko more. U Primorju je makarskome uz more jedna od najčešćih biljaka, a oko puta su od nje na nekim mjestima čitave guštare.

5. Vrijes primorski (Erica arborea).

Ovoga našeg vrijesa ima veliko mnoštvo uz more, pa i po- dalje od njega po svemu Primorju makarskome i Pelješcu, a bu- dući sam ga viđao i oko Splita, čini se, da je on rasprostranjen uz sve dalmatinsko primorje. Vrijes cvate pod konac rujna pa do konca listopada.

Poznato je, da je u Dalmaciji jesen najkrasnije doba godine, jer se proljeće uz tople kiše brzo izmakne, a glavni je čar naše pri- morske obale pod jesen baš taj procvali vrijes, koji nam privlači oči svojim krasnim rumenilom nejednake jasnoće. Pod zadnje go- dine svoga života slavni naš slikar Celestin Medović najra- dije je slikao te vrijesove. Pripovijedao mi je, kad sam ga na nje- govoj rodnoj Kuni (na Pelješcu) pohađao, đa ih je mnogo prodao nekome trgovcu u Budimpešti i da su mu ih odonud neprestance tražili. Jedan njegov takav »Vrijes« nalazi se i u Strossmaverovoj galeriji slika Jugoslavenske akademije u Zagrebu pod br. 466.

6. Vranemil ljubičasti »(Plumbago europaea).

Po Primorju i oko Splita Ova je biljka veoma bujna. Gusto njezino busenje raste uz puteve, međe i gomile, a grane mu dopiru do 1.80 m u duljinu. Oko Dubrovnika nijesam mogao vidjeti tako bujna stručja. Tek sam na nekoliko mjesta nazreo nekoliko kržljavih grančica. Uz primorski vrijes vranemil je svojim ljubičastim cvijećem glavni jesenski ures našeg dalmatinskog primorja. I on je upao u oči slikaru Medoviću. Na prvoj dalmatinskoj umjetničkoj izložbi u Splitu g. 1908. isticala se osobito njegova krasna slika »Jesen- sko cvijeće«, koja je prikazivala kraj sa procvalim vranemilom. Vranemil kod nas cvate kad i primorski vrijes, ali ne dopire do ove visine, u kojoj vrijes raste.

7. Smrdelj ili Judino drvo (Pisiacia terebinthus).

Smrdelj je značajno stablo primorskoga krša. Dali su mu još ime Judino drvo, jer vjeruju, da se Juda lskariot o njemu objesio. Od smrdelj a se na nekim mjestima moga Primorja, nekoliko sto- tina metara nad morem, nalaze mali gajevi. Raste i u ljutome kršu biokovskome, pa ga spominje i don Mijo Pavlinović u nekoj pjesmi o našemu kršnome Primorju »pukotine smrdelj zajazi o«.

Drvo je smrdeljevo vrlo tvrdo i veoma teško. Seljaci vele, da se na nj može ucijepiti rogač. Smrdeljev plod je kita sitnih, rumenkastih bobica. Urezom u koru dobiva se iz smrdelja tako zvani cipar- ski terpentin, a iz njegovih sjemenaka, koje se u Grčkoj jedu, vade masno ulje.

8. Rus ili d i v l j i o r a h (Ailanthus glandulosa).

Ovo se drvo kod nas u Primorju na nekim mjestima tako raz- množilo, da ga nije moguće nikako iskorijeniti, pa su mnogi vrtovi već napušteni, jer ih je rus posve osvojio, a to je s toga, što on probija iz svake svoje žilice, raste vrlo bujno i naglo, tako da prvih godina poraste 2—3 metra godimice i u kratko vrijeme raskopiti se na velikom prostoru. Kasnije raste puno sporije, pa vjetri siju njegovo sjeme na razne strane.

Kad sam bio dječak ja sam dva rusa usadio iza kuće. Lani ^mo ih nakon 27 godina posjekli, a u njima je bilo po 18 m visine. Narod ga zove divljim orahom, jer vjeruje, da nakon 100 go- dina na njemu rastu orasi.

U Dalmaciju ga je unio neki šumski povjerenik misleći da će njime pošumiti dalmatinske goleti, ali rus raste samo u plodnoj zemlji.

9. Čem e rika (Veratrum album i V. nigrum).

Ovu biljku naše narodne pjesme vrlo često spominju pod ime- nom »grka čemerika«. Martić u svojim »Osvetnicima« također spominje čemeriku. »Kad bi jedna ružu zadjenula, a druga bi čemerovo lištje«. Po Franji Murgiću u Visokome u Bosni odvare čemerike s kukuruzom, pa njim truju kokoši tuđice. Čemeriku goje radi ljepote također u cvjetnjacima.

10. B u š i n a c (Inula viscosa).

Bušinca ima u nas u obilju po primorskoj Dalmaciji, Naraste oko 1 m u visinu. Jeseni cvate žutim cvijećem, te uz vranemil i vrijes krasi naše primorsko tlo. Osobito ga ima dosta oko Splita. Narod ljeti obiješa kite bušinca pod gredu, da se na nje love muhe.

11. Mrtina (Pistacia lentiscusj.

To je najčešći grm uz more po nekim krajevima Dalmacije. On sačinjava ponegdje čitave guštare. Grm ima neugodan vonj, a narod ga drži ljekovitim, pa stučenim lišćem mrtine oblažu omečine od udaraca.

Kako primorski putevi često vode kroz guštare toga grmlja, praznovjerni seljaci vjeruju, da se obnoć razna plašila sakrivaju u mrtinovo grmlje, te često čuješ preporuku: »Čuvaj se, da te štogod iz mrtina ne poplaši!«

12. Ivica ili iva (Moltkia petraea).

Ova biljka raste po dalmatinskim hridinama prema moru. U primorju makarskome ima je obilje. Između svega bilja ivicu drže najljekovitijom, pa o njezinoj ljekovitosti mnogo pričaju. Otud i potječe narodna poslovica, koja se i u susjednoj Hercegovini čuje: »Trava iva čini od mrtva živa«.

13. Kapara (Capparis spinosa).

To je biljka, koja raste u primorju dalmatinskome obično u hridinama i zidinama, a naš svijet bere njezin plodi, da ga prirede za prismok, koji se veoma cijeni. Skoro sam negdje čitao, da ka- para osobito uspijeva u sjevernoj Africi i Španjolskoj, te da joj plod. nadaleko izvoze kao delikatesu.