Kralj Stjepan I (Stjepan III Dobroslav) Trpimirović, of Croatia

Stjepan I. Krešimirović, kralj Hrvatske

Hr | En | Hu | Fr | It

Stjepan I., hrvatski kralj približno od 1030. do 1058. Potomak dinastije Trpimirovića, sin Krešimira III., otac Petra Krešimira IV. i Gojslava II. U Dalmaciji je nastavio politiku svojega oca nastojeći pripojiti tu bizantsku temu Hrvatskomu Kraljevstvu. Za ostvarenje toga cilja pokušao je pridobiti pomoć uglednoga zadarskoga patricijskog roda Madijevaca, čiji su članovi obnašali dužnost prokonzula kao najvišega carskog službenika u temi Dalmaciji. Stjepan je, iskoristivši slabost središnjih bizantskih vlasti nakon smrti cara Bazilija 1025., uspio osvojiti Zadar, ali je već 1050. mletački dužd Dominik Contareno ponovno zauzeo grad. Prema podatcima iz pisma nekoga svećenika wormskomu biskupu Azeku, čini se da je Stjepan oko 1035. surađivao u osnivanju vojnoga saveza s koruškim vojvodom Adalberonom protiv njemačko-rimskoga cara Konrada II. Salijca. Međutim, ustanak je bio razotkriven pa je Adalberon na saboru održanome 1035. bio uklonjen sa svojega položaja. Za vladavine Stjepana I., oko 1040., bila je utemeljena biskupija u Kninu, a ponovno je bila uspostavljena i čast hrvatskoga biskupa (episcopus Chroatensis, 1042) kao sufragana splitskoga nadbiskupa. Unatoč vrlo oskudnomu broju vrela za razdoblje vladavine Stjepana I., može se zaključiti da se radilo o sposobnu vladaru, koji je značajno utjecao na međunarodne odnose u okruženju Hrvatskoga Kraljevstva, nastavio politiku integracije Dalmacije u sastav hrvatske države te radio na daljnjem ustroju Crkve i crkvene hijerarhije na prostoru Hrvatskoga Kraljevstva.

• Izvor / Source: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58162

Stjepan III. Dobroslav (Stjepan "I. Krešimirović" kod jugoistoričara), bio je srednjovjeki hrvatski kralj iz dinastije Trpimirovića, koji je vladao od 1030. do 1056, kao jedan od najmoćnijih hrvatskih vladara svih vremena, s prostranom državom do Drima, Drine, Dunava, Mure i Raše (zato je dosad prešućen i nepodoban).

http://hr.metapedia.org/wiki/Stjepan_III._Dobroslav

-http://fmg.ac/Projects/MedLands/CROATIA.htm#KresimirIIIdied1029B

1. STJEPAN (-1058). He was in a Byzantine jail in 1024[97]. He succeeded his father in 1030 as STJEPAN I King of Croatia. "Stephanus banus, imperialis protospatharius…cum coniuge mea Maria" donated property to "monasterio Chrysogoni Jaderæ" by charter dated Apr 1042[98]. He increased the size of the Croatian navy and succeeded in maintaining control over the Croatian ports in Dalmatia. He annexed Carinthia[99].

m MARIA, daughter of ---. "Stephanus banus, imperialis protospatharius…cum coniuge mea Maria" donated property to "monasterio Chrysogoni Jaderæ" by charter dated Apr 1042[100]. According to Fine, the wife of King Stjepan was from Venice[101].

King Stjepan I & his wife had [three] children:

• a) PETAR KREŠIMIR (-after Nov 1075). He was brought up in Venice[102]. He succeeded his father in 1058 as KREŠIMIR IV King of Croatia. The Historia Salonitanorum of Thomas Archdeacon of Split names "Stephani, Cresimiri et Suinimiri" as kings while Lawrence was archbishop of Salona (his installation is dated to 1060) and "temporibus Michaelis imperatoris"[103]. "Cresimir rex" confirmed the privileges of "in civitate Belgrado…monasterio sancti Johannis evangeliste" by charter dated Feb 1059, the interpolated version of which names him "Cresimir Stephani regis filius"[104]. "Cresimir…Petrus Chroatorum rex Dalmationorumque" confirmed donations to "monasterio Chrysogoni Jaderæ" founded by "proavi nostri Cresimiris maioris" and recorded donations during the time of "filii eius Dirzislai et eorum…banis Pribyne et Godemiro, et…Suataslao et fratrum eius Cresimir et Goyslao et filii eius Stephani patris mei" by charter dated 1062[105]. "Cresimir rex Chroatie et Dalmatie, filius Stephani regis" confirmed the privileges of "monasterio sancte Marie Iadrensis" founded by "soror mea Cicca", with the consent of "nostri ducis Stephani", by charter dated 1066[106]. Byzantium appointed Krešimir IV as imperial representative in Dalmatia in 1069[107]. He founded a Benedictine monastery at Biograd[108]: "rex Chresimir" founded "monasterium…sancti Thome situm in civitate Belgrado" by charter dated to [1069][109]. The Normans attacked northern Dalmatia in 1074, establishing themselves as overlords in Split, Trogir, Biograd and Zadar, but were expelled by the Venetians over the following three years[110]. The dating clause of a charter dated Nov 1075 refers to "ea tempestate, qua comes Amicus regem Croatie cepit" [Count Amico Giovinazzo][111]. This document suggests that King Krešimir IV was deposed. m ---. The name of King Krešimir's wife is not known. King Krešimir IV & his wife had [one child]:
  • i) [STJEPAN (-before 1069). "Cresimir rex Chroatie et Dalmatie, filius Stephani regis" confirmed the privileges of "monasterio sancte Marie Iadrensis" founded by "soror mea Cicca", with the consent of "nostri ducis Stephani", by charter dated 1066[112]. It is possible that "ducis Stephani" was the same person as the future King Stjepan II (see below). It is also possible that he was the donor´s son, although if that was the case it is surprising that the document does not specify "filii mei". If King Krešimir did have a son named Stjepan, he must have died before 1069, the date of a charter in which King Krešimir IV is named as "patruus" of his heir Stjepan.]
• b) CICCA (-after 1087). "Cresimir rex Chroatie et Dalmatie, filius Stephani regis" confirmed the privileges of "monasterio sancte Marie Iadrensis" founded by "soror mea Cicca", with the consent of "nostri ducis Stephani", by charter dated 1066[113]. Various ecclesiastical dignitaries confirmed the foundation of "Iaderensis ecclesie beate Marie", at the request of "abbatissa…Cicha, cum omnibus sororibus", by charter dated to [1072][114]. "Dragus…prior Jadere urbis" donated property to "domna Cicca abbatissa" by charter dated 1072[115]. "Suinimir…rex Chroatie Dalmatieque" confirmed royal protection for "abbatisse Ciche…tuoque monasterio sancte Marie" granted by "precessor meus Cresimir rex" by charter dated 1087 "in festivitate s. Dimitrii"[116]. m --- (-before 1066). The name of Cicca´s husband is not known, but presumably he predeceased her foundation of the monastery which is recorded above. One child:
  • i) VEKA [Vekanega] (-after 1107). A charter dated 1091 records "querimonia domne Veke filie Ciche" relating to the inheritance of "viri sui…Dobroslavi…Petrus socer suus filius domni Dabri" after whose death she became a nun[117]. "Vekenega abbatissa sancte Marie" bought property "in Brauzo" from "Zurona filiastro Mazogomile" by charter dated 1107[118]. m DOBROSLAV, son of PETAR & his wife --- (-before 1091).
    • c) [--- . Although the charter quoted below clarifies that King Krešimir IV was the uncle of Stjepan, it is not known with certainty whether the relationship was through the latter´s father or mother. The charters uses the term "patruus" which, if translated literally would indicate that the relationship was paternal. However, it is uncertain whether the terminology can be interpreted so strictly. m ---.] One child:
  • i) STJEPAN (-[1090/91]). ["Cresimir rex Chroatie et Dalmatie, filius Stephani regis" confirmed the privileges of "monasterio sancte Marie Iadrensis" founded by "soror mea Cicca", with the consent of "nostri ducis Stephani", by charter dated 1066[119]. It is not known whether "ducis Stephani" was the same person as the future King Stjepan II. It is also possible that it was the donor´s son, although if that was the case it is surprising that the document does not specify "filii mei".] "Cresimirus…rex Chrobatorum atque Dalmatorum" donated the church of St Stjepan near Split to the archbishop of Split, confirmed by "Stephanus…patrui mei heres…futurus in regno successor", by charter dated 1069[120]. He abdicated in 1075 and became a monk at St Stefan in Split[121]. "Stephanus olim…dux Chroatorum" donated property to "monasterium sancti Stephani", in the presence of "Suinimiri regis domini mei, Lepe regine, Radouani filii regis", by charter dated 1078[122]. He succeeded in [1087/88] as STJEPAN II King of Croatia and Dalmatia. The dating is confirmed by a charter dated 1087 "in festivitate s. Dimitrii" under which "Suinimir…rex Chroatie Dalmatieque" confirmed royal protection for "abbatisse Ciche…tuoque monasterio sancte Marie" granted by "precessor meus Cresimir rex"[123], and a charter dated 1088 which records "coram Stephano rege Chroatie"[124]. His co-identity with Stjepan, nepos of King Krešimir IV is confirmed by the charter dated 1089 under which "Stephanus…Chroatorum et Dalmatinorum rex" referred to "p, auum, proauumque solio [in] regio"[125]. He ruled jointly with Slavić from [1089/90] until [1090/91]. The Historia Salonitanorum of Thomas Archdeacon of Split names "Stephani, Cresimiri et Suinimiri" as kings while Lawrence was archbishop of Salona (he was installed in 1060) and "temporibus Michaelis imperatoris"[126]. "Stephanus…Chroat" confirmed the donation of property to the church of St Benedict at Split by "nuper rege defuncto Suinimiro" by charter dated [1088/89][127]. "Stephanus…rex Chroatorum et Dalmatinorum" donated property to the church of St Stjepan at Split by charter dated 1089[128].

    ---

Napomena: Nije bio oženjen sa Hicelom Orselo, već sa Marijom kćerkom od bana Stjepan. Pogrešno su identificirane dvije različite osobe s istim imenom Stjepan.

Note: He was not married to Hicela Orselo, but he married to Marija, the daughter of Ban Stjepan.
At wikipedia and Treccani source written wrong information, at MedLands is correct, she was married to Stjepan Svetislavić son of Svetislav "Suronja" Trpimirović, king of Croatia , a Kralj Stjepan I (Stjepan III Dobroslav) Trpimirović, of Croatia was married to Maria, daught. of Ban Stjepan. Two different person with the same name Stjepan were wrongly identified in both that sources.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_I.,_kralj_Hrvatske

Stjepan I. Krešimirović, sin kralja Krešimira III. iz dinastije Trpimirovića, bio je hrvatski kralj koji je vladao od 1030. do 1058. godine. Iako je prije njega i kralj Stjepan Držislav nosio ime „Stjepan“, on ga nije primio po krunidbi kao Držislav (što je bio običaj većine srednjovjekovnih vladara kako bi izrazili svoju kršćansku odrednicu), nego mu je ono bilo dato po rođenju. Stoga je pravo da se on smatra „prvim“ hrvatskim kraljem Stjepanom.

Za svoje vladavine povratio je upravu nad cijelom Bosnom i Dalmacijom, osim Zadra koji je potpao pod mletačku vlast. Također, za njegova vladanja prvi put se 1042. god. spominje poseban hrvatski biskup kao sufragan splitskog nadbiskupa.

Sadržaj 1 Povijesna svjedočanstva 2 Vladavina 3 Zavjetna crkvica 4 Izvori 4.1 Ostali projekti Povijesna svjedočanstva O kralju Stjepanu nema izravnih svjedočanstava iz vremena njegove vladavine. Nisu pronađeni kameni natpisi s njegovim imenom niti su sačuvane, makar u kasnijem prijepisu, isprave koje je njegova kancelarija izdala. Svejdočanstva o Stjepnovom postojanju sačuvana su prvenstveno u ispravama njegovog sina Petra Krešimira IV. U jednom od dva sačuvana prijepisa darovnice samostanu sv. Ivana u Biogradu iz veljače 1060. godine, Petar Krešimir IV. ističe da je njegov otac bio kralj Stjepan (Ego Chresimyr, Stephani regis filius).[1] Isti podatak ponavlja se u ispravi od 25. prosinca 1066. kojom Petar Krešimir IV. pod svoju zaštitu uzima samostan sv. Marije u Zadru (Ego Cresimir, rex Chroatie et Dalmatie, filius Stephani regis),[2] te u ispravi kojom se 1069. samostanu sv. Krševana u Zadru poklanja otok Maun.[3]

Konačno, isprava iz 1066./1067. kojom Petar Krešimir IV. potvrđuje samostanu sv. Krševana u Zadru posjed u Diklu daje širi pregled rodbinskih odnosa unutar vladajuće dinastije.[4] U njoj Petar Krešimir IV. nabraja svoje pretke. Započinje od Mihaela Krešimira II. kojeg naziva Chresimiri maioris, te za njega navodi da je imao sina Držislava (Dirzislai) u čije vrijeme su banovali snažni banovi Pribina i Godemir. Nakon Držislava navodi se Svetoslav Suronja (Suataslao) koji je imao braću Krešimira (Cresimiri) i Gojslava (Goyslaui) te sina Stjepana za kojeg Petar Krešimir IV. kaže da je njegov otac (pater mei). Na temelju ovoga podatka može se zaključiti da je Stjepan bio sin Svetoslava Suronje ili Krešimira III. Prema navodu Ivana Đakona Svetoslav je svoj savez s Petrom II. Orseolom ojačao tako što mu je predao svoga sina Stjepana.[5] Ivan Đakon također navodi da je Svetoslavov sin Stjepan oženio Orseolovu kćer Hicelu.[6] Međutim, budući da Petar Krešimir IV. u darovnici kojom je samostanu sv. Marije u Zadru darovano zemljište u Točinji naveo da je njegov djed bio Krešimir, a ne Svetoslav, vjerojatnijom se čini mogućnost da su postojala dva Stjepana.[7] Prvi je bio Svetoslavov sin koji se oženio Hicelom, a drugi je bio sin Krešimira III. i kasniji hrvatski kralj Stjepan I.

Postoji mogućnost da se Stjepan spominje u kronici Ivana Goričkog. Sama vijest je vrlo konfuzna. Navodi se da je hrvatski kralj Stjepan, kojeg zovu Vojislav, pustošio krajeve do Drine.[8] Kroničar je ovdje očito pomiješao dva vladara, hrvatskog (Stjepan I.) i dukljanskog (Stjepan Vojislav), te ih je spojio u jednu osobu. Međutim, ova vijest vjerojatno ima određenu povijesnu točnost jer se navodi da je dotični hrvatski vladar za bana postavio Prasku. Dotični Praska spominje se kao ban i u spomenutoj darovnici za Diklo.

Vladavina Stjepan I. se najprije posvetio obnovi hrvatske pomorske snage i već 1032. god. poslao je svoje brodove u pomoć bizantskoj mornarici u njihovom ratu protiv Arapa.[nedostaje izvor] Naime, sukobi između Bizanta i Arapa su ekslirali nakon što muslimani u Jeruzalemu ništili Bazilika Svetog grobabaziliku svetog groba. Ovim činom Stjepan je želio učvrstiti bizantsko-hrvatske veze i istovremeno onemogućiti bizantsku pomoć Mlečanima koji su željeli okupirati hrvatsku obalu.

Trgovina i gospodarstvo su procvale za Stjepana I., te se javlja aristokratska buržoazija u gradovima kao što su: Zadar, Biograd, Knin, Split, ali i drugim priobalnim gradovima. Također je vrlo vjerojatno kako su u to vrijeme stasali i gradovi u Slavoniji, osobito na rijeci Savi, kako je pučanstvo imigriralo na sjever i istok u potrazi za obradivom zemljom. Najveći gradovi u to vrijeme bili su Zagreb i Sisak.[nedostaje izvor]

O njegovu savezu s koruškim vojvodom Adalberonom (1035.) protiv cara Konrada II. nema detaljnijih podataka. No, zabilježeno je kako Stjepan I. iste te godine šalje svoga rođaka Dobronju u Carigrad, da se pokloni bizantskom caru Mihajlu IV. Paflagoncu. No, kako je Stjepan ratovao s najvećim bizantskim saveznikom, Mletačkom Republikom, Dobronja je bio zatočen i naposljetku je preminuo u Carigradu.

Za Stjepanove vladavine, Hrvati i Srbi u Duklji, Travunji i Zahumlju su se 1034. god. pokušali osloboditi bizantske vlasti pod vodstvom dukljanskog kneza Stjepana Vojislava. U tome i uspjevaju, te je 1042. god. Stjepan Vojislav osnovao samostalnu državu Duklju. Iste godine na vlast u Carigradu dolazi Konstantin IX. Monomah i bizantska politika prema Hrvatskoj se mijenja. Kako bi očuvao dijelove Dalmacije, car je imenovao hrvatskog bana Stjepana Prasku za „carskog protospatora“ (počasni zapovjednik carske vojne ispostave). On je nominalno radio za Bizant i stolovao je u Zadru, ali je isposlovao da ostali gradovi dođu pod vlast kralja Stjepana I.[nedostaje izvor] U Zadru je, zajedno sa suprugom Marijom, darivao posjedima samostan sv. Krševana 1042. god.

Kao odraz svoje samostalnosti, Stjepan I. je u Kninu 1040. god. osnovao biskupiju, koja je na sjeveru dopirala sve do rijeke Drave. Kninski biskup nosio je naslov »hrvatski biskup« (episcopus Chroatensis), a prvim biskupom u Kninu 1042. god. navodi se biskup Marko.

Promjena se ponovno dogodila 1046. god. kada je iz Ugarske morao bježati kralj Petar Mlečanin, sin bivšeg mletačkog dužda Otona Orseola i nećak kralja Stjepana I. Stjepan je potom provaljivao i ratovao po Ugarskoj, a na istok je proširio svoju vlast sve do Drine. Te prilike su iskoristili Mlečani kao razlog za ponovno opsjedanje dalmatinskih gradova. Mletački dužd Dominik Kontarini je poveo krvavi rat protiv Hrvatske u kojemu je 1050. god. uspio osvojiti i Zadar.

Za vrijeme Stjepanove vladavine u južnoj Italiji je Robert Guiscard osnovao nezavisnu normansku državu, što će kasnije imati utjecaja na hrvatske prilike za Petra Krešimira IV.

U histriografiji se javljalo mišljenje da je Stjepan 1050. godine Dubrovniku poklonio zemlju od Zatona do samoga grada.[9] Međutim, riječ je o nekritičkom preuzimanju podatka koji je prvi zapisao Džono (Junije) Rastić (1671.-1735.) u kronici Chronice de Ragusa.[10] Dotična kronika nije sačuvana u originalu, već u kasnijim prijepisima. Tekst koji spominje navodnu donaciju ima ljetopisna obilježja, dok mus druge strane nedostaju sva obilježja diplomatičke isprave, npr. inskripcija, koroboracija, arenga, sankcija itd.[11] Zbog toga je očito da se radi o legendi, a ne vjerodostojnom izvoru. Tu činjenicu pojačava podatak da je kralja Stjepana iz ove legende naslijedio kralj Silvestar (neki ranonovovjekovni kroničari navode da je bio sin jednako imaginarnog kralja Prelimira) koji je Dubrovniku poklonio Elafite 1080. godine.[12]

Stjepan I. vjerojatno je vladao do 1058. god. kada se u izvorima kao kralj prvi put spominje njegov stariji sin, Petar Krešimir IV.. Njegov mlađi sin bio je Gojslav II. Prema zapisu u Korčulanskom kodeksu, Petar Krešimir IV. je bio opružen za Gojslavovo ubojstvo te se ispred papinog poslanika morao zajedno s dvanaest župana zakleti u svoju nevinost. Za Gojslava možemo pretpostaviti da je otac kasnijeg kralja Stjepana II.

Zavjetna crkvica Na padinama Pelegrina u Župi Dubrovačkoj je stara crkvica sv. Stjepana koja se spominje još 1279. godine. Prema pisanjima dubrovačkih ljetopisaca, zavjetni je dar hrvatskog i dalmatinskog kralja Stjepana, Krešimirova sina, za ozdravljenje.[13]

Izvori

Stipišić, J. i M. Šamšalović, ur. Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 1. Zagreb: Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 1967., pp. 89. (Dalje: CD I)

CD I, 102.

CD I, 113.

CD I, 105-106.

Rački, Documenta, 427.

Rački, Documenta, 430.

CD I, 104-105.

Rački, Documenta, 472.

Frederick Bernard Singleton, A Short History of Yugoslav Peoples, 1985. Cambridge University Press, ISBN 0-521-27485-0

S. Antoljak, Hrvatska historiografija, str. 165-166.

Dotični tekst prema F. Radić, Razvaline crkve S. Stjepana u Dubrovniku, Starohrvatska prosvjeta 3 (1897), str. 14-27. glasi: Stjepan kralj hrvatski pritisnut teškom i dugom nemoći zavjetova se da će popraviti i providjeti zakladom crkvu S. Stjepana u Dubrovniku. Crkva ova bijaše na glasu cijeća čudesa, što po izprošenju svetijeh moći u njoj se dogadjahu; a bijaše potreba da se načini i popravi zbog njezine starodavnosti. A kad Stjepan ozdravi, posla u Dubrovnik svoga povjerenika sa svotom od 6000 dubrovačkijeh perpera, naredivši mu da gragju crkovnu popravi, i da on nad tijem poslom nadzira. To bi svršeno u dvije godine dana; tada povjerenik, po naredbi kraljevoj utemelji zakladu za jednoga crkovnjaka, koga dužnost bijaše imati pomnju od iste crkve, i predadu za prvi put tu službu jednome kraljevu rogjaku, kojemu bješe ime Stojko. Malo za tijem isti kralj sa svojom ženom Margaritom dogje pohoditi Dubrovnik; i ovom prigodom, da bi zahvalio Dubrovčanima na prijateljskom dočeku, darova im Župu, Brgat, dio Šumeta, Gruž, Rijeku, Zaton sve do Orašca — koje zemlje nahode se naokolo Dubrovnika — tijem uvjetom, da u svijem rečenijem mjestima, podignu po jednu crkvu na čast S. Stjepana. Dubrovčani sagradiše crkve, koje i dan današnji se vide u Sustjepanu, u Rijeci i u Zatonu. Malo vremena progje odkad kralj otide iz Dubrovnika, a smrt ga razdijeli od ovoga svijeta. To se dogodi okolo godine 1050. te odmah po njegovoj smrti, žena mu Margarita, sakupivši svoje blago, preseli se u Dubrovnik