Vladika Petar Petrović Njegoš, II

http://www.vijece-crnogoraca-zagreb.hr/media/19676/njego%C5%A1%20i%...

http://hr.wikipedia.org/wiki/Petar_II._Petrovi%C4%87_Njego%C5%A1

Petar II. Petrović Njegoš (crnogorski: Петар II Петровић Његош) (Njeguši, 1. studenoga 1813. — Cetinje, 10. listopada 1851.), bio je crnogorski vladika i književnik. Petar mu je crkveno ime, a rođeno mu je ime Radivoje, nadimak u mladosti Rade, dok su ga Crnogorci oduvijek nazivali i Vladika Rade.

Njegoš se rodio kao drugi sin Tome Markova Petrovića, najmlađeg brata vladike Petra I. i Ivane Proroković. Vladika Petar I. uzeo ga je sebi 1825. da ga školuje i pripremi za nasljednika. Tradicija je, međutim, bila da vladar Crne Gore bude vladika. Školu je pohađao u Cetinjskom samostanu i u Boki kotorskoj kod Josipa Tropovića, a poslije je za učitelja imao Simu Milutinovića "Sarajliju". Vladika [uredi]

Petar II. Petrović Njegoš kao vladika U svojoj 17. godini, poslije smrti 1830. Petra I., Njegoš se zaredio u svećenika i preuzima vjersku i svjetovnu vlast u Crnoj Gori. Godinu dana nakon preuzimanja vlasti osniva Senat i Gardu (Gvardiju) - kao kombinirane organe sudske, upravne i izvršne vlasti. Za upravitelje nahija postavlja kapetane. Godine 1832. ukida guvernadurstvo. 1833. putovao je u Petrograd, gdje je zavladičen.

Na Cetinju 1834. osniva prvu tiskaru i školu u oslobođenom dijelu Crne Gore. Nagovarao je Srbiju da zajedno poduzmu akciju za oslobođenje Bosne i Hercegovine od Turaka. Njegoš je bio i vjerski i svjetovni poglavar Crnogoraca među kojima je vladala domaća anarhija, plemenska surevnjivost i krvna osveta.

Vladika se u proljeće 1850. razbolio od prsne bolesti kojoj je uzalud tražio izlječenje u Italiji i od koje je i preminuo 10. listopada 1851. u Cetinju. Testamentom je naredio da njegov nasljednik bude njegov rođak Danilo I. Petrović Njegoš. Po svojoj sahranjen je na Lovćenu, u crkvici posvećenoj Petru I. Petroviću, kanoniziranom kao Sveti Petar Cetinjski. Njegoš i Hrvati [uredi]

Unutrašnjost Njegoševa Muzoleja na Lovćenu koji je rad hrvatskoga kipara Ivana Meštrovića Njegoš je 1848. godine bio u vezi s hrvatskim banom Josipom Jelačićem i nudio mu je vojnu pomoć od 2.000 Crnogoraca. Također je istim povodom održavao prepisku s guvernerom Dalmacije Johanom fon Turskim koji je u pismu Njegošu od 2. studenog 1848. napisao: "...u smotreniju pošiljanja Crnogoraca po kojemu sovjetovatelno bi bilo ovu ekspediciju ne preduzimati ili je posle otložiti, jerbo bi to, može biti, gospodina Bana ne u malu nepriliku..." [1]

U pismu od 17. studenoga 1848. godine Njegoš guverneru Turskom odgovara: "Istina je da su Crnogorci spremni da budu u pomoći svojoj braći Hrvatima, jedno po jedinoplemenosti, a drugo po njihovoj prirođenoj naklonosti vojničke trudove snositi". [2] Književni rad [uredi]

Podrobniji članak o temi: Gorski vijenac

Gorski vijenac Njegoš se nije redovno školovao, niti je pohađao više škole. Kod bokeljskih svećenika se učio samo osnovnoj pismenosti. Na Njegoša je utjecao i Lukijan Mušicki, koji je 1830-ih imao glas velikog pjesnika. Klasičnu grčku poeziju čitao je na ruskom a jedan dio Ilijade preveo je s ruskog na crnogorski jezik u narodnom desetercu. Njegoš je bio pod utjecajem antičkog klasicizma, posredno i više formalno, skoro isključivo u rječniku. Ukoliko je više pjevao i jačao svoju osobnost, utoliko se sve više oslobađao tog utjecaja. Prva njegova knjiga Pustinjak cetinjski (prvotno nazvana „Glas kamenštaka“), napisana je 1833., a tiskana 1834. u Cetinju. Njegovo najbolje djelo, Gorski vijenac, uzvišenom dikcijom i oblikom podsjeća na grčku tragediju; pa ipak, djelo je u potpunosti samostalno i kao neposredan proizvod narodnog duha i jezika. Pored ruskog, Njegoš je poznavao i francuski i talijanski, i na tim jezicima čitao najveće pjesnike i mislioce. Njegoš je počeo pisati još kao dječak. To su bile kratke i beznačajne pjesme, sasvim u duhu narodne pjesme, često ispjevane uz gusle. Sima Milutinović je u svoju zbirku narodnih pjesama unjeo pet za koje tvrdi da su Njegoševe. 1834. objavio je dvije zbirke pjesama, gdje ima i nekoliko pjesama u kojima se već vidi genijalni pjesnik. Među pjesmama u kojima prevladava dubok i smjela misaona lirika naročito se ističu: Crnogorac k svemogućem Bogu, Vijerni sin noći pjeva pohvalu mislima i Oda Suncu. Ostale pjesme pjevaju o crnogorskom junaštvu i ispjevane su sasvim u duhu narodne pjesme. Njegoš je, u vrijeme neprekidnih bojeva s Turcima, zaneseno volio narodne pjesme, skupljao ih i sam stvarao nove. Pored pjesama u spomenutim zbirkama, tiskao je i dva kraća spjeva u istom duhu i razmjeru: Kula Đurišića i Čardak Aleksića. Godine 1854. objavljena je Slobodijada, epski spjev u deset pjevanja, u kome se slave crnogorske pobjede nad Turcima i Francuzima. Po suvremenim listovima i časopisima izišao je znatan broj njegovih kraćih pjesama, prigodnog i moralnog karaktera, kao i veliki broj oda i poslanica. Njegoš je počeo skromno, podražavajući narodno pjesništvo ili učenu i objektivnu suvremenu liriku, kakvu je prije njega pisao Lukijan Mušicki i njegovi sljedbenici. Ali se on sve više razvijao, istina postupno, ali snažno i sigurno. Čitanjem i razmišljanjem, on je ulazio u sve teže moralne i filozofske probleme, sve dublje i potpunije uobličavao svoje umjetničko izražavanje i posljednjih sedam godina života stvorio tri svoja glavna djela: Luča mikrokozma, Gorski vijenac i Lažni car Šćepan Mali. Godine 1927. je Njegošev Gorski vijenac Dušan Bogosavljević preveo s crnogorskog na srpski jezik.[3] To je učinjeno, kako kaže dr. Žarko Đurović, da bi Srbi mogli lakše razumijeti Njegoševo djelo, jer je Njegošev "original za njih bio nerazumljiv." Njegoševa kapela [uredi]

Njegošev mauzolej na Lovćenu Danilo I. Petrović Njegoš je prenio Njegoševe ostatke na Lovćen 1855. godine. Nevrijeme i gromovi su rastrošili kapelicu, ali se je knez Nikola I. Petrović 1879., poslije ratnih pobjeda sjetio obnoviti kapelu i staviti gromobran. Kad je Austro-Ugarska u Prvom svjetskom ratu osvojila Crnu Goru, Njegoševa je grobnica bila teško oštećena djelovanjem K.u.k. topništva. Njegoševe kosti su prenijete na Cetinje 12. kolovoza 1916. 23. rujna 1925., kralj Aleksandar I. Karađorđević je sagradio , po ideji potpuno novu kapelu na vrhu Lovćena i izvršio svečani prijenos Njegoševih kostiju u kapelu i mramorni lijes. No, taj čin kralja Aleksandra među Crnogorcima je shvaćen kao uvrjeda nacionalnog ponosa, te je, nakon 1945., pokrenuta kampanja da se njegova kapela sruši i da sami Crnogorci Njegošu sagrade dostojnu grobnicu. Na mjestu stare crkvice, podignut je početkom 1970-ih mauzolej, po arhitektonskom rješenju Ivana Meštrovića. Nasljedstvo [uredi]

Spomenik Njegošu ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu Njegoševe stvari su propadale i gubile se nepovratno. Tome su doprinosile promjene vlasti, ratovi, širenje Cetinja, a ponajviše nemar i neshvaćanje njihovog značaja. Njegoš je, međutim, čuvao svaki papirić i svaku sitnicu. Netragom su nestali njegova odjeća, oružje, pera, diviti i čibuci. Knjige s njegovim primjedbama na marginama godinama su se vukle po cetinjskim školama i nestajale. Od sveg namještaja, od slika iz njegovih soba, od osobnih stvari, preživjela je jedna fotelja. Preživjelo je više njegovih portreta, i to izvan Crne Gore. Njegov biljar je izgorio u hotelu na Durmitoru, kad su partizani 1942. godine spalili Žabljak. Kule i ogradni zidovi Biljarde su porušeni, a ona prepravljena. Brest kraj Biljarde je posječen da bi se napravilo mjesto spomeniku ubijenog kralja Aleksandra Karađorđevića. Njegoševe topove su odvukli austrijski okupatori u svoje livnice. Nestali su i njegovi rukopisi, čak i najvažniji: Luča mikrokozma i Šćepan Mali.

Vanjske poveznice [uredi]

Emisija "Živa istina" RTV IN 14.1.2011. gost Akademik Radovan Radonjić (VIDEO) RT CG emisija "GUVERNADURI"