Follow
Prezime Babic nastalo je na dva nacina: od turske rijeci babo sto znaci otac ili pak od slavenske rijeci baba u znacenju oceva ili majcina majka.
"Prezimena koja su nastala i koja su grupirana podalje od tursko-muslimanskog utjecanja slavenskog su podrijetla, kao i oni Babici kojih su prezimena potvrdjena od XV. stoljeca, dakle prije islamskog utjecaja. Po popisu pucanstva katolickih zupa u Bosni 1743. cini se (a valjalo bi temeljitije provjeriti) da su Babici u zupama Sutiska, Majdan, Fojnica, Grabovice, Vitina i Gradacac, a Babici u Livnu, Duvnu, Komusini i dr."
Babici su "stara bosanska obitelj koja je plemstvo dobila od kralja Stjepana Ostoje 1408. i od hrvatskougarskog kralja Vladislava 1439. godine. U doba mletacko-turskih ratova iselili su se u Hrvatsku i Hercegovinu, a zatim u Makarsko primorje, i to s titulom "conte" i plemici Kraljevine Bosne, Ugarske, Krajine i Makarskog primorja. Poslije bitke kod Zadvarja 1646. u kojoj je poginuo knez Petar i sinovi Josip i Stjepan, prezivjeli sinovi Ivan i Mate presli su sa 150 obitelji na Brac i nastanili se u Bolu. Zbog tih zasluga Mletacka Republika je priznala njima i njihovim potomcima postojece naslove i privilegije (tituli di conte e nobili).
Dakako, biskup je fra Pavo Dragicevic 1741./42. godine zabiljezio Babice pucane: u Vinici 14-clanu obitelj Martina Babica (Martinus Babich); u Rujanima pokraj Livna 12-clano domacinstvo Mate Babica; u Podmalovanu na kupreskoj visoravni 7-clano kucanstvo Ante Babica; u Ricanima, zupa Rama, dom je imao Mijo Babic s 5-ero ukucana; i zapadnohercegovacki su Babici uvrsteni u Dragicevicev popis: 6-clana obitelj Luke Babica u Donjem Gracu, stara zupa Mostar, u Vitini pokraj Ljubuskog je kuca Mate Babica I njegove 4-clane obitelji.
1768. godine biskup je fra Marijan Bogdanovic Babice zabiljezio samo na Kupresu i u okolici Ljubuskog: u Zloselima zivi obitelj Boze Babica s 3 clana, a u Odzaku kucu s 5 ukucana ima Grgo Babic, u Vitini obitava 4-clana obitelj Ante Babica, a u susjednim Radisicima zivi Stipan Babic s 5-clanom obitelji.
Dakle, Babica nema na duvanjskom, livanjskom i mostarskom podrucju, a prema prosudbi stoga sto su otisli za svojim rodacima prezimenjacima u Cetinsku ili Imotsku krajinu. Jedino se tako moze protumaciti okolnost da su svi danasnji livanjski Babici, a nastanjeni su u Vrzeralima, Podradini, Podhumu, Vidosima, Podkraju, Gornjem Zabljaku, Malim Kablicima i Priluci, doselil iz planinskog sela Vostana u zapadnom dijelu Cetinske krajine.
1687. godine u sklopu velike seobe katolika iz Rame, Duvna, Kupresa, Glamoca doselilo je mnogo obitelji s prezimenom Babic, jer se pridodjeli zemlje od mletackih vlasti pojavljuju u gotovo svim dijelovima nima. Primjerice 7. prosinca 1740. godine izvjesni Marko Babic salje molbu providuru Marinu Antoniju Cavalliju da mu dopusti obradjivati livanjskom begu Muhamedu Atlagicu, jer ih je Marko ili njegov otac obradivao prije preseljenja na mletacki teritorij. Fra Josip Ante Soldo zabiljezio je i jos jedan slucaj: 1787. godine 80-godisnji Luka Babic, koji je ostao bez potomstva, stavlja na raspolaganje mletackim vlastima 14 kanapa zemlje u Potravlju, koja su mu prije pedesetak godina dodijeljena kao doseljeniku s bosanskog podrucja. Sto se pak tice imotskih Babica, oni imaju dvije grane: studenacku i runovicku.
Babici sa Studenaca su prema obiteljskoj predaji doseljnici sa Sestanovca. "Stanja dusa 1739. zabiljezio je u Mate Babica 8 celjadi.kod diobe zemalja 1725. godine Nikola Babic s 5 celjadi dobio je 2 kanapa zemlje. Sa Studenaca odselili u Kukavice kod Kupresa.
Sto se pak tice Babica iz Runovica, oni su doseljenici sa Studenaca i iz Hercegovina., vjerojatno iz Donjeg Graca pokraj Sirokog Briga ili iz Vitine pokraj Ljubuskog. "Kad se stvarao 1725. godine Zemljisnik u Runovici je Ante Babic s 20 celjadi dobio 3 kanapa zemlje a u Zmijavcima 24, Ivan Babic s 2 celjadi 3 kanapa. Pleme zivi na dva mjesta. Prema predaji jedni su doselili sa Studenaca i naselili se kod zupske kuce. Po njima se predjel u Runovicima zove Studencine.
Drugi su prema predaji dosli iz Hercegovine na Umljane, odakle su sisli na Babica Brig pa na Sebisinu. Babici sele i u sjevernu Bosnu na derventskoplehansko podrucje: od 1760. do 1810. godine postaju stanovnici Velike, Komarice, Foce, Koraca, Lijesca i Johovca. U maticama zupe Plehan 1770. godine zabiljezena je Kata Babic "od Imotskog".
Sto se pak danasnjih Babica u Mostaru, oni nisu u krvnom srodstvu sa spominjanim im prezimenjacima, jer su, kako je utvrdio Nikola Mandic, nastali od roda Spuzevica iz Krivodola pokraj Mostara. "Prvi upis nadimka Babic nalazimo u matici vjencanih zupe Mostar, kada se Ivan, sin Pave Spuzevica iliti Babica iz Rodoca, ozenio 1873. godine. Nakon toga naizmjenicno je i postupno sve vise u matice u matice upisivano dvojno prezime, ali je Babic sve cesce isticano, a Spuzevic postupno zanemarivano, dok konacno oko 1920. godine nije potpuno iscezlo, i ostalo Babic kao njihovo stalno prezime."
Danasnji duvanjski Babici su, najvjerojatnije, potomci povratnika iz Cetinske krajine, ali ne treba iskljuciti i mogucnost doseljenja sa Studenaca.
Babići su prisutni u svim hrvatskim županijama, u ukupno 402 općine i 1007 naselja, pretežito u urbanim sredinama (61%). Danas ih najviše živi u Zagrebu (2200), Rijeci (800), Splitu (650), Osijeku (300) i u Sesvetama kraj Zagreba (200).
Babić (plemstvo)
Babić je hrvatska plemićka obitelj iz Bačke.
Hrvatska obitelj Babić u Bačkoj spada u treću skupinu hrvatskog plemstva u Bačkoj. To su obitelji koje su plemstvo zadobile tijekom 1700-tih.[1] Među njima su obitelji: Horvat, Barić, Šomošić, Alaga, Ivanić, Stipanović, Bukvić, Vojnić, Piuković, Pilasanović, Guganović, Nimčević, Sarić, Parčetić, Volarić, Vuković, Perčić, Babić, Blesić, Miković, Ambrozović, Bošnjak, Lučić, Markulin, Orčić, Strilić, Fratričević, Kopunović, Milašin, Novaković, Rudić, Latinović.
Obitelj Babić stara je plemenita obitelj, porijeklom iz Bosne, koja se u Hrvatsku doselila bježeći pred Turcima. Godine 1501. kralj Vladislav II. poslao je kneza Ivana Babića u Hercegovinu, odakle su njegovi potomci prešli u Makarsko primorje. U poveljama iz 1646. navedeno je da je obitelj Babić dobila povelju bosanskog kralja Ostoje (1408.) i ugarsko-hrvatskog kralja Vladislava (1439.) s titulama conti i plemići kraljevine Bosne, Ugarske, Makarske, Primorja (makarskog) i Krajine. Poslije bitke kod Zadvarja (1646.) u kojoj je poginuo knez Petar Babić i sinovi Josip i Stjepan, njegovi su preživjeli sinovi Ivan i Mate, zajedno s još 150 obitelji, prešli na otok Brač i nastanili se u Bolu. Mletačka Republika priznala im je grofovski naslov (conte) i pripadnost plemstvu (tituli di conti e nobili). Posljednji potomak obitelji Babić, Ivan Babić, kulturni i prosvjetni radnik, umro je 1943. godine.
- http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=3_12827 Nutrizio-Grisogono [nutri:'cio grizo'gono], hrvatska plemićka obitelj iz Trogira. Prvotno se zvala Babić, a po obiteljskoj predaji prvi njezin član Mihovil Babić doselio se 1317. iz Poljica u Trogir. Prezime Babić zamijenili su prezimenom Nutrizio oko 1628.
- http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=44454
BABIĆ
Obiteljski grb ŠTIT: U plavome štitu na zelenom trobrijegu zlatna kruna iz koje rastu tri crvene ruže sa zelenim peteljkama sa po dva zelena lista. NAKIT: Tri crvene ruže PLAŠT: Crveno - srebmi i zlatno - plavi.
Prezime Babić po svome imenu i naglasku može voditi podrijetlo iz turskog jezika od riječi BABO (otac) ili od riječi domaćeg podrijetla BABA, tj. stara žena. Sva prezimena koja su potvrđena do 15. stoljeca, tj. do dolaska Turaka su slavenskog podrijetla.
Babići su stari hrvatski rod iz bratstva Tugomerića u plemenu Mogorovića iz Like. Živjeli su u gornjoj Lici, južno od mjesta Ribnik.
Postoje i Babići u Makarskom primorju, a pripadaju starome bosanskom plemstvu, koje je, bježeći pred Turcima, doselilo u Hrvatsku, tj. u Makarsko primorje.
Babići iz Bosne su povelju o dodjeli plemstva i grba dobili od bosanskog kralja Ostoje, 28. prosinca 1408. godine.
Godine 1501. poslao je kraIj Vladislav II. kneza Ivana Babića u Hercegovinu, odakle su njegovi potomci došli u Makarsko primorje, gdje i danas žive u velikom broju.
Kao trogirski plemići Babići su nazvani Nutrizio i, prema heraldičaru Heyeru von Rosenfeldu, potjecali su od Mihovila i Stjepana "conte" Babića, koji su u Trogir doselili iz poljičke kneževine 1317. godine. Vjerojatnije je da su se u Trogir doselili u 17. stoljeću, jer se u 16. stoljeću ne nalaze u popisu trogirskih plemića.
Josip, sin Jurja Nutrizia iz Trogira bio je 28. listopada 1823. godine promaknut u plemića s pravom nošenja grba.
Pouzdane vijesti o ovoj obitelji nalaze se u poveljama Pavla Coatorta, izvanrednog providura Mletačke Republike u Daimaciji od 1646. godine.
Grbovnicu o dodjeli plemstva i grba podijelio je i kralj Karlo III. u Beču, 12. kolovoza 1716. godine Franji Babiću, njegovoj supruzi Elizabeti Csakani i njihovoj djeci Vuku, Antonu i Julijani.
Iz ove obitelji potječe i skradinski biskup Ivan Babić, koji se kao biskup spominje 1687. godine.
Poznati hrvatski pjesnik Ljubo Babić (Šandor Đalski) također pripada ovoj plemičkoj obitelji.
Druga je loza obitelji Babići s pridjevkom "Lovinački", a ovaj su pridjevak dobili po mjestu Lovinac u Lici, gdje su živjeli i kao plemići imali svoje posjede služeći u krajiškoj vojsci.
Ugarsko - hrvatsko plemstvo s pridjevkom "Lovinački" podijeljeno je 4. veljače 1906. godine majoru austrijske vojske Nikoli Babiću iz Svetoga Roka.
U Svetom Roku živjelo je nekoliko obitelji Babić, od kojih je najpoznatiji bio pukovnik u mirovini Nikola Babić, poznati visoki austrijski časnik koji se nakon umirovljenja povukao na svoj posjed. Babiće, koji danas žive u raznim dijelovima Hrvatske, ubrajamo u Bunjevce.
Prema popisu stanovništva iz 1930. godine, Babići su živjeli: u Podgorju 90 članova, Svetome Jurju 60, u Lovincu i Svetom Roku 16 te u Boričevcu četiri člana ove poznate obitelji.
U Gackoj su živjeli i Babići pravoslavne vjere.
LITERATURA: Bojničić, 1899., str. 8., T., 5. Duišin Vlktor, Zbornik plemstva Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Dubrovnika, Kotora i Vojvodine, Zagreb 1938./ 1. dio (A-H), 1939./ II. dia (I-J, 31.-33.) Heyer Rosenfeld, Der Adel des Konigreichs Dalmatien, Nurnberg 1873. (pretisak knjige u nakladi Golden Marketing iz Zagreba, 1996. godine) str., 16. T. 11. Pavičic Sijepan, 1962.,278. Ljubović Enver, 2001., 34.-35.