Start My Family Tree Welcome to Geni, home of the world's largest family tree.
There are already 485 genealogy profiles with the Granić surname on Geni. Join now to find your relatives.

Granić Genealogy and Granić Family History Information

‹ Back to Surnames Index

Share

view all 485

Profiles

About the Granić surname

Romanski jezični korijen ovog prezimena gran- ima značenje „onaj koji je crvenkaste boje, onaj koji ima crvenkastu dlaku“: grana svila; grana tkanina; granat = šipak (ima plod crvene boje); mogran(j) = šipak; granata = u Dubrovniku naziv za dragi kamen crvene boje; granata je naziv povećeg šupljeg gvozdenog zrna koje se puni prahom, eksplozivom; granit je međunarodni naziv iz talijanskog jezika za tvrdi grahorasti kamen; granikula = u Dubrovniku naziv vrste cvijeta crvene boje.

Za stočarsko ozračaje u kojem je nastalo prezime Granić korijen gran- nalazi se u više imena domaćih životinja: Granava i Granova (krava), Granaša (koza), Granota (često ime vola u Lici), Granooka (ovca).

Granići u Muć Donji doseljavaju krajem 17. stoljeća (najkasnije 1693. godine) s haramabašom Bartulom Jelavićem, a već u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine zabilježene su u Zminovu (danas Muć Donji) tri obitelji s prezimenom Granić: Mate Granića pokojnog Nikole, Anđe, udovice Ilije Granića i Vicka Granića.

U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine u Muću Donjem je upisano pet Granića obitelji: Ivanova, Jozina, Matina, Pavina i Petrova; popis stanovništva 1948. godine u Muću Donjem zatekao je 11 obitelji s prezimenom Granić.

Danas u Muću Donjem živi 10 obitelji tog roda s 43 duše. Dakako, kad je riječ o mućkim Granićima onda se nikako ne može zaobići svećenik don Mijo Jerko Granić, župnik mućki, pisac i domoljub, koji je 1871. godine otkrio kameni natpis hrvatskog kneza Branimira iz 888. godine, jedan od najvažnijih dokumenata iz povijesti hrvatske srednjovjekovne države. Pri kopanju temelja za novu crkvu u Muću Gornjem Branimirov natpis na tri razdvojene kamene ploče pronašli su radnici. Granić je o pronalasku objavio članak u zadarskom Novom listu (broj 76. od 23. rujna 1871. godine), a izvorni spomenik s latinskim natpisom darovao je Zemaljskom muzeju u Zagrebu, gdje se nalazi i danas. Prigodom pak popravljanja mrtvačnice 1964. godine crkvenjak Josip Palinić otkrio je pokraj crkve Svetog Petra u Muću četvrti ulomak Branimirova natpisa, o čemu je pisao mjesni župnik don Ivan Bašić i na to upozorio znanstvene ustanove.

Podsjetimo znanost je prihvatila čitanje natpisa od Franje Račkog: (TEMPORE DVCIS) BRANIMIRI. ANNOR(um) XPI SACRA DE VIRG(ine) CARNE VT SV(m)PS(it). S(eu) DCCCLXXX ET VIII. VI Q(ue) INDIC(tione), a prevodi se ovako: „U vrijeme kneza Branimira otkad je Krist uzeo sveto tijelo od Svete Djevice godine 888. VI indikacije.“

Mućki su Granići Katoličkoj crkvi u 18. stoljeću dali četvoricu franjevaca: fra Andriju Granića (umro 1791. godine), fra Dominika Granića (+1772), fra Franu Granića (+1764) i fra Ljudevita Granića, brata laika (+1788).

Starina roda Granića su Veljaci pokraj Ljubuškog.

Prvi spomen Granića je iz 1686. godine, kada se u vrijeme Bečkog rata u zbjegu stanovnika Zagvozda ispod Zadvarja nalazila i 7-člana obitelj Jakova Granića. N. Mandić je u staroj matici krštenih, koja je sačuvana u franjevačkom samostanu u Zaostrogu, našao više upisa krštene djece, čiji su roditelji iz Veljaka. Godine 1703. kršteni su: -Ante, sin Tadije Granića iz Veljaka (Matica krštenih, upis 496), -Mate Grnić, sin Grge Granića iz Veljačkog Luga (MK, 501), -Luka, sin Cvitana Granića iz okolice Vrgorca, vjerojatno iz Banje ili pak sela Oraha (MK, 506), -dok je sljedeće 1704. godine kršten njegov brat Andrija (MK, 565); -godine 1703. (MK, 268) upisan je Ivan Granić iz Veljaka u ulozi kuma na krštenju Jozi Dropuljiću.

Dakako, Granići su zabilježeni i u oba biskupska popisa bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću. U popisu biskupa fra Pave Dragićevića iz 1741/1742. godine u Vašarovićima pokraj Ljubuškog zabilježena je 7-člana obitelj Mate Granića, a u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. također je Vašarovićima upisana 10-člana obitelj Ivana Granića.

U Imotskoj pak krajini Granići se javljaju u venecijanskom zemljišniku iz 1725. godine, kada je zabilježeno da su mletačke vlasti dodijelile u Medovu Docu 5-članoj obitelji Mije Granića 6 kanapa zemlje, a 8-članom kućanstvu Ivana Granića pripalo je 10 kanapa. Prema njihovim posjedima podijeljeni su, što se održalo i do danas u Medovu Docu, na Donje i Gornje Graniće.

Neki su Granići prešli i na islam, jer u Lovreću postoji mikrotoponim Granića zemlje, ali i ruševine kule što je pripadala Turčinu Mehi Graniću zvanom Urum beg, a koju su venecijanske vlasti prema zemljišniku iz 1725 godine dodijelile braći Carallipeo iz Omiša, istaknutim borcima u borbama s Turcima pri oslobađanju Imotske krajine. Prema predaji jedan se Olujić iz Lovreća oženio kćeri tog Turčina, pa su njegovi potomci prozvani Urumima.

Granići sele i na Makarsko primorje, gdje su najprije zabilježeni u popisu stanovništva 1744. godine u Baćini (danas pripada Pločama: 8-člana obitelj Petra Granića.

U Bastu (danas Baška Voda) u popisu iz godine 1802. upisano je 8 obitelji i 62 osobe s prezimenom Granić: petorice sinova pokojnog Ivana Granića (Marko s 13, Ivan s 12, Petar, Jure i Ante s po 6 članova) i trojice sinova pokojnog Jakova Granića (Mihovil sa 7, te Jure i Ante s po 6 duša u obitelji).

Na vrgoračkom području Granići danas žive u Orahu, Banji i Stilijima.

Što se pak tiče Hercegovine Granići, uz ostala mjesta, danas žive i na čapljinskom području: u selo Goricu su oko 1850. godine doselila iz Vitine pokraj Ljubuškog dvojica braće Križan i Jozo, sinovi pokojnog Frane Granića.