I'm struggling with the translation of certain passages (google translate only goes so far...). I have a Word version with those passages highighted if anybody wants to have a look and help me clarify them...
Na 7 siječnja ove godine umro je u mjestu Firmat Provincia di Santa Fe Republike Argentine kod sina Ismaela veteran naših iseljenika, čestiti i rodoljubni Frano J. Bučić u 83 god. života. On je živio u Americi 62 godine i onamo bio ljubljen i štovan i od Argentinaca i naših iseljenika, kojima je uvijek nastojao pomoći savjetom : cinom. Bučić se je brinuo očinskom skrbi i za njihovo prosvjećivanje i narodno osvješćivanje. U tu svrhu on je sa Dr. Dinkom Grisogono Bortolazzi iz Zadra osnovao u Buenos Airesu najprije dobrotvorno društvo a kasnije nacionalnu čitaonicu „Spavajući lav", kojoj je bio tajnik i koja je okupljala Hrvate i Srbe i bila ognjištem rodoljubnog složnog rada naših iseljenika bez obzira na ime i vjern --naših Slavljana. Godine 1879 osnovaše list ,,Iskra slavljanske slobode" koju je uređivao spomenuti čuveni dječji liječnik Bortolazzi, a Bučić osnovao štampariju. Kad je poslije smrti Dr. Bortolazzi „Iskra“ prestala izlaziti preseli se Bučić iz Buenos Aires a Campana, pa u Zarate. 40 godina bio je carinski činovnik.
Frano J. Bučić rodio se je u Starom Gradu na Hvaru 12 studenoga 1853 godine. Osnovnu je školu svršio u rodnom mjestu, gdje je učio privatno i gimnaziju. Na početku škol. godine 1867-8 otputovao je s bratom Dinkom, dominikancem, u Rim, gdje je pohađao najprije Collegio Romano, a poslije Seminario Vaticano. Spremao se ozbiljno za svećenički stalež. Radi bolesti morao je napustiti školu i vratiti se poslije 6 godina kuci. Bolilo ga jesto se na povratku nije mogao hrvatski sporazumijevati s majkom, koja opet nije znala talijanski. On se osjećao Hrvatom, Slavljanem i za školovanja u Rimu.
Kad j e ozdravio nastavio je školovanje u Omiškom sjemeništu Priko, a maturu je položio u Senju. Poslije svršenih gimnazijskih nauka, ' osjeti, da ne bi mogao ispunjavati svećeničke dužnosti, pa odluci krenuti u svijet. Kratko vrijeme bio je učiteljem u Starom Gradu. 1875 g. otputuje u Argentinu. Kroz 40 godina dopisivao se sa svojim nećakom učiteljem Vlahović P. Anton i književnikom P. Kumičićem. Iz njegovih pisama provijava žarko rodoljublje, iskrena ljubav prema svom zavičaju, a napose, poslije oslobođenja i ujedinjenja prama miloj Jugoslaviji. Živa je bila njegova zelja , da ju jednom posjeti i vi di svoju milu rodbinu, kojoj je posvećivao nježnu pažnju. 0tisao je s ovoga svijeta neispunjenom željom. Pokopan je u zemlji, koja je postala nova domovina njemu dvama sinovima, dvjema kćerima i 10 unučadi.
Bučić je bio naobražen čovjek , aristokrata duha, dobar kršćanin, plemenit i ljubazan sa svakim. Poznavao je vise jezika. Preveo je na španjolski neke pjesme i pripovijetke Kumičića, Daljskoga i drugih. Bio je vrstan naporu. Surađivao je osim u našim i američkim novinama još u španjolskim. listovima: La Nacion, EI Pueblo, El Semanario, El Mensajero, El Debate, El eco de Zárate, u kojima je češće pisao o prilikama kod Hrvata i ostalih Južnih Slavena i o potrebi njihove slobode i jedinstva. Istakao se je svojim radom za naše oslobođenje i ujedinjenje i za vrijeme svjetskog rata.
Frano J. Bučić je za vise od pola vijeka sijao medu našim iseljenicima - u Južnoj Americi riječju i perom luč prosvjete i nacionalnu i spadao medu onamošnje najistaknutije naše 1 prosvjetne i nacionalne radnike. Ostavio je trajnu uspomenu i zahvalnost medu našim neredom svih triju plemena u Južnoj Americi, a neka mu ostane i medu nama u staroj domovini, koju je on do zadnjeg časa života tako žarko ljubio.
BUČIĆ, Franjo Jordan, publicist i prevodilac (Stari Grad na Hvaru, 12. XI 1853 — Zárate, Argentina, 1938). Prvo školovanje stekao u rodnom gradu. God. 1867. odlazi u Rim, gdje se priprema za svećenika u zavodima Collegio Romano i Seminario Vaticano, ali se 70-ih godina zbog bolesti vraća kući. Pošto je ozdravio, nastavlja s učenjem 1872. u sjemeništu u Priku kod Omiša i 1874. u Senju. Domovinu napušta 1876. i stiže u SAD 1877, a u Buenos Aires 1878. Ubrzo se zaposlio kao službenik te osnovao dobrotvorno društvo Sociedad Austro-Húngara de Socorros Mutuos. Počinje se baviti i novinarstvom. Zajedno s Dinkom Bortolazzijem osniva južnoslavensku čitaonicu Spavajući lav i postaje njezin prvi tajnik, a 1879. Bortolazzijev pomoćnik u listu Iskra slavjanske slobode. Kad je list po Bortolazzijevoj smrti prestao izlaziti, B. se preselio 1880. u Zárate, gdje je radio kao carinski službenik, a potom godinama bio sudac u istom gradu. Pisao je crtice i pripovijesti u iseljeničkim i argentinskim vodećim listovima La Nación, El Pueblo, El Semanario, El Mensajero, El Debate, El Eco de Zárate, La Patria italiana. Poznavajući Podnasajuci dobro prilike u višenacionalnoj Austro-Ugarskoj Monarhiji, tražio slobodu za potlačene Slavene. Nakon smrti Ante Starčevića izdao seriju članaka u kojima opisuje borbu Hrvata za slobodu u Austro-Ugarskoj. Kad su braća Noe i Antun Martinolić 1908. počeli izdavati hrvatsko-argentinski iseljenički list Materinska riječ, B. je i u njemu surađivao. Slao je dopise u zadarski Narodni list i u zagrebački Vijenac.
LIT.: Naši sokolovi. Franjo Jordan Bučić. Jeka (kalendar; Rosario de Santa Fé), 1920, str. 32–34. — I. Lupis-Vukić (I. L.-V.): Franjo Bučić. Matica, 3(1953) 4, str. 77. — Lj. Antić: Naše iseljeništvo u Južnoj Americi i stvaranje jugoslavenske države 1918. Zagreb 1987.
