Franjo Ksaver Pejačević

https://hr.wikipedia.org/wiki/Franjo_Ksaver_Peja%C4%8Devi%C4%87

Rođen je kao najmlađi 7 dijete Ivana Pejačevića (*1666. - †1724.) i njegove supruge Marije Stejkić. Poput svojeg bratića Jakova (*1681. - †1738.) obrazovao se u crkvenim školama i postao isusovac.

Kao teolog s najvišim obrazovanjem i akademskim titulama službovao je sve do ukidanja isusovačkoga reda po najuglednijim gimnazijama od Zagreba i Ljubljane do Linza i Pečuha, te na sveučilištima u Beču i Grazu. U vremenu 1756.-1758. bio je na visokoj dužnosti rektora Sveučilišta u Grazu.

U svojim istraživanjima i radovima Pejačević se osobito posvetio proučavanju veze između srpskih svetaca i katoličke crkve, a prvi je u hrvatskoj povjesnici prikazao srednjovjekovnu prošlost Bosne u obliku dijaloga. Bio je plodnim dogmatskim piscem. Slovio je kao teolog pomirenja s kršćanskim istokom. Poznato mu je djelo Povijest Srbije - Historia Serviae.[2]

Na radu Franje Pejačevića doktorirao je biskup sisački Vlado Košić, a mentor mu je bio Ivan Golub.[3]