Graf Arthur Franz Kinsky von Wehnitz und Tettau

Grob Konta (grofa) Kinskog (oli ti po spli'ski Kliškog) na Sustipanu

Kinsky, grof Artur, česki botaničar (Prag, 1837.- Split, 1906.). Zbog nekog nepoznatog (navodno: rodoskvrnuće) dvorskog galantnog skandala poslan u doživotno progonstvo u Split gdje je živio kao usamljenik i čudak, okružen životinjama. Objavljivao radove u europskim časopisima. Na Sustipanskom groblju stajao je nadgrobni spomenik koji na njemačkom jeziku glasi: "Ovdje počiva grof Kinski od Wehnitza i Tettaua, rođen u Pragu 17. travnja 1837, umro 18.svibnja 1906. Ovaj kamen (spomenik) posvećuje njegovom sjećanju njegova ljubljena sestra Berta von Suttner (*)". Ona je bila austrijska književnica (antiratno djelo Dolje oružje), dobitnica Nobelove nagrade za za mir). O njemu je pisao D. Keckemet u članku „Najtajanstveniji stanovnik Splita, Tko je bio konte Kinski?“, u Slobodna Dalmaciji, 19.02. 1953. (SGS 62; IPJ 15-16; AK 287; PP)

Poput mnogih plemićkih obitelji Habsburške monarhije, Kinskys su bili veliki zemljoposjednici i pokrovitelja umjetnosti. Oni su angažirali (između 1713. i 1716. godine), slavnog arhitekta Johann Lukas von Hildebrandt da im izgradi prebivalište Palais Kinsky u Beču, koji je ostao u obitelji vlasništvu do 1987. Osim ove kuće, iz 18. stoljeća obitelj je također u vlasništvu ogromne barokne Kinsky palače na Old Town Square u Pragu. Još jedna obiteljska kuća je Choceň Chateau, srednjovjekovna Bohemian tvrđava obnovljena u neogotičkom stilu u 19. stoljeću. Sve ove kuće bile su pune neprocjenjivog blaga i artefakata. Obitelj je izgubila većinu svoje imovine 1945. godine pljenidbom u Čehoslovačkoj, ali nakon 1990. godine, Karlova Koruna Chateau i Kost Castle vraćena obitelji. Kinskys također posjeduju vlastiti Burg Heidenreichstein u Donjoj Austriji, koju su naslijedili.

• Bertha Felicitas Sophie Freifrau von Suttner (barunica Berta von Suttner, rođ Grofica Kinsky , Gräfin Kinsky von Wchinitz und Tettau, 9. lipnja 1843 - 21. lipanj 1914) bila je češki - austrijski pacifist i romanopisac. Godine 1905. bila je prva žena koja je nagrađena Nobelovom nagradom za mir, a ujedno druga žena Nobelovac nakon Marie Curie (1903.) i prva austrijska dobitnica ove nagrade.

O grofu Kinskom piše Branko Radica u libru „Salona i Split, Epizodama iz prošlosti“ <Drugog studenta Ljubu, kad je došao kući u zoru, otac je ironično ukorio pitanjem: „Ili si postao konte Kli'ški?“ Da biste i vi shvatili smisao ovog ukora, kao i Ljubo, treba da vas upoznam s tim grofom koji je pripadao poljskoj plemićkoj porodici Kinsky. Kako Splićani po pravilu iskrivljuju tuđa strana prezimena, kao Englezi latinske riječi, oni su prezime Kinsky prekratili u Kliški, pa ćemo ga tako i mi nazivati. Konte (grof) Kliški banuo je jednog dana u Split kao već zreo čovjek. Nastanio se na Dobrom u velikom stanu od pet soba. Držao je služavku, kuharicu i slugu. Nabavio je pet pasa i tri mačke s kojima se zabavljao, dresirajući ih dnevno nekoliko sati. Grof bijaše visok, uspravan, dostojanstvenoj držanja, uvijek elegantno odjeven, sa zlatnim cvikerom na pravilnom nosu i ljepuškastom licu. Nosio je tanki štap sa srebrenom ručkom u lijevoj ruci. Govorio je više jezika, a bilo je naučio i splitski dijalekt. Obično bi šetao sam, sa svojim najmilijim psom dalmatinskom dogom ili u društvu kojeg austrijskog oficira. Djeci je dijelio bombone, a siromasima milostinju, zbog čega su ga smatrali plemenitim dobričinom. Ništa nije radio, a poslugu je dobro plaćao. Hraniio se većinom u Hotelu de la Ville, a kućna kuharica kuhala je za poslugu, pse i mačke. Jedino je večerao kod kuće, a zatim izlazio sam u šetnju do kavane Troccoli na trgu, ili do Caffe al porto na Obali, čitao razne novine ili gledao varijetetski program, pa bi se oko ponoći vraćao kući na spavanje. Kad bi gostovale operne družine, redovito bi se abonirao na sve predstave, uzevši sjedalo u prvom redu partera. Predstave je promatrao malenim, luksusnim dalekozorom. Nitko ga nije vidio u ženskom društvu, ni nasmijana. Uvijek bijaše ozbiljan, otmjen, dostojanstven i često zamišljen. Govorkalo se da je u Poljskoj imao lijepu ženu u koju bijaše jako zaljubljen pa kad ga je prevarila, da ju je ubio iz revolvera, a zatim pobjegao bez cilja i tako završio u Splitu. Drugi su pričali da je bio austrijski ambasador u Londonu i da se tamo spetljao sa ženom nekog engleskog lorda, zbog čega je morao napustiti diplomaciju, te je po kazni konfiniran u Splitu. Njega je jednom posjetio brat moje bake prof. Lovro Borčić, zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču i pokušao nagovoriti da ne izbjegava društvo i da počne posjećivati splitske građanske obitelji. Grof mu zahvali na brizi i odgovori: »Ja sam imao svoje društvo i izgubio sam ga. Sada se družim radije sa životinjama, koje su manje opasne od ljudi“. Nikad više Borčić nije posjetio tog razočaranog mizantropa>

Prema: Znameniti i zaslužni Spličani od Petar Pozar i Wikipediji o plemićkoj obitelji Kinsky

• http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView.aspx?id=35ed5d23-63a7-4d84...

MKU index - https://www.familysearch.org/ark:/61903/3:1:3QS7-899X-LHHC?i=86&wc=...

Umro je 19.5.1906., sahranjen 22.5.1906. na groblje Sustipan.