Jana Afrodita Papandopulo-Puleva

Jana Puleva (Jambol, Bugarska, 9. rujna 1921. – Zagreb 9. travnja 2003.)

• Izvor: http://opera.hr/index.php?p=article&id=147
• http://www.klub-susacana.hr/revija/clanak.asp?Num=54-55&C=11
• http://www.klub-susacana.hr/revija/clanak.asp?Num=97-98&C=15
• http://virtualna.nsk.hr/bugari/bugarski-pjevaci-na-hrvatskoj-operno...
• Image of grave on the cemetery Mirogoj in Zagreb.

Kao izrazita umjetnička osobnost, dobro školovana pjevačica, umjetnica profinjenog osjećaja za stilske odrednice glazbe i supruga velikog hrvatskog skladatelja Borisa Papandopula, Jana (pravim imenom Afrodita) Puleva ostavila je neizbrisiv trag u riječkom glazbenom životu. Njezina se djelatnost nije ograničavala na operu, nego je jednako njegovala i koncertni repertoar.

Jana Puleva rođena je u Jambolu (Bugarska) 9. rujna 1921. godine. Pjevanje je učila u Milanu kod nekada glasovite pjevačice Giannine Arangi-Lombardi i na Opernoj školi u Firenci kod G. Tess-Armani. Debitirala je 1945. u Trstu kao Leonora u Verdijevu Trubaduru, a 1946. došla je u Rijeku kako bi pomogla u izgradnji hrvatskoga glazbenog života u oslobođenome gradu. U razdoblju između dvaju ratova Rijeka je, naime, bila pod talijanskom okupacijom. Narodno kazalište na Rijeci, kako se tada zvalo, otvoreno je 20. listopada a prva operna premijera bio je Nikola Šubić Zrinski Ivana Zajca, najistaknutijega i najpoznatijega glazbenog Riječanina, jednog od najvećih hrvatskih skladatelja.

Dvadesetpetogodišnja Jana Puleva riječkoj se publici predstavila u drugoj opernoj premijeri. U prosincu 1946. pjevala je Puccinijevu Toscu i odmah se pokazala kao cjelovita glazbeno-scenska osobnost, iznimno muzikalna pjevačica glasa velika opsega i glazbenica široke kulture. Pjevala je pod Papandopulovim ravnanjem uz Milana Pihlera koji je, kao i njezin suprug, došao iz Zagreba da pomogne u pokretanju riječkoga glazbenog života. Lako je zamisliti da ga je to troje umjetnika krasnih sposobnosti moglo graditi na vrlo solidnim temeljima. U Rijeci je djelovalo još nekoliko kvalitetnih talijanskih umjetnika od kojih se tenor Gino Bonelli zadržao u Operi i u riječkom kazalištu ostvario velike kreacije. A bili su ondje i vrsna mezzosopranistica Nevenka Tomašić te bas Franjo Godec. Iste sezone Puleva je sudjelovala u još dvjema premijerama pod Papandopulovim ravnanjem: 12. travnja pjevala je Santuzzu u Cavalleriji rusticani, a 21. lipnja Neddu u Pagliaccima (koji su se, tko zna zašto, nazivali prema njemačkom prijevodu Bajazzo). Istodobno je sudjelovala u mnogo opernih koncerata koje je Papandopulo priređivao da bi barem djelomice proširio repertoar. Jana Puleva je u stalnom angažmanu ostala dvije sezone i ostvarila još tri nove uloge: Maricu u Prodanoj nevjesti na premijeri opere 2. listopada 1947., Charlottu u Wertheru i Giorgettu na premijeri Puccinijeva Plašta 5. lipnja 1948.. U prosincu 1948. otpjevala je samo jednu Santuzzu i jednu Charlottu. Od 1949. do 1953. djelovala je u sarajevskoj Operi i ni jedanput nije nastupila u riječkom kazalištu..

U sezoni 1953./1954. Jana Puleva se s Borisom Papandopulom vratila u riječku Operu u punoj umjetničkoj zrelosti. Bile su joj trideset dvije godine. Papandopulo je u punoj mjeri znao iskoristiti njezine mogućnosti. Već u rujnu 1953. pod njegovim ravnanjem ona sudjeluje u koncertnoj izvedbi odlomaka iz Zajčeva oratorija Prvi grijeh, u repertoar uvrštava privlačan lik Bizetove Carmen, i Evu u Nikoli Šubiću Zrinskom. Riječkoj se publici predstavlja kao solistica kantate Stojanka, majka Knežopoljka. Tu kantatu za sopran, mješoviti zbor i orkestar Papandopulo je skladao u Sarajevu 1950. godine na tekst istoimene poeme istaknutoga bosanskog autora Skendera Kulenovića. Kantata je praizvedena istoga dana 27. studenoga 1950., u dva grada, Sarajevu i Zagrebu. Sarajevskom izvedbom ravnao je skladatelj, a solistica je bila Jana Puleva. Lako je zaključiti da je kantatu skladao za nju. Potkraj 1953., 30. prosinca, Puleva ostvaruje još jednu novu veliku ulogu – Madeleine de Coigny u Andreu Chénieru koju Riječani navode kao jednu od njezinih najdojmljivijih interpretacija. Zatim je pjevala Margaretu u Faustu pod ravnanjem Lovre Matačića, a na premijeri Borisa Godunova 31. svibnja 1954., na kojoj je Milan Pihler slavio 35. godišnjicu umjetničkog rada, pjevala je Krčmaricu.

O daljnjem djelovanju Jane Puleve u Rijeci ima više sačuvanih osvrta u tisku. Na premijeri Don Juana 30. listopada 1954. pjevala je Donnu Elviru, prema Joži Požgaju u Novom listu 3. studenoga „davši tom liku bijesno ljubomorne žene puni život dobrom, temperamentnom glumom i izvrsnom dikcijom“. Potkraj 1954., 29. prosinca, Puleva je s Josipom Šutejem pjevala naslovne uloge na premijeri opere Miljenko i Dobrila Milivoja Koludrovića (1881-1959), Koludrović je skladao operu na vlastiti libreto prema istinitom događaju koji se 1676. dogodio u Kaštel Lukšiću. Opera je praizvedena u Splitu 26. veljače 1952. Djelo je ansambl riječke Opere predstavio zagrebačkoj publici na svojemu gostovanju u veljači 1955. Prema J.[anku] Žganjeru u Narodnom listu 18. veljače, Puleva je „od početka do kraja izvedbe pokazala visoko umjetničko tumačenje Dobrilina lika“. A drugi kritičar, skladatelj i muzikolog Lovro Županović u Vjesniku 17. veljače opširno se raspisao o dostignuću riječke umjetnice: „Kroz izvedbu ovog djela upoznali smo još jednu veliku umjetnicu [prva je bila sjajna koloraturna sopranistica Mica Glavačević, op. a.] i ostali duboko potreseni njenom snažnom glumačkom kreacijom Dobrilina lika. Jana Puleva, kao Dobrila, bila je doista izvrsna! U stalnoj dinamici, ona je toplo i veoma sugestivno iz prizora u prizor oživljavala ovu ličnost. Iz njene glume zračila je suptilnost, izbijao osvajajući šarm, koji je naročito u epilogu (prizor umiranja) dao toliko topline i profinjenosti, da smo ostali duboko dirnuti. Kao pjevačica, Jana Puleva posjeduje sve značajke izvrsnog komornog načina muziciranja, tako da je ostvarila nekoliko veoma uspjelih prizora, osobito onaj umiranja.“

Dana 25. svibnja 1955. Jana Puleva bila je protagonistica jedne praizvedbe – opere Rona Borisa Papandopula. Libreto za tu operu iz prosjačkog života sastavio je slovenski redatelj Ferdo Delak (1905-1968) prema drami Dvije obale (Dva bregova) slovenskog pisca Antona Leskovca (1891-1930). U središtu je lik zanosne i ponosne, ali istodobno svojeglave i prgave Rone, koja predstavlja ljudsku težnju za ljepšim, čovjeka dostojnim životom. Pišući o djelu i izvedbi, Joža Požgaj je u Novom listu 29. svibnja napisao da je „impresivniji lik Rone kako ga ostvaruje Jana Puleva“ i dodao da „u granicama svojih glasovnih mogućnosti, koje nažalost sve više zastaju pred visinama, Puleva intenzivno živi sa svojim likom i čini ga razumljivim kroz izražajnu glumu i izvrsnu dikciju“.

Opširnije je o Roni Jane Puleve pisao godinu i pol kasnije uvaženi glazbeni pisac i kritičar Nenad Turkalj 12. prosinca 1956. u Narodnom listu nakon što je bio na predstavi kojom se 7. prosinca proslavljala deseta godišnjica Narodnog kazališta „Ivan Zajc“. Jana Puleva već je iza sebe imala premijeru Menottijeva Konzula. Turkalj je pisao: „Naslovnu ulogu Rone pjeva prvakinja Riječke opere Jana Puleva. Ta pjevačica, za koju kažu da je izvrsna interpretkinja Menottijeva ΄Konzula΄, nije na ovoj predstavi pokazala punu glasovnu kondiciju, premda je visoke tonove postavljala sigurno i s dovoljno prodornom nosivošću. Gledao sam je prvi put na sceni i uvjerio se, da je to nesumnjivo jedna od nekoliko naših najboljih opernih interpretkinja, mislim, da bih je slobodno postavio uz bok naše Marijane Radev, toliko je njena muzička interpretacija i scenska igra bogata i scenski efikasna. Jana Puleva je izvanredna pojava na sceni, u svakom detalju svog nastupa besprijekorno muzikalna, bilo da se radi o intonaciji, o ritmu pjevanog teksta ili o ritmu kretanja scenom, u čemu je upravo frapantno saživljena s muzikom. Posebno oduševljava njezino bogatstvo sitnih glumačkih detalja, gesta i mimike, čime mnogoznačno ispunjava ulogu, ne namećući se nikada, i znajući u pravi čas podrediti svoj lik općoj scenskoj slici ili istaknutim nastupima partnera. U svemu tome savršeno je jednostavna i naravna, što još povećava dragocjenost njenog kreativnog dostignuća. U interpretaciji takve umjetnice lik Rone živio je na sceni punokrvno i snažno, od onog nemira u uvodu prve slike, do raspojasanog očaja i tragedije finala.“

Ronom je Jana Puleva iz standardnog sopranskog repertoara počela prelaziti u onaj koji stavlja u prvi plan interpretativne mogućnosti i snažnu umjetničku osobnost. Sljedeća uloga na tome putu bila je Magda Sorel u Konzulu Gian Carla Menottija 14. siječnja 1956. godine. Prema općem mišljenju bila je izvrsna, duboko potresna, u što se uvjerila i zagrebačka publika prigodom gostovanja riječkoga opernog ansambla u svibnju 1957. godine. Turkalj je 19. svibnja pisao u Narodnom listu da „taj lik raste u njezinoj interpretaciji do dramske uloge golemih razmjera, a ta uloga iscrpljuje, osobito glasovno, ali ju je svladala nervom velike umjetnice, i nije čudo što ju je publika pozdravila burnim aplauzima“. Puleva je zatim u Rijeci pjevala Giuliettu u Hoffmannovim pričama i s Koštanom u istoimenoj drami istaknutog srpskog književnika Bore Stankovića (1876-1927) počela nastupati u djelima u kojima uz glazbene odlomke ima i govorenog teksta. Na premijeri opere Povratak Josipa Hatzea 12. siječnja 1957. pjevala je Jelu, a 23. ožujka bila je protagonistica Adriane Lecouvreur Francesca Cilee.

Dva su lika kojima operne pjevačice teško odolijevaju. To su Tosca i Adriana Lecouvreur. Toscu pjevaju u raznim razdobljima karijere (Puleva ju je pjevala na samome početku), Adriani prilaze poslije, koristeći se u iznošenju dramatske sudbine velike francuske tragetkinje Adrienne Lecouvreur cijelim svojim interpretativnim potencijalom. Bila je to uloga po mjeri za Janu Pulevu, što je ona znala iskoristiti. Novi list 28. ožujka 1957. piše da je „imala tešku ulogu, prije svega u muzičkom pogledu, jer je trebalo čitavo pjevanje protkati finim nijansama u intonaciji i prelazima i dinamičkim sjenčenjem, što je postigla na topao i skladan način, sve više i više tokom predstave, od nešto nervoznog nastupnog arioza iz prvog čina do, već i po samoj kompoziciji, vrhunca u finalu opere“. Kritičar zatim podrobno piše što sve zahtijeva uloga u glumačkom pogledu i nastavlja: „Puleva je svemu tome dala umjerenu, lirski profinjenu crtu, što je i kao pjevačka i kao glumačka realizacija uvjerljivo odgovaralo onoj osnovnoj emotivnoj atmosferi finala.“

U listopadu 1957. Jana Puleva je u repertoar uvrstila Tatjanu u Evgeniju Onjeginu ali to nije bio najsretniji izbor. „Ima bezuvjetno izrazite umjetničke kvalitete, što se jasno očitovalo u njenoj stilski dotjeranoj glumi, ali joj glasovno očigledno ova uloga ne leži“, pisao je Novi list 10. listopada. Nekoliko je puta pjevala Tatjanu, a zatim je preuzela Larinu. U Prodanoj nevjesti pjevala je Ludmilu, a u prosincu je s troje svojih kolega, članova riječke Opere, priredila u Hrvatskome glazbenom zavodu u Zagrebu koncert serenada i romanci uz glasovirsku pratnju Alessandra Peterina i, prema mišljenju uglednog kritičara Andrije Tomašeka u Vjesniku 12. prosinca 1957., dokazala da bi „i takav koncert, unatoč naslovu što upućuje na pomisao o muzici lakšeg žanra, mogao biti na zamjernoj umjetničkoj visini kako izborom djela što ih je izvodila, tako i izvrsnom interpretacijom, kojom se ova odlična operna umjetnica na koncertnom podiju dovinula do kvalitete svojih najboljih kreacija na sceni.“

Potkraj prosinca 1957. godine Jana Puleva nastupila je u opereti Zaruke na Jadranu slovenskoga skladatelja Pavela Rasbergera (1882-1967). Sve je češće pjevala Carmen, a u travnju je bila protagonistica tragedije Antigona Carla Orffa na tekst Friedricha Hölderlina prema Sofoklu. Bila je to odlična izvedba s mnogo pljeska na otvorenoj sceni. Novi list je 20. travnja 1958. zabilježio da „Puleva ima sve potrebno da s punom snagom izražajnosti i uvjerljivosti ostvari ovako tešku i složenu ulogu. Ona je jednako izražajna glumica, koliko i pjevačica, veliki umjetnik i govorene i pjevane riječi, umjetnik izraza i dubokog doživljaja, a tragika i patetika 'Antigone' to nužno zahtijevaju.“

Jana Puleva nastavljala je nastupati uvrštavajući u repertoar i druge uloge a ne samo operne. Tako je u listopadu 1958. pjevala Lisette u lirskoj sceni u jednom činu Igra ljubavi i slučaja Charlesa Clerca (1943.) prema istoimenoj komediji Pierrea de Marivauxa (1688-1763), u prosincu Miss Evelyne Beauty-flower u opereti Mala Floramye Ive Tijardovića, a godinu dana poslije u prosincu 1959. Peggy u opereti Senzacija u Londonu Herberta Hawana. U međuvremenu je u siječnju 1959. pjevala manju ulogu La Ciesce na premijeri Puccinijeva Giannija Schicchija. Posljednja uloga koju je ostvarila u Rijeci bila je Šiora Kate na praizvedbi 10. svibnja 1960. komične opere Stari mladić Tihomila Vidošića (1902-1973) koja se zasniva na istarskom narodnom melosu i za koju je sam skladatelj napisao libreto. Godine 1961. prestaje operna karijera Jane Puleve. Poslije se bavila opernom pedagogijom.

Jana Puleva udana Papandopulo umrla je u Zagrebu 9. travnja 2003. godine.