Juraj Dobrila

Juraj Dobrila (Veli Ježenj, 16. travnja 1812. - Trst, 13. siječnja 1882.) bio je istaknuti biskup, tiskar i dobročinitelj iz Istre te preporoditelj istarskih Hrvata.

Hr | It | En

Dobrila se rodio u selu Velom Ježenju, u području Tinjanštine u središnjoj Istri, koja je tada bila dio Ilirskih provincija, da bi ubrzo prešla u Habsburšku Monarhiju (a danas je u Hrvatskoj). Bio je iznadprosječno inteligentan, pa je prvo pohađao njemačku osnovnu školu u Tinjanu i Pazinu, a zatim gimnaziju u Goriziji i Karlovcu, gdje je išao i u sjemenište.

Zaredio se 1837. godine i službovao od 1837. do 1838. u Munama i Hrušićima. Od 1839. studirao je teologiju u bečkom Augustineumu i diplomirao 1842. Nakon studija je postao kapelan u Trstu i ravnatelj djevojačke škole.

U razdoblju 1857-1875. bio je biskup porečko-pulski, a od 1875. do smrti biskup tršćansko-koparski.

Dobrilin studijski kolega i prijatelj bio je Josip Juraj Strossmayer, najveći hrvatski biskup i dobročinitelj u 19. stoljeću. Dobrila je glasno zastupao prava Hrvata i Slovenaca i bio predvodnik Hrvatskoga narodnog preporoda u Istri.

Za vrijeme Revolucije 1848., Dobrila se učlanio u Slavjansko društvo u Trstu. Zalagao se za uvođenje slavenskih jezika u škole i u javni život, financirao školovanje djece u hrvatskom dijelu monarhije (u Rijeci i Kastvu) te je poticao hrvatske i slovenske seljake u Istri da čitaju knjige na materinskom jeziku i da ih ne tlače politički i kulturno snažniji Talijani.

Dobrila je 1854. tiskao molitvenik Oče, budi volja tvoja na hrvatskom i podupirao je izdavanje prvih hrvatskih novina u Istri, Naše sloge 1870. Također je objavio zbirku narodnih bajka i poslovica, Različno cvijeće. Njegov drugi molitvenik, Mladi bogoljub, objavljen je 1889.

Bio je član Regionalnog vijeća Poreča od osnutka vijeća 1861. i njegov predstavnik u bečkom parlamentu do 1867. Također je, po svojoj službi, bio zastupnik u Istarskom saboru. Sudjelovao je u Prvom vatikanskom saboru (1870.), gdje je podupirao Strossmayerove stavove o budućnosti Crkve.

Dobrila je postumno darovao cijeli svoj posjed u dobrotvorne svrhe. Njegova se slika nalazi na novčanici od 10 kuna. Po njemu se zovu dvije osnovne (u Rovinju i Puli) te dvije srednje škole (u Pazinu i Puli). Sveučilište u Puli također nosi njegovo ime.

Pripadao je najznamenitijim Istranima svog vremena koji su branili, čuvali i štitili hrvatski nacionalni duh za burnih vremena talijanizacije Istre. Karakteriziralo ih je da su bili članovima Matice hrvatske: Matko Brajša, Dinko Trinajstić, Viktor Car Emin, Ivan Cukon, Ivo Glavina, Antun Kalac, Luka Kirac, Eugen Kumičić, Šime Kurelić, Matko Laginja, Matko Mandić, Fran Matejčić, Ivan Rendić, Josip Ribarić, Vjekoslav Spinčić, Vinko Šepić, Tone Peruško, Zvane Črnja.[1] Dobrila ne samo da je bio član, nego je bio povjerenikom Matice hrvatske za Istru.[2]

Na stotoj obljetnici (1912.) njegovog rođenja objavljena je spomen-knjiga kojoj je urednik bio hrvatski preporoditelj s Istre Antun Kalac.

Juraj (Giorgio) Dobrila rođen je u Velom Ježenju, Tinjanština, u srednjoj Istri, 16. travnja 1812., a umro u Trstu 13. siječnja 1882. Natprosječna inteligencija dovela je vrlo siromašnog seljačića u (njemačke) osnovne škole u Tinjan i Pazin te u gimnaziju u Karlovcu i Gorici, gdje je završio i bogosloviju. (Dobrila may have been of Istro-Romanian ancestry that was Slavicized.) Svećenik je postao 1837., službuje 1837./38. u Munama i Hrušici. Od 1839. studira teologiju u bečkom Augustineumu gdje je bio suučenik J. J. Strossmayera, s kojim je i poslije održavao trajne veze.(ovdje doktorira 1842.). Nakon toga je u Trstu kapelan i (njemački) propovjednik, kateheta i ravnatelj djevojačke škole, ravnatelj i profesor IV godišta bogoslovije, pa župnik i kanonik. Od 1857. je Porečko-puljski, a od 1875. do smrti Tršćansko-koparski biskup. Kao istarski biskup bio je član Pokrajinskoga sabora u Poreču, a od 1861. do 1867. njegov zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču. U Saboru je 1863. podupro prijedlog da se zapisnici i odluke Sabora objavljuju ne samo na talijanskom, nego i na »slavenskom« jeziku; pri tome je apelirao na tal. većinu da ne uskraćuje prava Hrvatima i Slovencima, jer će oni kada se narodno osvijeste, odgovoriti na nepravde na način koji se neće svidjeti istarskim Talijanima. Zbog svojih hrv. i slav. osjećaja, Dobrila je bio u Saboru trajno izvrgnut napadajima članova tal. liberalne stranke. Dobrila je branio interese Hrvata u Istri, ravnopravnost hrv. jezika s talijanskim, osnivao škole i stipendije za đake, koje je većinom slao u pučku školu u Kastav ili u gimnaziju u Rijeku; širio je u puku hrv. knjigu i podizao nar. svijest, isticao je potrebu podizanja nar. inteligencije, gospodarske prosvjete i trijezna gospodarenja, kako bi se istarski seljak oslobodio zavisnosti od tal. trgovca i lihvara.

Čitav je imutak ostavio u dobrotvorne svrhe, Založio se za pokretanje hrv. novina u Istri (Naša sloga, 1870), tiskao molitvenik Oče,budi volja tvoja, koji je bio neobično važan za pučku prosvjetu, i zbirku poučnih priča, poslovica i citata Različno cvijeće. Na Vatikanskom koncilu (1870) isticao se kao Strossmayerov pristaša (u rukopisu je ostala nedovršena njegova Povijest o posljednjem općem crkvenom saboru, vatikanskom).

• http://www.istrianet.org/istria/illustri/
• http://dobrila.donic.hr/biografija.html