KAČIĆI,

pleme (XII–XVI. st.). U vrelima su zabilježeni u oblicima de genere Chacittorum, generatione Cacich, genus Chacittorum, nobiles de Cacich, Caçici, Cacicii, Cacicli, Caciki, Cazethi, Cazichi, Cazziki, Chacichi i Kazzeti. Vrela raspoznaju plemenite Kačiće na prostoru Lučke županije u zadarsko-biogradskom zaleđu (XII–XVI. st.), kao omiške knezove (XII–XIII. st.) te knezove u Makarskom primorju (XV. i XVI. st., kada se počinju granati i označivati obiteljskim imenima).

U ožujku 1235. u Omišu omiški knez Koloman s rođacima i bližnjima sklapa trajni i čvrsti mir s Dubrovnikom, prema starom običaju. Na mir su prisegnuli i Kaliman (spominje se do 1239), Osor (u vrelima do 1258; u historiografiji postoji mišljenje da je hvarska plemićka obitelj Ozoris vjerojatno potekla od njega), Nikola Hodimirov (spominje se do 1245),Radoš Bogdanov (spominje se do 1274), Prodan Draganov (spominje se do 1245) te mnogi drugi, koje nije moguće razlučiti od ostalih Omišana i utvrditi im rodovsku pripadnost.

U lipnju 1236. obnavlja se u Mlecima sporazum Venecije s Dubrovčanima; odredbe o Kačićima identične su onima iz 1232. Potkraj 1238. izaslanici omiškoga kneza Nikole, među kojima Vukan Hranenić, dogovaraju u dubrovačkom Velikom vijeću stanak (sastanak) Omišana i Dubrovčana u Stonu. Na stanku u svibnju 1239. knezovi Nikola Hodimirov i Pribislav Maldučev preuzeli su jamstvo za Omišane koji su opljačkali lađu i ubili dubrovačkoga plemića Grubešu te se obvezali opljačkano nadoknaditi od njihove imovine. Među Omišanima tada se spominju Prodan Draganov, knez Osor, knez Juraj (u vrelima do 1274) i Vladimir, sin kneza Kalimana.

U prvoj pol. 1239. u Omišu pred knezom Nikolom i njegovom rodbinom mir sklapaju Humljani i Splićani. Otprilike u isto doba Toma Arhiđakon smješta pustošenje Maldučeva nećaka Toljena po splitskom polju. Dogovorena a neplaćena odšteta za Toljenov čin bila je povod za sukob. Toma opisuje kako su Splićani u prvoj pol. 1240, u doba potestata Gargana i Maldučevih sinova Pribislava i Osora na Hvaru i Braču, a nakon neuspješnoga napadaja na omišku utvrdu, preuzeli vlast nad Bračem. Izrijekom navodi da je tada Osor bio odsutan te da je na otoku ostala splitska »straža« od 50 ljudi. Nakon Osorova povratka i neuspješna pokušaja da ga se zarobi, on skuplja rodbinu za otpor Splićanima, napada Šoltu, zatim i Brač, gdje su ga Splićani porazili i zarobili. Zarobljenici, među kojima mnogi uglednici, ostali su 10 mjeseci utamničeni, dok nije sklopljen mir kojim su kneževa braća prepustila Splićanima brodove i odrekla se pljačkanja. O samom kraju tih događaja svjedoči i isprava iz svibnja 1240, kojom se Bračani zaklinju na vjernost Splitu i među ostalim obvezuju se nastupati protiv Omišana. U njoj se potvrđuju Tomini navodi o Toljenovu pustošenju, odšteti te splitskom zauzimanju Brača.

Potkraj 1243. na Rabu mletački izaslanik ističe potrebu za ratom do istrjebljenja protiv Kačića i Zadrana. U ožujku 1244. car Fridrik II. traži od Omišana da njegovim podanicima nadoknade štetu što su je počinili gusarenjem duž apulijske obale; ako ne pristanu, to će biti osigurano silom. Već je Toma, pišući o miru Kačića i Splićana, spomenuo da su Omišani caru dali taoce kao jamstvo da ne će napadati apulijsku obalu. U ožujku 1245. knez Nikola Hodimirov, sa stotinjak Omišana i knezom Pribislavom te Osorom, Jurjem, Radošem, sinom Bogdana, Slomirom i Prodanom, sinom Dragana, sklapa s Dubrovčanima mir i obvezuje se da će, ako kralj krene u vojni sukob s Dubrovčanima i pozove Omišane, oni poći sa što manjim snagama. Svi spomenuti vjerojatno su Kačići; za ostalih stotinjak osoba ne može se utvrditi rodovska pripadnost, no čini se da su svi Omišani. Isprava je zanimljiva i zato što je s njom očuvan pečat konjaničkoga tipa kneza Nikole Hodimirova, prema kojem se zaključuje o njegovu iznimnu društvenom položaju i snazi (M. Reljanović).

Dubrovnik je 1247. sklopio vječni mir i s Krajinjanima (stanovnici Makarskoga primorja), kojim se u slučaju sukoba Dubrovčana i Omišana Krajinjani obvezuju da ne će pomagati potomnje. Na poč. 1252. Kačići se već uobičajeno spominju u odrednici dubrovačko-mletačkoga ugovora. Vjerojatno je u ratu Dubrovnika sa srpskim kraljem Urošem I. 1252–54. na strani potomnjega sudjelovao knez Juraj; on piše dubrovačkomu knezu, spominje svoj posjed nedaleko od Dubrovnika, suprugu (kći svrgnutoga srpskoga kralja Vladislava), te kneza Osora.

God. 1256. spominje se spor omiškoga kneza Osora' i njegove rodbine s trogirskom općinom oko posjeda u Bijaćima, riješen pred kraljem Belom IV. i banom Stjepanom. Kada potkraj 1258. kralj potvrđuje prava Omišanima, knezovi Osor i Radoš nazvani su plemićima kraljevstva. U zamjenu za Jurja, kojega drži u zatočeništvu, kralj traži prepuštanje omiškoga kaštela, a svoje službenike bana i kaštelana vidi kao nadređene Omišanima, kojima daje trgovačke povlastice i potvrđuje nasljedna prava na svu zemlju u Hrvatskoj i Dalmaciji. Sačuvana vrela za sljedeće razdoblje ne omogućuju utvrđivanje naravi kraljevske vlasti nad Omišem; ipak, Nada Klaić drži da je stvarna vlast kralja odn. njegovih službenika bila neznatna.

U dokumentu iz 1261–62. spominje se omiški knez Radoš, a u drugom iz 1262, u kojem Dubrovčani plaćaju »vraždu« rodbini ubijenih Omišana, kao knezovi se navode Radoš i Juraj. U tim se vrelima navodi i velik broj Omišana koji se kao rođaci ubijenih zaklinju da neće nanijeti nikakvo zlo Dubrovčanima, no među njima nije moguće raspoznati tko pripada Kačićima. God. 1267. i 1268. dužd opominje Splićane zbog pomaganja omiškim gusarima. Na poč. pak 1271. potomnji su orobili lađu nadbiskupa iz Trana koji je putovao u Dubrovnik, a potkraj 1273. biskup Kefalinije Henrik navodi stvari koje su mu oteli »banus« (vjerojatno u značenju zapovjednika broda) Stanoj i Saracen, omiški gusari.

U lipnju 1274. napuljski kralj Karlo I. Anžuvinac sklapa savez sa Splićanima protiv Omišana; zahtijeva od njih da uđu u rat protiv Omišana i ne sklapaju s njima mir bez njegova odobrenja te ih upućuje da savezu privedu i Šibenčane. U kolovozu Kačići odgovaraju sklapanjem mira s Venecijom u Zadru, u kojem se spominju knezovi Radoš i Bogdan te Juraj i Semen. Pristali su davati novčanu naknadu za savez i mir tijekom 20 godina, jamčiti da će svi koji izlaze iz omiške luke prisegnuti na mir, ne pljačkati mletačke lađe i ne ploviti iznad visine Riminija te na više drugih odredba povoljnih za Veneciju, među kojima i na mletačkoga predstavnika u Omišu.

Na poč. rujna Karlo I. ponovo uglavljuje savez protiv Omišana, ovaj put sa Splićanima i Šibenčanima, a dva dana nakon toga Splićanima daje svoje brodove za istrjebljenje omiških »gusara«. Iduće godine naređuje da se na kopnu i moru gone Omišani. Nije poznato što se zbivalo sljedećih godina, no u travnju 1278. Hvar i Brač priznaju mletačko gospodstvo, a 1281. Omiš je u mletačkim rukama. O tom svjedoče dokumenti mletačkoga podrijetla, u kojima se govori o izboru omiškoga kapetana, građevinskim radovima, zapovjedniku omiške utvrde (kaštelanu) i njegovoj plaći. Od tada Omiš postaje sastavnim dijelom odnosa između knezova Bribirskih i Venecije, o čemu pol. 1283. svjedoči njezina zapovijed gradovima da priskoče u pomoć omiškomu zapovjedniku. God. 1293. spominje se knez Podin (u. prije 1305), koji je izručio Omiš Mlečanima, no ne može se sa sigurnošću utvrditi je li pripadao rodu Kačića. Poistovjećeni s Omišanima, Kačići se pak posljednji put spominju na poč. 1294, kada Mlečani pišu Dubrovčanima da plate odštetu što nisu naoružali brod protiv njih.

Ne može se sigurno utvrditi pripada li omiškim Kačićima te je li i kako s njima povezan Ivan, sin Mateja Kačića, koji se 1285. spominje u Dubrovniku. Čini se da je područje Omiške kneževine obuhvaćalo otoke Brač, Hvar i Vis te vjerojatno u neko doba i Korčulu, a nije sigurno je li na kopnu uključivalo primorska Poljica do Žrnovnice na sjeveru i Makarsko primorje na jugu. U XIII. je st. središte kneževine nedvojbeno Omiš, a uz naslov omiškoga kneza u vrelima se spominje i naslov kneza otokâ.

Odnos dvaju naslova, kao i red nasljeđivanja naslova omiškoga kneza, nisu jasni. V. i N. Klaić drže kako je riječ o svojevrsnu senioratskom pravu, prema kojem je među nositeljima kneževske časti jedan bio najodličniji. Taj bi svakako bio omiški knez. U XIII. st. pojmovi Kačići i Omišani poistovjećuju se, što onemogućuje pouzdanu identifikaciju pripadnika roda. Ipak, čini se da su kneževske titule nosili isključivo Kačići. U historiografiji su Kačići sustavno prikazivani kao nasljednici Neretvana i velika gusarska sila u XII. i XIII. st., katkad i kao patareni, što se može držati pretjeranim. Potkraj XIII. st. uključeni u politiku moćnijih od njih, kao lokalna nasljedna oligarhija nestaju, no zasigurno nastavljaju živjeti na tom prostoru.

U XV. st. u vrelima se javljaju Kačići u Makarskom primorju (Krajina), vjerojatni potomci grane omiških Kačića. O njima svjedoči najpoznatiji pripadnik A. Kačić Miošić, koji je u Mlecima 1751. dao potvrditi rodoslovno stablo (prvo rodoslovlje vjerojatno je sastavio Pavao Kačić 1620. te je do potvrde više puta dorađivano). Prema njegovim navodima, neki su Kačići otišli u Ugarsku služiti tamošnjim vladarima te se ondje sukobili s velikašima Zagarima. Pogubivši dio protivnika, pobjegli su u Dalmaciju – jedan u Zadar, drugi u Šibenik, a dvojica u gornje Primorje. Ta su dvojica sagradila kaštele u Gradcu i Trpnju te počela gusariti do Apulije i Napulja. Kada su Zagari čuli da su Kačići u Primorju, napali su ih, a kako »Kačića doma ne bijaše« porobili su im kuće, zarobili momke i djevojke te djecu i ženu kneza Vrsajka (vjerojatno živio oko pol. XIV. st.). No Vrsajko ih je sustignuo i porazio kraj Baške Vode.

Prema rodoslovlju, primorski bi se Kačići razgranali od njegova sina Barana (druga pol. XIV. st.). Baranovi sinovi Vukašin, Vukić, Andrijaš i Baran dijelom su zasvjedočeni i u ispravama: bosanski kralj Ostoja potvrđuje 1417. prava svojih podanika Vukašina, Barana i Jurja Vukačića na Makar, Drvenik, Pasičinu, Miluse i Lapčanj (Gradac), a koja su im prethodno potvrdili bosanski ban Stjepan II. Kotromanić i kralj Tvrtko I.

U srpnju 1452. u Mlecima Grubiša iznosi molbe u ime svoje rodbine i Krajinjana, a mletačka vlada odgovara na njih: prima ih pod zaštitu i potvrđuje pravo na stare običaje koje su imali pod drugim gospodarima i bosanskim kraljem, zbog sigurnosti mogu podignuti utvrdu u Makru, gdje je i prije stajala, i luku za izvoz robe, opraštaju im se sva nasilja i pljačke; Kačići i Krajinjani će, bude li potrebno, na području između Neretve i Cetine ulaziti u vojne okršaje na vlastiti trošak te davati porez kako su to činili i prethodnim gospodarima. U studenom Mlečani slično odgovaraju na molbe te daju dopuštenje Kačićima da izaberu kneza. Sljedeće vijesti o Kačićima datiraju iz 1498, kada mletački pouzdanik na Hvaru javlja u Veneciju kako je valonski paša dobio naredbu Porte da s 25 brodova uništi Krajinu i Kačiće. Već iduće godine Primorje je pod turskom vlašću. Splitski knez piše u Veneciju da su Turci zarobili neke Splićane te da ih nitko nije htio spasiti sve dok knez Krajine Juraj Marković, turski podanik i mletački prijatelj, nije ponudio pratiti splitske izaslanike u Mostar. God. 1500. Juraj piše iz Makarske u Veneciju da je knez već 15 godina i da je uvijek bio mletački prijatelj. U njega je na poč. XVI. st. D. Papalić pronašao hrvatsku redakciju Ljetopisa popa Dukljanina. Za turske uprave Primorjem Kačići se gotovo ne spominju; dijelom i dalje žive ondje (postoje svjedočanstva i da zadržavaju mjesna kneštva), a dijelom se iseljuju na otoke i u prekojadranska odredišta. Od poč. XVII. st. ponovo ih se može pratiti u dokumentima, tada već kao pripadnike više obiteljskih grana poteklih od primorskih knezova. U XVII–XVIII. st. te se obitelji dalje granaju i postaju samostalni rodovi. Pritom se novonastali rodovi označuju prezimenom Kačić, vlastitim prezimenom ili kombinacijom obaju, što otežava njihovo prepoznavanje. U vrelima često nose naslov »conte«, a naseljeni su na čitavu prostoru omeđenu Cetinom, Neretvom i srednjodalmatinskim otocima.

Prema rodoslovlju, od Vukašina i njegovih sinova Vukmira, Grubiše, Radoja i Radonje potekle su četiri loze. Prema prvotnu sjedištu Lapčanju ili Gradcu, Vukmirovi potomci poznatiji su kao gradački Kačići, potomci Grubiše i Radonje prema Bristu kao briški. Prvima pripadaju obitelji Juričević, Viskić (Visko), Stipić, Pekić (Peko) i Bartolović (ranije Sladojević). Među briškima poznate su obitelji Miošić, Aleksić (Alesić), Žarković te od njih ogranak Barišić. Od Baranova sina Vukića iz Kotišine poznata je loza njegova sina Ivana, koja se u XVII. st. prozvala Terzić, a od Vukićeva je praunuka Šimuna postala obitelj Šimunović (izumrla u drugoj pol. XVII. st.). Iz Kotišine su i Markovići te, vjerojatno, Begići. Od Baranova sina Andrijaša potekli su Šiljići (Šilje), Perići i Klarevići (Čavelići), a potomnjima pripadaju i ogranci Baše (Bašić) i Filipčević. Kačići iz Makra podijelili su se u Andrijaševiće, koji su u XVII. st. prešli i na Hvar, i Mitroviće (Dimitri). Od Baranova sina Barana postala je loza Baranovića. Srodstvo obitelji Mirković s drugim obiteljima nije utvrđeno, a identifikaciju pripadnosti pojedinih članova nekoj od obitelji osobito usložnjuje u svim lozama vrlo čest patronimik Barišić.

– Od XIII. st. plemićki se rod pod nazivom Kačić (Kacsics) spominje i u Ugarskoj. Živjeli su uglavnom u sjevernim županijama Nógrád i Salgó, a kao samostalan rod spominju se do pol. XIV. st. Najranije dokumentirani Mihael obnašao je 1212. čast slavonskoga bana. U sljedećim dvama naraštajima rod se razgranao u sedam grana i više obitelji. Mihaelov sin Falkos (1255) posjedovao je Szécsény i Nógrád te je bio utemeljitelj roda Libercsea, iz kojega su, među ostalima, potekle obitelji Szécsény i Geréb. Prvoj je pripadao Kónya (Nikola), hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban 1366–67, a drugoj Matija, hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban 1483–92, te njegova braća Ladislav i Petar.