Kosta Angeli Radovani

Kosta Angeli Radovani (London, 6. listopada 1916. - Zagreb, 27. veljače 2002.), bio je hrvatski kipar likovni pedagog i akademik.

Reference:

• Hr, En
• http://www.croatia.org/crown/articles/6540/1/H-Kosta-Angeli-Radovan...
• http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=674
• https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=2735
• https://www.jutarnji.hr/kultura/art/kosta-angeli-radovani-kipar-koj...
• http://info.hazu.hr/hr/clanovi_akademije/osobne_stranice/kosta_ange...
• https://leksikon.muzej-marindrzic.eu/angeli-radovani-kosta/
• https://dizbi.hazu.hr/a/?pc=i&id=86154
• https://www.ipu.hr/content/zivot-umjetnosti/ZU_22-23-1975_065-080_A...

Kosta Angeli Radovani rodio se je u Londonu 1916. godine. Otac mu je bio hrvatski slikar i karikaturist Frano Branko Angeli Radovani.[1][2] Osnovno školovanje te potom klasičnu gimnaziju polazio je u Zagrebu (1922.-1934.). Nakon toga studirao je od 1934. do 1938. godine na Accademia di belle arti di Brera u Milanu (prof. Francesco Messina) i povijest umjetnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1939. godine.[3] Ratno vrijeme 1941.-1945. provodi na Zagrebačkoj likovnoj Akademiji gdje polazi specijalku za kiparstvo i grafiku kod Frana Kršinića i Tomislav Krizmana. Nakon Drugoga svjetskog rata Radovani je među osnivačima Akademije primijenjenih umjetnosti u Zagrebu 1950. godine, gdje vodi katedru kiparstva. Tu radi do njezina zatvaranja 1955. godine. Od 1977. godine radi kao redovni profesor na kiparskom odjelu na Fakultetu likovnih umjetnosti u Sarajevu, sve do umirovljenja 1987. godine. Kao gost profesor radio je na Međunarodnoj ljetnoj akademiji u Salzburgu 1987., 1988. i 1991. godine.

Radovani je bio redoviti član Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti od 1992. godine.

Djela

Kao kipar bio je opsjednut samo jednim - ljudskim likom, tako da se sav njegov opus svodi na aktove i portrete. Izveo je više od 30 velikih javnih skulptura. U njegovu opusu posebno mjesto imaju Dunje, kojih je izveo 20-ak, to su ženski aktovi punih zrelih oblina (Dunja kao voće koje se ostavlja da dozrije je za Radovanija bila personifikacija ženskog tijela kao prapočela i trajanja).

Javne skulpture

• 1949. - Spomenik Ustanku ; Drežnica; bronca
• 1951. / 1962. - Makedonka, spomenik Revoluciji; Kumanovo
• 1951. / 1953. - Spomenik Ustanku ; Starigrad; bronca
• 1962. - spomenici unutar Spomen-park Šubićevac, Šibenik
• 1989. - Figura "Dunja" ; pred galerijom Sagittaria – Pordenone – Italija; bronca
• 1990. - Spomenik Svetom Petru ; pred crkvom na Boninovu – Dubrovnik; kamen
• 1988. / 1991. - Spomenik poginulim Zagrepčanima u NOB-u ; Dotoršćina – Zagreb; bronca
• 1991. - Spomenik Franji Bučaru ; Trg sportova Zagreb; bronca

Radovani se zarana posvetio sitnoj plastici i medaljerstvu (radio je jako puno za zagrebačkim Ikomom 1960-ih), u njegovu opusu je 400 portreta i gotovo isto toliko portretnih medalja te preko 800 malih figura (sitna plastika). Autor je Rektorskog lanca - rađenog u povodu svečane proslave 300-te godišnjice Zagrebačkog Sveučilišta, to je lanac s 14 srebrnih medalja na kojima su reljefni portreti četrnaestorice velikana hrvatske povijesti. Uz lanac ide i velika medalja s likovima Marka Marulića, Ivana Mažuranića i Ivana Gundulića na jednoj, te Josipa Jurja Strossmayera na drugoj strani.

Izložbe

Radovani je jako puno izlagao, 59 puta samostalno u zemlji i inozemstvu, te više od 600 puta na skupnim izložbama od kojih je 50 bilo međunarodnog značaja. 1950. godine izlaže na Venecijanskom bijenalu uz Vanju Radauša, Vojina Bakića i Zorana Musića.

Književno stvaralaštvo

Radovani se okušao i kao pisac, 1985. godine Matica hrvatska izdala mu je knjigu eseja Kip bez grive: teze, portreti, karamboli. Erasmus naklada iz Zagreba posmrto mu je objavila četiri knjige izabranih eseja koje je priredio Ive Šimat Banov: Kip s grivom: o Ivanu Meštroviću, 2006.; Između proroka i radnika: ogledi o stoljeću hrvatskoga kiparstva, 2007.; Gorila u nama: Kosta o drugima - drugi o Kosti, 2007.; Zapisi iz osamljenosti: dnevnik 1949-1993., 2009.

Nagrade i odličja

Za svoj rad Kosta Angeli Radovani, dobio je:

• 1973.: Godišnja nagrada Vladimir Nazor[5]
• 1974.: Orden zasluga za narod sa srebrnim zrakama
• 1986.: Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo[6]
• 1998.: Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića

ANGELI RADOVANI, Kosta, kipar i grafičar (London, 6. X 1916). Sin slikara Frane Branislava i Švicarke Anne Weyss, školovane u Francuskoj. Odrastao je u kozmopolitskom i poliglotskom ambijentu, u kući u koju su zalazile znamenite osobe Londona (H. Wickham Steed i R. W. Seton-Watson i dr.). God. 1920. dolazi s roditeljima u Zagreb i tu 1926. završava pučku školu, a 1934. klasičnu gimnaziju. Studirao je u Milanu 1934–1938. na Accademia di Belle Arti »Brera« kiparstvo kod Francesca Messine, grafiku kod Benvenuta Disertorija. Nakon stečene diplome vratio se u Zagreb. Vojni rok služi 1938/1939. u Zemunu i Zaječaru. Studij nastavlja na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti polazeći 1941–1943. kiparsku specijalku Frane Kršinića, a 1943–1945. grafičku specijalku Tomislava Krizmana. Od 1950. izvanredni je profesor Akademije za primijenjenu umjetnost u Zagrebu do njezina ukidanja 1955. God. 1978. izabran je za redovitog profesora Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu (Katedra za kiparstvo). Prvi put poslije rata putuje 1950/1951. u Italiju, Francusku, Švicarsku i Belgiju; otada je obišao mnoge zemlje Evrope, neke afričke i azijske države i Sjevernu Ameriku. Teško ga je pogodio požar atelijera 1956. kad su u vatri nestale mnoge skulpture, crteži i grafike; novi je atelijer podigao 1958. — U skulpturi Angeli Radovanija očito je nastojanje da se izrazi volumenom, masom, pozitivnom (punom) formom, da gradi. Njegova orijentacija na masu redovito znači i orijentaciju na statičnu formu, jezgrovito iscrtan obris, velike linije, lakoničnost bez suvišnih »gesta i grimasa«, bez anegdotalnih digresija i ornamentalnih okolišanja: njegova je skulptura doista gola. Dvije su osnovne teme motiva u njegovu djelu tijekom više desetljeća: akt i portret. Iako se u njegovu opusu razlikuje nekoliko ključnih razdoblja, bilo bi im neoprezno pripisati karakter stilskih faza jer izvori njegove skulpture nisu nešto što je, prevladavano, ostajalo za njim, nego su trajno središte njegova djela. U prvom razdoblju – 1939–1945. – očituje se, osim već tada izrazitog voluminizma (i najmanje mu figure djeluju masivno i monumentalno), i uzdržljiva narativna crta: svi likovi nešto rade (Žena do lakata u vodi, 1939; Treća otmica, 1941; Šakač, 1941) ili im se nešto događa (Uzbuna, 1943). U nekima od njih moderno se hrani trajnim: dio svoje tadašnje aktualnosti A. R. duguje pretklasičnoj Grčkoj. U razdoblju 1945–1951. on se, za razliku od mnogih, u svakoj prilici »ponaša kao kipar« (D. Dragojević). Iz tih je godina i velika figura Drežničanina (1949) lišena teatralnosti i patetike. U trećem periodu njegova rada – u godinama borbe za reafirmaciju modernog protiv historicizama, za pluralizam a protiv dogmatizma – značajno je napuštanje općenitoga i tipizacije za volju specifičnoga i karakterizacije. Tako nastaje 1951–1954. prvi veliki niz njegovih portreta (Portret D. S., 1951; Dobriša Cesarić, 1951; Nevenka Đorđević, 1951; Marino Tartaglia, 1952; Portret B. A., 1954; Kruno Prijatelj, 1954. i dr.). Istodobno nastavlja i razvija svoju veliku temu tijela-građevine s jasnom težnjom transponiranja anatomskih sadržaja u tektonički sustav (Dunje, Žena na suncu, 1954). God. 1964. i 1965. očituju se i neki novi tonovi: s jedne strane sažima volumen i obris u tzv. »dvostruke sadržaje« pa njegove žene nisu više samo žene, nego su i itifaličke kratice kakve susrećemo i u prapovijesnoj skulpturi (Obli torzo, 1965; Mala Dunja, 1965; Žena na panju, 1966; Žena na stošcu, 1966; Djevojka bez nogu, 1967). S druge strane, pokazuju se i prvi znaci »kubizirarija« (Djevojka na kocki, 1965). Od 1967. očito je osjetnije širenje kruga plastičkih ideja; dotadašnju organičku montažu dijelova figure počinju zamjenjivati naglašeno mehanički sklopovi oblika »nehajno« složenih u antropomorfne likove. Tim se proturječnim spojem podjednako naglašava apstraktno-geometrijska (tektonska) struktura figure i mnogovrsni, asocijativni sadržaji vezani o figuralne predodžbe (Djevojka s izmaknutim prsima, 1967; Žena s oštrim koljenima, 1967; Djevojka na klupi, 1969). God. 1969. njegovo ga je zanimanje za ljudsko lice – posredstvom plakete –izazvalo da se okušao u reljefu. Uspjelo mu je da se odvoji od renesansnih ideala i predložaka i da izbjegne asocijacije na ordene i kovani novac (Frano Bulić, 1969; Branko Gavella, 1974; Ljubo Karaman, 1976). Osim kiparstvom, kontinuirano se bavi crtanjem i grafikom, a poslije 1950. javlja se povremeno i kao pisac. Važniji su mu tekstovi: o Mariniju (Književne novine, 1955, 1–15. V), o H. Mooreu (Politika, 1955, 13. III), o B. Deškoviću (Forum, 1964), o ocu Branku Frani (Život umjetnosti, 1975), te oni objavljeni u Književnosti 1960. i u Forumu 1977. i 1982. Od 1952. sudjelovao je i na natječajima za javne spomenike te za neke dobio nagrade, npr. natječaj za Spomenik žrtvama fašizma u Jajincima 1957, suradnji s arhitektom Zdenkom Kolaciom; centralni spomenik u Memorijalu Dotršćina 1979; neki su izvedeni, npr. Spomenik Revoluciji, Kumanovo 1952–1962; Spomenik PTT, Kumrovec 1967. – oba u suradnji s arhitektom Marijanom Haberleom; spomenik Vjekoslavu Karasu, Karlovac 1970. Izlagao je samostalno u zemlji i inozemstvu: Zagreb (1952, 1965, 1973, 1974, 1977), Beograd (1963, 1967), Novi Sad (1963, 1973/1974), Skopje (1963), Ohrid (1963), Atena (1965), Ljubljana (1966, 1974), Prag (1966), São Paulo (1967), Zadar (1968), Dubrovnik (1969), Karlovac (1969), Rijeka (1969; 1976), Split (1969, 1977), Šibenik (1969), Banja Luka (1975), Zenica (1975), Piran (1980). Sudjelovao je na skupnim izložbama među kojima su važnije: I godišnja izložba hrvatskih umjetnika, Zagreb 1940; Izložbe ULUH-a od 1946; XXV bijenale, Venecija 1950; 100 listova jugoslovenske moderne grafike, Beograd, São Paulo, Atena, Rio de Janeiro, Solun 1953; I bijenale mediteranskih zemalja. Aleksandrija 1955; Suvremena jugoslavenska umjetnost, Rim i Milano 1957; 2000 godina skulpture u Dalmaciji, Split 1960; 60 godina kiparstva i slikarstva u Hrvatskoj, Zagreb 1961; I, II (nagrada), III, IV trijenale likovnih umetnosti, Beograd 1961, 1964, 1967, 1970; Contemporary Yugoslav Painting and Sculpture, London. Coventry, Kingston upon Hull, Brighton 1961; II Exposition internationale de sculpture contemporaine, Pariz 1961; Izložbe Zagrebačkog salona od 1965 (nagrada na 8. salonu); Suvremena hrvatska umjetnost – poslijeratno razdoblje, Beograd, Dubrovnik i Sarajevo 1967; Suvremena jugoslavenska umjetnost Expo 67, Montreal 1967; IX međunarodni bijenale kipova na otvorenom, Antwerpen 1967; Jugoslavenska skulptura, Montevideo, Santiago de Chile 1968; Izložbe Galerije Forum od 1969; Izložba jugoslavenske umjetnosti, Tokio 1973 (iscrpnije o izložbama do 1979. vidi u monografiji V. Maleković: Kosta Angeli Radovani, Zagreb 1981). — Djela mu se nalaze u mnogim javnim i privatnim zbirkama u zemlji i inozemstvu (Gliptoteka JAZU, Moderna galerija, Galerija suvremene umjetnosti, Zagreb; Moderna galerija, Rijeka; Galerija umjetnina, Split; Umjetnička galerija, Dubrovnik; Muzej savremene umetnosti, Beograd; Muzej Matice srpske, Novi Sad; Muzej na sovremenata umetnost, Skopje; Moderna galerija, Ljubljana; Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, Sarajevo; Galerija jugoslovenskog portreta, Tuzla; Zbirka van Jole i Koninklijk Museum voor Shone Kunsten, Antwerpen; Park skulpture, Middelheim; Gallery Sam Dorsky, New York; Musée d’Art Moderne, Tunis i dr.).

LIT.: Žarko Harambašić (Ž. H.-ć.): Uspjeh mladog zagrebačkog umjetnika u Milanu. Jutarnji list, 25(1936) 8690, str. 25. — Zdenka Munk (Zem.): Kosta Angeli Radovani, jedan mladi kiparski talenat. Novosti, 32(1938) 270, str. 13. — Duško Kečkemet: Hrvatska moderna plastika. Urbanizam i arhitektura, 4(1950) br. 3/4. — Zdenko Kolacio: Razmatranje povodom Radovanijeve izložbe. Riječki list, 6(1952) 14. XII. — Marijan Matković: Izložba Koste Angeli Radovanija. Borba, 17(1952) 23. IX. — Milan Prelog: Likovna ostvarenja Koste Angeli Radovanija. Vjesnik, 12(1952) 23. XI. — Grgo Gamulin: Kosta Angeli Radovani. Pogledi, 1953, br. 3. — Michel Seuphor: La sculpture de ce siècle. Pariz 1959. — Georges Boudaille: Sculptures de 30 pays. Les Lettres français (Paris), 1961, br. 834 (8. VII). — Danijel Dragojević: Kosta Angeli Radovani. Zagreb 1961. — Miodrag B. Protić: Kosta Angeli Radovani (predgovor katalogu izložbe). Beograd 1963. — Igor Zidić: Eseji. Zagreb 1963. — Ješa Denegri: Kipar Kosta Angeli Radovani. Umetnost, 1965, br. 1. — Željka Čorak: Kosta Angeli Radovani. Ibid., 1966, br. 5. — Božidar Gagro: Kosta Angeli Radovani. Život umjetnosti, 1966, br. 1–2. — Dubravko Horvatić: Kosta Angeli Radovani. Sinteza, 1966, br. 4. — Marija Pregelj: Kosta Angeli Radovani (predgovor katalogu izložbe). Ljubljana 1966. — Igor Zidić: Kipar Radovani. Telegram, 7(1966) 14. I. — Miodrag B. Protić: Kosta Angeli Radovani (predgovor katalogu izložbe). Beograd 1967. — Josip Vrančić: Klasično u djelu Koste Angeli Radovanija. Zadarska revija, 17(1968) br. 4. — Igor Zidić: Kosta Angeli Radovani (predgovor katalogu izložbe). Dubrovnik 1969. — Tonko Maroević: Kosta Angeli Radovani (predgovor katalogu izložbe). Novi Sad 1973. — Igor Zidić (I. Z.): Kosta Angeli Radovani kakvim ga znamo. Start, 1973, 21. XI. — Aleksander Bassin: Kosta Angeli Radovani. Umetnost, 1974, br. 39. — Vladimir Maleković: Kosta Angeli Radovani (predgovor katalogu izložbe). Zagreb 1977. — Tonko Maroević: Kosta Angeli Radovani. Čovjek i prostor, 25(1978) br. 298. — Vladimir Maleković: Kosta Angeli Radovani. Zagreb 1981 (s iscrpnom bibliografijom).

Igor Zidić (1983)

• Izvor: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=674