Leopold Ružička, Nobel Prize in Chemistry, 1939

Leopold Ružička, Nobel Prize in Chemistry, 1939, "for his work on polymethylenes and higher terpenes".

• http://www.braca-hrvatskoga-zmaja.hr/rondel_vel_web1/ruzicka.htm
• http://www.bookrags.com/biography/leopold-ruzicka-woc/
• http://nobelprize.org/nobel_prizes/chemistry/laureates/1939/ruzicka...
• http://en.wikipedia.org/wiki/Leopold_Ru%C5%BEi%C4%8Dka
• http://www.ptfos.unios.hr/ruzicka/2014/index.php/o-ruzicki
• https://www.familysearch.org/ark:/61903/3:1:3QSQ-G99X-RDZG?i=219&wc...

Leopold Ružička (1887.-1976.) - prvi hrvat dobitnik Nobelove nagrade

Leopold se Ružička rodio 13. rujna 1887. u Vukovaru. Njegov je otac Stjepan Ružička bio češkoga (otuda i prezime Ružička) i hrvatskoga podrijetla, a majka Amalija (rođena Sever) hrvatskoga i njemačkoga podrijetla. Ružičkini pretci bili su zemljoradnici i obrtnici, a otac je bio bačvar i vatreni hrvatski domoljub. Otac mu umre kada je Ružička imao svega četiri godine (1891.), pa majka s njime i njegovim mlađim bratom odlazi u Osijek, u svoj rodni grad, gdje žive s njegovim tetama Katarinom i Emom Prukner u zajedničkome kućanstvu. U Osijeku Ružička pohađa i završava pučku školu (1894.-1898.) i klasičnu gimnaziju (1898.-1906.). Bio je dobar, ali ne i izuzetan učenik. Kao dječak bio je religiozan i razmišljao o tome da postane svećenik, ali je poslije tu ideju napustio. Ružičkino podrijetlo i strogi odgoj njegove majke snažno su utjecali na formiranje njegova karaktera, pa je cijeli život ostao jednostavan čovjek s izrazitom puritanskom crtom i velikim nepovjerenjem prema pretjeranome intelektualizmu.

2. O Ružičkinome imenu

U različitim hrvatskim tekstovima o Ružički navodi se da je njegovo ime Lavoslav, vidi npr. Leksikon JLZ (Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1974., str. 856), D. Grdenić, Povijest kemije (Novi Liber/Školska knjiga, Zagreb, 2001., str. 719) ili Lavoslav (Leopold), vidi npr. Hrvatski leksikon (Naklada Leksikon d.d., Zagreb, 1997., II. svezak, str. 390), Hrvatski opći leksikon (Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 1996., str. 867). Akademik Dragutin Fleš (1921.-2005.) također je naslovio svoj prijevod spomenice Leopold Ruzicka 1887-1976, koju je izdao Royal Society iz Londona, a napisali je dugogodišnji Ružičkini suradnici Vladimir Prelog i Oskar Jeger (Biographical Memoirs of Fellows of the Roal Society 26 (1980) 411-501; jer je Ružička bio vanjski član - Foreign Member- od 1942.), Lavoslav Ružička 1887.-1976. (SKTH/Kemija u industriji, Zagreb, 1987., 101 str.). Čak se je i sam Ružička kao neki zakašnjeli Ilirac potpisivao Lavoslav u pismima prijateljima i kolegama u Hrvatskoj. No, kao što su mnogi Ilirci u domoljubnome žaru pogrešno kroatizirali svoja imena i prezimena, tako je Ružička s istim razlogom netočno preveo Leopold u Lavoslav. Šteta što je tek ustanovljeno veleučilište u Vukovaru nazvano Lavoslav Ružička umjesto točno Leopold Ružička, jer će sada tu pogrešku biti teško ispraviti, pogotovo kada će se početi izdavati diplome svršenom studentima.

Ružička je kršten Leopold i Stjepan kako je navedeno u IX. svesku Matične knjige župne crkve u Vukovaru za razdoblje 1879.-1890., a na stranici 298, pod rednim brojem 205.: "Godine 1887. mjeseca rujna dana 13. rođen je i 15. kršten LEOPOLD STJEPAN zakoniti sin Stjepana RUŽIČKE i Amalie (Seva) SEVER…"

Leopold je staro njemačko osobno ime, koje se rabi od kraja XI. stoljeća. Dolazi iz starolitvanskoga jezika i riječi Liut u značenju narod. Toj je riječi dodana riječ bald značenja smionost te je tako nastalo ime Liutbald značenja smionist (odvažnost) kojom se odlikuje narod. Evolucija od Liutbald do latiziniranoga oblika Leopold vjerojatno je išla preko Liutpolt i Liutpold. Bratoljub Klaić navodi u svojem Rječniku stranih riječi (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1978., str. 797) pod natuknicom Leopold sljedeće- Leopold germ. (od Liutpold) "hrabar u narodu". Dakle Leopold nije Lavoslav, već bi bilo najbliže Leopoldu ime Narodoslav.

Zanimljivo je napomenuti da etnomuzikolog i povjesničar glazbe Franjo Ksaver Kuhač (1834.-1911.), rođeni Osječanin, u svojem prilogu povijesti Hrvatskoga preporoda naslovljenome Vatroslav Lisinski i njegovo doba (Matica hrvatska, Zagreb, 1904., drugo popunjeno izdanje; prvo izdanje Zagreb, 1887.) na str. 34 spominje bavarskoga princa Luitpolda.

Valja još spomenuti da su u nas vrlo rijetka imena motivirana lavom. Tako npr. akademik Petar Šimunović, koji se bavi sustavnim istraživanjem podrijetla i značenja naših prezimena i osobnih imena, ističe u svojoj knjizi Naša prezimena (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1985., str. 102) da su kod drugih naroda osobna imena temeljena na riječi lav vrlo česta za razliku od nas te navodi neka: Leo, Leone, Leon, Lion, Leonardo, Leonides, Lev, Lew, Hajdar (lav na turskome jeziku), itd. U tome skupu ne nalazimo ime Leopold, jer ono u njega ne spada.

O svemu ovome što sam naveo, nisam ni ja znao. Prvi me je upozorio na nekritičnu uporabu imena Lavoslav kao Ružičkina imena naš sjajni kemičar Stanko Borčić (1931.-1994.), koji je studirao na ETH i tamo izradio i doktorat pod vodstvom Ružičke i Vladimira Preloga (1906.-1998.), dvojice hrvatskih dobitnika Nobelove nagrade za kemiju. U traganju za podrijetlom i značenjem imena Leopold pomogao mi je akademik Šimunović. Šteta što se drugi i hrvatski autori nisu isto tako potrudili spriječili širenje imena Lavoslav kao Ružičkina imena.

3. Studij

Iako je Ružičkin otac završio samo dva razreda pučke škole, pokazao je neobičnu dalekovidnost za slabo obrazovana čovjeka - osigurao je svoj život u korist svojih sinova što je omogućilo obojici studiranje. Leopold je Ružička odlučio studirati izvan Austro-Ugarske Monarhije zbog nepovoljnoga položaja slavenskoga življa u njoj. Htio se upisati u Politechnikum (od 1908. Eidgenössische Technische Hochschule - ETH) u Zürichu, ali zbog nepovoljnih uvjete za upis -prijamni ispit iz nacrtne geometrije - odlazi na studij u Technische Hochschule u Karlsruheu. Naime u klasičnoj gimnaziji u Osijeku prirodoslovni predmeti bili su znatno manje zastupljeni, a kemija i nacrtna geometrija nisu se ni predavali. Tako 1906. Ružička odlazi na studij u Karlsruhe te zauvijek napušta svoju domovinu Hrvatsku, iako se planirao vratiti nakon studija u Osijek i zaposliti se u tek otvorenoj tvornici šećera. No sudbina mu je odabrala drugačiji životni put.

Zbog skromnih financijskih mogućnosti, Ružička je odlučio što brže završiti studij, pa je tako samo nakon dvije godine studija diplomirao s diplomskim radom o reakcijskoj kinetici ketena (1908.). Odmah je nastavio raditi na doktorskoj disertaciji iz organske preparativne kemije uz samo šest i pol godina starijega Hermanna Staudingera (1881.-1865.), koji će dobiti Nobelovu nagradu za kemiju 14 godina poslije Ružičke (1953.). Ružička doktorira 1910. s disertacijom naslovljenom Über Phenylmethylketen i kao osobni asistent nastavlja raditi uz Staudingera na ispitivanju aktivnih sastojaka insekticidne biljke Pyrethrum cinerariifolium (dalmatinski buhač) do 1916. U tome istraživanju su Ružička i Staudinger izolirali piretrin iz cvjetova buhača i odredili mu strukturu, ali je članak o tome objavljen tek 1924. Piretrini i njihovi sintetski analozi i danas se rabe kao insekticidi. 4. Karijera

U listopadu 1912., Staundiger postaje profesorom na ETH u Zürich, gdje je naslijedio Richarda Martina Willstättera (1872.-1942.; dobitnika Nobelove nagrade za kemiju 1915.). S njime u Zürich dolazi i Ružička, koji je u Švicarskoj našao svoju drugu domovinu. Ružičkina je majka umrla 1915. u Osijeku, pa on je otišao na njen sprovod bez obzira na rat i rizik da kao austro-ugarski državljanin bude regrutiran. Neprilike koje je doživio po povratku u Zürich, potaknule su ga da zatraži švicarsko državljanstvo koje je dobio 1917.

Ružička i Staudinger su se 1916. ne baš prijateljski razišli, jer je Ružička odlučio raditi na vlastitom području istraživanja neovisno od Staudingera. Staudinger je nadahnjivao svoje suradnike, ali je suradnja s njime bila uvijek usmjerena na njegove interese, pa je stoga bio vrlo nemilosrdan šef. Kada ga je Ružička obavijestio da želi raditi na vlastitim problemima, Staudinger ga je maknuo s položaja asistenta i znatno mu smanjio sredstva za istraživanje. Stoga se Ružička obraća za financijsku pomoć industriji i to industriji mirisa zbog svojega poznavanja kemije terpena. Ružička je imao sreću da je njemačka firma Haarman i Reimer (iz Holzmindena) odlučila financirati njegov projekt priprave irona, mirisnoga principa ljubičice. Ta je suradnja trajala do 1920., iako Ružička nije uspio prirediti iron. Nakon što je pokušao uspostaviti suradnju s Geselschaft für Chemische Industrie (poslije CIBA) u Baselu na pripravi kininskih alkaloida, koja nije bila uspjele, uspostavio je zadovoljavajuću suradnju s tvornicom mirisa M. Naef et Cie iz Ženevi.

Zahvaljujući svojim radu na terpenima, Ružička habilitira i postaje 1918. privatni docent na ETH i 1920. na Sveučilištu u Zürichu, a 1923.bude imenovan titularnim profesorom na ETH. Ni jedno od tih zvanja nije bilo povezano sa stalnom plaćom, ali su mu dopuštala da ima svoje vlastite doktorande. Marljivo, produktivno i kvalitetno je radio, ali mu se položaj na ETH nije promijenio, jer ni Staudinger, koji mu tada još uvijek bio njegov neposredni nadređeni, a ni Robert Ghnem, predsjednik ETH, nisu mu bili skloni. Zato ne iznenađuje da je Ružička 1926. prešao u istraživačke laboratorije tvornice M. Naef et Cie (danas Firmenich SA) iz Ženevi.

Staudingerov vrlo značajan rad na polimerima rezultirao je 1926. na ponudi da pređe na Sveučilište u Freiburgu i preuzme katedru za organsku kemiju. Na ETH ga je naslijedio iste godine Richard Kuhn (1900.-1967.; koji je dobio Nobelovu nagradu godinu dana prije Ružičke (1938.), ali ju je odbio). Dolazak Kuhna, mlađega od njega, utjecao je na Ružičkinu odluku o prihvaćanju profesure na Sveučilištu u Utrechtu, gdje boravi tri godine (1926.-1929.). Prije njegova odlaska u Nizozemsku pokušalo se dva puta dovesti Ružičku u Zagreb. Vladimir Njegovan (1884.-1871.) nagovarao ga je već pri kraju 1919. do dođe za profesora na Tehničku visoku školu, koja je utemeljena početkom 1919. Profesor botanike i dekan Filozofskoga fakulteta Vale Vouk (1886.-1962.) ponudio mu je početkom 1922. da naslijedi u Kemijskome zavodu Gustava Janečeka (1848.-1929.), koji je 1921. umirovljen. Ružička je nakon dulje prepiske obje ponude odbio.

Kuhn napušta 1929. ETH prihvativši poziv da postane direktor Kemijskoga instituta na novoosnovanome Kaiser-Wilhelm-Institutu za medicinska istraživanja u Heidelbergu, a novi predsjednik ETH Arthur Rohn ponudio je Ružički profesoru na ETH. Ružička je ponudu prihvatio bez oklijevanja i vratio se u Zürich. Igrom slučaja samo dva dana poslije primio je i drugu ponudu za profesoru na Sveučilištu u Zürichu, koju je odbio. Poslije će Ružička dobivati ponude iz cijeloga svijeta, a naročito primamljive iz SAD, ali je se odbijao. Ružička je bio prvi kemičar koji nije bio Nijemac i prvi švicarski državljanin, kojemu je bila po nuđena Katedra za anorgansku i organsku kemiju na ETH. Da je smatrao svoj povratak u Zürich konačnim, vidi se i po tome što je odmah po povratku kupio gradilište u blizini ETH (Freudenbergstrasse 101) i izgradio kuću u kojoj je živio do smrti. Poslije je kuća srušena, jer se našla na trasi autoceste.

Ružička je ETH ostao na mjestu profesora i šefa Laboratorija za organsku kemiju do mirovine 1957. Na tome položaju ga je naslijedio naš drugi dobitnik Nobelove nagrade za kemiju Prelog. Nakon odlaska u mirovinu, Ružička je samo povremeno dolazio na ETH, a nastavio je djelovati kao savjetnik u tvornici Sandoz AG u Baselu.

Kada je Ružička otišao u mirovini u svojoj sedamdesetoj godini, zahvaljujući prilozima švicarske kemijske i farmaceutske industrije, ETH je utemeljio Ružičkinu nagradu. Ta se nagrada dodjeljuje godišnje za istaknuti doprinos kemiji nekome mladome kemičaru švicarske narodnosti ili stranome državljaninu, koji radi u Švicarskoj. 5. Znanstveni rad

Ružička je radio u doba kada su analitičke metode i metode strukturne analize bile u povoju. Svi su se njegovi strukturni dokazi temeljili na klasičnoj preparativnoj kemiji i njegovoj intuiciji, pa se poslije pokazalo da su neki njegovi zaključci bili pogrešni. Bez obzira na sve, Ružička je bio vrstan organski kemičar, koji na svoju štetu nije previše vjerovao fizikalnim kemičarima. Neki to njegovo nepovjerenje prema fizikalnim kemičarima povezuju s time što na doktorskome ispitu iz fizikalne kemije nije bio osobito uspješan što je imalo za posljedicu da ispitivač Fritz Haber (1868.-1934.; vodeći fizikalni kemičar svoga doba i dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1918.) insistirao da Ružička ne prođe sa summa cum laude.

Ružička je objavio 582 rada i ti se radovi, s obzirom tematiku koju tretiraju, mogu grupirati u sljedeće skupine (vidi gore spominjanu spomenicu V. Prelog, O. Jeger, Leopold Ruzička 1887-1976): I. Razni radovi

Doktorska disertacija, spojevi srodni kininu, dimerizacija cikličkih enona, dehidrogenacija alicikličkih spojeva.

II. Makrociklički spojevi

Priprava i određivanje svojstava velikih organskih prstenastih molekula.

III. Prirodni produkti biljnoga podrijetla

Priprava i određivanje strukture insekticidnih sastojaka dalmatinskoga buhača i biljnih mirisa (miris ljubice, miris jasmina)

IV. Prirodni produkti životinjskoga podrijetla

Određivanje strukture cibetona, izolacija testosterona, analiza hlapivih sastojaka ambre.

V. Monoterpeni

Priprava fenhona, linaloola i a-pinena, primjene empirijskoga izoprenskoga pravila i Wagner-Meerweinovo pregrađivanje.

VI. Seskviterpeni

Priprava i određivanje strukture nerolidola, kadinena, selinena, eudesmola, elemola, santonina, ß-santalola, ß-santalen, a-kariofilena, cedrena, zingiberena, bisabolena, azulena.

VII. Diterpeni

Određivanje strukture abietinske kiseline, levopimarne i dekstropimarne kiseline, agaten-dikarbonske kiseline, sklareola, manoola, fihtelita.

VIII. Triterpeni i viši terpeni

Određivanje strukture ambreina, lanosterola, eufola, tirukalola, a- i ß-amirina, a- i ß-bosvelinske, oleanolne, gliciterinske, sumarezinolne, ehinocistne i kinove kiseline, sojasapogenola, fridelina, cerina, lupeola, betulina.

IX. Steroidi

Djelomična priprava muških hormona androsterona i testosterona, razjašnjenje njihove strukture metodama dehidrogenacije i određivanje njihove konfiguracije te priprava srčanih aglikona. Razvoj i primjena biogenetičkoga izoprenskoga pravila.

X. Predavanja, pregledni članci, memoari

Pod kraj života je počeo pisati autobiografiju, ali je uspio objaviti jedino autobiografski članak In the Boderline between Bioorganic Chemistry and Biochenistry (Annual Review of Biochemistry 42 (1973) 1).

6. Nobelova nagrada za kemiju

Ružička je dobio 1939. Nobelovu nagradu za kemiju kao prvi Hrvat. Te je godine Nobelovu nagradu za kemiju također dobio i 36-godišnji njemački kemičar Adolf Frederick Johann Butenandt (1903.-1995.), kojemu nacistički režim nije dopustio da ju primi. Ružička je Nobelovu nagardu dobio za svoj rad na polimetilenima i višim terpenima, a Butenandt je Nobelovu nagradu dobio za svoja istraživanja spolnih hormona. Zbog ratnih prilika, Ružička nije mogao otići u Švedsku po nagradu, pa mu ju je uručio 16. siječnja 1940. švedski veleposlanik na posebnoj svečanosti održanoj na ETH, a Nobelovsko predavanje održat će u Stockholmu nakon II. svjetskoga rata. 7. Proslava Nobelove nagrade Ružički u Hrvatskoj

Nobelov je komitet je objelodanio 10. studenoga 1939. da je Nobelova nagrada za kemiju dodijeljena Butenandtu i Ružički. Već sljedeći dan Mladen Deželić (1900.-1989.), koji je poznavao Ružičku i posjetio ga u srpnju 1939. u Zürichu, čestita Ružički na nagradi i pri tome ga zamoli za biografske podatke, sliku i prikladne publikacije. Ti su podatci Deželiću bili potrebiti za planirano predavanje o Ružički. Ružička mu je početkom prosinca poslao kratki životopis, sliku i posebne otiske triju svojih radova. Deželić je 25. prosinca 1939. održao predavanje o Ružički pred punom dvoranom Pučkoga sveučilišta.

Hrvatsko je kemijsko društvo pozvalo Ružičku da posjeti Zagreb i održi predavanje o svojem radu. Ružička se odazvao pozivu i došao je u Zagreb 15. ožujka 1940. Sljedeći je dan održao predavanje pod naslovom Od dalmatinskoga buhača do seksualnih hormona u 17.00 sati u velikoj dvorani Radničkoga doma na Trgu Kralja Petra Krešimira pred dupke punom dvoranom. Za predavanje bilo je podijeljeno 1600 ulaznica, a oko 400 zamolbi za ulaznice je odbijeno. Predavanje je pod istim naslovom je otisnuto u Liječnikome vjesniku (62 (1940) 329-335). Pomagači Ružički kod toga predavanja bili su Deželić i Prelog, tada još u Zagrebu - otići će tek u prosincu 1941. u Zürich. Oni su projicirali 23 kartice kemijskih spojeva o kojima je Ružička govorio u svojem predavanju. Deželić je tom prigodom napisao i prvi hrvatski prikaz Ružičkinoga života i rada. Članak pod naslovom Prof. L. Ružička i njegov rad objavljen je u Arhivu za kemiju i tehnologiju (13 (1940) 73-97).

Nikola Pšenica, tadašnji predsjednik Hrvatskoga kemijskoga društva, opisao je Ružičkin boravak u Zagrebu u (cenzuriranome) članku Boravak Profesora L. Ružičke od 15. do 20. ožujka, koji je objavljen u Kemijskome vjestniku (15-16 (1941-1942) 92-126). Kemijski vjestnik je naziv koji je dobio Arhiv za kemiju i tehnologiju u doba Nezavisne Države Hrvatske. Iz Pšeničinoga članka kao i iz niza drugih članaka po hrvatskim novinama, vidi se da je Ružičkino predavanje ocijenjeno kao najveća kulturna priredba koja je do tada održana u Zagrebu (i Hrvatskoj). Nikada poslije, a ni prije nije bilo tako posjećeno neko predavanje iz prirodnih znanosti u Hrvatskoj, jer osim demonstracije vrhunske znanosti tu je bila prisutna i demonstracija uzvišene ljubavi prema domovini.

Akademik Krešimir Balenović (1914.-2003.) u svojemu članku Leopold Ružička: stara domovina i kemija u Hrvatskoj 1918.-1988. (Rad JAZU 443 (1989) 131-198) znakovito kaže o tome događaju Bio je to rijetki zvjezdani trenutak Hrvatske između dvije tmine. Ili kako reče Profesor i veleposlanik Gjuro Deželić, sin Mladenov, bio je to hrvatski povjetarac, koji je nagovijestio Drugi hrvatski preporod poznat kao Hrvatsko proljeće i Oluju, koja je donijela slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku i zauvijek slomila 'bratsku' tiraniju s Istoka.

Ružička je tijekom boravka, kao i uvijek prije i poslije, isticao svoje hrvatsko podrijetlo i domoljublje. Njegov je dolazak u Zagreb bio i iznimna prigoda za Hrvatsko kemijsko društvo da jasno pokaže svekolikoj hrvatskoj javnosti kao domoljubna organizacija nakon što se u doba Banovine Hrvatske uspjela riješiti teško podnošljiva i nametnuta nehrvatskoga naziva Jugoslovensko hemijsko društvo.

8. Priznanja

Osim Nobelove nagrade za kemiju, Ružička je dobio Nagradu Švicarskoga kemijskog društva (1918.), Wernerovu nagradu i medalju Švicarskoga kemijskog društva (1923.), Le Blancovu medalju (uz počasno predavanje) Francuskoga kemijskog društva (1928.), Pedlerovu medalju (uz počasno predavanje) Engleskoga kemijskog društva (1931.), Medalju (uz počasno predavanje) Industrijskoga društva iz Mulhousea (1935.), Cannizzarovu nagradu Akademije Lincei (1936.), Lavoisierovu medalju (uz počasno predavanje) Francuskoga kemijskog društva (1937.), Nagradu Marcel-Benoist Švicarskoga kemijskog društva (1939.), Medalju (uz počasno predavanje) Sveučilišta u Liegeu (1940.), Nagradu Donegani Akademije Lincei (1948.), Faradeyevu medalju (uz počasno predavanje) Engleskoga kemijskog društva (1958.) i Hanušovu medalju Čehoslovačkoga kemijskog društva (1966.).

9. Ružička privatno

Ružička se dvaput ženio, ali nije imao djece ni u jednome braku. Prvi se put oženio s Annom Haussmann 1912., s kojom se rastavio nakon 38 godina braka (1950). Druga mu je žena bila Gertrud Acklin, koja ga je nadživjela. Ona sa sobom u brak s Ružičkom donijela i sina Wernera Acklina, koji će poslije pomagati Prelogu u studiju mikrobnih reakcija (vidi V. Prelog, My 132 Semesters of Chemistry Studies, ACS, Washington, DC 199, str. 65).

Ružička je imao i športskih doživljaja. U Nizozemskoj je vozio redovito bicikl sve dok jednoga dana nije pao u kanal. Relativno jer rano naučio voziti automobil i tome je uživao do kraja života. U srednjim je godinama igrao tenis te skijao. Izgleda da nije bio naročito vješt skijaš, jer je dva put slomio nogu na skijanju.

Za vrijeme svojega boravka u Nizozemskoj, Ružička je zavolio nizozemske slikare, osobito slikare iz XVII. stoljeća, pa je sakupio slike velikoga broja majstora iz toga razdoblja. Svoju je zbirku poklonio Kunsthausu u Zürichu, a u njoj su slike Broewera, Jana Bruegela, Halsa, Rembrandta, Rubensa i mnogih drugih.

Bavio se i fotografijom u boji te je osobito volio fotografirati cvijeće. Njegovo zanimanje za slikarstvo i fotografiju u boji je iznenađujuće, jer je bio slijep na boje. Kada je napustio ETH posvetio se s velikim žarom svojemu vrtu u kojem je uzgajao četinjare, ruže i na stotine vrsta alpskih biljaka.

10. Manifestacije u Hrvatskoj posvećene Ružički

U Vukovaru je Ružički u spomenu podignut muzej u njegovoj rodnoj kući, koji je otvoren 9. prosinca 1977. prigodnim znanstvenim skupom o njegovu životu i djelu. Muzej je svečano otvorio tadašnji rektor Sveučilišta u Zagrebu Akademik Drago Grdenić, a na skupu su govorili Vera Johanides (1917.-2000.) o vezama Ružičke i domovine, Vlado Horvat o Vukovaru, Gradskome muzeju i uređenju Ružičkina muzeja i Nenad Trinajstić o Ružičkinome znanstvenome radu na granici bioorganske kemije i biokemije. Ružičkin je spomen-muzej postavio Gradski muzej u rodnoj Ružičkinoj kući u Vukovaru, a u postavljanju muzeja su sudjelovali Vlado Horvat, tadašnji ravnatelj Gradskoga muzeja te kao stručni suradnici u ime Hrvatskoga kemijskoga društva i Društva kemičara i tehnologa Hrvatske (koje uspostavom neovisne Republike Hrvatske mijenja naziv u Hrvatsko društvo kemijskih inženjera i tehničara) Vera Johanides, Leo Klasinc i Nenad Trinajstić. Muzej je bio postavljen tako da je u jednoj prostoriji kronološki poredanim predmetima prikazivao Ružičkin životni put i rad - rođenje u Vukovaru, osnovno i gimnazijsko školovanje u Osijeku, studij i doktorat u Karlsruheu, život i rad u Zürichu, veze s domovinom, zadnje dane i smrt. Bile su izložene brojne diplome, plakete i medalje, Ružičkin radni stol, niz sitnijih uporabnih predmeta, obilna foto-dokumentacija i dijelovi Ružičkine knjiženice s knjigama na hrvatskome jeziku. U drugoj je prostoriji s originalnim namještajem i obiteljskim portretima bio prikazan ambijent rodne kuće. Veliki Vukovaranin i muzeolog Antun Bauer (1911.-2000.) kazao je za taj muzej da je najuređeniji muzej u Hrvatskoj posvećen jednoj osobi. Danas na žalost toga muzeja nema, jer je krajem 1991. uništene zajedno s gradom Vukovarom za vrijeme agresije primitivnih srbočetničkih hordi na Republiku Hrvatsku.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti naručila je predstudiju o tome da se u Vukovaru na mjestu razorenoga spomen-muzeja podigne Memorijalni i znanstveni centar nobelovca Lavoslava Ružičke (trebalo bio zamijeniti Lavoslav u Leopold), koju su izradili Zlatko Karač i Vlado Horvat (koja je tiskana na hrvatskome i engleskome jeziku; Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, studeni 1998.). S realizacijom toga projekta nije se daleko odmaklo, jer nema sredstava, ali valjda će se ta ideja ostvariti kada dođu bolji dani za Hrvatsku.

Prilikom planiranja Ružičkina spomen-muzeja rodila se ideja o znanstvenim skupovima Ružičkini dani. U proljeće 1997. sastali smo se Vlado Horvat, Leo Klasinc i Nenad Trinajstić s Verom Johanides u njenome uredu na Biotehnološkome fakultetu u Pierrotijevoj ulici 6 u Zagrebu. Za vrijeme spomenutoga sastanka predložio sam da se utemelje skupovi u spomen Ružički pod nazivom Ružičkini dani, koji bi se održavali u Vukovaru svake parne godine, jer se Skupovi hrvatskih kemičara održavaju svake neparne godine te da Ružičkini dani budu usmjereni više na primijenjenu kemiju, jer su Skupovi hrvatskih kemičara usmjereni više na čistu kemiju. Prijedlog je bio prihvaćen i prvi su se Ružičkini dani održali već sljedeće godine (1978.) u Borovu. Oni su postali manifestacija dostignuća hrvatske kemije i njenih primjena bez obzira na sve nedaće koje su zadesili Vukovar i njegovu okolicu u srbočetničkoj agresiji. Kemičari hrvatskoga Podunavlja zaslužuju sve pohvale na očuvanju ove tradicije, jer su se Ružičkini dani održavali čak i u doba najžešćih srbočetničkih napadaja na njihov tako živopisan i privlačan dio Hrvatske. Tada su Ružičkini dani održavani u Bizovačkim Toplicama, ali čim je Vukovar oslobođen, ti su se skupovi vratili u Vukovar. Na redovitoj godišnjoj (a ovaj puta i izbornoj) skupštini Hrvatskoga kemijskoga društva, održanoj 16. prosinca 2002., dotadašnja predsjednica Društva Mirjana Eckert-Maksić pročitala je prijedlog Upravnoga odbora Hrvatskoga kemijskoga društva o utemeljenju nagrade Hrvatskoga kemijskoga društva pod nazivom Nagrada Lavoslav (Leopold) Ružička za znanstvenike do 35 godina. Novi je Upravni odbor Hrvatskoga kemijskoga društva na sjednici održanoj 27.siječnja 2003. odlučio nakon Trinajstićeve napomene da Leopold nije Lavoslav da se nagrada nazove Nagrada Leopold Ružička i da tako pokuša spriječiti daljnju netočnu uporabu imena Lavoslav u vezi s Ružičkom. No, čini se da se i dalje rabi ime Lavoslav za Ružičku (vidi npr. Veleučilište Lavoslav Ružička).

Družba Braća Hrvatskoga Zmaja - Zmajski stol u Osijeku - obilježava uspomenu na istaknute učenike osječkih gimnazija Josipa Jurja Strossmayera (1815.-1905.), Leopolda Ružičku (1887.-1976.) i Vladimira Preloga postavljanjem njihovih poprsja na Rondel velikana pred zgradom Gimnazije 29. siječnja 2007.

XX. jubilarni hrvatski skup kemičara i kemijskih inženjera, koji će se održati od 26. veljače do 1. ožujka 2007. u Zagrebu, posvećen je Leopoldu Ružički i Vladimiru Prelogu.

11. Kraj

Leopold je Ružička preminuo 26. rujna 1976. u Mammernu na Bodenskome jezeru u 89. godini, dok se oporavljao od operacije prostate. Pred smrt je zaboravio sve osim svoje mladosti u domovini i hrvatskoga jezika.

Akademik Nenad Trinajstić Literatura

• S. Ašperger, Book Review - Dietrich Stoltzenberg: Fritz Haber - Chemist, Nobel Laurate, German, Jew, Croatica Chemica Acta 78 (2005) A17-A19. • Ž. Dadić (urednik), Mladen Deželić (3. I. 1900. - 28. XI. 1989.), Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja", Zagreb, 2005, str. 11 23. • D. Grdenić (urednik), Gustav Janeček (1848.-1929.) - život i djelo, HAZU, Zagreb, 2002. • D. Grdenić, Povijest kemije, Novi Liber/Školska knjiga, Zagreb 2001., str. 718-720. • Z. Karač, V. Horvat, Memorijalni i znanstveni centar nobelovca Lavoslava Ružičke u Vukovaru, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1998. • Z. Kovačić, S. Hrustić (urednici), Leksikon Nobelovaca 1901.-2002., Nart trgovina, Zagreb, 2003. • S. Nikolić, N. Trinajstić, Leopold Ružička - prvi Hrvat dobitnik Nobelove nagrade, u: Ugledni hrvatski znanstvenici u svijetu, urednik: Janko Herak, Hrvatsko-američko društvo i Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 2005.; hrvatski tekst - str. 110-118, engleski tekst - str. 238-246. • D. Stoltzenberg, Fritz Haber: Chemist, Nobel Laurate, German, Jew, Chemical Heritage Press, Philadephia, PA, 2004. • N. Trinajstić, Ogledi o znanosti i znanstvenicima, Matica hrvatska, Zagreb, 1998., str. 11-29. • N. Trinajstić, 100 hrvatskih kemičara, Školska knjiga, 2002. • N. Trinajstić, Kako se zvao Ružička, Priroda 94 (2004) 19.

===================================================================================================================

Lavoslav Ružička born as Lavoslav ( Leopold ) Ružička (13 September 1887 – 26 September 1976) was a Croatian scientist and winner of the 1939 Nobel Prize in Chemistry who worked most of his life in Switzerland. He received eight honoris causa doctorates in science, medicine, and law; seven prizes and medals; and twenty-four honorary memberships in chemical, biochemical, and other scientific societies.

Ružička was born in Vukovar, Croatia, then part of Kingdom of Hungary, Austro-Hungarian Empire. His family of craftsmen and farmers was mostly of Croatian origin, with a Czech great grandparent, and a great grandmother and a great grandfather from Austria.[1]

Ružička attended the classics-program secondary school in Osijek. He changed his original idea of becoming a priest and switched to studying technical disciplines. Chemistry was his choice, probably because he hoped to get a position at the newly opened sugar refinery built in Osijek.
Due to the excessive hardship of everyday and political life, he left and chose the High Technical School in Karlsruhe in Germany. He was a good student in areas he liked and that he thought would be necessary and beneficial in future, which was organic chemistry. That is why his physical chemistry professor, Fritz Haber (Nobel laureate in 1918), opposed his summa cum laude degree. However, in the course of his studies, Ružička set up excellent cooperation with Hermann Staudinger (a Nobel laureate in 1953). Studying within Staudinger's department, he obtained his doctor's degree in 1910. With Staudinger, Ružička went to Zurich and was his assistant. [edit]Work and research Ružička's first works originated during that period in the field of chemistry of natural compounds. He remained in this field of research all his life. He investigated the ingredients of the Dalmatian insect powder (Pyrethrum cinerariifolium), a highly esteemed insecticide. In this way, he came into contact with the chemistry of terpene, a fragrant oil of vegetable origin, interesting to the perfume industry. He intended to start individual research and even started successful and productive cooperation with the Chuit & Naef Company (later known as Firmenich) in Geneva. In 1916-1917, he received the support of the oldest perfume manufacturer in the world Haarman & Reimer, of Holzminden in Germany. With expertise in the terpene field, he became senior lecturer in 1918, and in 1923, honorary professor at the ETH (Eidgenössische Technische Hochschule) as well the University in Zurich. Here, with a group of his doctoral students, he proved the structure and existence of the compounds of muscone and civet, the scents derived from the musk deer and the civet cat. The Ruzicka large ring synthesis is a method in organic chemistry for the organic synthesis of these type of compounds. In 1921, the Geneva perfume manufacturers Chuit & Naef asked him to collaborate. Working here, Ružička achieved financial independence, but not as big as he did plan so he left Zurich to start working for the Ciba, Basel- based company. In 1927, he took over the organic chemistry chair at Utrecht University in Netherlands. In Netherlands he remained for three years, and then returned to Switzerland, which was superior in its chemical industry. Back to Zurich, at ETH he became professor of organic chemistry and started the most brilliant period of his professional career. He widened the area of his research, adding to it the chemistry of higher terpenes and steroids. After the successful synthesis of sex hormones (androsterone and testosterone), his laboratory became the world center of organic chemistry. In 1939, he won the Nobel prize for chemistry with Adolf Butenandt. In 1940, following the award, he was invited by the Croatian Chemical Association, where he delivered a lecture to an over packed hall of dignitaries. The topic of the lecture was From the Dalmatian Insect Powder to Sex Hormones. During the World War II, some of his excellent collaborators were lost, but Ružička restructured his laboratory with new, younger and promising people; among them was young scientist Vladimir Prelog. With new people and ideas new research areas were opened. Following 1950, Ružička returned to chemistry, which had entered a new era of research. Now he turned to the field of biochemistry, the problems of evolution and genesis of life, particularly to the biogenesis of terpenes. He published his hypothesis, Biogenetic Isoprene Rule, which was the peak of his scientific career.[2] Ružička retired in 1957, turning over the running of the laboratory to his assistant and future Nobel laureate Vladimir Prelog. Ružička dedicated significant efforts to the problems of education. He insisted on a better organization of academic education and scientific work in the new Yugoslavia, and established the Swiss-Yugoslav Society. Ružička became an honorary academician at the then Yugoslav Academy of Sciences and Arts in Zagreb. In Switzerland, the Ružička Award was established, for young chemists working in Switzerland. In his native Vukovar, a museum was opened in his honour in 1977. [edit]Personal life Ružička married twice: to Anna Hausmann in 1912, and 1951 to Gertrud Acklin. He died in Mammern, Switzerland, a village on Lake Constance. [edit]References

^ Karl Grandin, ed. (1939). "Leopold Ružička Biography". Les Prix Nobel. The Nobel Foundation. Retrieved 2008-10-21. ^ Ružička, L. (1953). "The isoprene rule and the biogenesis of terpenic compounds". Journal Cellular and Molecular Life Sciences 9 (10): 357–367. doi:10.1007/BF02167631. [edit]External links

===================================================================

http://nobelprize.org/nobel_prizes/chemistry/laureates/1939/ruzicka... Leopold Ružička Leopold Ruzicka und das Verhältnis von Wissenschaft und Wirtschaft in der Chemie Vladimir Prelog; Oskar Jeger (1980). "Leopold Ruzicka. 13 September 1887-26 September 1976". Biographical Memoirs of Fellows of the Royal Society 26: 411–501. doi:10.1098/rsbm.1980.0013. JSTOR 769790.

Leopold Stephen Ruzicka* was born on September 13, 1887, in Vukovar, a small Croatian town on the Danube, somewhat east of its confluence with the Drava. His father, Stjepan Ruzicka, was a cooper; his mother's maiden name was Ljubica Sever. His great-grandparents included a Czech, from whom the name Ruzicka stems, an Upper Austrian and his wife from Wurtemberg, the other five being Croats. His ancestors were artisans or farmers, who had enjoyed at most a few years of schooling. After the early death of his father in 1891, he returned with his mother to her birthplace, Osijek, on the Drava somewhat west of its junction with the Danube. There he attended the primary school and the classical gymnasium where the Croatian language was used. He was a fairly good pupil in a general way, but really interested only in physics and mathematics. The other subjects, including the purely descriptive sciences, left him cold. There was no chemistry in the curriculum but, nevertheless, he decided to study this subject out of his interest in the composition of natural products.

He wanted to study at the Zurich Polytechnic Institute but found to his dismay that an entrance examination was required not only in chemistry but also in "descriptive geometry". He decided to go instead to Germany, where anyone with a completed secondary school education was acceptable as a student at a University or Technical Institute without having to undergo additional entrance examinations. He chose the Technische Hochschule at Karlsruhe, where he began his chemical studies in 1906. This step proved to be decisive for his future. Only later did he discover that in Zurich the curriculum, including practical work, was organized on a very rigid basis; still in 1906 attendance at the lectures was or could be checked. In Karlsruhe, on the other hand, there was considerable freedom. He completed his laboratory courses in 1 3 /4 years and then immediately started his doctoral work on ketenes with Professor Staudinger, who was, at 27, only 6 1/2 years older. There were few bureaucratic formalities; he had attended the prescribed lectures neither in chemical technology nor, unfortunately, in physical chemistry and physics.

After two years of research work Ruzicka was a "Dipl. Ing", and two weeks later "Dr. Ing". Staudinger appointed him as his assistant, and they together entered the quite unexplored field of the active constituents - named by them pyrethrins - of Dalmatian insect powder, a plant product, toxic to insects and other coldblooded animals. They thus opened a new chapter of alicyclic chemistry, which was then as unfamiliar to Ruzicka as it was to Staudinger.

In October 1912 he followed Staudinger who became Willstätter's successor at the newly dubbed "Eidgenössische Technische Hochschule" (ETH, Swiss Federal Institute of Technology) at Zurich. In Switzerland he found not only a second homeland but also a peaceful and convivial environment that brought with it all the conditions for uninterrupted research. In 1917 he acquired Swiss citizenship.

In the previous year he had already started independent work and this decision initiated the most fruitful and happy decade of his life, when he could work at the laboratory bench from morning to night, on problems of his own choosing, with no teaching responsibilities, except one hour weekly from 1918 onward. During the years 1920-1924 he laid the fundaments of all his future work.

For the accomplishment of his Habilitation work (necessary to become a "Privatdozent") in 1916-1917 he was glad of the support of the oldest perfume manufacturers in the world, Haarman & Reimer, of Holzminden in Germany. The starting-point for their collaboration was the Tiemann formula for drone; the results were the total synthesis of fenchone and the extension and interpretation of the Wagner rearrangement (this term was then introduced by him). After his habilitation in 1918 the firm of Ciba, Basle, became interested in his work on the preparation of quinine-like compounds. With various co-workers, the first synthesis of b-collidine and of linalool, the partial synthesis of pinene, and a series of investigations in the monoterpene field were carried out.

In 1921, the Geneva perfume manufacturers Chuit, Naef & Firmenich, asked him to collaborate with them. By this time the investigations that were to lead to the elucidation of the constitutional formulas of the higher terpenes has already been started. In the perfumery and sesquiterpene domain the total syntheses of nerolidol and farnesol were carried through. The structure of jasmone was established, Tiemann's irone formula corrected, and synthetic work in these fields undertaken. But by far the most important fruits collected in the perfumery garden were the elucidations of the structures of the naturally occurring musk perfumes, civetone and muscone. Following these discoveries Ruzicka and his co-workers were able to prepare the whole series of alicyclic ketones with 9 to over 30 carbon atoms as ring members, compounds that had previously been believed to be incapable to existence.

Most of the years 1925-1926 he spent with his friends in Geneva. From October 1926 till 1929 he was Professor of Organic Chemistry at the University of Utrecht. Although he was very happy in Holland, he decided to accept the invitation of the ETH to return to Zurich. The main reason for this decision was the strength of the Swiss organic chemical industry, especially its pharmaceutical and perfumery branches, which required the skill and energy of a whole army of chemists with a thorough training in modern organic chemistry. This circumstance was not only a challenge to the teaching and research abilities of the professors; it also encouraged students to acquire the necessary understanding of the theories and methods to equip them for a career in these industries. The three-fold community of professors, students and industry was thus bound together by bonds of common interest.

In 1930, the Ciba renewed the contact with his laboratory. This association led in a few years to scientifically as well as industrially important successes in the field of the male sex hormones. From 1937 the Rockefeller Foundation generously provided financial backing for the research on natural compounds, especially the triterpenes and steroids, free from any special conditions. With the two industries, there was thus formed a strong group of constant supporters of his research team which had grown much in the meantime.

Professor Ruzicka holds eight honorary doctorates (4 Science, 2 Medicine, 1 Natural Sciences, 1 Law) 7 prizes and medals, 24 honorary memberships of chemical, biochemical and other scientific societies, 18 honorary, ordinary and foreign memberships of scientific academies. The circle of his friends is very wide, not only geographically but also spiritually, including the Vatican City as well as Moscow. He feels that the honours which he has won should be distributed among the whole team of his co-workers, and that, to mention only one example, the laudation of his 1936 honorary Doctor diploma of Harvard (tercentenary celebration of the oldest USA university) should more realistically be read in the plural form "... to the team of chemists, daring in their attacks, brilliant in their methods, successful in their interpretations of the architecture of nature's baffling compounds", since every member of the team helped to transform the youthful dreams of its oldest member into reality.

Ruzicka married Anna Hausmann in 1912, and Gertrud Acklin in 1951. He has no children, and lives in Zurich. His hobbies are old Dutch and Flemish paintings and alpine plants gardening.