Mladen Veža

JA O SEBI I DRUGI O MENI Piše Mladen VEŽA. (Samo za “Vitersku vilu”) Ja o sebi tako-tako. Drugi o meni – kojekako. Početak pišem kako me učili mater i ćaća. Pisac nisan kâ Kačić fra Andrija. Ja san samo umitnik – pitur, pa mi oprostite! Rodila me mater Zastruška. Pomaga je ćaća Brišćanin! Davne ratne godine 1916. Miseca veljače. Dana sedmog. Rodili puno dice. Dvanest. Mene četvrtog po redu. Zbog puno dice, osiromašili... Po četri, ponekad i pet, u isto vrime, polazilo je školu. A to nije bilo lako... Mater, imenon je Ivka. Rođena Kosović. Otac joj Bariša Kosović iz Zaostroga. Ime materine matere ne znan. Otišla Bogu u porodu Ivke. Ivka zarana dobila maćehu. Mandu Borić iz Brista! Nije Ivku dala u školu. Rodila se da pase ovce. Sva Mandina dica završili škole. Jedan sin i pravni fakultet! Eee – moj dide Bariša – što ti bi? Ti si kriv... Moj ćaća imenon je Ante. Ante Veža pok. Ivana, pok. Frane. Tako se pisa u službenoj potribi, jer i u isto vrime živija je još jedan Ante Veža pok. Ivana. Ante Veža i Bariša Kosović davno su Brist i Zaostrog tisno povezali... Tako san van dragi čitatelji “Viterske vile” pola Brišćanin, pola Zastružanin? Ponekad tako kaže dragi Žarko Despot! Nije Žarko baš tako. Mladan je ipak rođeni Brišćanin! Zastruške, Zastružane, Viter, Planu, Samostan, gornji Zaostrog, dolnji Zaostrog – puno volin i puno cinin. Ponosin se rodnin mojin i Kačićevin Briston... Božjon vojon trošin 88 godinu življenja. Ovde nema mista za opisat niti samo jednu godinu! Dalje pišem kako su me u školama učili. Osnovnu školu završio sam u Bristu. Škola je imala šest razreda. Učitelj bio je Petar Prlenda. Rođeni Podačanin. Dobar i strog učitelj! Krajem šestog razreda na satu crtanja reće: Neka svak crta što hoće!!! Tih pet malih riječi otvorile su moju dalekosežnu životnu šansu. Nacrtao sam olovkom “Konja i na konju gizdavog junaka”. Prlenda je postao “drugi čovjek”! Obasjan iznenađenjem, nosio je crtež po Bristu, Gradcu, Podaci, Zaostrogu. - Ma pogledajte šta je mali Mladan nacrta... U Zaostrogu ljetovao je gospodin Stipan Banović. Službovao je u Zagrebu u svojstvu Prefekta (upravitelja) internata “Državne obrtne škole”. Uzeo crtež i jedan kipić od maslinove žile (kojeg sam ranije radio), i ponio u Zagreb. Gospodin Banović prijateljevao je sa slikarom – slavnim ilustratorom Danteove “Božanske Komedije” Mirkom Račkim i jednim od najznačajnijih hrvatskih slikara, autoritativnim Ljubom Babićem. Izrazili su ocjenu: “taj dječak izuzetno je darovit.” Sličnu ocjenu izrazili su i uvaženi umjetnici, profesori Obrtne škole: slikar Marijan Trepše, slikar Marko Rašica, slikar i grafičar Miljenko M. Đurić, te kipar Hinko Juhn, kipar Jean Robert Ivanović i kipar Vojta Braniš. Uvjerljivo potaknut (uz preporuku škole) gospodin Banović podnio je molbu Ministarstvu prosvjete u Beograd (tako je tada bilo), za dodjelu stipendije. Stipendija je odobrena! Omogućeno je moje školovanje. Ta dobra vijest siromašnim roditeljima uz radost, uzročila je teške materijalne brige i neprilike... Pod kraj jeseni 1928., mali Mladan ode u Zagreb. U Zagreb nisam stigao istim vlakom kojim sam odputovao iz Splita!... Dolaskom u internat Obrtne škole pripriječio se neugodan problem oko upisa u školu. Morao sam polagati diferencijalni ispit. Ako ne položim, natrag motiki u Brist... Ispit sam položio. Gospodin Banović vodi me u tajništvo. Zastane u hodniku i reče: “Upisat ću te u slikarski odjel”. (Iz Brista sam pošao da učim kiparstvo). “Ti si nejačak, tko će tebi dizati ono teško kamenje!” I tako ja “duhovitom voljom” Stipana Banovića, postao i ostao – slikar! Hvala ti pošteni Zaostrožanine! Godine 1932. vrlo uspješno apsolvirao sam Državnu obrtnu školu. Izlaza drugog nije bilo. Vratio sam se u Brist. U psihičkom smislu, bilo mi je intimno teško, trpko opterećenje. Tog nesretnog ljeta – teškim težačkim radom iscrpljen – umro nam je neprežaljeni požrtvovni otac. Kako je moj odlazak iz arkadijske idiličnosti Brista, dolaskom 1928. godine u civilizacijski svijet Zagreba, uzročio stres naglog gubitka djetinjstva, u ovim neprilikama, napao me stres nužnosti uposlenja. Ponovno, opet u Bristu, dogodila mi se dalekosežna sreća u materijalnoj nevolji! Izuzetno bogati Brišćanin Aleksandar Diana, zvani Lešo, zaželio je da njega i suprugu Anku – portretiram! Dobio sam dvije stotine tadašnjih dinara! Da ostvarim nakanu traženja zaposlenja, materi sam “bezgrješno lagao”: majko, imam izgleda da se uposlim u Zagrebu ... Krajem ljeta otputovao sam u Zagreb. Parabrod i željeznica do Zagreba, koštala je devedeset i sedam dinara. Za neizvjesnu budućnost ostalo stotinu i tri dinara... U Zagrebu, obilazio sam sve soboslikarske, ličilačke i pismoslikarske radnje! Ništa. Velika svjetska ekonomska kriza... Nije samo to razlog. Nisu obrtnici vjerovali da jedan balo za njih nešto korisna umije. Jedan obrtnik (sa Trešnjevke), prevarom ukrao mi radove – koje sam pokazivao. Desilo mi se kritično stanje opstanka... U toj opakoj nevolji, jedan bogomilostivi susret sa “spasiteljem” u osobi prof. Viktora Živića urodio je moju “sretnu budućnost”... Najkraće, ostvario je moj studij na Umjetničkoj akademiji. Ostvario je to izuzetnom požrtvovnošću. Sa svojom obitelji živio je – tužno – oskudno. Zbog “Hrvatstva” otpušten je 1930. iz Kninskog muzeja sa zabranom bilo kakve službe – u bilo kojoj ustanovi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca... Živio je oskudno od instrukcija francuskog jezika. Isposlovao mi je: objed u “Esplanadi”, večeru u “Lovačkom rogu”, doručak i stanovanje u obitelji (tada) vođe Hrvatskog naroda, Dr. Vladka Mačeka. Nešto odjeće Stjepana Radića!... Kvalifikacijski ispit na Akademiji položio sam 1938. o “šimi” cipelama Stjepana Radića!.. Opširnije iskazivanje toga dijela biografije značilo bi pisati ne baš neinteresantni –¬ poveći roman. Zato u kratko, što sam radio od diplomiranja Akademije u slikarskoj klasi glasovitog hrvatskog slikara Vladimira Becića. Prvu izložbu imao sam 1938. g. u Zagrebu. Iste godine sudjelovao (velikim uspjehom) i na velikoj povijesnoj izložbi “Pola vijeka hrvatske umjetnosti”. Od tada sudjelovao sam na mnogo, mnogo najvažnijih izložaba u domovini i inozemstvu, a godine 1950. boravio sam u ondašnjoj i sadašnjoj umjetničkoj metropoli – Parizu. Više od pola stoljeća (osim tzv. čistog slikarstva) ostvario sam i slikarstvo za djecu i omladinu Hrvatske te djecu i omladinu američkih i kanadskih Hrvata. Izradio sam mnogo slikovnica. Sve slikovnice nagrađene su najvišim godišnjim “Republičkim” i “Saveznim” nagradama. Slikovnica “Tri medvjeda i gitara” osim Republičke nagrade, od međunarodnog žirija uvrštena je u “Najbolju slikovnicu svijeta”. S ponosom navodim i rad na kreiranju najviših odličja Republike Hrvatske! Među njima i najviše državno odličje “Orden kralja Tomislava”! Itd... Već 1981. g. završio sam puni pedagoški radni staž, u svojstvu redovnog profesora Zagrebačkog sveučilišta na radu u Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 1980. vrlo uvaženi profesor kritičar i teoretičar likovnih umjetnosti dr. Grgo Gamulin (zaslužan za memorijalnu galeriju u Franjevačkom samostanu u Zaostrogu) nakon duga razgovora u mojem ateljeu u Zagrebu, u smislu prigovora – pita : “Zašto sam tako skroman”, pa evo malo “blage neskromnosti”: Ako me pitate koliko slikam u 88 godini života, odgovor je: hvala Svevišnjemu, sada svakodnevno iznad osam sati. Nekad mnogo, mnogo više! Ako pitate jesam li zadovoljan svojim slikarstvom, odgovaram: da – vrlo sam zadovoljan! Zašto? Drago mi je čuti: Vašu sliku i bez potpisa prepoznajem među slikama cjelokupnog kontinuiteta slikarstva ..! To je vrlo visoko priznanje i ocjena... Ako me pitate kako se tjelesno osjećam u “trošenju” osamdeset osme godine života, dozvolite mi malo neslane šale! Gubim bitku otpora (strašnoj) “sili ravnoteže”...

Citati što su “Drugi” pisali o meni i mojem umjetničkom opusu: (01). prof. Juraj Baldani (Katalog izložbe “Galerija FER” – 20. studenoga – 14. prosinca 2001. godine): “(...) Mladen Veža, oduprijevši se nametnutim efemernostima likovnih trendova, stasao je kao nastavljač naše umjetničke tradicije, slikar što dostojno afirmira autoktonost svog vremena i prostora koji su u njegovom djelu našli svoj “otisak” poput onoga koji on nosi iz svog djetinjstva. Hrvatska umjetnost bez Mladena Veže bila bi manje “naša”, a njegov Brist, Podbiokovlje, Dalmacija manje shvaćeni u ljepoti”... (02). prof. Marina Baričević (iz Kataloga izložbe u Galeriji Grad – Rijeka, 2002. godine): “Osam godina poslije male retrospektive koju je Veža imao u Rijeci umjetnik je ponovno dragi gost, u tom gradu. Izlaže u najvećem broju recentne slike na temu nasljeđa. Odabrane su slike koje ishode iz istog zemljopisnog epicentra kao i Vežini pejsaži – Brista. I dok je nekad više slikao sam Brist, njegovu ljepotu (...) sada otkriva dušu zavičaja. (...) Kada se slikar Veža prvi puta predstavio na samostalnoj ozložbi 1938. (...) autoritativni prof. Ljubo Babić zapisao je: ‘Radostan događaj za svakoga.’ Danas, više od šest desetljeća poslije, profesorovu konstataciju možemo potpisati. Mladen Veža, “nejunačkom vremenu usprkos” čija su djela odraz srca i ljepote, radosti (...) a to je dovoljno da ga volimo i štujemo.” (03). prof. Vladimir Vlado Bužančić - (Iz Kataloga “Retrospektivna izložba Mladena Veže 1934. – 1997.”) “ (....) Da, Veža mudro slijedi znakove te svoje viševrsne titanske energije jer ga ona vjerno, pa i sretno vodi, i koju on, kao što vidite, ovjekovječuje svojim darom i svojim dosljednim pripadanjem svom svijetu i njegovoj posebnosti. (...) Veža je medij narodnih fantazija, on je njihov osobito vidoviti mag. On njeguje te magije – imaginacije. On vjeruje u značenje narodnih fantazija, narodnih mudrosti, narodnog dovikivanja, i njegovih raznih arhajskih pjesama, bilo lirskih “ženskih”, bilo epskih “muških”, guslarskih. (...) Od tih niti dubokih žilišta satkan je, ili izdilan je njegov slikarski credo. Znamo da ga je već duboko u sebi imao 1939. (ispravljam: 1937.!) u svojoj dvadeset i prvoj godini života naslikavši između ostalih socijalnih solidariziranja, dvije opasne i strašne slike: “Krvoproliće seljaka kod Virovitice, 1937.” i “Krvoproliće seljaka u Sibinju, 1939.” (...) Imao ga je, što se mene tiče, već onog davnog dječačkog trenutka 1927. godine kad su mu se svi u Bristu i oko njega divili, čudeći se kako je “izreza iz maslinove žile pravog čovika”. I od onda ga slikarski na pravi način “dilja” i danas. (...) - (iz Kataloga izložbe “Mladen Veža” – Šibenik, galerija “Krševan”, 17. - 30. 6. 1934.): (...) “Vežino vrijeme, iako vrlo uspješno (glasnije ili tiše) postojeće već nekoliko decenija – tek sad dolazi onim svojim potpunijim i intenzivnijim suglasjem: zajedništvom ostvarenog i darovanog vremenu, slikarstvu i generacijama” (...) - ( iz Kataloga izložbe MLADEN VEŽA, slikarski opus’98., MORH – Galerija “Zvonimir”, Zagreb, 21. prosinca 1998. – 15. siječnja 1999. godine.): (...) “Vežina glavna inspirativna ozračja su rodni Brist, odnosno složene uspomene djetinjstva (...) Drugi Vežin najvažniji antejski ambijent je Zagreb. Njega majstor iskazuje eksplicitno nego li prvi. Zagreb je za Vežu polje osobnog, jedinstvenog, energentsko-životnog, bitnog, intelektualnog ambijenta. Treći je Pariz. Koliko po osobnim afinitetima, toliko po bogatstvu slikarskih zbivanja nadolazećih iz čitavog svijeta, pa i iz njegove domovine. Uz sve te vrlo značajne (ne)vidljive energije, i privlačnosti, ne zaboravimo da je Mladen Veža najveći broj dana svojeg života živio u Zagrebu, gdje je marljivo učio i stvarao, od kuda je polazio u Svijet, i iz kojega se vjerno vraćao obogaćen međunarodnim likovnim i životnim spoznajama, od kojih je sastavljen i njegov životni opus kao i ova najmlađa, a velebna, izložba njegovog i našeg devetog desetljeća XX stoljeća. Sve ostalo, mnogo bogatije, reći će Vam ovaj “VEŽIN CIKLUS” (...) - (Iz Kataloga velike retrospektive “MLADEN VEŽA”, Dom hrvatskih likovnih umjetnika, Zagreb, 11. rujna do 5. listopada 1997.): “Pjesnik, likovni kritičar, umjetnik obdaren više darovitosti – Željko Sabol, moj stari ratni drug stalne borbe za opstojnost Hrvatske, njezinih ljudi i njezina duha, napisao je sjajnu pjesmu posvećenu slikarstvu i slikarima naslovljenu Slike, samo slike. U njoj sam pročitao hommage dostojan čak tako bogatog kakav je radni, (pre)osjetljivi, hrabri, izuzetno daroviti i dosljedni, sebi vjeran, ali i svim umjetničkim vrijednostima otvoren - naš slavljenik, naš istinski umjetnički “težak”! profesor i vizionar (...) MLADEN VEŽA. Jasno, Veža je također pjesnik, također “šetač” po trnju, srećom otporniji na muke nego li mnogi, pa i moj dragi pjesnik, lirični Hrvatina Željko Sabol. (...) Veža je desetljećima istražujući, misteriju slikarstva, radeći, putujući, učeći (...) otkrivao i stvorio slikara Vežu– stvoreći vežinsko slikarstvo!” (04) prof. Josip Depolo (iz Kataloga izložbe u Domu “Sv. Ana” u Zagrebu 26.7. – 26.8.1997.): “Šutnja ne bez razloga”. Od svojih pariških motiva izloženih pedeset i prve (nastali 1950. u Parizu, op. M-V.), Mladen Veža nije izlagao samostalno u Zagrebu. (...) Postavlja se logično pitanje: Koji su razlozi toj upornoj šutnji? Jer, slikar Vežinog temperamenta očito ne šuti bez razloga. Je li to bio prkos slikarski izmjenjenom vremenu. (...) Nema slikara koji bi mogao ostati neosjetljiv prema tim pitanjima, tako sigurno nije ostao ni Veža indiferentan. Ili je možda, on, imajući u vidu sve te “negativne” predznake, u tišini uporno i tvrdoglavo izgrađivao vlastitu formulu s kojom će se suprotstaviti svim tim zastrašujućim izmjenama?... (...) Več na početku, zapravo već na Akademiji Veža se izdvaja kao jedan od najdarovitijih slikara svoje generacije; on je slikar širokog razmaha, izuzetne virtuoznosti, ukratko - on slika što hoće i kako hoće, i to je uvijek darovito i izdvojeno... (...) Do prvih analitičkih zahvata u njegov podbiokovski pejsaž dolazi pri kraju pedesetih godina; on unosi u svoj pejsaž geometrijski raster, koji će njegovim platnima dati konstruktivnu čvrstoću. To je u stvari uvod u njegov ciklus: “Otisci iz djetinjstva”... (...) S ovom nas je retrospektivom Veža na određeni način iznenadio i zatekao pa tek sada možemo uspostaviti neke reference između njega i njegove generacije. U Vežinom smo djelu pronašli neke zaboravljene vrijednosti i otkrili one do sada nepoznate, a to nas na posebni način obvezuje prema povijesti. Za povijest nemaju vrijednost paušalne i grube procjene, pa će trebati pažljivo i strpljivo izvlačiti vrijednosti iz Vežina slikarstva i napraviti ih u nekoliko povijesnih poglavlja naše novije umjetnosti”.

(05). prof. dr. Grgo Gamulin (“Hrvatsko slikarstvo XX stoljeća, druga knjiga, str. 344 – 349): “Mladen Veža je slikar koji tematski i osjećajno pripada podbiokovskom zavičaju. On je značajna ličnost zagrebačkog slikarstva, ali je prije svega slikar Juga. Još jednom dakle: slikarstvo zavičaja s početkom u pouzdanoj tradiciji (od “Minhenskog kruga” i kasnog Vladimira Becića), a s pogledom odmah obraćenim na Brist, njegove krovove i “kužine”. U mislima, u “moralnoj pozadini” koja je i pučka i povijesna: “Razgovor ugodni” i večernja pričanja, djevojke – karijatide i žene naricaljke (mi smo, možda, zaboravili čiji je Brist još rodno mjesto?), i kad se šezdesetih godina taj legendarni svijet nametnuo silovito, s ostentativnom “figuracijom”, s nostalgijom prema našem već drevnom simbolizmu “Medulića” i Meštrovića, slikar se našao pred problemom velikim poput nekog povjesnog zida: kako svladati tu nostalgiju modernim izrazom, kako oživiti prošlo u sadašnjem? Htijenje dostojno poštovanja, a nije došlo iz Ničega: ilustracija priča i dječjih slikovnica pokazale su već bile maštovitost obraćenu čudesnom, kao što je svaka prošlost čudesna i zagonetna. Samo, je li drugačije bilo prije, četrdesetih i pedesetih godina, kad je Mladen Veža slikao naćve, škrinje i kuhinjske klupe i ritmizirane strukture svojih sela i gradića, ili omiške stijene, svu tu “mitologiju” našeg primorskog kraja?...” “(...) Nastala je tako u našem pejzažnom slikarstvu Juga jedna nova likovna teza, posve drugačija od svih dotada poznatih; suprotstavljena Van Goghovu utjecaju (Job, Babić), ona je, doduše, pošla od načina Vladimira Becića, ali je, oplemenjena etosom slikareva rodnog kraja, dosegla apsolutnu izvornost. Ova, naravno, počiva na autentičnosti njegova nadahnuća, na nostalgiji koja je stvorila asocijativne krugove, a umjetnikovo pučko porijeklo odvelo ga je izravno do vrijednosti koje su, u ovom našem primorskom kraju, upravo čekale svoga slikara” .. (06). prof. dr. Duško Kečkemet (Iz Kataloga izložbe u “Galeriji Pinguin”, Split, 30.3 –24.4.1940.): “(...) Slikarski je izraz Veža oblikovao još uoči rata. (...), tada je slikar i povjesničar umjetnosti Ljubo Babić o njegovom slikarstvu dao ocjenu koja će ga dugo pratiti: “Veža je iz Dalmatinske Hrvatske, tipičan temperament južnjaka, brz u shvaćanju, odrešit, tvrd, vješt, prijemljiv, a pomalo nonšalantan i nebrižan”... Presedan je za Vežino likovno obogaćenje bio njegov jednogodišnji boravak u Parizu 1950. godine... Malo za tim slijedi dvadestogodišnje (30 god. op. M.V.) slikarevo povlačenje u Zagrebački atelijer i u krajolik zavičajnog Brista (----) gradio je Veža (----) monumentalni ciklus (----) slika velikog formata zajedničkog sadržaja “Otisci iz djetinjstva”. Svojevrsna je to epopeja “opustjele djedovine”: sjećanja na djetinjstvo u roditeljskom domu, u seljačkoj obitelji (...) u kojoj je mladi pastir čuvao ovce i pokazivao prve prirodne sklonosti slikarstvu i kiparstvu. Osim nostalgije za zapretanim očinskim ognjištem ima u tom ciklusu slika i trajno prisutne lokalne tradicije, i one lokalne folklorne, i šire regionalne i nacionalne, naročito pod utjecajem “Razgovora ugodnog”, junačkih pjesama Andrije Kačića Miošića, sina toga kraja. U vrijeme kada je nefiguracija dominirala i našim slikarstvom, a svaka figuracija unaprijed bila smatrana konzervativnom, Veža je daleko od publike i kritike, slikao platno za platnom, s prizorima iz očinskog doma, iz težačkog i ribarskog Podbiokovlja.”... (07). prof. Ivana Kokić (iz predgovora Katalogu izložbe u Narodnom sveučilištu – Likovna Radionica – Ploče, listopad 1998.): “(...) Mladan Veža, slikar, ilustrator, pedagog rođen je u Bristu 1916. godine u težačkoj obitelji punoj djece. Odgajan je u hrvatskom narodnom duhu, na tradiciji Kačićeve pjesmarice. Njegov dar za likovnost, koji je kasnije potvrđen na Zagrebačkoj obrtničkoj školi i Umjetničkoj akademiji u Zagrebu, zapažen je još u njegovoj dječačkoj dobi. (...) Na svim slikama prepoznaje se temeljni Vežin izričaj i određenje, a upravo nam je to najteže objasniti. Sigurno je da ne možemo Vežu isključiti iz suvremenih likovnih pravaca. Dodirnuo je kubizam, fovizam, postekspresionizam, ne ostavši potpuno ni u jednome. Toliko je poseban i sugestivan da ga ne možemo ukalupiti u određeni slikarski pravac. No on je svojim sveukupnim djelom utemeljio i zaokružio jedan osobit dio hrvatskog slikarstva, koji pokazuje dio hrvatskog tla i običaja da je time sam sebe stavio u red hrvatskih velikana u slikarstvu. Svojim djelom, dakle, postao je izuzetan, a o izuzetnima je običnim smrtnicima očito teško suditi.” (08). prof. Vladimir Maleković (Katalog izložbe “Život neživih priroda” – “Galerija Gundulić”, Zagreb, 19. prosinca 2000.): “(...) Promatrajući Vežine slike, uz već spomenute, i iz drugih mogućih aspekata, uvijek ćemo uočiti dosljednosti slikarskih formacija: geometrijski konstrukt, određena ritmička načela, kompozicijsku suzdržanost te posvemašnju harmonizaciju crteža i boje. Disciplina koju Mladen Veža pokazuje u proporcionaliziranju svakog predmeta, jedinstvena je u cjelokupnom suvremenom hrvatskom slikarstvu. (...) Veža je majstor sklada, i s te točke treba otpočeti čitati njegove slike. (...) Veža ne nalazi užitak samo u pronicanju i doživljavanju poznatih i njemu bliskih predmeta nego i u izboru slikarskog postupka, jednoj posve poosobljenoj stvaralačkoj volji (...) Mladen Veža strpljivi je ali i budni graditelj arhitekture svojih slika, arhitekture koja pridobiva naše povjerenje. (...)” (09). prof. dr. Tonko Maroević (iz Kataloga izložbe “Mladen Veža“ – izložba iz opusa – Galerija “LAVAL” – Rijeka, 17.06. – 06.07.1994.): “Djelo Mladena Veže na izniman način povezuje mnoga ovostoljetna iskustva hrvatskog slikarstva, te u osobnoj sintezi pruža mjerljiv i autentičan doživljaj naših ljudi i krajeva. Rođenjem i ranom mladošću urastao u južnodalmatinski krajolik zavičajnoga Podbiokovlja, čitav je život zapravo ostao vjeran lirici i epici, etici i patetici sudbonosnih susreta kamenjara i mora, sivih i plavih pučina srebrnkasta odsjaja. Između Brista i Podace, Zaostroga i Trpnja nalazi se njegova opjevana (oslikana) pokrajina, naša Arkadija i naša Provansa, elementarna po svojoj intenzivnoj prirodi i jarkoj svjetlosti. (...) (...) Stoga je dobrodošla prigoda razmatranja Vežina opusa i raspravljanja o njegovim likovnim ishodištima baš s oslanjanjem na pariške radove iz pedesetih, koji znače autorov “novi početak”, a istodobno i njegovo svođenje računa s hrvatskom modernom klasikom. Tek pošto je na vrelu potvrdio temperament i narav, te na svojevrsnim “toposima” dokazao nagonsku primjenu poetike “čistoga oka”, mogao se, čini se, prepustiti traženju oblika za vlastita sjećanja i uspomene. Pariška koncentracija pomogla je još slikaru da stavi na stranu sve drugačije programe i zadatke, te da se konačno posveti bitnoj zavičajnoj vokaciji (...) odnosno da se opravdano postavi u povijesni kontekst kojemu zasluženo pripada.” (10). Mato Mustapić (Katalog izložbe održane 19. srpnja do 10. kolovoza 2000. u Gradskom kulturnom središtu – Metković kao suorganizator sa Maticom hrvatskom u Metkoviću): “Hrvatski slikar Mladen Veža rođen je 7. veljače 1916. u Bristu (...) Tu je kao i slični mu po konstituciji Ujević u Makarskoj, upio onu blagotvornu, trajnu i erotsku vezu s morem, maslinama, prostorom kojem je granica nebo. I tu, u Bristu, pod Biokovom, zauvijek se usidrila njegova lirska imaginacija. Ni školovanje i rad u Zagrebu (profesor na ALU), ni pariško iskustvo nisu ga uspjeli zavesti ni na kakvu motivsko-tematsku “stramputicu”. Razlog je zasigurno u drugoj bitnoj sastavnici umjetnikove ličnosti: njegovoj mentalnoj i moralnoj usidrenosti u duhovnom, povjesnom i mitskom iskustvu zavičaja. U Kačićevoj pripovjedačkoj, epskoj tradiciji koja je u srži njegove moralnosti i prema kojoj je osjećao duboko poštovanje, obvezu, dug. Prispodobljujem ovdje drugog velikana naše književnosti – Ivu Vojnovića koji je, opsjednut Dubrovnikom stvorio dragulj hrvatske dramske umjetnosti “Dubrovačku trilogiju”. Vežini “Otisci djetinjstva” likovni su pandan ovoj ljubavi. Poput Vojnovića perom, Veža je kistom ispisao hommage Podbiokovlju. I to kakav hommage! Opjevao je u njemu divotu krajobraza, veličanstvo stijenja, samoću praznih kuća, tihi život svih zaboravljenih stvari u kojima žive duše dragih predaka, ali i ispisao pohvalu hrvatskom slikarstvu”. (11). prof. Stanko Špoljarić - (Iz kataloga izložbe “Mladen Veža, zavičajna slika” – Izložbeni prostor porezne uprave, Zagreb, 13. III. – 28. IV. 2003.): “(...) Na hrvatskoj likovnoj sceni Mladen Veža prisutan je gotovo sedam desetljeća. I danas, duboko u devetom desetljeću života, stvara s istim zanosom i svježinom kao i prije, zadržavajući visoku razinu kvaliteta, kojom je i postao posebnost naše umjetnosti (...) gdje njegov rodni Brist postaje jedan od zaštitnih znakova Hrvatskog pejsažizma. (...).” - (Iz kataloga: Mladen Veža – slike 1987 – 1999. “Galerija Zorin dom, Karlovac, 20. travnja – 7. svibnja 1999.): “(...) U brojnosti izama suvremene umjetnosti veduta je kao motiv pomalo gurnuta na marginu. No Vežina interpretacija posebnost je i konstanta koja temi vraća dignitet. Izuzetan opus umjetnika ostvaren s godinama vrijednim poštovanja, u svim svojim dionicama značio je obogaćenje moderne hrvatske umjetnosti. Veža se nikada nije povodio za trendovima, bio je vjeran svom iskazu (...) unoseći u sliku likovnost prožetu osobnom kulturom. (...)” (12). prof. Zdenko Tonković (iz Kataloga velike retrospektive “Mladen Veža” – Umjetnički paviljon Zagreb, studeni – prosinac 1980.): “(...) Otvorio je Veža na samom početku sve svoje tematske registre kojima je različitim intenzitetima ostao vjeran sve do danas, otkrio je svoju slikarsku, nacionalnu i ljudsku pripadnost. (...) Oko 1955. god. započinje raditi na velikom ciklusu posvećenom životu u Podbiokovlju, u svom rodnom kraju, ali s općenitijom simbolikom (...) Slika odu jednom životu koji nestaje, a koji nas je opet tako bitno odredio. Posebno Veža nije mogao biti ravnodušan prema tom zaboravljanju i nestajanju; narodna tematika, ne u političkom smislu nego po osjećaju ukorijenjenosti, privlačila ga je oduvijek sadržajem i izrazom. (...) “Tri Dalmatinke” s ove retrospektive označavaju početak rada na ciklusu, Vežinoj varijanti iznalaženja našeg i autoktonog. Gledajući specifično, otkriva se čovječansko (...) prepuštajući se “Ciklusu” postajemo čovjek među ljudima: (...) To je priča ispričana na način “biblije za siromašne” (...) Slika svoju kroniku pažljivo i dugotrajno upravo samostanskom strpljivošću. “Ciklus” ispunjava veliku tematsku prazninu u našoj umjetnosti (...), poručuje nam i podsijeća tko smo i odakle dolazimo” (...) Izdvojio sam samo mali dio što su mislili i napisali Drugi o meni. Za ostale Druge nažalost nema prostora. Osobito se to odnosi na novine i časopise. Želim samo još dodati: snimljeno je najmanje osam – kraćih i dužih filmskih obrada mog djelovanja. Svima velika hvala!

	I na kraju ... bio sam mali Mladan iz Brista a sada sam, kao član ugledne, povijesne Družbe braće Hrvatskog Zmaja  -  (strašni)  stari “Zmaj od Brista”! 	Mnogo, mnogo godina sretna bila “Viterska vila” i njeni čitatelji. Važnije nagrade: 	1973. – Republička nagrada “Grigor Vitez” za najbolju slikovnicu u 1972. godini; 	1973. – Savezna nagrada “Mlado pokoljenje” za najbolju slikovnicu “Ljeto u modrom kaputu”, u ondašnjoj Jugoslaviji; 	1981. – Republička nagrada “Grigor Vitez” za najbolju slikovnicu u 1980. godini, na Puškinov tekst “Bajka o ribaru i ribici”; 	1983. – Republička nagrada “Vilko Selan – Gliha” za najbolju slikovnicu priče Ivane Brlić-Mažuranić “Sunce, Djever i Neva Nevičica”; 	1983. – Nagrada “Zlatno pero Beograda”, za ukupni slikarski rad za djecu i omladinu; 	1987. – Nagrada SR Slovenije za cjelokupni ilustracijski rad za djecu i omladinu u ondašnjoj Jugoslaviji; 	1988. – Plaketa “Slava Ratkaj”; 	1990. – Republička nagrada SR Hrvatske “Grigor Vitez” za slikovnicu “Tri medvjeda i gitara”; 	1990. – Republička nagrada “Ivana Brlić-Mažuranić” za slikovnicu “Tri medvjeda i gitara”, koja je od međunarodnog žirija ocijenjena kao “najbolja slikovnica Svijeta”. Odličja: 	1981. – Orden rada sa srebrnim vijencem; 	1986. – Orden rada sa zlatnim vijencem; 	1995. – Odličje reda Danice Republike Hrvatske s likom Marka Marulića, za visoka dostignuća kulturne djelatnosti; Priznanja: 	1989. – Osnovana je “Memorijalna galerija Mladena Veže” u povjesnom Franjevačkom samostanu u Zaostrogu. (Djela poklonjena u čast slavnog brišćanina fra Andrije Kačića Miošića i moje majke Ivke – Zaostruške). 	1993. – Najveće priznanje Republike Hrvatske “Vladimir Nazor” za životno djelo s područja slikarstva i primijenjene umjetnosti; 	1998. – Osnovana je “Memorijalna galerija Mladen Veža” u glavnom domu “Hrvatske bratske zajednice” u Pittsburghu, USA.

Viterska vilA, Glasilo Društva Zapstrožana, broj 5, str.50, - Zagreb 2003.

Uvrstio Žarko Despot, glavni urenik Viterske vile. Zage, 22. listopada 2011.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Mladen_Ve%C5%BEa

Mladen Veža je rođen 7. veljače 1916. godine u mjestu Brist kraj Makarske a umro je 19. veljače 2010. godine Zagrebu. S nepunih trinaest godina dolazi u Zagreb. Umjetničku akademiju završio je 1937. godine u Zagrebu pod vodstvom Vladimira Becića.[1] Iste godine prvi put izlaže u Salonu Urlich sa suizlagačem Slavkom Kopačem. Povremeno je podučavao na Akademiji primjenjenih umjetnosti do 1981. godine.[1] 1938. godine sudjelovao je na prvoj izložbi u Domu primjenjenih umjetnosti pod nazivom Pola stoljeća hrvatske umjetnosti, koju je blagoslovio nadbiskup Alojzije Stepinac i otvorio Vladko Maček.[2] Također je sudjelovao na I., II., III. i IV. Izložbi hrvatskih umjetnika NDH (1941.-44.). godine [2]. Na izložbama Hrvatske umjetnosti u Berlinu, Beču i Bratislavi sudjelovao je s trima slikama. Neposredno nakon rata časni sud Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) u sastavu Đuro Tiljak (predsjednik), Marino Tartaglia i kipar Grga Antunac, isključio ga je na godinu dana iz javnog djelovanja zajedno s Ljubom Babićem (oslobođen na intervenciju Krste Hegedušića). Nakon mjesec dana zabrane imenovali su ga voditeljem zagrebačkog Agitpropa. Za vrijeme rata politički je neaktivan, službovao je u gimnazijama u Zagrebu i Karlovcu, slikao rodni kraj i savske krajolike, portretirao, ilustrirao knjigu Danijela Crljena Naš Poglavnik. Imao je četiri brata i svi su bili u partizanima. Oženjen je s Mirjanom Veža, povijesničarkom umjetnosti i enciklopedisticom. Mladen Veža je također izlagao i u Zagrebu, Beogradu, Sisaku, Mariboru, Splitu, rodnom Bristu, Sarajevu, Osijeku i Bejrutu.[3] Veža je primio mnoge nagrade i priznanja uključujući i nagradu Vladimir Nazor 1994. godine.[2] Preminuo je 19 veljače 2010 u Zagrebu Reference [uredi]

↑ 1,0 1,1 Mladen Veža - Humanitarna Zaklada ↑ 2,0 2,1 2,2 Mladen Veža - Galerija FER ↑ Mladen Veža