Msgr. Juraj Carić, biskup splitsko-makarski

Juraj Carić (Svirče na Hvaru, 23. travnja 1867. - Split, 17. svibnja 1921.), hrvatski svećenik i splitski i makarski biskup (1918.-1921.).

• https://hr.wikipedia.org/wiki/Juraj_Cari%C4%87_(biskup), https://de.wikipedia.org/wiki/Juraj_Cari%C4%87

Za vrijeme Austro-Ugarske odlikovan je Ordenom za zasluge Crvenog križa II. reda i Komanderskim križom reda Franje Josipa sa zvjezdama.

Gimnaziju je završio 1884. godine u Splitu, potom odlazi u Zadar na studij bogoslovije 1884.-1888., koji nastavlja u Zavodu sv. Augustina u Beču, gdje je postigao doktorat s tezom Sanctorum patrum et theologorum scolasticorum doctrina de usura exponitur et vindicatur.

U periodu 1892.-1894. kateheta je na višoj gimnaziji u Zadru, a zatim i predavač filozofske propedeutike (1893.-1894.). Uz to predaje od 1892. do 1893. godine crkvenu povijesti i kanonsko pravo te od 1894. do 1896. dogmatiku i osnovno bogoslovlje na zadarskoj bogosloviji. U razdoblju 1902.-1906. bio je ravnatelj zadarskog sjemeništa Zmajević.

Godine 1906. imenovan je prepozitom Kaptola u Makarskoj i generalnim vikarom za područje splitskoj pridružene Makarske biskupije. Dana 8. prosinca iste godine zaređen je u Rimu za pomoćnog biskupa.

Angažirao se 1910. za dolazak milosrdnica iz Zagreba, koje su na njegov poticaj otvorile prvu žensku srednju školu u Makarskoj i dječji vrtić.[1]

Poslije smrti splitskog biskupa Antuna Đivoja preuzeo je 1918. godine splitsko-makarsku biskupiju.

Dana 24. listopada 1918. uputio je poslanicu svećenstvu koje poziva da se pridržava naredbi Narodnog vijeća u Zagrebu. Razvio je intenzivnu djelatnost protiv talijanskih pretenzija na Jadran i političke realizacije Londonskog ugovora iz 1915. godine.

Od veljače do početka travnja 1919. boravio je s dr. K. Eterovićem i don Franom Bulićem na Mirovnoj konferenciji u Parizu, gdje je obavio mnoge razgovore te uputio niz pisama, promemorija i memoranduma ministrima vanjskih poslova SAD-a R. Lasingu, Velike Britanije Arthuru Jamesu Balfouru (1848.-1930.) i Francuske Stéphenu Pichonu (1857.-1933.), Wilsonovom adjudantu E. M. Hausu te predsjedniku SAD-a Woodrowu Wilsonu (1856.-1924.), crkvenim dostojanstvenicima, maršalu Ferdinandu Fochu (1851.-1929.) i brojnim drugim ličnostima.[2]

Iako je djelovao neovisno o Delegaciji Kraljevine SHS, savjetovao se s Antom Trumbićem (1864.-1938.) i Josipom Smodlakom (1969.-1956.), međutim nakon svog memoranduma od 23. ožujka, došao jke u sukob s delegacijom.

U memorandumu poslanom papi Benediktu XV. (1914.-1922.) iz 1919. godine, biskup Carić se založio za uporabu glagoljice i slavenskog jezika u liturgiji.[3] Zaslužan je i za uređenje marijanskog svetišta u Vepricu.[4]

CARIĆ, Juraj, splitsko-makarski biskup (Svirče na Hvaru, 20. IV 1867 — Split, 17. V 1921). Gimnaziju završio 1884. u Splitu. Na Bogosloviji u Zadru studira 1884–88, a 1888–91. nastavlja studij u Zavodu Sv. Augustina u Beču, gdje je postigao doktorat tezom Sanctorum patrum et theologorum scolasticorum doctrina de usura exponitur et vindicatur. God 1892–94. kateheta je na višoj gimnaziji u Zadru, a potom 1893–94. i predavač filozofske propedeutike. Uz to predaje 1892–93. crkvenu povijest i kanonsko pravo te 1894–96. dogmatiku i osnovno bogoslovlje na Zadarskoj bogosloviji. God. 1902–06. ravnatelj je zadarskog Sjemeništa Zmajević. God. 1906. imenovan je prepozitom Kaptola u Makarskoj i generalnim vikarom za područje Splitskoj biskupiji pridružene Makarske biskupije, a 8. prosinca iste godine zaređen je u Rimu za biskupa. God. 1910. doveo je milosrdnice iz Zagreba, koje su na njegov poticaj otvorile u Makarskoj prvu djevojačku srednju školu i dječji vrtić. Poslije smrti biskupa A. Đivoja C. preuzima 1918. Splitsko-makarsku biskupiju. Dana 24. X 1918, prije nego što je Hrvatski sabor raskinuo sve državno-pravne odnose s Kraljevinom Ugarskom i Carevinom Austrijom, uputio je poslanicu svećenstvu, kojom ga poziva da se pridržava naredbi Narodnog vijeća u Zagrebu. Budući da je velike dijelove istočne obale Jadrana zaposjela talijanska vojska, koja na zauzetim područjima ukida civilne vlasti, a sve koji joj se suprotstavljaju ili pokazuju sklonosti prema ujedinjenju južno-slavenskih zemalja internira u Italiju, C. razvija intenzivnu djelatnost protiv talijanskih pretenzija na Jadranu i politike realizacije Londonskog ugovora iz 1915. God. 1918. odlazi preko Rijeke u Zagreb te je 27–29. XI prisutan na Biskupskoj konferenciji, na kojoj dobiva suglasnost da kao crkveni poglavar najmnogoljudnije dalmatinske dijeceze izvan područja talijanske okupacije zastupa interese dalmatinskog svećenstva i stanovništva u suprotstavljanju talijanskim pretenzijama. Vraćajući se u Split, u Rijeci 2. prosinca predaje britanskom generalu Gordonu pismo za predsjednika britanske vlade D. Lloyda Georgea, a početkom siječnja 1919. obraća se pismom kralju Velike Britanije Georgeu V. U tim se pismima protivi proširenju područja koje zaposjeda talijanska vojska. Početkom 1919, upoznaje državnog tajnika kardinala P. Gasparija s teškom situacijom u krajevima pod talijanskom okupacijom te predaje memorandum papi Benediktu XV (prijepis u Trumbićevoj ostavštini, Arhiv JAZU). Iako se njegovi prijedlozi nisu podudarali s politikom Vatikana, na intervenciju Gasparija talijanske vlasti omogućuju Cariću da otputuje u Pariz na Mirovnu konferenciju. U Parizu boravi od 10. veljače do početka travnja 1919, gdje mu se pridružuju i ostala dva člana delegacije dr K. Eterović i don F. Bulić. C. u Parizu obavlja mnoge razgovore te upućuje niz pisama, promemorija i memoranduma ministrima vanjskih poslova SAD R. Lansingu, Velike Britanije A. J. Balfouru i Francuske S. Pichonu, Wilsonovom adjutantu E. M. Hausu te predsjedniku SAD W. Wilsonu, crkvenim dostojanstvenicima, američkom primasu kardinalu Baltimorea J. Gibbonsu, britanskom kardinalu F. Bourneu, maršalu F. Fochu i brojnim drugim ličnostima. Djeluje mimo Delegacije Kraljevine SHS, ali se savjetuje s A. Trumbićem i J. Smodlakom, a nakon svog memoranduma od 23. ožujka dolazi u sukob s Delegacijom. Pozvan je na njenu sjednicu, te mu je prigovoreno da slabi položaj Delegacije, jer se u jednoj točki razilazi sa službenim stavom. C. dopušta podjelu Istre: Italiji bi pripao zapadni dio i garancija njenih interesa u Rijeci. Napose uporno pokušava dobiti audijenciju kod Wilsona, što uz mnoge intervencije uspijeva pri kraju boravka u Parizu, 1. travnja. Opravdano je procijenio da će kod njega naići na najsnažniju podršku i potporu u rješavanju jadranskog pitanja u skladu s interesima novostvorene Kraljevine SHS. Zaista, Wilson se u deklaraciji od 23. travnja zalaže za takvo rješenje jadranskog pitanja, odbacujući talijanske prijedloge. No, nakon povlačenja Wilsona s Mirovne konferencije taj Carićev uspjeh nije imao veću važnost. Po povratku u zemlju u Rijeci saznaje za interniranje krčkog biskupa A. Mahniča u Italiju, upućuje pismo Bourneu. U Splitu C. 12. travnja ocjenjuje rezultate svoje misije puno povoljnijim nego što su to stvarno bili (Živojinović, Boban). C. je za života uživao glas istaknutog intelektualca, odličnog crkvenog govornika i pisca. Interes koji je pokazao u radu Grčko-slavenske i latinsko-slavenske (glagoljačke) knjige o papinoj vlasti (Almanah bohoslovcu slovanských v Rakouseku 1888.) za glagoljicu i slavenski liturgijski jezik bio je konstantan, tako da se i u memorandumu Papi 1919. založio za uporabu glagoljice i slavenskoga liturgijskog jezika. Surađivao je također u: Compte rendu du Congres scientifique international des catholiques tercu a Paris du 1er au 6eme avril 1891 (o A. Petriču), Narodni list (1900), List Biskupije splitsko-makarske (1906–21). Za Austro-Ugarske je odlikovan Ordenom za zasluge Crvenog križa II reda i Komanderskim križom reda Franje Josipa sa zvijezdama. Većina Carićevih pisama, promemorija i memoranduma nastalih u vrijeme borbe protiv talijanskih presizanja za istočnom obalom Jadrana nalazi se u arhivima State Departmenta i u rukopisnom odjelu Kongresne knjižnice u Washingtonu, Foreign Officea u Londonu te Ministarstva vanjskih poslova u Beogradu. Dio prijepisa nalazi se u Arhivu Jugoslavenskog odbora, Trumbićeva ostavština u Arhivu JAZU u Zagrebu. Pjesme u Carićevu počast napisali su J. Marinković i U. Crisomali. DJELA: Uskršnja poslanica pravoslavnog episkopa Nikodima u Zadru. Zadar 1896, 18962. — »Objavljenje« i Dante. Zadar 1900. — Il giubileo pontificale di Leone XIII. Discorso tenuto nella Basilica metropolitana di Zara. Zara 1903. — Euharistično slovo izrečeno po Jurju Cariću na euharističnom kongresu 4. VIII 1909. u Dubrovniku. Dubrovnik 1909. — Dvije homilije biskupa Jurja Dr. Carića. Split 1918. — Gori srca! Pastirska poslanica I. Split 1918. — Homilija na dan Svisvetíh u Splitu. Split 1918. — Priručnik crkvenih zakona po Kodeksu sa nekim propisima za splitsko-makarsku biskupiju. Split 1918. — Homilija na blagdan Imakulate (8. prosinca). Split 1919. — Uskrsna homidija u Splitu 1919. Split 1919. — Naše oslobođenje i ujedinjenje. Dvije besjede. Split 1920. — Mir. Pastirska poslanica. Split 1921. — Zašto ste posumnjali? (Pastirska poslanica). Split 1921.

LIT.: J. Marinković. Pjesma. Narodni list, 28(1889) 84, str. 3. — I. Motokićanin: Veleučenom Gospodinu Dru Juri Cariću prigodom promocije na čast doktora Sv. Bogoslovja. Ibid., 38(1899) 89, str. 2. — P. Kaer (P. P. K.): Biskup dr. Juraj Carić. Prigodom pedesete godišnjice rođenja. Naša misao, 31(1917) 415, str. 68–72. — V. Zanchi: Prigodom imenovanja presvijetloga i prepoštovanoga monsignora dra Jurja Carića biskupom u Splitu u svibnju 1918. List Biskupije splitsko-makarske, 41(1918) 4/5, str. 18–19. — M. Dimitrijević (D. M.): Politički položaj Katoličke crkve u Kraljevstvu SHS. Razgovor s biskupom splitskim g. D-rom Jurajem Carićem. Demokratija, 1(1919) 75, str. 1. — Naš položaj u Parizu. Razgovor sa biskupom Carićem. Novo doba, 2(1919) 12. IV, str. 1. — I. Delalle (I. D.): Naše oslobođenje i ujedinjenje. Dvije besjede biskupa Dr. Jurja Carića. Jadran, 2(1920) 31, str. 2. — (Nekrolozi): Hrvatska obrana, 20(1921) 111, str. 1–2; Hrvatska riječ, 1(1921) 15, str. 3; Jadran, 3(1921) 35, str. 1; Katolički list, 72(1921) 20, str. 239–240; List Biskupije splitsko-makarske, 44(1921) 4/7, str. 17–24; Narodna politika, 4(1921) 111, str. 1; Težačke novine, 3(1921) 14, str. 2. — A. Spiletak: Juraj Carić. Glasnik Biskupija bosanske i srijemske, 49(1921) 10, str. 81–82. — M. Puharić: Vepric. Jadranska vila, 2(1929) 5, str. 70–71. — B. Krizman i B. Hrabak: Zapisnici sa sednica Delegacije Kraljevine SHS na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919–1920. Beograd 1960. — D. R. Živojinović. Splitski biskup dr Juraj Carić i borba protiv italijanske politike u Dalmaciji 1918–1919. godine. Istorijski glasnik, 1966, 2/3, str. 145–168. — Isti: Tajni referendum u okupiranoj Dalmaciji 1919. i njegov politički značaj. Zadarska revija, 16(1967) 4, str. 288, 295–297. — Isti: Sukob između Vatikana i katoličkog klera Dalmacije 1918–1919. godine. Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu, 1976, XIII/1, str. 249–276. — Isti: Vatikan i Prvi svetski rat. Beograd—Cetinje 1978. — Isti: Vatikan, Srbija i stvaranje Jugoslovenske države 1914–1920. Beograd 1980, 324–331, 342–345. — Lj. Boban: Prilozi za političku biografiju don Frane Bulića (1914–1934). Radovi. Institut za hrvatsku povijest, 1985, 18, str. 173–175. — Z. Matijević: Katolička crkva u Hrvatskoj i stvaranje Jugoslavenske države 1918–1921. godine. Povijesni prilozi, 5(1986) 1, str. 28–34.

Slavko Kovačić (1989)

• Izvor: Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod "Miroslav Krleža"