Nada Tarnovski

Nada Klaić, (Zagreb, 21. srpnja 1920. - Zagreb, 2. kolovoza 1988.), hrvatska povjesničarka.

• Hr | En
• Religion: Rimokatolik
  • Reference: MyHeritage Family Trees - SmartCopy: Jan 4 2017, 4:01:36 UTC

Unuka Vjekoslava Klaića. Godine 1943. diplomirala povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je od iste godine bila zaposlena kao asistentica. Godine 1946. doktorirala je tezom Političko i društveno uređenje Slavonije za Arpadovića. Od 1954. bila je privatni docent, a od 1968. redovita profesorica na katedri za hrvatsku povijest. Bavila se razdobljem od doseljenja Slavena do XIX. stoljeća. Hrvatsku je medievalistiku obogatila raspravama iz društvene povijesti, a u knjizi Historija naroda Jugoslavije II (1959.) napisala je sveobuhvatan prikaz hrvatske povijesti u ranom novom vijeku, u koju su uključeni elementi gospodarske i društvene povijesti. Posebnu pozornost obraćala je povijesti gradova, o čemu je objavila niz rasprava i knjiga: Zadar u srednjem vijeku do 1409. (suautor Ivo Petricioli, 1976.), Zagreb u srednjem vijeku (1982.), Crtice o Vukovaru u srednjem vijeku (1983.), Trogir u srednjem vijeku: javni život grada i njegovih ljudi (1985.), Koprivnica u srednjem vijeku (1987.). Niz rasprava napisala je o bunama i socijalnim sukobima, a rezultate je sabrala u knjizi Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću (1976.). Svoje ocjene o ulozi pojedinih velikaša iznijela je u knjigama Posljednji knezovi Celjski u zemljama Svete Krune (Zadnji knezi Celjski v deželah Sv. Krone),(1982.) i Medvedgrad i njegovi gospodari (1987.).

Velik dio njezina rada čini ocjena i objavljivanje izvora. Oslanjajući se djelomice i na prinose starijih povjesničara, analizirala je cjelokupan hrvatski diplomatički materijal ranosrednjovjekovnoga razdoblja (Diplomatička analiza isprava iz doba hrvatskih narodnih vladara, 1965., 1966-67), dovodeći u sumnju njegovu autentičnost.[1][2] Sumnja u autentičnost bila je ispravna, budući da su sve sačuvane isprave hrvatskih vladara iz ranoga srednjega vijeka prijepisi, a samim time i formalni falsifikati. Međutim, Nada Klaić nikad nije odbacila autentičnost povijesne jezgre pojedine isprave. Osim anonimne splitske kronike (Historia Salonitana maior, 1967.), objavila je niz izvora prevedenih s latinskoga za potrebe studenata (Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, 1972.). Cjelovito i izvorno poimanje ranosrednjovjekovnoga razvoja hrvatskih zemalja dala je u knjizi Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku (1971.), dok je mnogobrojne probleme kasnijega razdoblja sabrala u djelu Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku (1976.). Posmrtno su joj objavljene knjige Srednjovjekovna Bosna: politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe, 1377. g. (1989.) i Povijest Hrvata u srednjem vijeku (1990.).

Nada Klaić je najutjecajniji hrvatski medievalist 20. stoljeća. Njen izuzetan doprinos je izražen ponajviše na inoviranju i općoj modernizaciji pristupa hrvatskoj povijesti (a srednjovjekovnoj pogotovo), čime je pomogla oslobođenju od nacionalo-romantičarskih pripovjedačkih povijesti 19. stoljeća, kao i utemeljenju suvremenoga multidisciplinarnoga pristupa hrvatskoj povijesti - pristupa koji uključuje arheologiju, paleografiju, gospodarsku povijest, historiju umjetnosti i kulture. Njenom zaslugom definitivno su preispitana starija povijesna vrela, te raspršeni mnogi mitovi koji su odražavali političku funkciju hrvatske historiografije 19. stoljeća. Nažalost, sama je autorica nerijetko upala u besmislene polemike u kojima je zastupala promašene i nebulozne teze - npr., njeno poricanje postojanja prve hrvatske tiskare u Kosinju u Lici[4], te spekulacija o doseobi Hrvata iz Karantanije. Tu je i njena posthuma o srednjovjekovnoj Bosni, napisana kao tuk na utuk srpskomu povjesničaru Simi Ćirkoviću). No, ti promašaji, često uzrokovani karakternim crtama povjesničarke, ne mogu umanjiti činjenicu da je njen prinos modernoj hrvatskoj medievalistici golem, te da je vrijeme potvrdilo većinu njenih postavki.

Polemika s Dominikom Mandićem

Nada Klaić se tijekom 60-ih uplela u polemiku s Dominikom Mandićem i njegovim pristupom hrvatskoj povijesti ranoga srednjovjekovlja (naravno, polemika nije mogla biti vođena otvoreno zbog Mandićeva statusa antikomunističkoga emigranta).[5] U toj je raspravi jaka strana Nade Klaić bio moderan znanstveni i multidisciplinarni pristup, kao i dobro potkrijepljena kritička analiza povijesnih izvora, dok je Mandić bio jači u crkvenopovijesnim analizama - što je bilo značajno, uzme li se u obzir uloga Crkve u srednjovjekovnom društvu.

Ta je polemika imala više dimenzija, no najvažnije su dvije: u modernosti pristupa Nada Klaić je bila superiorna, i može se reći da je njena dominacija u tom pogledu utjecala pozitivno na hrvatsku historiografiju uopće. Drugi je vid bio predstavljen kao borba «znanstvene» povjesnice (koju je, navodno, predstavljala Nada Klaić) i romantizma, čiji je predstavnik bio Mandić.

No, u stvarnosti, pisanje Nade Klaić je bilo podupirano od jugoslavenskih i hrvatskih komunističkih vlasti (iako uz ritualne kritike da bi joj se dala aura disidentstva), pa se radilo o srazu dva podjednako neznanstvena stava: hrvatskog maksimalističkoga i hrvatskog minimalističkog, od kojih nijedan nije uspio postati temeljem bosanskoj medievalistici. Nakon Mandićevih slabo potkrijepljenih spekulacija (npr, o sjevernoafričkom podrijetlu Vlaha), došle su još slabije utemeljene teze Nade Klaić (npr., o dolasku Hrvata iz Slovenije/Karantanije).

Moderna hrvatska historiografija o Bosni i Hercegovini, koja se tek oblikuje, uglavnom prihvaća multidisciplinarni pristup Nade Klaić (naravno, dopunjen i novijim znanstvenim spoznajama), no odbacuje njen nacionalni redukcionizam i okrnjivanje hrvatske povijesti, nastao u ozračju komunističke ideologizacije kojoj ciljem bijaše dekroatizacija bosansko-humske povijesnice. Mandić je, u toj vizuri, zastario kao sintetski povjesničar, no nezaobilazan kao preobilje lako dostupne povijesne faktografije.

Djela

• "Marginalia uz problem doseljenja Hrvata", Ljubljana, 1966.
• "Historia Salonitana Maior Tome Arhiđakona - sadrži i raspravu", Naučno delo, Beograd, 1967.
• "Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku", Školska knjiga, Zagreb, 1- 1971., 2- 1975.
• "Zagreb u srednjem vijeku (Povijest Zagreba), Knj. 1" SN Liber, Zagreb, 1982.
• "Crtice o Vukovaru u srednjem vijeku", Gradski muzej, Vukovar, 1983.
• "Medvedgrad i njegovi gospodari", Globus, Zagreb, 1987., ISBN 86-343-0189-3
• "Koprivnica u srednjem vijeku", Muzej grada Koprivnice, Koprivnica, 1987.
• "Srednjovjekovna Bosna", GZH, Zagreb, 1989., ISBN 86-399-0104-X
• Srednjovjekovna Bosna. Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377. g.). Zagreb 1989, 1994 (pretisak)

KLAIĆ, Nada, povjesničarka (Zagreb, 21. VII. 1920 — Zagreb, 2. VIII. 1988). Unuka povjesničara Vjekoslava i sestra pejzažnoga arhitekta i urbanista Smiljana. U Zagrebu završila gimnaziju 1939, na Filozofskom fakultetu diplomirala povijest 1943. te doktorirala 1946. tezom Političko i društveno uređenje Slavonije za Arpadovića (dijelom objavljeno kao brošura Dioba i funkcioneri comitata u XII. i XIII. stoljeću. Zagreb 1946). Na tom fakultetu od 1944. asistentica na katedri za narodnu povijest, za docenticu se habilitirala 1955, od 1961. izvanredna profesorica, a od 1969. do kraja života redovita. – Znatan dio njezina opusa – preduvjet svim daljnjim istraživanjima – posvećen je kritici izvora, odn. pitanju vjerodostojnosti srednjovjekovnih isprava, napose diplomatičkoj analizi onih iz doba narodne dinastije, tzv. privilegijima trogirskoga tipa te vladarskim darovnicama u svezi s Rabom, Pagom i Mljetom (Zbornik Instituta za historijske nauke u Zadru, 1955, 1957; Radovi Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Odsjek za povijest, RFFZOP, 1959; Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, VAHD, 1960, 1963–65; Historijski zbornik, HZ, 1965–67; Arhivski vjesnik, AV, 1967; Zbornik radova Vizantološkog instituta, Beograd 1968, 1971; Istorijski časopis, Beograd 1973; Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu, 1974). Prevela je i u knjižicama komentirala odabrana vrela (Izvori za hrvatsku povijest, 1–4. Zagreb 1955–1959) – dio kojih je, za razdoblje do kraja srednjega vijeka, doradila i objavila u priručniku Izvori za hrvatsku povijest (1972) – te priredila i komentirala rukopis Historia Salonitana maior (1967), o čem je polemizirala sa S. Gunjačom (Vjesnik, 1968, 7662, 1974, 9620; Kulturni radnik, 1973, 6; VAHD, 1979). Radovima iz ranosrednjovjekovne hrvatske povijesti, proučavajući pritom ključne probleme – ponajprije u svezi s doseljenjem i narodnom dinastijom – surađivala je u izdanjima Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu (1958), HZ (1962, 1964, 1966–67), Jugoslovenski istorijski časopis (JIČ; Beograd 1962, 1965–66, 1968–69), Istorijski zapisi (Titograd 1963), Dostignuća (1965), Slovo (1965), Razprave SAZU (Ljubljana 1966), Vjesnik bibliotekara Hrvatske (1969), VAHD (1971, 1986), Radovi ANUBiH (1972), Materijali (1976), Sociologija sela (1978), Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu (VHARP; 1981, 1986), Zgodovinski časopis (ZČ; Ljubljana 1984, 1987), Croatica Christiana periodica (1985–86), Starohrvatska prosvjeta (1985), Vjesnik (1986), Oko (1987), Ars philologica Slavica. Festschrift für Heinrich Kunstmann (München 1988), Bašćanska ploča (Zagreb—Krk—Rijeka 1988), Start (1988). Istraživala je također razvijeni te kasni srednji vijek, i to značenje anžuvinske vlasti u Hrvatskoj (Archivio storico pugliese, Bari 1961), Zagreb i njegovu okolicu (Spremnost, 1945; Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1951; Zagrebačka panorama, 1962–64; Iz starog i novog Zagreba, 1963, 1968, 1984; HZ, 1968–69; Peristil, 1979, 1981; Balcanica, Beograd 1982–83), postanak i razvoj gradova u Slavoniji i njezino društveno uređenje (HZ, 1951; Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1955; RFFZOP, 1960; Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 1978, 1984; Vjesnik Muzeja Požeške kotline, 1986), Qualiter, ustanovu »dvanaestero hrvatskih plemena« i prošlost Zadra (HZ, 1954, 1956, 1958–61, 1966–67; Godišnjak Istoriskog društva BiH, 1959; Historijski pregled, 1960; Zadar. Zbornik. Zagreb 1964; Zadarska revija, 1967, 1983; Spomenica Josipa Matasovića. Zagreb 1972; AV, 1974–75; Borba srednjovjekovnoga Zadra za slobodu. Zagreb 1978; Vjesnik, 1978; Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1980; Croatica Christiana periodica, 1987; Balcanica Posnaniensia, Poznań 1989), društveni poredak Kvarnera, Vinodola i Hrvatskoga primorja (ZČ, 1958–59, 1965–66; RFFZOP, 1962; Krčki zbornik, 1970–71; VHARP, 1971–73, 1988; Jadranski zbornik, 1982–85), Neretvansku i Omišku kneževinu (ZČ, 1960; Makarski zbornik, 1. Makarska 1970; Brač u ranom srednjem vijeku. Povlja 1984), razvoj grada (Studia Balcanica, Sofija 1970; Actes du IIe Congrès international des études du Sud-Est Européen. Atena 1972; JIČ, 1973; Radovi sa simpozijuma Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura. Zenica 1973; Structure sociale et développement culturel des villes Sud-Est Européennes et Adriatiques aux XVIIe-XVIIIe siècles. Bukurešt 1975) te ustanak hvarskih pučana (AV, 1976–77, 1983–84; Oko, 1976, Vjesnik, 1976; Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 1977). U radovima pak iz ranonovovjekovne povijesti ponajviše se bavila društvenim kontekstom zrinsko-frankapanske urote te seljačkim bunama u XVI. i XVII. st. (Historijski pregled, 1957–58; RFFZOP, 1959; HZ, 1960–62; JIČ, 1963, 1965, 1978; AV, 1973, Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 1973; ZČ, 1974; Acta historico-oeconomica Iugoslaviae, 1976; Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu, 1979). Višegodišnja istraživanja sjedinila je u opsežnim i nezaobilaznim sintezama Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku (1971) i Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku (1976), koje je doradila i spojila u posmrtno tiskanoj knjizi Povijest Hrvata u srednjem vijeku (1990; priredili I. Kampuš i T. Raukar). Povijest seljačkih buna, pridodavši im razmatranja o hvarskom ustanku, sintetizirala je u Društvenim previranjima i bunama u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću (1976). U više pregleda srednjovjekovne povijesti gradova obradbom političkih događaja dodatno je produbila i povezala prijašnje spoznaje; u suautorstvu je napisala pregled zadarske povijesti do 1409 (Zadar u srednjem vijeku, 1976), samostalno knjige Povijest Zagreba (1982), Trogir u srednjem vijeku (1985), Medvedgrad i njegovi gospodari (1987), a u Crticama o Vukovaru u srednjem vijeku (1983) i Koprivnici u srednjem vijeku (1987) znatnije se bavila i širom okolicom tih gradova. Objavila je monografije Zadnji knezi Celjski v deželah Sv. krone (1982), o slovenskim i sjevernohrvatskim zemljama u doba posljednjih knezova Celjskih (o tom raspravljala i u ZČ, 1983), i Vinodol (1988) s pregledom tamošnje povijesti od antike do potkraj XIII. st., a posmrtno joj je tiskan pregled povijesti Bosne do 1377 (Srednjovjekovna Bosna, 1989; prethodno i opsežan rad u Prilozima Instituta za istoriju u Sarajevu, 1978). Bila je autorica i suautorica više poglavlja u izdanju Historija naroda Jugoslavije (1–2. Zagreb 1953–1959), suradnica u Enciklopediji Jugoslavije (1956–1958, 1962) i HBL LZ te u Ilustriranoj povijesti Hrvata (Zagreb 1971). Različitim je prilozima, među ostalim sintetičnim člancima o teoriji povijesti i pomoćnih povijesnih znanosti, osvrtima, prikazima te polemikama, surađivala i u periodicima i zbornicima HZ (1949–52, 1957–61, 1966–69), Zadar (Zagreb 1964), Telegram (1965), Mogućnosti (1966, 1980), AV (1970–71), Vjesnik (1970), Izdanja Hrvatskog arheološkog društva (1975, 1984, 1986), Barocco in Italia e nei paesi slavi del Sud (Firenca 1983), Radovi ANUBiH (1983), Balcanoslavica (Prilep 1984–85), Oko (1986), Danas (1987–88), Krbavska biskupija u srednjem vijeku (Rijeka—Zagreb 1988). Popularnija su joj pak bila istraživanja povijesne pozadine djelâ A. Šenoe (Oko, 1981–82; Croatica, 1982; Gordogan, 1985–86) te povijesti visokoga školstva (HZ, 1950; O postanku Zagrebačkog sveučilišta. Zagreb 1969; O tristotoj obljetnici osnutka Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Zagreb 1969; Zbornik za historiju školstva i prosvjete, 1969–70; Encyclopaedia moderna, 1970; Kritika, 1970). Suautorica je Historijskoga atlasa i Historijskoga atlasa za niže razrede srednje škole (oba Zagreb 1954) te zidnih zemljovida (Naše zemlje u srednjem vijeku. Zagreb 1958; Jugoslavenske zemlje u srednjem vijeku. Zagreb 19682; Jugoslavenske zemlje sredinom 14. stoljeća. Zagreb 1971), a sastavila je i sveučilišna skripta Povijest Hrvata u srednjem vijeku (Zagreb 1965) i Pregled izvora i historiografije za hrvatsku povijest do XII. stoljeća (Zagreb 1967). — Pod utjecajem M. Barade, Lj. Hauptmanna, B. Grafenauera te J. Šidaka početno usmjerena proučavanju srednjovjekovnoga gospodarskoga i društvenoga razvoja, čega se i poslije doticala. Baveći se ponajviše srednjovjekovnom poviješću hrvatskih zemalja, oblikovala je karakterističan metodološki pristup istraživanju uz izrazito kritičko preispitivanje izvora i historiografskih zaključaka, s analitičkim promišljanjem o njihovoj kontekstualnoj zbilji. Pritom je proučila gotovo sve središnje historiografske probleme, otvorivši i osvijetlivši mnoge od njih. Njezine povijesti gradova te pregledi povijesti hrvatskoga srednjovjekovlja – među kojima je, jednodušna je kritika, povijest ranoga srednjega vijeka idejno i koncepcijski uspjelija – ostavili su trajan i nemimoilazan trag u hrvatskoj medievistici. Svoje je teze – od kojih su mnoge bile inovativne, pa i prevratničke – branila oštro, polemički i argumentirano. Tako je, ili kao reakcija na tuđe ideje, nastalo više radova u kojima je dotadašnje vlastite spoznaje produbila, a neke svoje zaključke i odbacila ili temeljito izmijenila (npr. stajalište o doseobi). Znatan dio njezinih gledišta i zaključaka držao se prijepornim te je svojim radom izazivala burne reakcije u historiografiji. Ističu se one povezane s kritikom izvora i ustanovom »dvanaestero hrvatskih plemena« (O. Mandić, M. Kostrenčić, J. Lučić, Hauptmann, V. Košćak, S. Antoljak, V. Foretić, G. Györffy, L. Steindorff), ali i druge, potaknute različitim njezinim radovima (J. V. Bromlej, Šidak, D. Mandić, L. Margetić, Raukar, Grafenauer, I. Voje, F. Gestrin, Mladen Ančić). Problematskim pristupom, idejnim rješenjima, napose kritikom izvora svrstala se među utemeljitelje moderne hrvatske medievistike. Njezina se knjižnica, kao zasebna zbirka, čuva u Knjižnici HAZU.

• Izvor: Hrvatski biografski leksikon