Olinko Delorko

Delorko, Olinko, hrvatski književnik, proučavatelj usmene književnosti i prevoditelj (Split, 30. I. 1910 – Zagreb, 18. II. 2000). Diplomirao slavistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1935. Kao srednjoškolski profesor službovao u Zagrebu 1937–50., a 1950–75. radio u Institutu za narodnu umjetnost. S B. Livadićem uređivao Hrvatsku reviju (1943–45).

Kao proučavatelj usmenoga stvaralaštva, stručnim i znanstvenim radovima surađivao je u mnogim znanstvenim izdanjima, a priredio je i nekoliko zbirki usmenih pučkih pjesama. Studije i članke o hrvatskom usmenom pjesništvu skupio je u knjizi Zanemareno blago (1979). Autor je i antologija Hrvatska moderna lirika (s D. Tadijanovićem, 1933) i Talijanska lirika (s A. Nizeteom, 1939).

Delorkovo pjesništvo (Pjesme, 1934; Rastužena Euterpa, 1937; Razigrani vodoskoci, 1940; Uznosite slutnje, 1944; Izgaranja, 1958; Lirski Eden, 1965; Dolaze oblaci, 1978; Sve tišim glasom, 1995) temelji se na hrvatskoj impresionističkoj tradiciji uz specifičan izraz u duhu romanskoga, u prvom redu talijanskog pjesništva. Izvornost izraza očituje mu se u zvučnosti stiha, nijansiranju boja te muzikalnim i ritmičkim vibracijama versa. I njegovi eseji (Radost i bol čitanja, 1978. i dr.) impresionistički su zapisi, a najbolji su mu iz talijanske književnosti (o G. Leopardiju, G. Papiniju, L. Pirandellu, Danteu Alighieriju i dr.). Kratka proza sabrana mu je u knjigama Zgode poremećene sreće (1942), Otimanja zaboravu (1988) i Dnevnik bez nadnevaka (1996). Kao prevoditelj istaknuo se prijevodima djela Michelangela, F. Petrarce, Dantea i A. Panzinija.

Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1999.

• http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=14425

DELORKO, Olinko, književnik, prevoditelj i folklorist (Split, 30. I. 1910). Izvorni oblik obiteljskog prezimena Dell’Orco. Maturirao 1927. u Splitu te 1935. diplomirao slavistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Srednjoškolski profesor u Zagrebu 1936–41. i 1948–50, činovnik Ministarstva vanjskih poslova 1941–45, a od 1950. do umirovljenja 1975. kustos, stručni suradnik te savjetnik u Institutu za narodnu umjetnost. U međuraću bio članom uprave Društva hrvatskih književnika, od 1928. član PEN-kluba, a nakon rata član uprave PEN-kluba, Udruženja folklorista Hrvatske te Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Stručno se usavršavao u Parizu (1938), Firenci (1939), Rimu (1962) i Milanu (1976). — U književnom životu javio se pjesmom Ravni u Mladosti 1926. Pjesničke i prozne radove objavljivao u mnogim periodicima: Hrvatska revija, Savremenik, Hrvatsko kolo, Mogućnosti, Republika, Zadarska revija, Riječka revija, Književnik, Dometi, Forum i dr. S B. Livadićem uređivao Hrvatsku reviju (1943–45). Njegova poezija nastala je na stečevinama europske mediteranske tradicije, napose talijanske, te hrvatskog impresionizma (A. G. Matoš), a neke motivske sličnosti ima s Cesarićevom lirikom; zapis je nemira pjesnikove intime, ne živi od unutarnje misaone drame, nego od sklada oblika i glazbe riječi. U proznom opusu (pripovijetke, crtice, zapisi) uspješniji je kad se bavi motivima poznatim iz lirike, žanra kojim je postignuo najviše. U esejima, posebice iz talijanske književnosti (G. Leopardi, G. Papini, L. Pirandello, Dante, E. Cecchi, A. Panzini), D. je impresionist i suptilan promatrač. I u poeziji i u prozi najbolji je kad ne gradi nove svjetove, već kad preoblikuje tradicijske vrijednosti. Kao proučavatelj i zapisivač narodnog stvaralaštva stručnim je i znanstvenim radovima surađivao u Narodnoj umjetnosti, Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena i dr. Napisao je predgovore knjigama u izdanju Pet stoljeća hrvatske književnosti, Narodne lirske pjesme (Zagreb 1963, 23) te Narodne epske pjesme (Zagreb, 1964, 24). Objavio je i nekoliko antologija narodnih pjesama: Hrvatske narodne balade i romance (Zagreb 1951), Zlatna jabuka (Zagreb 1956), Istarske narodne pjesme (Zagreb 1960), Ljuba Ivanova (Split 1969), Narodne pjesme (Zagreb 1971), Narodne pjesme otoka Hvara (Split 1976). Svoje studije i članke o hrvatskoj narodnoj poeziji prikupio je u knjizi Zanemareno blago. Autor je poetskih antologija Hrvatska moderna lirika (s D. Tadijanovićem, Zagreb 1933) te Talijanska lirika (s A. Nizeteom, Zagreb 1939). Kao prevoditelj istaknuo se 1950. prijevodima Michelangelovih soneta, zatim Iz kanconijera F. Petrarke (Zagreb 1951), drugog dijela Danteova Raja (Zagreb 1960) te Panzinijeva romana Tražim ženu (Zagreb 1961). Prepjevao je stihove L. Ariosta, T. Tassa, G. D’Annunzija, G. Ungarettija, S. Quasimoda i dr. Za zbirku pjesama Razigrani vodoskoci primio je 1941. Nagradu »Silvije Strahimir Kranjčević«, za antologiju Ljuba Ivanova 1970. Nagradu Matice hrvatske; Nagradu »Vladimir Nazor« dobio je 1979. za knjigu Zanemareno blago i 1990. za životno djelo. DJELA: Pjesme. Zagreb 1934. — Rastužena Euterpa. Zagreb 1937. — Razigrani vodoskoci. Zagreb 1940. — Zgode poremećene sreće. (Uspomene i zapažanja.) Zagreb 1942. — Uznosite slutnje. Zagreb 1944. — Izgaranja. Zagreb 1958. — Svijetli i tamni sati. Zagreb 1961. — Lirski eden. Split 1965. — Dolaze oblaci. Zagreb 1978. — Radost i bol čitanja. Zagreb 1978. — Zanemareno blago. O hrvatskoj narodnoj poeziji. Zagreb 1979. — Izabrana djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 139. Zagreb 1982, 29–171. — Otimanja zaboravu. Zagreb 1988. — Rasudbe i domišljaji. Split 1988. — Izabrane pjesme. Zagreb 1990.

LIT.: A. Barac (A. B.): Lirika šestorice. Hrvatska revija, 4(1931) 4, str. 237–239. — (Isti): Olinko Delorko, Pjesme. Mladost, 12(1933–34) 7, str. 165. — B. Jurišić: Pjesme Olinka Delorka. Hrvatska revija, 7(1934) 4, str. 220. — E. Damiani: Olinko Delorko, Rastužena Euterpa. L’Europa Orientale (Roma), 17(1937) br. 3/4. — R. Marinković: Od Vraza do Delorka. Ars 37, 1937, 3/4, str. 111–114. — S. Šimić: Ćutilna pedagogija. Savremenik, 25(1937) 3, str. 111–112. — B. Livadić: Nasrt lirike (Olinko Delorko: Rastužena Euterpa). Hrvatska revija, 11(1938) 10, str. 510–511. — Lj. Maraković: Razigrani vodoskoci. Ibid., 14(1941) 2, str. 102–103. — L. Salvini: Letteratura croata. L’Italia che scrive (Roma), 25(1942) 9/10, str. 158. — Isti: Poeti croati moderni. Milano 1942, str. XXXVII–XXXVIII. — T. Smerdel: Proza Olinka Delorka. Nova Hrvatska, 2(1942) 230, str. 9. — Lj. Maraković: Zapisi pjesnika. Hrvatska revija, 16(1943) 4, str. 226–227. — J. Benešić: Delorkove »Uznosite slutnje«. Vijenac, 36(1944) 4, str. 83–86. — A. Cronia: Letteratura serbo-croata. Milano 1956. — I. Aralica: Olinko Delorko, Izgaranja. Zadarska revija, 8(1959) 3, str. 343–347. — M. Rogošić: O pjesmama Olinka Delorka. Književnik, 1(1959) 1, str. 117–123. — A. Barac: Refleksije uz 12 knjiga lirike (u: Hrvatska književna kritika, 7. Zagreb 1962, 317–328). — B. Glumac: Pjesnik jednostavnosti i iskustva. Republika, 18(1962) 2/3, str. 133–134. — N. Mihanović: Olinko Delorko. 15 dana, 5(1962) 10, str. 28. — Z. Golob: S druge strane ulice. O. Delorko, Lirski Eden. Telegram, 6(1965) 258, str. 4. — F. Trogrančić: Poeti croati moderni. Milano 1965. — M. Vaupotić: Hrvatska suvremena književnost. Zagreb 1966, 48–49. — B. Pavlović: Arkadija Olinka Delorka. Marulić, 2(1969) 3, str. 41–46. — K. Nemec: Suptilni promatrač. Olinko Delorko, Radost i bol čitanja. Vjesnik, 39(1978) 28. IX. — M. Maglajlić: Pjesnička baština otoka Hvara. Priredio Olinko Delorko. Život, 28(1979) 4, str. 461–463. — C. Milanja: Olinko Delorko, Radost i bol čitanja. Revija, 19(1979) 3, str. 117–119. — M. Bošković-Stulli: Delorko, Olinko, Zanemareno blago. O hrvatskoj narodnoj poeziji. Fabula (Zürich—Berlin—New York) 21(1980) br. 3/4. — T. Perić-Polonio: Od »Zlatne jabuke« do »Ljube Ivanove«. Mogućnosti, 27(1980) 1, str. 102–113. — Ista: Olinko Delorko, Zanemareno blago. O hrvatskoj narodnoj poeziji. Narodna umjetnost, 17(1980) str. 373–375. — M. Šicel: Olinko Delorko — Oto Šolc — Viktor Vida (predgovor i bibliografija). Pet stoljeća hrvatske književnosti, 139. Zagreb 1982, 7–23, 24–26. — N. Mihanović: Oblikotvornost i smisao. Književni eseji. Zagreb 1987, 64–83. — S. Diana: Orfejevi svjetovi. Mogućnosti, 37(1989) 10/11, str. 1151–1152. — N. Mihanović: Delorkova poetska spoznaja svijeta. Forum, 29(1990) 1/2, str. 138–145. — T. Maroević: Slutnje s lutnjom. Slobodna Dalmacija, 48(1991) 9. II, str. 50. — H. Mihanović-Salopek: Olinko Delorko, Rasudbe i domišljaji. Mosorska vila, 1(1991) 1, str. 164–165. — B. Šoljan: Olinko Delorko, Čovjek i pjesnik. Hrvatska revija, 41(1991) 3/4, str. 481–482. — Z. Mužinić: Cijeli život u službi pjesničke riječi. Marulić, 25(1992) 1, str. 86–90.

• http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=4511
• http://vinkokalinic.blogspot.hr/2010/11/olinko-delorko.html
• http://vinkokalinic.blogspot.hr/2010/11/olinko-delorko-biografija.html

Pored studija slavistike i filozofije, pored profesorskog posla, pored pisanja pjesničkih i proznih radova, od mladih se dana Olinko Delorko bavio prevođenjem, posebno s talijanskoga jezika, ne bježeći od najzahtjevnijih prijevoda Dantea. Stoga je njegova poezija nastajala na tradiciji europske mediteranske tradicije kroz koju se predstavio kao impresionist i suptilan pjesnik-promatrač. Bit će to odlike i njegova kasnijega folklorističkoga rada u Institutu za narodnu umjetnost (današnjem Institutu za etnologiju i folkloristiku).

Olinko Delorko, pripadao je prvom naraštaju institutskih suradnika koji su istraživanjima folklora pristupali kao stručnjaci iz drugih disciplina - ponajprije iz književnosti i filologije. Godine 1950., kad je došao u Institut, Delorko se počeo baviti isključivo hrvatskom usmenom poezijom. Često je znao reći da se narodnim pjesništvom počeo baviti i prije dolaska u Institut, gotovo slučajno: španjolske romance podsjetile su ga na neke hrvatske narodne pjesme, a zatim mu je (dok je prevodio španjolsku romancu o Virgilu) zatrebao stih osmerac. Počeo je nanovo iščitavati zapise narodnih pjesama i ubrzo uočio njihovu umjetničku vrijednost. Upravo ta Delorkova komparativna razmatranja najavila su i omogućila mnoge nadahnute stranice i drugih suvremenih hrvatskih pjesnika. Tako počinje Delorkov sustavni zapisivačko-folkloristički rad u Institutu, potaknut (i nadalje uvijek praćen) visokim pjesnikovim estetskim kriterijima.

Delorkove interpretacije promatraju usmenu (ponajviše lirsku) poeziju prije svega kao književna očitovanja u tekstu, ali valja naglasiti i njegov osjećaj za slojevitost i povijesnu određenost folklornoga procesa. Tu slojevitost i mijenu Delorko pokazuje istraživanjem i isticanjem inačica pjesama - one su temeljem komparativnoga istraživanja kojim Delorko usmene pjesme iz Hrvatske, najčešće iz Dalmacije, smješta u europski, mediteranski i južnoslavenski kontekst usmene, ali i pisane poezije.

Olinko Delorko, i sam pjesnik, bio je i sastavljač vrsnih antologija usmenoga pjesništva. U svoje je antologije najčešće odabirao one tekstove u kojima su pjesničke vrsnoće veoma izražene, bez obzira na cjelovitost pjesama. Velikom erudicijom, rafiniranim literarnim ukusom i senzibilnošću modernoga pjesnika, upozorio nas je na vrhunske domete i najuspjelije pjesme hrvatske usmene poezije, među kojima su ponajljepše upravo one iz Dalmacije, koje, stjecajem različitih okolnosti, nisu bile ni raširene ni poznate. Skupljajući fragmente i tiskajući ih u pjesnički promišljenim izborima, Delorko je uspio argumentirano obraniti civilizacijske, kulturne i poetske vrijednosti hrvatskoga usmenog pjesništva. Svojim djelom, a ponajviše znalačkim antologijama koje su među književnim svijetom bile prihvaćene na istoj razini kao i umjetnička (pisana) književnost, Delorko je pokazao da u sjeni stoljećima umjetno (politički) podržavanog mita o unificiranoj srpsko-hrvatskoj (južnoslavenskoj) epici kao književnoj dominanti na jugoistoku Europe, postoji neopravdano zanemarena vrhunska poezija.

Delorkove zbirke usmene poezije čitamo danas kao najuspjelije antologije u kojima prepoznajemo uzoran i korektan zapis kazivanog teksta, ali i ljepotu stiha i "blistavost" fragmenta. Delorkove su zbirke značile veliki prodor u folkloristici, ali su posebno među književnim svijetom (osobito prve dvije zbirke: Hrvatske narodne balade i romance, 1951. i Zlatna jabuka, 1956.) bile prihvaćene na istoj razini kao i umjetnička (pisana) književnost. U tome svakako prednjači njegova antologija Ljuba Ivanova (1969.), u koju je unio samo svoje vlastite zapise usmenih kazivanja iz Dalmacije, nastale 50-ih i 60-ih godina, kad je zapisao 2365 pjesama, od otoka Premude na sjeveru do Molunta u Konavlima na jugu. U predgovorima svojim zbirkama (autobiografskog folklorističkog karaktera) Delorko nam podastire informacije o putu, količini prikupljene građe, ali i o životu ljudi i njihovim najrazličitijim problemima: uz opise kazivača i njihova repertoara nalaze se i podaci o mjestima, prezimenima, refleksije o sudbinama ljudi i hrvatskoga naroda, njihovu životu u krajevima Dalmacije. Predgovore tako čitamo i kao Delorkove crtice s putovanja i kao "kazivanja o jednom vremenu" i kao tekst koji je kontekst pjesmama. Delorkovi predgovori zbirkama iscrpno govore o kazivačima kao stvarateljima i prenositeljima rafinirane poezije. Citiraju se u njima kazivanja o izvedbi pjesama, o vezanosti pjesama uz običaje i obrede životnog i kalendarskog ciklusa, donose se podaci koje sami kazivači pružaju o načinu učenja i prenošenja pjesama, upozorava se na varijante, uspoređuju se vlastiti zapisi kazivanih pjesama sa zapisima iz prijašnjih klasičnih, rukopisnih ili tiskanih zbirki te se usmeno pjesništvo povezuje s hrvatskom književnom tradicijom.

Premda su to nedvojbeno prave tradicijske naše pjesme, premda većim dijelom dolaze iz pastirsko-seljačke sredine, one su zaživjele i u urbanome ruhu. Slike s inspiracijom iz feudalnoga svijeta, iz viteških običaja, s kurtoaznim ponašanjem i rekvizitima razvijenije civilizacije, s reminiscencijama iz renesanse i viteške poezije, mediteranske kultivirane patricijske sredine, miješaju se sa slikama seljačkoga obiteljskog ambijenta.

Delorko će reći: "Baš ta dva elementa, tj. onaj renesensno-viteški, kultiviran, u sjeni skladne kamene arhitekture dalmatinskih gradova i gradića, te onaj drevni iskonski koji se razvijao oko pločarica gola bezvodna kamenjara, daju posebnu draž tradicionalnom pjesničkom stvaralaštvu u Dalmaciji." (Delorko 1969, str. XXI).

Usmene pjesme proteklih stoljeća nastoji Delorko pokazati kao pojave životne svakidašnjice, bez koprene prošlostoljetne idealizacije. Po poetskim dometima doživljujemo tu poeziju kao vrhunsku. Svijet je to u kojem nema velikih događaja ni junačkih pothvata, nema hajdučkih sadržaja, nema epske heroičnosti - prevladava ljubav, nagovještaj i nedorečenost; svijet je to Delorkov, samozatajan, ali nadasve kreativan.

Delorko je u svojem dvadesetgodišnjem istraživačkom terenskom radu u okviru Instituta, među kazivačima, u njihovoj autentičnoj životnoj sredini skupio vrijednu usmenoknjiževnu pjesničku građu, najvećim dijelom iz Dalmacije, a među kazivačima dominiraju kazivačice usmenih pjesama (posebno se to odnosi na otoke). Odabirući njihova kazivanja pjesama za svoje antologije, Delorko je njihove najuspjelije kreacije utkao u korpus hrvatskoga usmenog pjesništva i tako je tome pjesništvu izborio status umjetnosti riječi. Međutim, zajedno su ga s njim izborile i mnoge vrsne kazivačice koje su usmene pjesme sačuvale od zaborava. Mnoge od tih pjesama s pravom idu među najljepša ostvarenja u hrvatskoj usmenoj književnosti. Preko knjiga Hrvatske narodne balade i romance (1951.), Zlatna jabuka (1956.), Istarske narodne pjesme (1960.), Narodne lirske pjesme (1963.), Narodne epske pjesme (1964.), Ljuba Ivanova (1969.), Narodne pjesme (1971.) i Narodne pjesme otoka Hvara (1976.) Delorkovim znalačkim posredstvom, usmene pjesme našle su put do suvremenih čitalaca.

Za svoj književni i folkloristički rad Olinko Delorko bio je nagrađen nagradom "S. S. Kranjčević" (1941.) za zbirku pjesama Razigrani vodoskoci, Nagradom Matice hrvatske (1970.) za antologiju Ljuba Ivanova, nagradom "Vladimir Nazor" (1979.) za knjigu Zanemareno blago (1979.) i Nagradom za životno djelo (1990.).

• Olinko Delorko - dokumenti na internetu
  • Reference: BillionGraves - SmartCopy: Mar 21 2017, 23:22:41 UTC