Pavao Ritter Vitezović (Senj, 7. siječnja 1652. – Beč, 20. siječnja 1713.), hrvatski književnik, povjesničar, jezikoslovac i nakladnik. Bio je nositelj plemićkog naslova baruna. Zalagao se da osnova hrvatskog pravopisa bude fonetska tj. da svaki glas ima svoje, uvijek jednako, slovo. Predlagao je i uporabu dijakritičkih znakova u hrvatskom pravopisu i tako bio ispred svog vremena. Pokazalo se da je svojim radom bio preteča Ilirskog preporoda.

Početci

Prvi hrvatski profesionalni pisac, rodio se u Senju kao sin graničarskoga časnika, potomka njemačkih doseljenika iz Elzasa, i majke Hrvatice. Osnovnu školu završio je, pretpostavlja se, u rodnome gradu, u kojemu je još vladala glagoljaška tradicija i ugođaj, jer je još god. 1248. senjski biskup dobio od pape povlasticu, da se u njegovoj biskupiji smije služba božja obavljati narodnim jezikom. Kod jezuita u Zagrebu pohađa gimnaziju; završivši šesti razred (retoriku) prekinuo je školovanje i otišao u Rim. Neki drže, da se zbog simpatija spram pobunjenika Zrinskog i Frankapana morao skloniti iz domovine. U hrvatskome (ilirskom) zavodu upoznaje znamenitoga povjesničara Ivana Lučića, a potom ga susrećemo u Kranjskoj u mjestu Bogenšperk kraj Litije, gradu baruna i glasovitog polihistora Ivana Vajkarda Valvasora, pod utjecajem kojega počinje proučavati domovinsku povijest i zemljopis. Kod Valvasora izučava, pored ostalog, tiskarsko umijeće, svladava izradbu bakroreza i njemački jezik. Još za života je stekao glas najučenijega čovjeka u Hrvatskoj, ime kojega je daleko prešlo granice domovine.

God. 1677. napisao je raspravu o rodu Gusića, koja je objavljena tek 1681., a iste godine izašle su mu u Ljubljani prigodne pjesme u slavu Aleksandra Mikulića, zagrebačkoga kanonika, kasnijeg biskupa i njegova znanca. Došavši na glas u čitavoj Hrvatskoj poradi učenosti, rodni ga Senj odredi god. 1681. za svoga poslanika na Ugarski sabor u Šopronju. Zalaganjem na saboru, kasnije u Beču, uspio je ishoditi od kralja 19. travnja 1683. svečanu povelju kojom se Senju jamče njegova prava koja je od starine imao, kako bi se grad zaštitio od samovolje generala i senjskoga kapetana Herbersteina, kojega je, radi njegovih nasilničkih postupaka, zamrzio. U doba rata protiv Turaka sudjeluje u borbama, postaje časnikom u taboru bana Nikole Erdödyja u Međimurju, sudjeluje (1683.) u zauzimanju Lendave i Sigeta. Poslije rata ban ga uzima za svoga dvorskoga časnika; na banovu dvoru u Obrežu (Turopolje) upoznaje Adama Zrinskoga, sina bana Nikole, koji će poginuti kod Slankamena u boju s Turcima, ali od austrijskoga metka. Imenovan je ličkim podžupanom (čast bez prave važnosti), a Hrvatski sabor ga proglašuje svojim zastupnikom u radu povjerenstva za razgraničenje s Venecijom i Turskom; međutim, uza sav prijegor i veliko znanje, koje nije dovoljno korišteno, granice su utvrđivane na štetu Hrvatske, što ga je silno ljutilo i žalostilo.

Tiskara

Na saborskim zasjedanjima u Beču i Požunu Vitezović je upoznao mnoge uglednike iz domovine, osobito Zagreba, pa se zaželio nastaniti u gradu svoje mladosti. Već je tada pomišljao da bi grad pod Gričem mogao postati središtem domovine. Odlučio je svoje veliko znanje i iskustvo posvetiti Hrvatskoj baš u Zagrebu. Otkrivši da u Biskupskim dvorima postoji zaboravljena tiskara, molio je biskupa Aleksandra Mikulića, svog gimnazijskog druga, da mu je dopusti osposobiti. Ubrzo je već tiskao kalendare i letke, kujući velike planove s tiskarskim poslom. Nagovarao je biskupa i prijatelje da tiskari dadu zemaljsko značenje, a njemu da se povjeri uprava. I zaista, Hrvatski sabor na zasjedanju u Varaždinu 11. studenog 1694., imenuje ga njezinim upraviteljom odredivši da "ne smije tu tiskaru uništiti ili oštetiti, nego ju je dužan pomno čuvati, ne smije je, i ne može, ni po kojom izlikom odnijeti bilo kamo iz Zagreba". Vitezović odmah premješta tiskaru iz Vlaške ulice u svoju kuću na Griču, žurno putuje u Beč i kupuje prešu i sve drugo potrebno za tiskanje knjiga i baca se silnom energijom na posao. Tiskaru naziva Muzejom (slijedeći primjer Valvasora), tiska vrijedna hrvatska i latinska djela, među kojima i djelo Croatia rediviva. Međutim, često radi drugih obveza (razgraničenja) izbiva iz Zagreba, ali se 1701. vraća misleći ostati zauvijek.

Tiskarski posao nije bio osobito unosan, a uspio je steći i priličan broj neprijatelja. Na nesreću, god. 1706. požar mu proguta kuću i teško ošteti tiskaru i nađe se, materijalno, na rubu sloma. Tada se pokazalo da ga Zagreb, uza svu njegovu ljubav za grad i uza sve njegove zasluge, nije prihvatio. Tiskara mu je oduzeta, prognaše ga s imanja u Šćitarjevu koje je uzeo u zakup s dobrim izgledima da ga i nasljedi, ali povika plemstva i svećenstva, koje je nijekalo i povelju kralja Leopolda kojom mu se to pravo potvrđivalo, bila je tolika da je najposlije morao napustiti Šćitarjevo.

Barunstvo

Tih godina snašle su ga i obiteljske tragedije. Umrla mu je žena Katarina (1708.), a deset godina prije ostao je i bez sina. Slomljen, materijalno upropašten, uvrijeđen u svom ljudskom i nacionalnom ponosu, napušten od svih, napušta Hrvatsku i nastanjuje se u Beču. Tamo živi na rubu siromaštva, ali ipak za svoj rad na povijesnim spisima dobiva naslov dvorskog savjetnika i baruna. To, međutim, nije bilo popraćeno i odgovarajućim novčanim prihodima, odnosno osiguranjem materijalne egzistencije.

Živi sve više u oskudici, dnevno se bori za preživljavanje obijajući tuđe pragove, pa shrvan tugom i neimaštinom ubrzo umire u carskome gradu "pod kojega je zidinama trideset godina prije ostavio svoje kosti slomljeni i ostarjeli putnik Juraj Križanić, nepoznat u domovini i nepoznat u tuđini". (M. Kombol: Povijest hrvatske književnosti do preporoda, str. 280). Čitava njegova imovina sastojala se od rukopisa, koje je preuzela Ugarska kancelarija. Po zapovijedi Marije Terezije 1749. vraćeni su u Zagreb i predani Adamu Baltazaru Krčeliću da mu korisno posluže u povjesničarskom radu.

• https://hr.wikipedia.org/wiki/Pavao_Ritter_Vitezovi%C4%87
• https://en.wikipedia.org/wiki/Pavao_Ritter_Vitezovi%C4%87
• https://hu.wikipedia.org/wiki/Pavao_Ritter_Vitezovi%C4%87
• https://de.wikipedia.org/wiki/Paul_Ritter_Vitezovi%C4%87

Vitezović Ritter, Pavao, hrv. povjesničar, književnik i leksikograf (Senj, 7. I. 1652 – Beč, 20. I. 1713). Sin alsaškoga časnika Antuna Rittera i Senjanke Doroteje Lučkinić. Školovao se u Senju i u zagrebačkoj isusovačkoj gimnaziji, gdje mu je predavao J. Habdelić, a 1670. otišao je u Rim, gdje se upoznao s I. Lučićem.

Na njegovo je obrazovanje ponajviše utjecalo poznanstvo s polihistorom J. W. Valvasorom, za čije je djelo Topografija sadašnje Vojvodine Kranjske (1679) izradio bakrorezne vedute gradova i utvrda i čijom se bibliotekom služio za svojega boravka u Wagensbergu (Bogenšperk u Kranjskoj) 1676−77. God. 1678. vratio se u Senj, gdje je sudjelovao u pograničnim sukobima s Osmanlijama, a 1683. sudjelovao je u borbama s Osmanlijama u Slavoniji i ugarskoj Podravini. Bio je zastupnik Senja na Saborima u Sopronu, Požunu (Bratislava) i Beču, a 1684–87. poslanik hrv. bana i staleža na dvoru i pri Ugarskoj dvorskoj kancelariji u Beču. Za boravka u Beču učio je geografiju. Nositelj je više naslova (zlatni vitez, naslovni podžupan Like i Krbave, dvorski savjetnik, barun). Od 1690. boravio je u Zagrebu, gdje je djelovao na razvoj kult. života. Sabor mu je 1694. povjerio vođenje Zemaljske tiskare u Zagrebu, prve tiskare u banskoj Hrvatskoj, u kojoj je potom tiskao neka od svojih djela. Nakon sklapanja Karlovačkoga mira (1699), u službi grofa Luigija Ferdinanda Marsiglija te kao predstavnik hrv. staleža sudjelovao je u komisiji za određivanje hrvatsko-osmanske i hrvatsko-mlet. granice. God. 1710. dobio je u nasljedstvo posjed Šćitarjevo, zbog kojega se zapleo u imovinski spor. Zbog toga se sklonio u Beč, gdje je razvio opsežnu korespondenciju na latinskom, koja se danas čuva u Arhivu HAZU, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici te u Hrvatskom državnom arhivu (arhiv Zagrebačke nadbiskupije). Napisao je veći broj pjesničkih, historiografskih i leksikografskih djela. Hrvatsku verziju svojega prezimena (njem. Ritter: vitez) prvi je put upotrijebio u svojem prvom pjesničkom djelu na hrvatskom, Odiljenje sigetsko (Linz, 1684), a potom i u drugim djelima pisanima hrv. jezikom. Prvo svoje pov. djelo, Traktat o krbavskim knezovima koji bijahu iz roda Gušića (Tractatus de comitibus Corbaviae qui fuerunt ex genere Gussich), napisao je 1677., a objavio 1684. u Ljubljani; u njem se, između ostalih, pozivao i na djelo I. Lučića. U Zagrebu je u Zemaljskoj tiskari, koju je iz Vlaške ulice preselio u svoju kuću na Gradecu, prvo tiskao Kalendarium aliti miszečnik hervaski za leto 1695, a potom niz molitvenika, školskih knjiga i spisa na hrvatskom i lat. jeziku. God. 1696. objavio je ondje i vlastito pučko-didaktičko djelo Kronika aliti spomen vsega svieta vikov, koje je dijelom bilo kompilacija kajkavske kronike A. Vrameca (do 1578); u njem je pokušao dokazati da je Dalmacija dio Hrvatske, a o tome je pisao i u lat. spomenici grofu Marsigliju 1699. Iz toga doba potječe nekoliko Vitezovićevih rukopisnih karata, a najpoznatija je povijesna Karta cjelokupnoga Hrvatskoga Kraljevstva (Mappa generalis regni Croatiae totius, 1699), vezana uz djelo Oživjela Hrvatska (Croatia rediviva, 1700) u kojem je razradio ideju o tom da su svi Južni Slaveni zapravo Hrvati. Taj je koncept dodatno proširio u velikom nedovršenom djelu O ilirskim žrtvenicima i ognjištima (De aris et focis Illyriorum), dio kojega je objavio u Beču 1701. pod naslovom Stematografija ili opis, objašnjenje i rekonstrukcija ilirskih grbova (Stemmatographia sive Armorum Illyricorum delineatio, descriptio et restitutio), objavivši pritom 56 grbova zemalja za koje je smatrao da pripadaju Iliriku. Autor je pov. spjeva Dva stoljeća ucviljene Hrvatske (Plorantis Croatiae saecula duo, 1703), u kojem je opisao borbe s Osmanlijama na području Vojne krajine u XVI. i XVII. st. U neobjavljenom djelu Opsjene djela O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske Ivana Lučića (Offuciae Ioannis Lucii De regno Dalmatiae et Croatiae) zastupao je ideju cjelovitosti Hrvatske i kritizirao djelo I. Lučića. Napisao je i nekoliko neobjavljenih kraćih tekstova: Život i mučeništvo svetoga Vladimira (Vita et martyrium B. Vladimiri), Ilirski junaci ili životi ilirskih svetaca (Indigetes Illyricani sive vitae Sanctorum Illyrici), Banologija ili o banskoj vlasti u Hrvatskoj (Banologia seu de banatu Chrovatiae) te danas izgubljeni tekst Rasprava o tome kako je Hrvatska potpala pod vlast Ugarske (Tractatus, qualiter Croatia ad ius Ungaricum devenerit). God. 1704. objavio je djelo Oslobođeno rodoslovlje sv. Ladislava, kralja Slavonije (Natales Divo Ladislavo regi Slavoniae apostolo restituti), u kojem je pokušao dokazati da kralj Ladislav, osnivač Zagrebačke biskupije, nije Arpadović, već da potječe od hrv. vladarske dinastije. U rukopisu je sačuvano njegovo djelo Prikaz povijesti Srbije u osam knjiga (Serbiae illustratae libri octo), a 1712. u Trnavi je tiskao djelo Zasužnjena Bosna (Bosna captiva). Njegova historiografska djela, u kojima ističe temeljnu ideju o poistovjećivanju svih Južnih Slavena s Hrvatima, ostavila su snažnoga traga u hrv. historiografiji predilirskoga doba. Uz povijesne rasprave pisao je pjesme, poslanice i jezikoslovne rasprave. Za razliku od historiografskoga rada, Vitezovićev leksikografski rad manjim je dijelom sačuvan; najznačajnije mu je leksikografsko djelo rukopisni rječnik Lexicon latino-illyricum (hrvatsko-latinski dio je izgubljen), preslika kojega je objavljena god. 2000. Pisao je latinskim i hrv. jezikom, prvo rodnom čakavštinom, ali prihvaćajući poslije kajkavštinu i štokavštinu. Imao je potpuno jasnu tronarječnu koncepciju općehrvatskoga knjiž. jezika, s dotad najboljim latiničnim slovopisom temeljenim na jednoslovima. Po svojim slovopisnim rješenjima i po shvaćanju knjiž. jezika umnogome je utjecao na Lj. Gaja i hrv. preporoditelje 1830-ih u konačnom oblikovanju hrv. standardnoga jezika i njegova slovopisa.

• http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/natuknice/120-hrvatska-enciklopedija/...
• http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=64910
• http://proleksis.lzmk.hr/50340/
• http://scans.library.utoronto.ca/pdf/5/36/ivotidjelapavlar00klaiuof...